Foto: Predrag Trokicić
Foto: Predrag Trokicić

Postoji san o mogućoj, pravednijoj Srbiji. U njoj svi ostvaruju pravo na pravičnu naknadu, što znači da zarađuju onoliko koliko je njima i njihovim porodicama potrebno za pristojan životni standard. Radnici i radnice koji su izloženi socijalnoj isključenosti ili siromaštvu imaju sveobuhvatnu i usklađenu podršku države u oblastima zapošljavanja, smeštaja i socijalne i medicinske pomoći. U njoj nikome nije uskraćeno pravo na pravične uslove rada, što znači da je svima plaćen prekovremeni rad, da svako radi razuman broj dnevnih i nedeljnih radnih sati i da nije izložen rizicima prilikom obavljanja opasnih i nezdravih zanimanja. Žene imaju jednaku platu kao muškarci za rad koji jednako vredi i nema diskriminacije na osnovu pola prilikom zapošljavanja ili obavljanja rada. Radnički predstavnici su zaštićeni od štetnih radnji, uključujući i otkaz zbog pripadanja sindikatu. U njoj je radnicima i radnicama na delotvoran način garantovano pravo na organizovanje i pravo na kolektivno pregovaranje. Oni su redovno informisani i konsultovani o stanju u preduzećima u kojima rade. Podstiče se njihovo učestvovanje u odlučivanju o radnim uslovima, organizaciji rada i radnoj sredini i ostvaruje se njihovo pravo na dostojanstvo na radu, tj. zaštita od svih vrsta zlostavljanja. Zaposlenima sa porodičnim obavezama obezbeđuje se jednak tretman kao i njihovim kolegama i koleginicama, između ostalog razvijanjem usluga čuvanja dece. U takvoj Srbiji svi ostvaruju pravo na socijalnu sigurnost. To uključuje i lica koja nemaju dovoljna sredstva za život, niti su u stanju da ih obezbede sopstvenim naporima i koja zbog toga ne trpe bilo kakvo smanjivanje svojih političkih ili socijalnih prava. U njoj osobe sa invaliditetom ostvaruju punu socijalnu integraciju, uključujući i pristup tržištu rada, prevozu i stambenom smeštaju. Deca i omladina su zaštićeni od zapostavljanja, nasilja i iskorišćavanja. Imaju pravo na besplatno osnovno i srednje obrazovanje, čije se redovno pohađanje ohrabruje. Starija lica imaju obezbeđena materijalna sredstva za pristojan i nezavisan život u svom porodičnom okruženju. U takvoj zemlji se aktivno radi na tome da svi imaju odgovarajući stambeni smeštaj, da njegove cene budu dostupne onima koji nemaju dovoljno novca da ga priušte, a beskućništvo se sprečava i umanjuje u cilju njegovog potpunog ukidanja.

Iz današnje perspektive, sa razvalina nekadašnje države blagostanja, sve navedeno zaista deluje samo kao san. A sve ovo, i još mnogo toga, Republika Srbija je obećala svim svojim građanima i građankama pre tačno deset godina. Tada je ratifikovana Revidirana evropska socijalna povelja koja propisuje ove standarde. Država Srbija je tada potpisala ugovor sa Savetom Evrope kojim je prihvatila da će ispuniti sve što piše u tom dokumentu ove organizacije. Usput, jedno od prvih načela koje se nauči na pravnom fakultetu je pacta sunt servanda, ili: „ugovori su da se poštuju“. Kada je reč o međunarodnim ugovorima, naše današnje vođe, na čelu sa najboljim studentom u istoriji Pravnog fakulteta Univerziteta u Beogradu, ovo načelo uzimaju zdravo za gotovo. Otuda ne čudi to što pravnici u vladajućim strukturama ne znaju da pomenutu povelju Saveta Evrope, koja se smatra evropskim socijalnim ustavom, moraju da poštuju jednako kao domaće zakone. Prema Ustavu Republike Srbije ratifikovani međunarodni ugovori sastavni su deo njenog pravnog poretka. Uprkos tome, nosioci vlasti i lideri političkih partija slabo su upoznati sa sadržajem Povelje. Čak ni u debatama o izmenama Ustava gotovo da nije bilo reči o prepoznavanju novih i proširivanju postojećih socijalnih prava, u skladu sa Poveljom. S druge strane, vlast je tada prilično strepela od mišljenja (a opozicija i stručna javnost se u jednakoj meri uzdale u njega) koje je o ustavnim amandmanima trebalo da dâ Venecijanska komisija, savetodavno telo Saveta Evrope. Sličan autoritet uživaju i nalazi GRECO, još jednog tela ove organizacije, koje je nadležno za praćenje borbe protiv korupcije. Dakle, Savet Evrope, kao najstarija panevropska organizacija za zaštitu ljudskih prava (ove godine slavi 70 godina od osnivanja), i dalje uživa priličan ugled, čak i u zemljama koje su često na meti kritika zbog ugrožavanja ljudskih prava. Zbog toga je paradoksalno to da u Srbiji, zemlji u kojoj se socijalna prava krše čak i više nego građanska i politička, nalazi Evropskog komiteta za socijalna prava – tela Saveta Evrope nadležnog za praćenje primene Povelje – ne privlače jednaku pažnju javnosti kao oni koje objavljuju druga tela ove organizacije, poput pomenute Venecijanske komisije ili GRECO.

U poslednjih deset godina Srbija je postala predvodnica grupe zemalja koje krše Povelju. Spisak prekršaja je poduži, pa ćemo ovde navesti samo nekoliko primera. Za početak, mnogo puta smo opominjani zbog toga što Strazburu uopšte nismo slali podatke o sprovođenju članova Povelje, na primer: o pravu na rad, profesionalnu obuku, jednake mogućnosti i jednak tretman u pitanjima zapošljavanja i rada bez diskriminacije na osnovu pola, zaštitu potraživanja radnika u slučaju nesolventnosti poslodavca, zaštitu u slučajevima prestanka radnog odnosa, itd. Komitet je utvrdio i brojna kršenja prava utvrđenih Poveljom, kao što su: pravo na pravičnu naknadu (čl. 4), zbog toga što je minimalna zarada u Srbiji nedovoljna da obezbedi pristojan životni standard, pravo na organizovanje (čl. 5), zbog toga što uslovi za osnivanje sindikata i udruženja poslodavaca propisani Zakonom o radu predstavljaju prepreku slobodi organizovanja; pravo na socijalnu i medicinsku pomoć (čl. 13), zbog očigledno nedovoljnog iznosa novčane socijalne pomoći; pravo osoba sa invaliditetom na samostalnost, socijalnu integraciju i učešće u životu zajednice (čl. 15), zbog toga što se ne poštuje zakonska obaveza o razumnom prilagođavanju radnih mesta osobama sa invaliditetom i zbog toga što im se ne pruža delotvoran pristup otvorenom tržištu rada; pravo starijih lica na socijalnu zaštitu (čl. 23), zbog očigledno nedovoljnog iznosa novčane socijalne pomoći za starija lica koja nisu ostvarila pravo na penziju; pravo radnika na zaštitu od siromaštva i socijalne isključenosti (čl. 30), zbog toga što ne postoji odgovarajući sveobuhvatni i koordinisani pristup borbi protiv siromaštva i socijalne isključenosti (nema strategije i akcionog plana), itd. Pored toga, Komitet je ukazivao i na dramatične znake odumiranja socijalnih funkcija države. Na primer, upozorio je na nedovoljan kapacitet ustanova u sistemu socijalne zaštite, tj. na manjak i nedovoljnu obučenost stručnih radnika i nedostatak sredstava za njihov rad. Na pitanje Vladi kako ovo utiče na kvalitet usluga i šta ona preduzima da se stanje popravi, odgovora još nema. Kao da sve ovo nije dovoljno, Srbija je odbila da ratifikuje neke članove Povelje ili njihove delove, kao što su odredbe o: uklanjanju rizika prilikom obavljanja izuzetno opasnih ili nezdravih zanimanja, uključivanju vremena koje radnik provede na obuci na zahtev poslodavca u redovne radne sate, pravu radnika sa porodičnim obavezama na jednake mogućnosti i jednak tretman i pravu na stanovanje. Pored toga, Srbija (očekivano) odbija da pristupi opcionom protokolu uz Povelju čime bi bilo omogućeno sindikatima, udruženjima poslodavaca i nevladinim organizacijama da se direktno Strazburu (Evropskom komitetu za socijalna prava) žale na kršenja Povelje. A u septembru je upravo Francuska, država koja je nedavno predložila i reformu procesa pristupanja EU, pozvala sve članice Saveta Evrope da ratifikuju i ovaj protokol. Ovo potvrđuje tezu da će socijalna prava biti sve važniji deo procesa proširenja Unije.

Dobra vest je da su se na sastanku sa predstavnicima Evropskog socijalnog komiteta, koji je u novembru održan u Beogradu, predstavnici Ministarstva za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja složili sa ocenama da nema prepreka za ratifikaciju preostalih članova Povelje. Kako je rečeno, sastanak je organizovan, između ostalog, sa ciljem da podigne svest ključnih aktera u Srbiji o Povelji, kako bi imali u vidu njene standarde kada pripremaju propise i nacionalni budžet i kada donose presude u slučajevima koji se tiču socijalnih prava. S druge strane, razgovor između zvaničnika bi u celosti protekao u birokratskim rukavicama da se predstavnici civilnog društva nisu umešali i gostima iz Evrope ukazali na sistematsko urušavanje socijalnih prava od strane vladajuće garniture tokom proteklih godina, čime se sprovodi plan zarobljavanja socijalne države u ime partijske i lične koristi. Na to su predstavnici Saveta Evrope zvanično izrazili zahvalnost zbog „proširivanja perspektive“, a nezvanično rekli da nisu iznenađeni, jer sličan trend primećuju širom Evrope.

Mi i dalje sanjamo san…

Autor je saradnik Fondacije Centar za demokratiju.

Peščanik.net, 28.11.2019.