Duh Srbije, dizajn: Slaviša Savić

Duh Srbije, dizajn: Slaviša Savić

Ovo je inicijativa da se podigne spomenik žrtvama agresije SANU. Preciznije, Memoranduma Srpske akademije nauka i umetnosti.

Taj opskurni dokument, produkt teške zatucanosti „naših najumnijih glava“ – čast i slava malobrojnima, Radomiru Lukiću, Simi Ćirkoviću i Vasi Čubriloviću, koji su mu se oduprli – izvršio je pravu zločinačku agresiju na Srbiju i srpski narod, ne samo u „matici“ nego i izvan nje, napravio od njega ono što nikada nije bio, gurnuo ga u sukob sa susedima i celim svetom, ali pre svega sa samim sobom, nanevši mu štetu, ljudsku i materijalnu, od koje se još nije oporavio i zadugo neće. Desetine hiljada poginulih i ranjenih, stotine hiljada srušenih kuća; srpski narod je izgubio terotorije na kojima je vekovima živeo, Srbiju su napustile stotine hiljada mladih i obrazovanih ljudi; izgubljeno društveno bogastvo ekonomisti procenjuju na oko 750 milijardi evra… Jednom rečju, nacionalna katastrofa i državna kataklizma. Zlo učinjeno drugim narodima ovde nije uračunato.

Šteta, dakle, prouzrokovana tom idelogijom višestruko je veća od one koja je nastala u ratu sa NATO paktom 1999. godine.

Inicijalna kapisla za ovu inicijativu, ne može se i ne treba kriti, bila je inicijativa ruskog Sputnjika da se „podigne spomenik žrtvama NATO agresije“. Koju je već, kako obaveštavaju novine, potpisala silesija poznatih domaćih intelektualca, nema potrebe da ih ovde dodatno reklamiramo, njihova imena su vam dobro poznata i da vam ih ne kažemo.

Kako će „peticija“ koju upravo čitate proći u javnosti teško je prognozirati. Šanse joj, s obzirom na atmosferu u društvu, nisu velike. Ipak, siguran sam da će je u sebi potpisati hiljade običnih ljudi. Nije verovatno da će među potpisnicima biti toliko poznatih javnih ličnosti kao među onima koji su potpisali onu putinovsku. No, to je i razumljivo jer su mnogi od njih poznati i kao direktni ili indirektni kreatori Memoranduma, odnosno kao njegovi realizatori devedesetih ili nastavljači dvehiljaditih. Svako prema mogućnostima. U stvari, samo jedno kratko vreme, koliko je trajala Đinđićeva vladavina, ta memorandumska politika je bila prekinuta, ali je onda, pošto je on mučki ubijen – što su, treba li podsećati, i državni i crkveni vrh propratili sa jedva skrivenim odobravanjem – polako rehabilitovana, postepeno sve više dobijajući na snazi, da bi danas postala, na površini možda ne toliko vidljivi, ali u suštini, i u dubini, najširi politički tok.

Otud je samo na nivou kurioziteta zanimljivo kako su se opet na istoj strani našli i dupli predsednik Vučić i oni koji podržavaju proteste protiv diktature tog istog Vučića. Jer, nije to ništa novo. Tako je bilo i pre četvrt veka. Svi su oni, krajem osamdesetih, prvo podržavali Miloševića – kao što je i on podržao njih, tj. Memorandum – a kada su ga iskoristili i uvideli da im postaje teret, onda su ga odbacili. Oko Vučića bi se još manje mislili, jer im on sad zbog svoje makar formalne (a oni se boje možda i stvarne) evropske orijentacije još više smeta, ali to je već druga tema.

Peščanik.net, 11.04.2017.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.