Carlo Maria Martini, Reuters

Carlo Maria Martini, Reuters

Kardinal koji je bio za radikalnu promenu Crkve

U ponedeljak, 3. septembra, preko 20.000 ljudi, što u milanskoj katedrali, što na trgu ispred nje, prisustvovalo je misi oproštaja od kardinala Karla Maria Martinija. Prethodna dva dana je oko 180.000 građana prošlo pored odra. Bilo je među njima ministara i bankara, radnika i starih komunista, vernika i nevernika, a po najmanje znatiželjnika koje privlači gužva. Kamere su ipak zabeležile dijalog sa jednim od takvih. Na pitanje šta se zbiva, jedan od prisutnih je odgovrio: „Umro je pravi Papa“. Bio je to inače tih i dostojanstven ispraćaj od sveštenika koji je isto tako tiho i dostojanstveno živeo, ostavljajući za sobom veliki upitnik nad Crkvom i religijom koje uništavaju veru u ljudima, o čemu sam već pisao.

Dva su razloga zašto sam odlučio da napišem tekst o Karlu Maria Martiniju. Prvi, jer slutim da ovaj sajt prate uglavnom mladi ljudi koji olako veruju, ili isto tako olako ne veruju. Želeo bih da ispričam ono što znam o visokom prelatu koji je sav svoj život posvetio veri, razumu i toleranciji. Drugi, jer bih, iako deklarisani agnostik, voleo kad bi se jednom i u prostoru kom pripadam našla slična ličnost, kakve se, znam, ne rađaju često; voleo bih da i pravoslavna crkva stekne sklonost ka otvaranju dijaloga u kojem bi iznosila argumente umesto naredbi. Ima bar trideset godina od kada sam, prateći profesionalno crkvena zbivanja zapazio kardinala Martinija kao svetlu tačku u vremenima razbuktale verske mržnje u svetu. Kao prelat milanske, najveće katoličke dijeceze u svetu, obraćao se vernicima rečima koje se nisu mogle naći u zvaničnim stavovima Crkve bilo koje jednobožačke, ne samo katoličke vere. Dozvolio je sebi da postavi ne samo retorička pitanja rečima: „Ne uspevam da razumem zašto je Bog ostavio bogočoveka da pati na krstu? /…/ Svi ljudi moraju umreti. Zašto to Bog želi?“ Dao je i odgovor: „Bez smrti ne bismo bili u stanju da se u potpunosti predamo Bogu“ – ali je nesrazmera težine između pitanja i odgovora na neki način dokaz da odgovor nije definitivan.

Kardinal Martini gotovo da nije pravio razliku između onih koji veruju i onih koji ne veruju. Šta više, 1987. godine osnovao je „Katedru nevernika“ (Catedra dei non credenti), na kojoj su najistaknutiji intelektualci, ne samo iz Italije, raspravljali o fundamentalnim pitanjima ljudskog znanja, naravi i vere. Prva tema glasila je: „Razlozi za verovanje“. Pokušajmo zamisliti bilo kog drugog crkvenog velikodostojnika koji poziva na traženje razloga za verovanje. Voleo je maksimu levičarskog filozofa Norberta Bobia koja glasi: „Ne postoje vernici i nevernici, nego samo oni koji misle i oni koji ne misle“. Ali je i dopunio svojim iskustvom: „Ipak, i među onima koji misle ima onih koji veruju, ali i onih koji ne veruju“. Bio je apsolutno alergičan na poimanje religije kao monolita – tu nema rasprave, nema uvažavanja drugačijeg mišljenja, nema dijaloga – tu je kraj. Reformatorski orijentisanom kardinalu ponudili su u Koncilu da ga kandiduju za Papu kada je umro Vojtila. Odbio je, svestan svoje bolesti, ili možda čuvajući svoju slobodu mišljenja. Sugerisao je teologa Racingera koji je i izabran.

Svako, po njemu, ima prava da veruje na svoj način. Mislim da je upravo suprotno zvanično stanovište nateralo Hermana Hesea da napiše novelu Sidarta (Siddhartha) i tekst „Zašto sam pobegao od hrišćanstva“. „Katolička Crkva – pisao je Hese – kao svaka ljudska tvorevina, odiše teškim smradom krvi i nasilja, politike i niskosti“. Nasuprot, u indijskom budizmu, koji čak ne poznaje instituciju Boga, našao je slobodu verovanja, bez dogmi, omeđavanja i institucija. Njegovo poimanje vere i dezorijentisanost mlade generacije koja je, u potrazi za nečim u šta vredi verovati, pohrlila u Indiju noseći ovaj roman kao bedeker, izrodilo je težak nesporazum. Da bi se verovalo ili ne, potrebno je znati, umeti misliti i biti obrazovan kao Hese, što je većini mladih nedostajalo, pa su postajali plen indijskih verskih šarlatana i droge.

Vratimo se kardinalu Martiniju citiranjem njegovih reči: „Nije loše ako dve osobe, odnosi se i na homoseksualne, dobiju stabilnost koju bi im dala državna regulativa /…/ Seksualnost je snaga prirode, dakle neprekidna borba sa smrću /…/ Upotreba profilaktika je u određenim situacijama manje zlo /…/ Zamrznuti embrioni, ako ostanu u frižideru klinička su smrt, umesto da budu na raspolaganju parovima koji žele dete /…/ Razmišljam o svim razvedenima, o onima koji su se ponovo venčali ili žive nevenčano. Oni imaju potrebu da budu posebno zaštićeni. Ako su te porodice diskriminisane najviše trpe deca. Tako Crkva gubi buduće generacije.“

Samo njegova ogromna erudicija, smirenost i tolerantnost onemogućili su da bude otvoreno napadan od strane klera kojem je ipak i bez odstupnica pripadao. Cenili su ga, ali nisu voleli, čak ni papa Vojtila, ni njegov vršnjak, sadašnji papa Racinger. Sadašnji Papa ne samo što mu nije došao na sahranu, što je kod vernika izazvalo nagađanja, nego ga čak nije pomenuo u svojoj molitvi „De Angelus“ – nedeljnoj propovedi sa balkona Vatikana – što je bio grub znak distance. Razloge je lako naći u testamentalnom intervjuu Martinija pred samu smrt, koji je želeo da bude objavljen tek pošto ga ne bude više. Početak glasi: „Crkva je umorna, u Evropi izobilja i Americi. Naša kultura je ostarela, naše crkve su ogromne, naše religijske kuće su prazne, a birokratski aparat Crkve raste kao kvasac, naši rituali i naše odore su pompezni /… / Crkva mora priznati svoje greške i mora preći put radikalnih promena, počev od Pape i biskupa /…/ Pedofilski skandali nas guraju ka neminovnoj konverziji /…/ Ni kler ni crkveno pravo ne mogu zameniti unutrašnji život ljudi /…/ Sakramenti nisu instrument disciplinovanja, nego pomoć u hodu kroz život i ljudske slabosti /…/ Bog je ljubav!“

Ako to nije dosta za razumevanje netrpeljivosti od strane Pape i kardinala dodao bih još da je kardinal Martini bio najenergičniji katolički prelat u borbi za pomirenje sa Jevrejima („samo je iracionalna mržnja učinila da zaboravimo kako je Hristos bio Jevrejin“), sa Arapima, sa svim drugim verama, pokretima i sektama. Želeo je dijalog i međusono razumavanje. Ernesto Baldući, nekadašnji lider oružanog pokreta Komunistički revolucionarni komiteti (CCR) se seća: „Za Božić 1983. kardinal Martini došao je da nas poseti u zatvoru. Svi su želeli da nas ne bude, a on je došao da nas pita za naše razloge. Malo šta je rekao, uglavnom nas je slušao. Na kraju, jedan od nas komunista zamolio ga je da zajedno izgovorimo ’Oče naš’. Prihvatio je.“ Nekoliko dana kasnije pred zgradu biskupije istovarena su noću dva velika sanduka puna automata, pištolja, ručnih bombi – ceo ubistveni arsenal kojim su CCR raspolagali. Za njih se posle toga više nije čulo, nestali su. Razumevanje kardinala Martinija ih je definitivno razoružalo.

Više od mnogih knjiga meni je značajna Albaharijeva rečenica, čak samo deo veće rečenice, iz romana „Mrak“ koja glasi: Bog se uči, kao i sve ostalo. U haotično vreme moje mladosti učio sam i ja, išao sam na fakultativne časove veronauke. Tada se to moglo, iako slabići tvrde suprotno. Slušao sam sveštenike podjednako neobrazovane i dogmate kao što su bili i komunistički agitatori. To me je navelo da se kasnije sam potrudim da saznam više. Upoznao sam razumnog pravoslavnog mislioca, dr Lazara Milina, profesora apologetike i zapamtio njegovu „marksističku“ misao da propast pravoslavne crkve nije nastala zbog političkog terora komunista, nego zato što je ta Crkva u kraljevini Jugoslaviji postala državna i tako izgubila vitalnost. Ta misao se gubila u njegovoj sklonosti istančanog pripovedanja poput narodnog učitelja. Pratio sam izlaganja Radovana Bigovića, koji je inteligenciju i znanje svesno limitirao odanošću pravoslavnom dogmatizmu i naciji. Nedostajala mu je otvorenost i šarm kotorskog don Branka Sbutege, kojem je opet nedostajala Bigovićeva erudicija. Iako sam konstatovao da mi Bog nije neophodan da bih izašao na kraj sa samim sobom, ipak su mi nedostajale i nedostaju smirene, otvorene i tolerantne rasprave u okviru pravoslavlja, onakve kakvu su vodili kardinal Martini i Euđenio Skalfari, osnivač levičarskog dnevnog lista „La Repubblica“, obojica ubeđeni u svoja oprečna stanovišta, ali spremni da saslušaju sagovornika, a ne da ga preobrate. Taj setni dijalog dvojice mudrih staraca iz 2010. emocionalno je nadrastao temeljni dijalog (u to vreme) kardinala Racingera i Jirgena Habermasa iz 2004. godine na temu „Vera i razum“.

Sučeljavamo se sa činjenicom da nam zemlja postaje sve više teokratska te da ni politika ne može da hvata korak sa svetom ako to ne čini i Crkva. Situacija je takva da dok SPC ne prihvati ključne premise pripadanja Evropi, dok ne otvori dijalog sa katoličkom i drugim Crkvama, politika neće imati placet za stvarni evropski angažman. Van Rompej, Šulc, Kacin i ostali hodočasnici iz laičke Evrope nisu još shvatili da je trebalo prvo da poljube ruku patrijarhu, pa tek onda da zavrću uši političarima. Naš protokol je takav.

Jedna strana je ta međuzavisnost politike i Crkve, druga je činjenica da bar polovina čovečanstva ima potrebu za verom, koja se, na žalost, lako može manipulisati. Mi nismo Finska u kojoj mi je njihov prelat na pitanje koliko imaju vernika rekao da statistika beleži da su 77,3 odsto Finaca luterani, međutim, da realno vernika ima oko 8 odsto, a samo 2 odsto dolazi u crkvu. Finska je visoko razvijena zemlja u svakom smislu. Njima nije potreban Dokins da objašnjava „Zabludu o Bogu“. Mi smo drugačiji.

Preko ramena, 06.09.2012.

Peščanik.net, 08.09.2012.


The following two tabs change content below.
Milutin Mitrović (1931-2020) novinar, 1954. kao urednik Studenta primljen u Udruženje novinara i ostao trajno privržen tom poslu. Studirao prava i italijansku književnost, ali nijedne od tih studija nije završio, pa je zato studirao za svaki tekst. Najveći deo radnog veka proveo u nedeljniku Ekonomska politika, gde je obavljao poslove od saradnika do glavnog urednika i direktora. U toj novini je osnovno pravilo bilo da se čitaocu pruži što više relevantnih informacija, a da se sopstvena mudrovanja ostave za susrete sa prijateljima u bifeu. Tekstovi su mu objavljivani ili prenošeni u kanadskim, američkim, finskim i italijanskim medijima, a trajnije je sarađivao sa švajcarskim časopisom Galatea. Pisao za Biznis i finansije i Peščanik. Fabrika knjiga i Peščanik su mu objavili knjigu „Dnevnik globalne krize“.

Latest posts by Milutin Mitrović (see all)