Generacija rođena sedamdesetih godina još se sjeća onog ultranostalgičnog vremena prije pojave interneta. Iz današnje perspektive, to se drevno vrijeme čini podjednako nestvarno kao ono u kojem su dinosaurusi izumirali, ili barem podjednako daleko kao ono u kojem se odigrala famozna Tunguska eksplozija. To vrijeme u kojem smo pisali prava pisma pravim grafitnim ili hemijskim olovkama, pa i pokojim naliv-perom, to vrijeme u kojem smo marljivo vježbali kaligrafiju da bi nekog impresionirali rukopisom, to vrijeme u kojem su postojali pravi pravcati oglasi za traženje prijatelja za dopisivanje, danas se čini ponajviše kao patetična izložba jednog nemogućeg i donekle neshvatljivog načina života. Onda je došao internet, konverzacije su se razbuktale u bespućima istog, komunikacije su se đavolski ubrzale, svijet se promijenio kao što se vjerovatno nije promijenio od pronalaska točka i vatre. Pisali smo duge mejlove, unosili dušu u iste, i dobijanje mejlova od dragih osoba je bilo zaista neka vrsta specijalnog doživljaja. Emocionalnog izleta u misli druge osobe. Dubine su se otvarale, moždane vijuge su igrale ples elokvencije, digitalna pisma su vješto i beskrupulozno nalazila svoje mjesto u nečijim srcima. Ili glavama.

Danas primarno komuniciramo na socijalnim mrežama. MySpace, Linkedln, Twitter i naravno Njeno Veličanstvo Facebook. Nedavno je u javnost izašao podatak da je oko pola milijarde ljudi prisutno na facebooku. Ako niste tamo, niste ni živi. Ako vas nema tamo, ništa u životu niste postigli. Sva ta facebook-manija zapravo ne prestaje, iako smo očekivali da će jednom početi jenjavati. Umjesto opadanja interesovanja za facebook, manija se konstantno pojačava i ko zna zapravo gdje će završiti i na koji način. Postajemo sve manje oprezni sa podacima koje stavljamo na naše profile, sa slikama koje svako vidi, sa komentarisanjem tuđih videa, članaka, sa zezanjem po zidovima naših prijatelja. Postajemo sve neoprezniji jer se osjećamo sigurni. Facebook je naš dom. Svi koje poznajemo su tu.

Sve se to konstantno dešava iako smo savršeno svjesni da se svi predstavljaju znatno više cool u tom virtualnom ringišpilu nego što to zaista jesu. Također smo svjesni da su mnoge aplikacije na koje uporno gubimo vrijeme zaista samo to: sredstva za gubljenje vremena koje nam niko više neće vratiti. Znamo da možemo živjeti bez kvizova, kolačića sudbine, astroloških predviđanja našeg ljubavnog života, no ipak se smijemo svaki put kad se neko takvo predviđanje neočekivano potrefi sa ljubavnom realnošću oko nas. Suština facebooka i jeste univerzalna ljubav, konstantna pažnja koju nam drugi daju, mogućnost da gotovo postanemo poznati ako sakupimo mnogo prijatelja i općenito smo cool. No, koja je cijena te veš mašine za ispiranje univerzalne ljubavi koja nas svakodnevno mlavi? Moramo pročitati sve vijesti na portalima koje pratimo, moramo biti u toku sa svim promjenama koje se dešavaju našim prijateljima, makar se radilo i o sasvim nebitnom dejtu, sastojcima za porodični ručak ili odlasku na bazen. Jednostavno, moramo. Ovo moramo naravno polako stvara pritisak u glavi. Pritisak u glavi nije baš dobra stvar, makar dolazio i od socijalne mreže. Ne, nije šala. Postoje ljudi kojima je facebook stresni faktor u životu. Pa čak i oni kojima facebook-komunikacija upravlja tim istim životom.

Svi smo čuli smiješno-tragične priče sa facebooka, zaustavljene negdje u kategoriji između anegdote i lovačke priče. O komšijama koji nikako ne stignu da popiju kafu, već se svakodnevno sreću na prostranstvu virtualnih dolina, o Casanova-likovima koji budu u facebook-relacijama sa 5-6 osoba u isto vrijeme, o ljudima koji se ulogavaju jedno 437 puta dnevno, o facebook-spisateljstvu gdje se vrli pisci i pjesnikinje zahvaljuju za svaki komentar koji im neko ostavi na njihovu ultra-pretencioznu priču ili pjesmu, o live susretima sa osobama koje znamo samo preko facebooka koji ničim nisu opravdali naša očekivanja, o manijacima i stalkerima svih kalibara, o fašistima i drugim totalitarcima koji ovaj medij koriste za propagandne ciljeve. O svima onima koje zapravo ne želimo sresti u tom pravom životu.

Naravno, nije sve to tako negativno kako se čini na prvi pogled. Na facebooku komunikacija jeste efektivna, brza i teče kao po loju. Mnogi poslovi u današnjem globaliziranom svijetu su nezamislivi bez te alatke, pogotovo ako se bavite nekim aspektom kulture ili radom sa prevodima. Možda je zaista tako, a možda se samo uvjeravamo da je tako bojeći se one samoće koja je postojala u predfacebookovsko vrijeme. U to neko drevno vrijeme smo mogli biti i po sat vremena bez ikakvog kontakta sa drugim ljudskim bićima. Ili u kontaktu samo sa svojim mislima. I jedna i druga alternativa djeluju pomalo zastrašujuće, zar ne? Bojaćemo se tako sve do crnog dana kad se ne možemo ulogovati u naš profil. Poruka na ekranu će biti klinički precizna i glasiće: vaš profil je deaktiviran. U strahu i bezumnoj panici ćemo tada pisati facebooku da nam vrati profil jer bez njega ne možemo živjeti. Vaš svijet i vaš dom će odjednom ličiti na kombinaciju kafkijanskog štimunga i totalitarnih igrarija Orwellovog Velikog Brata. No, vraćanja profila neće biti. Izbor, doduše, još uvijek imate: da budete godinama depresivni jer više niste među virtualno živima ili da se osvrnete oko sebe. Divno je jesensko popodne, doba je kad priroda najbolje koristi svoje akvarel-boje. Na facebooku ipak nema takvih. Čini se da osnovni problem facebooka i nije ono što se često navodi kao problem: esencijalna distinkcija između virtualnog i pravog svijeta. Virtualni svijet danas nije samo reprezentacija materijalne stvarnosti koja pasivno počiva negdje u pozadini, već su naši životi zaista otjelotvoreni u infosferi, kao specifičnom miljeu konstituiranom od informacijskih entiteta i njihovih kompleksnih relacija. Da li to znači da smo postali informacijski organizmi i da je i naša egzistencija, taj neki pravi život o kojem maštamo samo informacija? Ako taj proces podjednako važi za sve korisnike socijalnih mreža, nije osobito iznenađujuće da puno ljudi koje sretnemo in real life, a koje smo upoznali na socijalnim mrežama ili blogovima, i nije toliko različito od predstava koje smo o njima imali.

Problem, dakle, ne leži u tom da svi igramo samo uloge i nosimo maske i da je facebook samo jedna platforma za lažiranje stvarnosti. Problem, daleko više, leži u tome da vam ta socijalna mreža postane i dom i dominirajući aspekt života. Da tu, u rapidnoj komunikaciji, gradite svoje ognjište i tražite neku vrstu mira. Probajte napisati jedan dugi, klasični mejl i vidjećete da to nije više tako lako kako je bilo u onim davnim devedesetim.

 
Peščanik.net, 17.09.2010.