Vijest je preko televizijskih dnevnika i novinskih crnih hronika dobila (zasluženo) veliki publicitet. Sigurno ste već čuli za to: Grupa razočaranih navijača hrvatske rukometne reprezentacije napala je u Splitu Srbe, koji su se okupili u svom prostoru na Mažuranićevom šetalištu na slavi Svetoga Save, najvećeg srpskog sveca. Do napada je došlo nakon poraza Hrvatske u Beogradu u polufinalnoj utakmici Evropskog prvenstva u rukometu. Ovako je pisao portal Index dodavši da su četvorica huligana isprebijali Predraga B. i “porazbijali sve što im se našlo na putu. Računalo, printer, monitor i slično. Štetu policija cijeni na dvije tisuće kuna”. Vijest je moguće kontekstualizovati na različite načine. S jedne strane, ovaj incident dio je navijačkog rata i propratnog nacionalističkog divljanja, kao i paljenje automobila s hrvatskim registarskim tablicama u Novom Sadu. Vizuru je moguće i proširiti, pa povezati ovakve ispade sa pričom o titlovanju “Žikine dinastije”. Pošto je ulazak u EU već osiguran, dio hrvatske desnice vjerovatno drži da je moguće skinuti rukavice i vratiti se na stare nacionalističke položaje, pošto je strateško “umekšavanje” očito urodilo plodom. Dio toga bilo bi i dizanje simboličkog zida prema ostatku tzv. regije, odnosno dijelovima nekadašnje SFRJ izvan EU.
Ipak, takve analize široke (“teleskopske”) perspektive ovdje ostavljam drugima. Vijest navedena na početku zanimljivija mi je iz uske, lokalne (“mikroskopske”) perspektive. Napad na Srbe baš u Splitu, i baš na Svetog Savu, podsjetio me na sjajnu studiju splitskog novinara, istoričara i politologa Vjekoslava Perice “Sveti Petar i Sveti Sava” (s podnaslovom “Sakralni simboli kao metafore povijesnih promjena”), objavljenu 2009. godine u izdanju beogradske Biblioteke XX vek. Ta knjiga, riječima njenog autora, “prati izgradnju dvije simbolički povezane crkve u jednom gradu tijekom nešto više od pola vijeka. (…) Radi se o katoličkoj konkatedrali Svetog Petra Apostola i o srpskopravoslavnom memorijalnom hramu Svetog Save.” Priču o izgradnji dvije crkve u Splitu Vjekoslav Perica ispisuje kao svojevrstan case study o odnosima Hrvata i Srba u jednom konkretnom gradu u različitim periodima turbulentnog dvadesetog stoljeća. Knjiga se otvara istorijskim podatkom: nakon što je utemeljena Kraljevina SHS, Split je bio najveći grad na jugoslovenskom dijelu Jadrana, i to grad u kojem, za razliku od Šibenika ili Dubrovnika, nije postojala nijedna pravoslavna crkva. Još od prvih godina postojanja Kraljevine SHS, počinju se razvijati konkretni planovi za izgradnju “crkve neobizantinskog stila srednje veličine”. 1931. godine, Split postaje sjedište episkopa dalmatinskog, a deset godina kasnije, uoči početka Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji, na području splitskog arhijerejskog namjesništva ima više od osamnaest hiljada pravoslavnih vjernika. U maju 1939. godine postavljen je kamen temeljac za budući hram Svetog Save. Gradnja je napredovala sve do aprila 1941. i proglašenja NDH. U prvim decenijama socijalističke Jugoslavije, vjerske zajednice baš i nisu u naponu snage, no već tokom 60-ih dolazi do inicijative da se dovrši davno započeta izgradnja splitskog hrama jer je “kapela svetih Ćirila i Metodija skučena i neodgovarajuća za potrebe 14.000 pravoslavnih vjernika koliko ih ima u Splitu”. Ipak, inicijativa do osamdesetih uglavnom miruje, a razlog je “politička kriza u zemlji izazvana valovima nacionalizma”. Međutim, “poslije Titove smrti vodeće jugoslovenske religije hrabrije izlaze u javnu sferu”. Osamdesetih se slučaj nedovršenog hrama Svetog Save u Splitu počinje koristiti u političko-medijskom ratu koji je prethodio onom pravom. Perica u svojoj knjizi pominje brojne napise o ovoj temi objavljivane u Ninu, Danas, Slobodnoj Dalmaciji itd. Onda dolazi pravi rat, a među njegovim posljedicama je i činjenica da je, kako navodi Perica, po popisu stanovništva iz 2002. godine, u odnosu na posljednji predratni popis u Hrvatskoj, nestalo oko 400.000 Srba, dok je u Splitu te 2002. bilo registrirano, slovom i brojem, dvoje (2) pravoslavnih vjernika (“Valjda pop i popadija prijavljeni na adresi hrama Svetog Save” – kaže Perica, ne bez gorke ironije).
Makar je kamen temeljac splitskog hrama Svetog Save postavljen prije više od sedamdeset godina, ta je crkva još, kako bi rekao Goran Bregović, bez krova. U posljednje tri-četiri godine, svakog Božića se najavljuje konačni završetak gradnje, a tako je bilo i ovog sedmog januara, kad je splitskim pravoslavcima praznik čestitao i notorni gradonačelnik Kerum. Jedva dvadeset dana kasnije, na Svetog Savu, ostaci ostataka splitskih Srba dobili su, eto, drugu vrste čestitke. Da se razumijemo, ne tvrdim ja ovdje da je Split neki “grad slučaj” niti da sličnih priča, sa izmijenjenim ulogama progonitelja i progonjenih, nema tušta i tma svugdje na takozvanom zapadnom Balkanu. Priča kakvu je o svom gradu kroz prizmu dvije bogomolje ispričao Vjekoslav Perica je priča kakvu zaslužuje skoro svaki ovdašnji grad, a neke bosanskohercegovačke bi bile i gorče od ove splitske.
Kako je teško danas biti manjinac, moglo bi se reći u parafrazi čuvenog stiha Tina Ujevića. Na početku svoje knjige, Perica citira Ujevićev esej “Pokojni Nodilo” posvećen gradu Splitu i dalmatinskom istoričaru Natku Nodilu. Upravo je za Nodila vezana još jedna splitska pričica koju pominje Vjekoslav Perica, a koja savršeno zaključuje ova “melanholična razmatranja”. Naime, na zgradi stare splitske gimnazije već decenijama stoji spomen-ploča Natku Nodilu na kojoj je nekoć pisalo “Sin ovoga grada Natko Nodilo (1934-1912) um i srce jedinstvu Hrvata i Srba posveti”. Početkom devedesetih, neko sa ploče uklonio pet slova, ono “i Srba”, da ispade kako je pokojni Nodilo um i srce posvetio jedinstvu (samo) Hrvata (“S obzirom na to da se ta spomen-ploča nalazi na visini od nekih dvadesetak metara i da nema balkona ili prozora s kojeg bi se ovaj pothvat lako mogao izvesti, operacija je zahtijevala opremu, veći broj djelatnika i vjerovatno se odvijala usred bijela dana” – komentariše Perica). Ipak, i danas se na ploči vide rupice tamo gdje su nekoć bila slova. Tako izgledaju i naši etnički očišćeni gradovi, prazna mjesta nikad nisu tek praznine, uvijek se prepoznaju po onom što su nekad bila. Otud i gnjev na manjince svaki put kad strasti proključaju, kad se forsira ono jedinstvo bez ikakvog “i”, jedinstvo sa samim sobom, antipod svakom pravom jedinstvu. Takvom jedinstvu se ne posvećuju um i srce, ono jedino bez njih i postoji.
Oslobođenje, 31.01.2012.
Peščanik.net, 31.01.2012.
