Pronađi Vučića, ilustracija: Slaviša Savić
Pronađi Vučića, ilustracija: Slaviša Savić

Cure informacije u Vašingtonu. Ali, cure i u Beogradu. Iz Vašingtona su na društvene mreže stigli poverljivi podaci o oružanim snagama i žrtvama s obe strane linije fronta u Ukrajini. U Beogradu – sa snimka smo mogli da čujemo kako se pogađa i namešta dogovor o prodaji karata u gradskom prevozu. S one strane okeana, videli smo još i šta sve američka administracija zna o poslovima južnokorejskih i francuskih vlasti. O beogradskoj administraciji pak saznali smo da je ortačka i da sve može ako partneri pokažu malo dobre volje. Od razotkrivanja tajni iz Vašingtona, trese se – tako izgleda – čitav svet. U Beogradu – sve mirno.

U pravu je čitalac, ne mogu se ova dva događaja, ova dva curenja, ni po čemu porediti. Možemo samo da nagađamo da li je takozvane tajne američka administracija podmetnula javnosti kako bi zavarala ruske vojskovođe i sakrila prave ciljeve očekivane ukrajinske ofanzive. Ili je priča o zavođenju Putina i njegovih potčinjenih na krivi trag samo očajnički pokušaj kontrole štete od otkrivanja tajni. Vreme će pokazati. S druge strane, u beogradskom slučaju nemamo šta da nagađamo, znali smo da sve to baš tako izgleda kako smo čuli na snimku.

Sad već danima, američka administracija pokušava da utvrdi gde su tačno poverljive informacije procurele. U komentarima se kaže da se s obzirom na sadržaj informacija može zaključiti da je sigurnosni zid probušen baš u Sjedinjenim Državama. Kod nas je samo jedan od učesnika u dogovorima oko naplate karata u gradskom prevozu tobože u čudu pitao novinare – otkud vam snimak? Pošto je to pitao, požurio je da potvrdi autentičnost snimka. Sve i ako se u Sjedinjenim Državama utvrdi ko je tajne pustio na mreže, malo je verovatno da će se o tome javno govoriti kao onomad, 2013, o Edwardu Snowdenu.

Kod nas, svejedno je od koga je stigao snimak. Naravno, možemo nagađati da je snimak podmetnuo neko iz samog režima u želji da nanese štetu Šapiću. Ili je neko častan iz gradske administracije stisnuo petlju i rešio da ponudi čvrsti dokaz za ono što svi odavno dobro znamo. Od toga da li će i kako američka administracija kontrolisati štetu, doslovno zavise životi stotina hiljada ljudi u Ukrajini, s obe strane linije fronta. Šta god da se kod nas utvrdi o snimku, kompromitujućem za gradsku administraciju, od toga neće zavisiti ništa. Jeste, baš ništa, sve i ako Šapić zbog toga izgubi mesto gradonačelnika. A neće.

Pa zašto pobogu, uprkos očiglednim razlikama, i po važnosti, i po obimu, i po broju umešanih aktera, i po razmerama mogućih posledica, uporno držim ova dva događaja jedan pored drugog? Svakako ne zbog njihove sličnosti u nekom konkretnom smislu. Naprotiv, zbog još jedne njihove suštinske razlike. Način na koji su razotkriveni poverljivi dokumenti američke administracije, te kako se o tom razotkrivanju piše, pokazuje nam nekoliko bitnih stvari. Prvo, da su informacije važne. Drugo, da one, informacije dakle, utiču na ponašanje aktera, kao i na njihovu sudbinu. Treće, da je ishod događaja na koje se informacije odnose neizvestan. Četvrto, da taj ishod zavisi od ponašanja i postupaka aktera u tim događajima.

Kako stoje stvari kod nas? Prvo, informacije su nebitne. Drugo, informacije ne utiču na ponašanje aktera i ne određuju njihovu sudbinu. Treće, bez obzira na informacije, ishodi su ovde unapred poznati. Četvrto, mi smo izgubili moć – ili smo je se odrekli – da utičemo na te ishode. Ne verujem, dakle, da će biti bilo kakvih posledica po Šapića i njegovog pomoćnika, iako sada praktično imamo njihovo direktno priznanje da su spremni da mimo pravila nameštaju poslove kada im to odgovara. Ako pak za njih dvojicu nekih posledica čak i bude, to ništa neće promeniti u načinu na koji se ponaša gradska administracija, niti će popraviti život u gradu. Zato su vesti kod nas dosadne i malo koga zanimaju.

S druge strane, primer Ukrajine i (otkrivenih) informacija u vezi s njom je izrazito dramatičan. Toliko da se, ponovimo to, poređenje čini dozlaboga neumesnim. Neko bi rekao, sreća naša što je kod nas sve tako dosadno i nebitno. Ali, upravo u tome i jeste stvar, mi ovde možemo da mislimo da nam je dobro ili da imamo sreću još samo ako se poredimo sa zemljama u ratu. Tako izgleda sreća pod novoradikalima.

Peščanik.net, 11.04.2023.


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)