Dušan Pirjevec: Smrt i niština

Postoji jedna misao koju slovenački filozof i teoretičar Dušan Pirjevec-Ahac (1921-1977) u većini svojih napisa dotiče, vraćajući joj se uvijek iznova da bi je osvijetlio u njenim najizrazitijim pojavnim oblicima. Imamo utisak da ga je misao o nenadmašivosti smrti stalno progonila, ne dopuštajući mu da, bar ponekad, probije kružnicu njena zračenja. Vraćajući joj se, Pirjevec se u stvari vraćao sebi, svojoj vlastitoj duhovnoj supstanciji.

Smrt je dakle tema koja leži u osnovi Pirjevčevih najintimnijih filozofskih preokupacija, tema nimalo nova da bi nas iznenadila po svojoj izvornoj svježini pojavljivanja, no zato stalno prisutna i nametljiva u ponovnom nuđenju. Ni Pirjevčeva misao nije o njoj posve izvorna, no kod njega je ona izrečena i kao podatak (izvjesnost koja je poviješću evropske kulture potvrđena) i kao unutarnjom vatrom duha nošena. Ona čini okosnicu i istodobno okvir u kojemu se kreće njegova više no izazovna misao.

Kad to imamo u vidu, lakše nam je odrediti krug Pirjevčevih filozofskih interesa. Najprije je to partizanstvo i (socijalistička) revolucija, njegovo najveće životno i duhovno iskustvo. Partizanstva se (bio je prvi vođa antifašističkoih borbenih grupa mjesnog komiteta Ljubljane, jedan od prvih partizanskih politkomisara i organizator pokreta otpora u primorskom dijelu Slovenije) Pirjevec nikada nije odrekao, no revoluciju je razotkrio u njenoj diferenciji: u revoluciji se jedan povijesni svijet, naime svijet humanizma, odnosno čovjeka kao subjekta, zalijeće u svoj vrhunac, realizira se i tako pokazuje svoju istinu. Realizirani svijet čovjeka kao subjekta jest svijet čovjeka koji je svoju sudbinu uzeo u svoje ruke, koji doista čvrsto stupa u svoje, koji se dakle u svemu sam upravlja i stoga više ne dopušta nikakvo više bivstvujuće, nikakvog boga. Upravo na vrhuncu svojega juriša, na vrhuncu svoje volje za moć, subjekt svagda iznova biva osuđen na prepoznavanje i priznavanje da je u svojem temelju čovjek – konačno i smrtno biće. Smrtonosna totalna akcija subjekta vazda okončava smrću čovjeka. Totalna je realizacija subjekta – a ta je realizacija totalna kad je subjekt ne samo subjekt prema vani, nego i u odnosu spram sebe sama – sušta protivnost subjektu, totalni objekt – mrtav čovjek.

Pirjevcu je stalo da ukaže i na diferenciju između čovjeka i subjekta, da pokaže granicu njihovog identiteta. Premda hoće čovjek-subjekt biti mjerilo svega što jest, subjekt kao čovjek ima mjerilo koje ne može prestupiti. Neprestupivost smrti zahtijeva od čovjeka distancu spram sebe samog i svojih (povijesnih) uloga.

U svojim iznimnim studijama o tradicionalnom evropskom romanu Dušan Pirjevec svagda iznova otkriva neizbrisive znakove diferencije čovjeka i subjekta. Uz sudbinu junaka romana, koji je sav izručen Ideji i u toj izručenosti odlučuje o životu i smrti sebe samog i svog sačovjeka, o bivstvovanju i ništini svega što jest, eda bi se na kraju neizbježno zaustavio uslijed vlastite smrtnosti, Dušan Pirjevec korak po korak nastoji otkriti kako biti čovjek u svijetu vladavine subjektiviteta, kako izložiti diferenciju na svim ravnima i na svim područjima. Nižu se potom njegovi brojni ogledi o razlici između života i akcije, istine i slobode, pjesništva i prakse.

U spisima što ih okuplja knjiga Smrt i niština Pirjevec podrobno ocrtava diferenciju između umjetnosti i znanosti, između nacije i naroda, između socijalno-povijesne akcije i umjetnosti kao umjetnosti. Naravno, Pirjevec će svagda upozoriti da su te diferencije moguće samo na osnovi Heideggerova nacrta ontološke diferencije između bivstvovanja i bivstvujućeg. U znamenitom spisu Bog ateista Pirjevec će se upustiti u složeno raščlanjivanje onto-teološke strukture metafizike, u kojoj će navedena diferencija između bivstvovanja i bivstvujućeg omogućiti razbijanje identiteta između bivstvovanja i boga kao najvišeg bivstvujućeg, dakle i razbijanja identiteta između bivstvovanja i čovjeka, koji je kao totalni subjekt zauzeo mjesto božje.

Pirjevec će se pred kraj svojega života, intenzivno se posvećujući Dostojevskom i romanu Braća Karamazovi, uputiti i u traženje druge, od metafizičkog identiteta sasma drukčije istosti bivstvovanja i boga. Nakon dugogodišnjeg upozoravanja na opasnost nihilističke suštine humanizma, na ugroženost od tehnokratizma kao oblika subjektova autokratizma, na međusobnu impliciranost humanizma, nihilizma, tehnokratizma i svih načina vladanja volje za moć, Pirjevec će se preusmjeriti na čovjekov život kakav se nadaje već s ovu stranu diferencije (distance) spram subjekta. Naspram koncepcije posmrtnog života, ukazat će na besmrtnost kakvu možemo već ovdje, na zemlji, susresti. Čovjek je besmrtan i raj je na zemlji svagda kad čovjek ljubi ni za što, kad ništa ne osuđuje i kad se predaje opraštajućem dopuštanju. Na začuđujući način Pirjevec će tako anticipirati mnoge filozofske teme autora (Lévinas, Derrida, Girard…) što su posljednjih godina naselile evropski filozofski pejzaž.

No nezavisno o svim temama o kojima Dušan Pirjevec raspravlja, kao da je cijelo vrijeme svojeg životnog vijeka bio blizak stihu i pokazivao da ima sluha za jednu misao francuskog  pjesnika Mallarmea ( o kojem je Pirjevec raspravljao u svom intrigantnim osobnom susretu s Martinom Heideggerom): „Nedotaknuto, života puno i lijepo danas” (Le vierge, le vivace et le bel aujourd’hui).

 
Uz knjigu: Dušan Pirjevec, Smrt i niština (odabrani spisi), Demetra, Zagreb 2009.

Priredio i preveo Mario Kopić

Peščanik.net, 05.05.2010.

Leave a Reply