Na nekom bosanskom skupu u Chicagu, jednom mi je neko pokazao ženu iz Srebrenice koja je tu bila gošća, na putu prema Washingtonu. Rečeno mi je tada da je ta žena u srebreničkom pokolju izgubila oko stotinu članova porodice. Nisam je imao prilike upoznati, a da jesam, ne znam šta bih joj rekao. Šta se tu uopšte može reći? Moje saučešće? Ne ponovilo se?

Da sam se suočio sa njom, čini mi se da bih joj se jedino mogao obratiti muklom tišinom, zato što su razmjeri njenog gubitka izvan domašaja mog uma, te tako i mog jezika. Bilo bi me stid, sa jedne strane, zbog banalnosti mojih “problema”, a s druge strane zbog vlastite bespomoćnosti, kako u julu 1995, tako i poslije, i uvijek. Žao mi je što nisam smogao snage da je zagrlim, ali bi me i toga bilo strah i stid, jer bi je možda fizikalnost moga tijela podsjetila na to da sam, za razliku od svih njenih, živ.

Razmjere zločina dovode do toga da je svaka priča o Srebrenici obilježena tišinom, ispoljenom ponekad u obliku fraza koje se toliko ponavljaju da polako gube svoje značenje. (Npr. Najveći zločin u Evropi poslije Drugog svjetskog rata – kao da bi išta bilo drugačije da je u pitanju treći ili deseti najveći zločin u Evropi, kao da se tako nešto pika samo ako je pobjednik finala Kupa zločina.) Srebrenica je zbog toga u opasnosti da pređe u oblast simboličkog – mnogo je lakše zamisliti šta Srebrenica simboliše (patnju Bošnjaka; kalkulantski, sebični idiotizam Evrope i UN-a; zločinačku suštinu Republike Srpske itd.) nego šta jeste – gubitak ogromne količine ljudskog života, gubitka koji se nikad i nikako ne može nadoknaditi.

Svaki je ljudski život obilje jedinstvenih detalja, momenata i osjećaja koji su apsolutno neponovljivi – nikad više niko neće osjećati i znati ono što je osjećao i znao Azmir Alispahić, srebrenički šesnaestogodišnjak koji je htio da bude doktor i kojeg su pred junačkom srpskom kamerom ubili Škorpioni. Nikad više niko neće voljeti i biti voljen kao on, a sve one male i velike sreće koje živi možda uzimaju zdravo za gotovo (jutarnja kafa, miris lipa u junu, miris majčinih njedara) on nikad više neće iskusiti. I ako je svaki ljudski život čvor u mreži drugih, emotivno povezanih, ljudskih života, onda je Azmirova mreža zauvijek poderana.

I tako osam hiljada puta. To je genocid, taj nepojmljivi gubitak života, prošlog i budućeg, pojedinačnog i zajedničkog. To su na umu imali mladićevci – to brisanje ogromne količine života, za šta im je umorstvo Azmira i ostalih osam hiljada bilo neophodno sredstvo. Pravnu definiciju genocida nije teško shvatiti (osim u Republici šumskoj i bradatim dijelovima Srbije i Crne Gore), ali ljudske posljedice genocida su nepojmljive: sve što je život bio, jeste i može biti nestane, čitavi svjetovi su opustošeni. Žena koja je izgubila sto članova porodice jeste čvor bez mreže.

Ali i svi ostali građani Bosne i Hercegovine, i u krajnjem ishodu cijelo čovječanstvo, dio su te mreže – s nestankom osam hiljada dječaka, mladića, muškaraca, staraca, naši životi su nepovratno promijenjeni. Mi živimo u svijetu koji bi bio drugaciji da Azmir nije ubijen: možda bi do sada završio medicinu, možda bi spasavao nečiji život u srebreničkoj bolnici, možda bi mi ispričao priču vrijednu ponavljanja i pisanja. Uprkos svim srebreničkim simboličkim operacijama i obilježavanjima, svim govorima i frazama, ja mislim da svako čiji je život imalo vezan za ovu nesretnu zemlju, bez obzira gdje živi, svako ciji mentalni sklop dozvoljava koncept svijeta u kojem su sve sudbine neizbježno uvezane, svako zbog Srebrenice osjeća, u manjoj ili većoj mjeri, prazninu u duši i oko sebe. Fali nam Azmir, neprestano.

Svaki put kad dođem u Sarajevo i Bosnu, primijetim permanentni pomjeraj u strukturi stvarnosti, primijetim da je, kao što je to rekao Hamlet, vrijeme izvan svog ležišta. Simptomi su na svakom koraku: usred grada ruševne građevine koje smrde na govno i mokraću, a niko ih više i ne primjećuje; u tramvaju GSP-a stoji izvod iz pravilnika u kojem piše da je strogo zabranjeno unošenje leševa u vozilo; nene prose po sporednim ulicama kojima slabo ko prolazi, vjerovatno zato što se stide; četnik Paravac postrojava deminersku jedinicu bosanskohercegovačke vojske koju priznaje samo kad je treba slati u Irak; prirodno, neprimjetno se u razgovorima prelazi sa fudbala na ratne zločine i obrnuto. A najveći pomjeraj od svih je postojanje dejtonske Bosne kakva jeste, države u čijem predsjedništvu i parlamentu sjede predstavnici političkih snaga koje tu državu ne priznaju, u kojoj ideološki nasljednici zločinaca vladaju njihovim žrtvama, sve u ime zajedničkog života koji ih zanima na isti način na koji ih je Azmir zanimao. Taj pomjeraj u realnosti moždi i mori, rezultira u osjećaju svijeta koji je opustošen, lišen ljudskosti, svijeta u kojem bi Azmir, ponovo i jednako okrutno bio ubijen. Ništa još nismo uradili da ovaj put spasemo Azmira.

Svijet je, dakle, u Srebrenici izvaljen iz ležista i dužnost nam je da ga probamo u to ležiste vratiti, kako bi naše djece djeca mogla barem normalno – šta god to značilo – živjeti, kako bi neki budući Azmir imao šansu da preživi. Da bi to bilo moguće, Srebrenicu treba očuvati u svoj njenoj konkretnosti – treba ljudski pokopati žrtve i osuditi zločince, treba im znati imena, treba znati šta se kad i kako i zašto desilo, treba umjeti zamisliti prošle i buduće živote Azmira i svih koji su u Srebrenici ubijeni, treba slušati one kojima je Srebrenica stvarnija od vlastitog života. Da se danas nađem pred ženom iz Srebrenice kojoj se nisam usudio obratiti u Chicagu, i dalje ne bih znao šta da kažem, ali bih znao da treba da slušam, jer ona zna sve što se može o Srebrenici znati, jer iz njenog čvora moramo isplesti novu mrežu.

 
BH Dani, 01.07.2005.

Peščanik.net, 11.07.2009.

TEMA – SREBRENICA