izbledeli grafit: Uvek društvena svojima
Foto: Peščanik

Jučerašnje bizarno i ignorantsko izlaganje o Komsomolu u američkom Kongresu i nedavno objavljena vest da je preminuo Janos Kornai, čuveni „izumitelj“ koncepta mekih budžetskih ograničenja, podsetili su me da se već nekoliko godina spremam da pokušam da na što jednostavniji način opišem kako su zaista funkcionisala socijalistička preduzeća kojima su upravljali radnici, kao što je bio slučaj u Jugoslaviji. Pošto sam u jednom takvom preduzeću i sam bio zaposlen i dosta sam čitao o tome, verujem da sam u temu solidno upućen. Većina ljudi u kapitalističkim zemljama ne zna čime se unutrašnja struktura preduzeća kojima su upravljali radnici razlikovala od organizacije preduzeća na zapadu. I u bivšim komunističkim zemljama ljudi mlađi od 55 ili 60 godina uglavnom nemaju iskustva s takvim načinom organizacije. Upravljačka struktura koju ovde opisujem u celini je relevantna za Jugoslaviju u periodu od 1965. do 1990, verovatno i za Mađarsku i Poljsku u periodu posle 1968-70, kao i za Sovjetski Savez i Kinu u delu u kom se opisuje uloga komunističke partije u upravljanju poslovanjem.

Deoničari i radnici. Pođimo od uobičajene organizacije kapitalističkih preduzeća. Poslovanjem upravljaju deoničari čije je pravo glasa proporcionalno broju deonica koje poseduju. Deoničari biraju upravni odbor koji direktno nadzire proces upravljanja i imenuje izvršne organe koji obavljaju svakodnevne upravljačke zadatke. Ako deoničare zamenite zaposlenim radnicima, kojima su data jednaka upravljačka prava, a upravni odbor radničkim savetom koji postavlja direktora, dobijate upravljačku strukturu preduzeća čijim poslovanjem upravljaju radnici.

To je relativno jednostavno. Neke odlike takve organizacije očigledne su i na osnovu ove sasvim pojednostavljene skice. Prvo, radnicima je dato pravo da odlučuju o tome kako će se upravljati preduzećem (u Jugoslaviji, čija je ekonomija bila tržišna, radnici su bili uključeni čak i u odluke o tome šta će se proizvoditi, kako će se ostvarivati dobit itd). Drugo, činjenica da su vlasnička prava radnika bila ograničena na plodouživanje dobiti ostvarene angažovanjem kapitala (radnici nisu mogli otuđiti svoje udele u preduzeću; individualni udeli nisu postojali) podsticala je radnike da se koncentrišu na kratkoročnu dobit; treće, pravo radnika da odlučuju o angažovanju dodatne radne snage često je za rezultat imalo otpor zapošljavanju novih radnika. Svi ti problemi temeljno su pretresani u ekonomskoj literaturi iz onog vremena (o njima sam govorio i ovde). Ali namera mi nije da se sada bavim ovim problemima, već da kažem nešto više o unutrašnjem funkcionisanju radničkih preduzeća.

Na osnovu dosadašnjeg izlaganja može se zaključiti da je u pitanju sasvim jednostavna struktura. Ali u sledećem koraku stvari postaju složenije. Prvo moramo objasniti ulogu sindikata i partijske organizacije.

Sindikati. Sindikati nisu imali gotovo nikakvu ulogu. Razlog je očigledan. Preduzećem već upravljaju zbor radnih ljudi i radnički savet – radnici koji su istovremeno članovi sindikata (članstvo u sindikatima bilo je obavezno pa ne čudi stopa učešća od 100%) – i sve važne odluke su već donete. U nadležnosti sindikata nije bilo nikakvih značajnih poslova ili odluka, pa su bili suvišna institucija kojoj se poklanjalo veoma malo pažnje.

Partijska organizacija. Partijska organizacija je imala veoma važnu ulogu unutar preduzeća. U njenom radu učestvovali su zaposleni koji su bili članovi komunističke partije. Procenat članova partije u preduzeću mogao se kretati od 10-20% do celih 80%. Članovi partije u preduzeću organizovali su sopstvene zborove (to su činili posle radnog vremena, za razliku od organa radničkog upravljanja, uključujući zbor radnih ljudi i radnički savet, koji su se sastajali za vreme radnog vremena) i tamo birali partijski komitet preduzeća i/ili šefa komiteta. Ovoj funkciji ćemo se vratiti kasnije.

Izbor direktora. Okrenimo se sada upravljačkim strukturama. Preduzećem je rukovodio direktor. Direktora je birao radnički savet. Ali partijski komitet preduzeća je imao neformalno pravo veta. Da bi bio izabran na funkciju, direktor je morao osigurati podršku komiteta, to jest, osobe na njegovom čelu.

Tu dvojnost moći postaje očigledna. Ovoj podvojenosti doprinosi i činjenica da su direktori gotovo po pravilu i sami bili članovi partije, ali je njihov rang u partijskoj hijerarhiji bio niži od ranga šefa partijskog komiteta, kome su, s druge strane, po funkciji koju obavljaju u preduzeću bili nadređeni. To je već prilično komplikovana situacija.

Onda stvari postaju još komplikovanije. Za izbor na funkciju direktora srednjeg ili velikog preduzeća kandidatima je bila neophodna i prećutna ili javno izrečena podrška mesnog komiteta na teritoriji na kojoj se preduzeće nalazi. Odluke o rukovodiocima veoma velikih preduzeća nisu prepuštane radničkim savetima, čiji je suverenitet u tom pogledu bio ograničen. Budući direktor morao je da osigura podršku čak tri različita biračka tela: zaposlenih u preduzeću, partijskog komiteta preduzeća i njegovog šefa, i mesnog komiteta. Takođe, šef partijskog komiteta preduzeća formacijski je bio povezan sa partijskim rukovodiocima iz mesnog komiteta. To mu je pružalo priliku da vrši pritisak na direktora sa dve strane: iznutra, kao lider velike grupe radnika (onih koji su članovi partije) i spolja, kao partijski kadar blisko povezan sa mesnim komitetom koji treba da odobri izbor direktora.

Zato su direktori bili višestruko sputani. Ukoliko nisu imali moćne saveznike u mesnim partijskim strukturama i ako šef partijskog komiteta preduzeća nije bio spreman na saradnju, prostor za donošenje odluka koji im je ostajao bio je veoma mali, dok je u slučaju loših poslovnih rezultata sva odgovornost bila samo njihova. Šef partijskog komiteta preduzeća nije snosio nikakvu odgovornost za poslovnu dobit ili gubitak.

Takva podela moću unutar preduzeća, kao i odvajanje prava donošenja odluka od odgovornosti za njihove ishode, uzrokovali su pribegavanje mekim budžetskim ograničenjima i neprestane sukobe između tehnokratski orijentisanih rukovodilaca (direktora) i birokratski ustrojenih partijskih kadrova. (Ova druga tema bila je predmet brojnih studija u sociološkoj literaturi posvećenoj socijalističkim ekonomijama iz 60-ih i 70-ih godina 20. veka).

Meka budžetska ograničenja. Hijerarhijsko ukrštanje nadležnosti menadžera i partijskih kadrova ne samo da je pružalo ogromnu indirektnu moć partijskim kadrovima, nego ih je podsticalo da i sami požele da postanu menadžeri (i tako budu bolje plaćeni: funkcija šefa partijskog komiteta preduzeća nije bila plaćena). Ljudi koji su karijere gradili unutar partijskih struktura obično su bili slabije obavešteni i manje zainteresovani za ekonomska pitanja. Još manje su znali o upravljanju preduzećima. Po tome su se razlikovali od „pravih“ direktora koji su postepeno napredovali od nižih ka višim nivoima upravljanja. Šefovi partijskih komiteta koji su uspevali da se dokopaju mesta direktora (uz podršku radničkog saveta i mesnog komiteta) obično nisu obraćali mnogo pažnje na poslovanje i više su se uzdali u svoje političke veze. Uz dobre političke veze (na lokalnom nivou) mogli su biti sigurni da će svi gubici koje naprave biti pokriveni iz bankarskog sistema (koji je kontrolisala država). Takvi direktori su mogli biti veoma popularni među radnicima. Nisu morali da razmišljaju o radnoj disciplini i mogli su da rade znatno manje, a svi nastali gubici pokrivani su kreditima koji nikada neće biti otplaćeni ili direktnim subvencijama. Otuda je radnicima često više odgovaralo da na čelu preduzeća imaju nekompetentne, ali politički dobro povezane partijske kadrove nego tehnokrate: tako su dobijali veće plate radeći manje.

Neefikasnost. To pokazuje zašto su meka budžetska ograničenja činila endogeni deo sistema. Poreklo takve politike treba tražiti u nespremnosti partije da se odrekne prava učešća u donošenju poslovnih odluka (prava koje je bar u teoriji bilo preneto na radničke savete). Tako je stvorena dvojna upravljačka struktura koja je dovela do opadanja efikasnosti (duge rasprave, stalna potraga za podrškom, sukobi frakcija itd) i konačno do prihvatanja mekih budžetskih ograničenja. Što je direktor preduzeća bio moćniji, to su ograničenja bila mekša, a najmoćniji su bili direktori najvećih preduzeća („prevelikih da bi im se dozvolilo da propadnu“) sa dobrim političkim vezama u lokalnim partijskim strukturama. Tako se centar moći konačno pomerio na stranu partijskih kadrova i birokratije i udaljio od menadžera i tehnokrata, To je dodatno smanjilo efikasnost poslovanja.

Nota bene. Neke od ovih nepoželjnih posledica mogle bi predstavljati problem u slučaju kineskih kompanija (privatnih i državnih) u koje su ponovo uvedene partijske organizacije na nivou preduzeća. Verujem da ako želimo efikasno upravljanje, onda političke organizacije kao što je komunistička partija ne smeju biti uključene u unutrašnje upravljačke strukture. One mogu nastaviti da deluju na lokalnom nivou. Ali u tom slučaju bi njihova ekonomska moć u velikoj meri bila eliminisana. To je suština ove dileme.

Global inequality, 19.11.2021.

Preveo Đorđe Tomić

Peščanik.net, 02.12.2021.