“Da li zbog kratkog spoja u daljincu, ili neispravnog suosnika u naplatnici pred opuštaonicom, tek u trenutku dok je na dodirnik upisivala znamenke s parkomata otkazao joj je elektrostimulator srca, proširnica joj se raširila poput nekapnice, pa je vozilo preko uspornika na raskružju skrenulo u pretjecajnik i udarilo u smećnjak. Nije, međutim, ispraznica ako kažemo da je gospođa S. velika borkinja koja će dobiti i ovaj boj: tomu svjedoči i slučajnim zatipkom utipkan osjećajnik na njezinom dodirniku.”
Niste, naravno, razumjeli gotovo ništa iz kratke vjestice o nezgodi gospođe S, kojoj su zbog kratkog spoja u daljinskom upravljaču ili neispravnog koaksijalnog kabela u naplatnoj kućici pred wellness-centrom, taman dok je u mobitel upisivala broj s parking-automata, zakazao koronarni stent – raširio se kao onaj listić za nalijevanje vina – pa je automobilom preko ležećeg policajca na kružnom toku skrenula u suprotni trak i udarila u kontejner. Niste pri tom, jasno, razumjeli ni floskulu da je gospođa S. veliki borac, ni zgodnu slučajnost da joj je na touch-screenu mobitela ostao smajlić utipkan slučajnim tipfelerom.
Nije neko čudo: daljinac, suosnik, naplatnica, opuštaonica, parkomat, proširnica, uspornik, raskružje, pretjecajnik, smećnjak, ispraznica, borkinja, zatipak, osjećajnik i dodirnik posve su novi izrazi – riječi su to koje su nagrađivane na natječajima za najbolju novu hrvatsku riječ, koje tradicionalno provodi časopis “Jezik”. Ove godine pobijedio je tako “zatipak”, nova hrvatska riječ za digitalni lapsus calami, dakle grešku u kucanju, odnosno – kako smo to dosad znali govoriti – tipfeler.
Natječaj kojega je prije dvadesetak godina inicirao najveći entuzijast hrvatskoga novorječja Stjepan Babić, legendarni otac “mamutnjaka”, preživio je tako Tuđmanovu eru etničkog čišćenja hrvatskog jezika, i danas je – suprotno ambicioznoj ideji vodećih jezikoslovaca – samo povod za tradicionalnu zajebanciju s novorijekom, ali i zgodna prilika da neki umirovljenik ili student od Zaklade Dr. Ivan Šreter uzme par hiljada kuna.
Nijedna riječ iz “Jezikova” natječaja nikad nije zaživjela, niti će, ali to pretjerano ne brine ni mudrace iz redakcije, ni one koji se dobro zajebavaju smišljajući hrvatske nazive za tehničke novotarije što nam svakodnevno ulaze u život. Njihova je briga apstraktne, simboličke naravi, jer je i njihov neprijatelj apstraktan i simboličan. Da ga se raspoznati iz prigodnog slova književnika Hrvoja Hitreca, izrečenog nakon dodjele nagrada: “Bitka za hrvatski jezik i dalje traje, što zbog utjecaja izvana, a što zbog jugonacionalista u Hrvatskoj koji i danas mrze hrvatski jezik”.
Riječ je, kako vidimo, o bitci. Naplatnicama, opuštaonicama, proširnicama i ispraznicama čuvari hrvatskog jezika bore se protiv “jugonacionalista”, mitskih čudovišta koja – baš kao i te nove riječi – postoje samo u njihovim glavama i nigdje više. Odavno jezik nije sredstvo sporazumijevanja među ljudima, već isključivo bojno polje protiv srpskih jezičnih agresora i njihovih pomagača, domaćih izdajnika “koji i danas mrze hrvatski jezik”.
Da nije tako, ne bi se dogodilo da na “Jezikovu” natječaju onomad pobijedi riječ “daljinac”, koju im je lukav netko podmetnuo kao svoju, iako je u upotrebi poodavno, nastala kad se pojavio i daljinski upravljač, i to u puku, dakle u žargonu, spontano, onako kako neke riječi – ne biste vjerovali – zaista nastaju. Kako bi, međutim, članovi povjerenstva “Jezikova” natječaja to mogli znati? Oni su iz vlastitog jezika pobjegli još 1990. godine.
Da nije tako, ne bi dogodilo ni da natječaju za novu hrvatsku riječ onomad pobijedi “parkomat”, koja nije ni hrvatska – jer je samo skraćena tuđica – ni nova, jer u tuđim govornim područjima postoji već prilično dugo. Niti bi, najzad, aktualni pobjednik mogao biti “zatipak”, s istim korijenom kao i mrski tuđinski “tipfeler”. Ako se to, naime, smije – a u bitci protiv jugonacionalista, kako vidimo, sva su sredstva dopuštena – za nejasni bi dodirnik mnogo sretnija i preciznija bila hrvatska riječ tačskrinovnik.
To što nijedna tako izmišljena riječ nikada nije zaživjela, niti će, “Jezikove” stražare stoga ne brine jednostavno zato što živi, stvarni jezik – kojim ljudi govore, pišu, pjevaju, viču, dogovaraju se, vole, svađaju i psuju – njih nikada nije ni zanimao.
Da je, uostalom, naša nesretna gospođa S. posljednjim snagama uzela mobitel i poslala poruku Hitnoj pomoći i policiji, objašnjavajući im kako se nalazi na pretjecajniku iza raskružja, kod onog smećnjaka kraj naplatnice, i da svakako požure, jer joj je zbog neispravnog suosnika zakazala proširnica, nikad jadnica živa ne bi dočekala kraj teksta. Džabe bi joj bilo što je velika borkinja: liječnici Hitne pomoći tražili bi je na raskrižju, uvjereni da je riječ o zatipku.
Redakcija “Jezika”, nije pristojno sumnjati, podigla bi joj na raskružju lijep spomenik u obliku osjećajnika na dodirniku, u spomen na nevinu žrtvu palu u bitci za čistotu hrvatskog jezika.
Slobodna Dalmacija, 04.04.2012.
Peščanik.net, 05.04.2012.
