Rasprava iz 2002. koja je započeta u listu Vreme, prelila se u region preko Feral Tribuna, BH Dana i Monitora i onda kao knjiga objavljena u izdanju Helsinškog odbora.

Nastavak polemike 3

 

Netrpeljivost prema usamljenom glasu
Svetlana Slapšak

Polemika koja je počela oko ključnog pitanja odgovornosti za rat i poštovanja ljudskih prava i, posredno, oko prava na izdvojeno i izolovano mišljenje u javnosti potvrđuje da je kasni prelazak najgori i da je laička i racionalistička inteligencija u Srbiji danas ugrožena vrsta. O tome svedoči nekoliko stvari. Prvo, hajka se automatski širi i na one koji se zalažu za pravo usamljenog kritičkog glasa: tako delim uvrede i lomaču s ženama kojima se divim, ali nemam njihove zasluge. U toj šarenoj grupi većinskih pravednika ima svega, u rasponu od ego-tripa Nadežde Ćetković, preko nekih mnogo ljutih ali malo zaboravnih prilikom citiranja, zatim lovaca na veštice i pokrstitelja, pa sve do analno-deviznih fantazmi Svetislava Basare. “Vreme” bi se moralo stideti ovakve odbrane. No ako Stojan Cerović može da u podgoričkom “Monitoru” izjavi kako su njegovi protivnici podlegli zapadnoj propagandi, onda je u punoj meri zaslužio takve branitelje, uključujući i uspešnijega kolegu-ambasadora. Kasni prelazak znači veća poniženja, sužen izbor saveznika, i niži kvalitet “okruženja”:hajka košta.

Drugo, naknadno dokazivanje da je podivljala gomila uvek bila u pravu – na šta se svodi svako pozivanje na razumnost,senzibilitet,oprez,vreme, u objašnjavanju, kažnjavanju i pamćenju ratnih zločina – zapravo je dokaz koliko “umereniji” branitelji preziru tu istu gomilu, i koliko su nespremni da ulože u njeno obrazovanje. Ali su spremni da od gomile nešto dobiju, čak i po cenu povampirenja “Odjeka i reagovanja” u “Vremenu”.

Svako odlaganje obrazovne i kulturne akcije suočavanja s bliskom prošlošću, koju vlast nemože da odbije, znači samo povlađivanje i pre nego što je zatraženo, podaničko klanjanje pre datoga znaka.

Treće, opasno se zapušta evropska intelektualna i racionalistička tradicija negovanja niša slobodnoga mišljenja pod bilo kojim uslovima. Ćutanje zbog opasnosti ili zbog udobnosti mora da ima protivtežu u ovakvim nišama, zbog stalne dinamike izlazaka, ulazaka i prelazaka: mogu da razumem radost onih koji su izašli – ali da li niše zaista zbog toga treba zabetonirati?

Četvrto je povlađivanje prosečnosti, gde na kraju puta vreba samo glupost: žovijalno prizivanje čaršije, suzno podsećanje na to koliko smo “mi ovde” patili, pa je red da zaboravimo, nijansiranje i poravnavanje krivica, mudrost kolonijalizovanoga, mentalitet šereta, čivijaška filosofija. Kada se pročitaju stavovi da su žene manjina, da stav nije odbranjen kada ga izgovara žena – to su već bleskovi sa kraja puta…

Peto, i možda najgore je to što svi ovi postupci ukazuju na izrazito nedemokratski, i u pravome smislu totalitarni duh. Tu neće pomoći jeftin obrat da oni koji zahtevaju razgovor (i odgovarajuće delovanje) o krivici zastupaju totalitarni duh: njihov položaj jeste drugačiji zato što su manjina, zato što su hrabri, i zato što iza sebe nemaju nacionalnu, ekonomsku, socijalnu, ili kulturnu većinu. Zašto to rade, traumatično je pitanje za ostale (većinu), ne za njih. Otuda i potreba ambasadora, kraljevskih savetnika, direktora konsultantskih firmi i sličnih, da se stalno, manje ili više neučtivo, zapitkuju otkuda usamljenicima sredstva, kada su ona već podeljena u njihovome svetu, i gde su bili kada (sada) izgleda da je trebalo biti: sve su to jasni znaci pravog totalitarnog duha, koji ne može bez glajhšaltovanja, i koji ne trpi usamljeni glas. Najlošiji znak toga stanja je netrpeljivost prema kritici.

Što se Nenada Stefanovića tiče, mogu samo da kao obični čitalac “Vremena” kažem kako odgovornu obradu riskantne teme, sa trunkom korozivne ironije, tražim nad potpisom Miloša Vasića.

Ne mislim da je polemika u “Vremenu” izgubljena, naprotiv – samo je krajnje vreme da se pređe na drugi nivo, u kojem prilozi neće biti samo dobar materijal za analizu prilika, već sama dobra analiza materijala, kako to dosledno radi Srđa Popović.

Svetlana Slapšak

Peščanik.net, 10.11.2008.

„Koštuničina komisija”
Aleksandar Lojpur

U ovoj polemici u nekoliko navrata spomenuta je Komisija za istinu i pomirenje, čiji sam član od osnivanja Odlukom predsednika Savezne Republike Jugoslavije u martu prošle godine i koordinator od zvaničnog početka njenog rada u februaru ove godine. Komisija je u polemici, uvek kad je bila spomenuta, nazvana “Koštuničina”, premda ova Komisija za istinu i pomirenje nije ni Koštuničina ni bilo kojeg drugog političara.

Ono što razlikuje dve strane u ovoj polemici jeste ocena značaja otpora u Srbiji zločinačkom miloševićevsko-šešeljevskom režimu. Jedna strana smatra da je taj otpor bio marginalan, politički beznačajan, da su Srbi, u velikoj većini (“od 95 odsto”), dali legitimitet zločinačkoj politici miloševićevsko-šešljevskog režima. Mislim da je ta ocena netačna. Omalovažavanje jedne velike narodne pobede, što po mom mišljenju jeste bio 5. oktobar, doživljavam kao ličnu uvredu, zato što sam u toj borbi učestvovao i toj velikoj pobedi dao svoj mali doprinos. Peti oktobar bio je kruna tog dugogodišnjeg masovnog otpora znatnog dela srpskih elita i značajnog dela srpskih masa jednom zločinačkom režimu. Možemo se ne slagati u svim tim stvarima, ali predlažem da umesto polemike nabijene emocijama, koje nosi dugogodišnje prijateljstvo medju učesnicima polemike, započnemo razuman dijalog, uz izbegavanje atributa i (dis)kvalifikacija.

Verujem da za taj dijalog nema boljeg mesta od Komisije za istinu i pomirenje. U maju ove godine, nekoliko meseci pre nego što je i započela ova polemika, govoreći u uvodnom izlaganju na Okruglom stolu o programu Komisije, kao koordinator Komisije, igrom slučaja – kao da sam anticipirao ovu polemiku i njene teme – izrekao sam mišljenje o svim pitanjima koja su u polemici pokrenuta. Za ovu pirliku, ilustracije radi, samo ću reći da sam po pitanju kolektivne krivice rekao da srpska kolektivna krivica i odgovornost, naravno ne u krivično-pravnom već u smislu kako je shvata i Srdja Popović – u moralnom i političkom smislu, jesu polazna osnova za rad Komisije, osnovna tema kojom se Komisija bavi.

Štaviše, smatram da moramo odmah otvoriti i pitanje gradjanskopravne odgovornosti naše države za naknadu štete žrtvama zločinačkog miloševićevsko-šešeljevskog režima, što je tema koja je do sada potpuno ignorisana. Govorio sam i o svojoj ličnoj krivici i odgovornosti, s kojima se intimno suočavam svaki dan otkako sam pobegao iz Srbije u oktobru 1991. godine, čvrsto rešen da ne budem mobilisan za jedan rat protiv kojeg sam bio svim svojim bićem: “Mislim, dakle, da je naša kolektivna nezainteresovanost za dugogodišnje stradanje Sarajeva ili nedovoljna angažovanost na sprečavanju toga najtamnija mrlja na savesti svakog od nas pojedinačno. Ništa se sa stradanjem Sarajeva ne može meriti, i ništa nam tu ogromnu fleku na savesti ne može oprati, to je ono u šta lično verujem.”

U Komisiji za istinu i pomirenje nemaju svi isto mišljenje o svim pitanjima. Medjutim, nisam usamljen u svojim stavovima. Kao što se može videti iz transkripta Okruglog stola objavljenog na veb-sajtu Komisije, članovi Komisije prisutni na tom okruglom stolu nisu govorili suprotno onome što sam ja govorio. Član Komisije Svetlana Velmar Janković (koja je – uzgred budi rečeno – podržala kandidaturu Miroljuba Labusa za predsednika Srbije, a što nije smetalo izbornom štabu tog kandidata da besmisleno proziva Koštunicu za navodni nerad Komisije) u pauzi mi je čestitala na dobro održanoj uvodnoj reči.

Drugi član Komisije i izvestilac Komisije prof. Mirjana Vasović, koja je govorila posle mene, dala je važan doprinos temi kolektivne krivice i kolektivne odgovornosti. Govorila je o prethodnoj i naknadnoj autorizaciji zločina od strane velikog broja pripadnika intelektualnih elita kao bitnom elementu kolektivne krivice i odgovornosti.

Treći član Komisije prof. Svetozar Stojanović ušao je u dijalog s mojom osnovnom tezom, smatrajući da sam ja namerno napravio reductioadabsurdum i usprotivio se pojmu kolektivne odgovornosti. Mišljenje Svete Stojanovića na Zapadu je preovladjujuće, većina je onih koji smatraju kao Sveta Stojanović tj. da se ne može govoriti o kolektivnoj odgovornosti.

Medjutim, od svega ovoga što su rekli članovi Komisije, Petar Luković u svom tekstu “Nema rata ispred srpskih vrata” ništa ne uzima u obzir, kao ni moje uvodno i druga izlaganja članova Komisije, i pogrešno citirajući predstavlja kao da se ja, kao i cela Komisija, zalažem za zabašurivanje srpskih zločina, a mene i druge članove Komisije naziva “kripto nacionalistima” ili “salonskim fašistima”.

Možda grešim, ali mislim da znam zašto Petar Luković, Sonja Biserko, Srdja Popović i drugi učesnici ove polemike neistinito predstavljaju namere i rad članova Komisije za istinu i pomirenje. Ne mislim da to rade iz zle namere. Osim možda u slučaju Sonje Biserko, mislim da su upali u jednu veliku grešku, koja nije odlika demokrata. Naime, oni preziru osnivača Komisije Vojislava Koštunicu i njegovu politiku. Po tom pristupu, šta god takav političar preduzme ili uradi to mora biti isključivo štetno i s time se ne može ništa ozbiljno uraditi. Problem je što svaka takva isključivost dovodi do štetnog političkog slepila. Naime, čak i kad neko s čijom se politikom nimalo ne slažemo učini nešto što je korisno, štetno je za jedno društvo kao celinu da to što je korisno i dobro ne bude podržano.

U stvari, do sada je iznet samo jedan argument vredan dijaloga u vezi sa Komisijom. To je zaista velika tema za dijalog. Ona glasi: “Da li srpska Komisija sme da se bavi i zločinima drugih”. Komisija je bila na stanovištu ne samo da sme već da mora, a razloge sam pokušao da objasnim u onom uvodnom izlaganju. Verujem da je neophodno uspostaviti saradnju sa sličnim telima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i na Kosovu i uraditi sledeće dve stvari: tačnu hronologiju dogadjaja i potpun spisak žrtava (poginulih, ranjenih, zarobljenih i zlostavljanih civila i zarobljenika).

Uveren sam da će Komisija za istinu i pomirenje ispuniti svoj program i da će pomoći da budu ostvareni ciljevi zbog kojih je osnovana: moralna osuda i eliminacija politike koja je dovela do ratnih sukoba, stvaranje svesti o neophodnosti krivičnog gonjenja onih koji su sprovodjenjem te politike počinili krivična dela i pomirenje – uklanjanje mogućnosti da kao posle Drugog svetskog rata propovednici samoviktimizacije u nerasvetljenim zločinima, neizvršenom suočavanju sa zločinima, odsustvu osude zločina dobiju plodan teren za poziv na osvetu.

Naravno, moguće je da Komisija nije ispravno sačinila svoj plan rada. O tome je uvek moguće povesti razuman dijalog. Ovo što smo do sada čuli, sa izuzetkom priloga Vere Ranković u julskom broju „Republike”, bila je neargumentovana galama. Komisija je u više navrata pokušavala da takav dijalog pokrene, ali su se svi takvi pokušaji odbijali o zid političke isključivosti. Zato, dok kao rezultat tog dijaloga ne bude promenjen plan Komisije, Komisija će nastaviti s radom po programu koji je sada na snazi. Verujem da će Komisija uspeti, uprkos svim neopravdanim pokušajima njene diskreditacije.

Aleksandar Lojpur

Peščanik.net, 10.11.2008.

“Patriote” i “Rodoljubi”
Jasna Bogojević

Polemika je kod nas gadna stvar. Prilepe ti uvek nešto: na primer, “frustrirane, pohlepne, guzate babe”; a ako nisi to, onda si antiratni profiter, izdajnik, plaćenik ili, u najmanju ruku, antisrbin – što uključuje i sve prethodno. Uz rizik da me tešićevskim jezikom nazovu “anonimnim piskaralom”, ja ću se ipak uključiti u ovu polemiku.

Dobro, nema nikakve sumnje da je većina učesnika u ovoj polemici (kao i u Srbiji uopšte) na suprotnoj strani od one koju čine “antiratni profiteri”, “frustrirane pohlepne babe”, “moralni fundamentalisti”, “plaćenici” i još poneko. Da li je i Simon Vizental bio antiratni profiter? Ili se možda obogatio na holokaustu?

Ali, da se ne zaboravi, u ovoj polemici reč je o zločinima. Reč je o groznim, masovnim zločinima koje su počinili vojska, policija, parapolicija, paravojska i razni “savesni” dobrovoljci, reč je dakle o zločinima nad civilnim stanovništvom, pretežno ženama, deci, starim ljudima – nenaoružanim licima. A reč je i o neubedljivoj želji da se o žrtvama, zločinima i počiniocima govori otvoreno. Objašnjenje je prilično jednostavno i odražava stav vlasti, jer nema ozbiljne promene javnog mnjenja dok vlast svojim stavom, a naročito institucijama, ne prione čvrsto i odlučno na rasvetljavanje mračne prošlosti i naše uloge u njoj. Pa i onda će se mnogi izvući.

S pravom se pita prijatelj M. Bobićada li mladi koje viđa po  gradu dovoljno znaju o ratu i ulozi svojih roditelja u tom vremenu“. Prijatelj, dalje, smatra da je otkrivanje istine neophodna stepenica u daljem razvoju društva. Zalaže se da se time bave mediji i obrazovne ustanove. I šta je tu sporno?

Da se radilo (i radi) na takav način, možda ne bi sto hiljada mladih klicalo Arkanu na nedavnom koncertu Svetlane Ražnatović, i to baš na desetu godišnjicu od napada Arkanovih Tigrova na Bijeljinu i stravičnog progona i ubijanja stanovništva. Niti bi se masovno nosile majice sa likovima Karadžića i Mladića (i jedan republički poslanik pojavljivao se u parlamentu u takvoj majici) niti bi ceo grad i Srbija bili ispisani grafitima Obraza. Niti bi se u crkvi na Fruškoj gori prodavala knjiga Protokoli sionskih mudraca. Ovako nam, izgleda, ostaje da nam mlade vaspitavaju Obraz i slične rasističke organizacije, tipa Samo Srpkinja Srbina spasava, Krv i čast, Sveti Justin Filosof.

Nakon što su o holokaustu napisane mnoge knjige, Danijel Jona Goldhagen je objavio Dobrovoljne Hitlerove dželate – Obični Nemci i holokaust (knjiga se pojavila i kod nas 1998. godine). U šest poglavlja Goldhagen opisuje kako je bilo moguće na najzverskiji način mučiti i pobiti šest miliona Jevreja – samo zato što su bili Jevreji. “Antisemitizam je nagnao na hiljade ‘običnih’ Nemaca – a nagnao bi i milione drugih da su se našli na odgovarajućem mestu – da ubijaju Jevreje.” Pa dalje: “Na sistematsko i nemilosrdno ubijanje hiljada nenaoružanih, bespomoćnih jevrejskih muškaraca, žena i dece Nemce nisu nagnale privredne teškoće, sredstva prinude totalitarne države, društvenopsihološki pritisak niti nepromenljive psihološke sklonosti, već predstave o Jevrejima koje su u Nemačkoj bile sveprisutne, i to decenijama.”

Od početka ratova u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini slušali smo priče raznoraznih “patriota” i “rodoljuba” (oni su nečiji roditelji, gospodine Bobiću!) o njihovim hrabrim pohodima na gradove i sela preko Dunava i Drine. Gledali smo i slušali njihova hvalisanja na najmanje dve televizije – na državnoj (pesmom “Učini bar jedan pogrešan korak” srpski oficir želi Hrvatima “srećan” prelazak preko minskog polja) i na NTV Studio B (koji je jedno vreme prenosio “Dnevnik” sa Pala). Setićemo se da je, sada već bivša urednica Studija B a danas na jednoj velikoj privatnoj televiziji, dovela u studio borca iz Slavonije (Srbina), koji je otvoreno ispričao kako je upao u jednu hrvatsku kuću gde su ukućani večerali, rekao im da im je to poslednja večera i pobio ih. Osvetio se, kaže; ne počiniocima zločina nad svojim ukućanima, već sasvim drugim i pre svega nevinim, ljudima.

U “Noćnim razgovorima” Radija Slobodna Evropa, jedan novinar gost svedočio je o grozotama u logorima Omarska i Manjača, rekaviši da mu slušaoci ne bi poverovali kada bi ispričao šta je video. Na insistiranje novinara ipak je rekao: “Pa, mislim na spaljene leševe, mislim na pojedine delove tela, koji vise u pušnici za sušenje mesa i slično. Zaista mislim da je ovo dovoljno gadno da ne bismo išli dalje.” Novine su pisale i o rezervisti iz Vranja koji je priznao da je ubio oko 70 bosanskih Muslimana. Bilo je malo uznemirenja oko te priče, ali je na koncu ipak zaključeno da je reč o ludaku. Ni danas se ne zna da li je “ludak” stvarno pobio te ljude. Otkud ludaci iz Srbije na hrvatskim i bosanskohercegovačkim ratištima? Otkud bilo ko odavde tamo? Zašto je Vučelić bio ministar inostranih poslova, ili šta god, kod Vučurevića (koji je trebalo da izgradi “lepši i stariji Dubrovnik”)? Zašto su streljani Hrvati iz vukovarske bolnice? Taman da su svi od reda bili “zenge” i “ustaše”, a nisu, zar ih nije trebalo uhapsiti (zarobiti) i suditi im?

Setite se koliko ima javno optuženih? Jedan od njih je nedavno imao vrlo posećenu promociju knjige “o sebi”. A pošto nije bilo zgodno da se optuženi tako javno slika, naš predsednik države poručio mu je da se zbog sebe i zbog nas malo pritaji jer mu se Hag od devete rupe na svirali prinudno pomakao ka napred. Nabrajanje svega što smo čuli i čime su se vrlo dičili i hvalili počinioci, a mediji izveštavali šireći “istinu” o “našoj” pravednoj borbi, moglo bi da ispuni desetine i stotine stranica. Ali čemu – “obični” Srbi to ionako znaju. Od njih smo i slušali o svim tim grozotama.

Suđenje Miloševiću samo po kosovskoj optužnici sasvim precizno pokazuje da su ljudi (stari, mladi, žene, deca pa čak i fetus od osam meseci) – sve Albanci – bili zverski mučeni, ubijani i pokopani u Srbiji. Dve godine je prošlo od otkrivanja ovog monstruoznog zločina i još se ne zna ko je kriv ili odgovoran, kako vam je draže.

I na kraju, šta uraditi? Prestati sa akademskim raspravama i krenuti u konkretne akcije. Uvesti šok-terapiju u “konjskim” dozama. Vrteti na svim programima i u isto vreme ista svedočenja i filmove, kao u Južnoafričkoj Republici. Svaki dan. Ne samo povremeno, da se narod ne uznemirava, negde iza ponoći kao što NTV Studio B radi sa “Haškom hronikom”, na primer, ili B92 sa pola sata “Katarze” subotom u pola deset ujutro, kad ljudi spavaju ili su na pijaci. Podizati optužnice i suditi osumnjičenim za ratne zločine ne bi li se ova ravnodušna sredina uznemirila, počela da se stidi, tako da joj postane tesna vlastita koža. Da zamisle taj bol, tu fizičku patnju, poniženja, strah žrtava koje čekaju smrt. Da se zapitaju kako je fetus dospeo u hladnjaču. Kako, ljudi? Kako to može? Ko to može? Ili je sve beznadežno.

U ovoj polemici bar nema spora da su zločini počinjeni. Ima, izgleda, dilema kad, kako i da li o tome raspravljati. Da li se dovoljno i objektivno piše o zločinima? Možemo li mi koji učestvujemo u ovoj raspravi da se složimo da režim nije uradio ni ono što je mogao? Da, na primer, privodi i saslušava poznate učesnike “Dubine 2”. Možemo li mi (svi su dobrodošli) da zajednički napišemo zahtev kome treba (Vladi, tužiocu, policiji itd. – znači onima koji to mogu) a kojim tražimo da se osumnjičeni procesuiraju? Ili ni to ne možemo? I da prestanemo da se vređamo.

P.S. Od svih kvalifikacija koje dobijaju učesnici ove polemike od drugih učesnika jedino je tačno to da smo frustrirani (ja jesam), jer pravda nije zadovoljena i čini se da neće biti, bar ne za života preživelih žrtava i počinilaca.

Jasna Bogojević, Beograd

Peščanik.net, 10.11.2008.

Objavite apel protiv bombardovanja
Miroslav Pejčić

Poštovana redakcijo,

Kao jedna od tema koja se stalno provlači kroz polemiku na vašim stranama jeste i pitanje “držanja” za vreme NATO agresije. Gospođa Nataša Kandić i gospodin Lazar Stojanović, naime, pominju izvesni apel protiv bombardovanja koji su potpisali neki inelektualci i javni radnici – tada u oštroj opoziciji prema Miloševiću – kao dokument koji ih direkno kvalifikuje za Miloševićeve sustanare u Ševeningenu. Na drugoj pak strani, gospodin Ljubiša Rajić žali što nije bio u prilici da potpiše taj apel i negoduje zbog moralnog kretenizma dela ovdašnjih boraca za ljudska prava kada je NATO u pitanju (misli na predsednicu Helsinškog odbora gospođuSonju Biserko).

Meni je poznato da se svi učesnici u vašoj polemici veoma dobro poznaju i da postoji čitav spektar suptilnih aluzija koji nama običnim smrtnicima ne govore ništa. Ne očekujem fusnote s objašnjenjima, ali smatram da bi bilo veoma korisno da objavite makar neke od dokumenata kakav je pomenuti apel, s njegovim potpisnicima, kako bi i mi van kruga povlaštenih koliko-toliko mogli da shvatimo finese ove polemike, koju držim za izvanredno značajnu.

Miroslav Pejčić, Minhen, elektronskom poštom

Peščanik.net, 10.11.2008.

Apel

Demokratske snage u Srbiji našle su se između čekića NATO-a i nakovnja režima

Kao dugogodišnji zastupnici i aktivisti za demokratsku i antisocijalističku Srbiju, koji su ostali u svojoj zemlji u ovim teškim trenucima i koji žele da naša zemlja ponovo nađe svoje mesto u svetskoj zajednici država, izjavljujemo sledeće:

Oštro osuđujemo NATO bombardovanja koja su strahovito pogoršala stanje na Kosovu i izazvala raseljavanje ljudi van granica, ali i širom Jugoslavije. Oštro osuđujemo etničko čišćenje albanskog stanovništva koje vrše bilo koje jugoslovenske snage. Oštro osuđujemo nasilje Oslobodilačke vojske Kosova (OVK) protiv Srba, umerenih Albanaca i drugih etničkih zajednica na Kosovu. Humanitarna katastrofa na Kosovu – smrt, bol i užasna patnja za stotine hiljada Albanaca, Srba i pripadnika drugih etničkih zajednica – mora odmah prestati. Svim izbeglicama iz Jugoslavije mora biti odmah i bezuslovno dozvoljen povratak u njihove domove, njihova sigurnost i ljudska prava zagarantovana i obezbeđena pomoć za obnovu. Počinioci zločina protiv čovečnosti, ko god da su, moraju biti privedeni pravdi.

Borbe između srpskih snaga i OVK moraju smesta prestati da bi otpočeo novi krug pregovora. Sve strane moraju odustati od svojih maksimalističkih zahteva. Nema (kao ni u drugim brojnim sličnim sukobima, kao što je onaj u Severnoj Irskoj) brzih i lakih rešenja. Svi moramo biti spremni za dug i mukotrpan proces pregovora i normalizacije.

NATO bombardovanje Jugoslavije uzrokuje razaranja i sve veći broj civilnih žrtava (najmanje nekoliko stotina, možda i hiljadu dosad). Krajnji ishod biće razaranje ekonomskih i kulturnih osnova jugoslovenskog društva. To mora smesta prestati.

Ovom agresijom prekršeni su Povelja UN-a, Završni akt iz Helsinkija, osnivački dokument NATO-a, kao i ustavi zemalja kao što su Nemačka, Italija, Portugal. Kao pojedinci koji su posvetili svoje živote odbrani demokratskih vrednosti i koji veruju u univerzalne pravne norme, duboko smo zabrinuti da će NATO-vo kršenje ovih normi onemogućiti svaku borbu za vladavinu prava i ljudska prava u ovoj zemlji i drugde u svetu.

NATO agresija je dodatno destabilizovala južni Balkan. Ako se nastavi, ovaj sukob mogao bi se proširiti i van granica Balkana i, ako se pretvori u kopnene vojne operacije, hiljade vojnika NATO-a i Jugoslavije, kao i albanskih i srpskih civila izgubiće život u jednom uzaludnom ratu kao u Vijetnamu. Političke pregovore o mirnom rešenju trebalo bi smesta ponovo pokrenuti.

Sadašnji režim samo je ojačan napadima NATO-a na Jugoslaviju prirodnom reakcijom ljudi da se patriotski okupljaju oko zastave u vremenima strane agresije. Mi smo i dalje u opoziciji prema sadašnjem antidemokratskom i autoritarnom režimu, ali se isto tako snažno protivimo agresiji NATO-a. Napadi NATO-a i potom objavljeno ratno stanje slabe demokratske snage u Srbiji i ugrožavaju reformističku vlast u Crnoj Gori, jer ih sada stavljaju između čekića NATO-a i nakovnja režima.

U sukobima u bivšoj Jugoslaviji lideri svetske zajednice počinili su brojne kobne greške. Nove greške vode pooštravanju sukoba i udaljavaju nas od traganja za mirovnim rešenjima.

Obraćamo se svima: Predsedniku Miloševiću, predstavnicima kosovskih Albanaca, liderima NATO-a, EZ-a i SAD, da smesta zaustave svako nasilje i vojne aktivnosti i angažuju se na iznalaženju političkog rešenja.

Beograd, 15. 4. 1999.

Stojan Cerović, kolumnista i novinar “Vremena”, Jovan Ćirilov, selektor BITEF-a, direktor Jugoslovenskog dramskog pozorišta, Sima Ćirković, član Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU), profesor Katedre za istoriju Univerziteta u Beogradu, Mijat Damjanović, bivši profesor Fakulteta političkih nauka Univerziteta u Beogradu, direktor Centra za javnu i lokalnu upravu, Vojin Dimitrijević, bivši šef Katedre za međunarodno pravo Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu, direktor Beogradskog centra za ljudska prava, bivši potpredsednik Komiteta za ljudska prava UN-a, Daša Duhaček, koordinatorka Centra za ženske studije, član Upravnog odbora Alternativne akademske obrazovne mreže, Milutin Garašanin, član SANU-a, potpredsednik Udruženja za istraživanja jugoistočne Evrope, Zagorka Golubović, profesorka na Katedri za sociologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, šef Odeljenja za društvene nauke AAOM-a, Dejan Janča, profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Novom Sadu, Ivan Janković, advokat, predsednik Upravnog odbora Centra za antiratnu akciju, Predrag Koraksić, karikaturista, Mladen Lazić, profesor na Katedri za sociologiju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, Sonja Liht, predsednica Upravnog odbora Fonda za otvoreno društvo, Ljubomir Madžar, profesor Ekonomskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, Veran Matić, glavni urednik Radija B92, predsednik ANEM-a, Jelica Minić, generalna sekretarka Evropskog pokreta u Srbiji, Andrej Mitrović, profesor na Katedri za istoriju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu, Radmila Nakarada, naučna savetnica u Institutu za evropske studije, Milan Nikolić, direktor Centra za proučavanje alternativa, Vida Ognjenović, pozorišna rediteljka, dramska spisateljica, Borka Pavićević, direktorka Centra za kulturnu dekontaminaciju, Jelena Šantić, Grupa 487, aktivistkinja pokreta za ljudska prava, Nikola Tasić, dopisni član SANU-a, član Evropske akademije, Ljubinka Trgovčević, naučna savetnica Instituta za istoriju SANU-a, Srbijanka Turajlić, profesorka Elektrotehničkog fakulteta Univerziteta u Beogradu, v.d. predsednika Upravnog odbora AAOM-a, Ivan Vejvoda, izvršni direktor Fonda za otvoreno društvo, Branko Vučićević, prevodilac

Peščanik.net, 10.11.2008.

Nastavci: