Jedno od najzanimljivijih saznanja u Snoudenovom kovčegu tajnih dokumenata NSA jeste nedavno otkriće da su američke špijunske agencije usisavale podatke o komunikacijama u Brazilu. Glen Grinvald, koji živi u Brazilu, objavio je ovu priču 6. jula u jednom od najvećih brazilskih dnevnih listova O Globo. U kasnijem članku u Guardianu, Grinvald je istakao (mašinski preveden) deo svog prvobitnog izveštaja od 6. jula:

„U poslednjoj deceniji, ljudi koji žive ili borave u Brazilu, kao i kompanije koje deluju u ovoj zemlji, na meti su špijunske Nacionalne bezbednosne agencije Sjedinjenih Američkih Država – skraćeno NSA). Nema preciznih podataka, ali u januaru je Brazil bio odmah iza SAD, gde je presretnuto 2,3 milijarde telefonskih razgovora i poruka…

Brazil se, uz široku prismotru javnih i privatnih mreža od strane telekomunikacijskih kompanija, ističe na grafikonima ove američke agencije, pored država poput Kine, Rusije, Irana i Pakistana. Nema podataka koliko je ljudi i kompanija pod prismotrom u Brazilu. Ali ima dokaza da je količina podataka uhvaćenih u filtrirajućem sistemu lokalnih telefonskih i internet mreža konstantna i obimna.“

U izvesnoj meri, činjenica da se NSA koncentriše na Brazil deluje iznenađujuće. Zašto bi se SAD toliko bavile protokom komunikacija u nekoj prijateljskoj južnoameričkoj državi? Ali prošle nedelje na Bezbednosnoj konferenciji u Aspenu, general Kit Aleksander, direktor NSA, izneo je jedan nezapažen komentar koji delimično objašnjava zainteresovanost njegove agencije za Brazil. Tokom razgovora s publikom, jedan nemački reporter je ustao i postavio Aleksanderu sledeće pitanje: „Zašto se toliko fokusirate na prikupljanje podataka iz Brazila, budući da, koliko znamo, u Brazilu nema mnogo terorističkih aktivnosti?“

Aleksanderov odgovor bio je pomalo eliptičan (kurziv moj):

„Znate, činjenica je da mi ne prikupljamo imejlove ljudi u Brazilu niti prisluškujemo njihove razgovore. Zašto bismo to radili? Neko je uzeo jedan program koji pregleda sve metapodatke širom sveta koji se koriste za pronalaženje terorističkih aktivnosti koje bi mogle tu da prođu i onda brzopleto zaključio, aha, metapodaci – to znači da prisluškuju sve telefone; to znači da čitaju svima poštu. Naše zaduženje su spoljni obaveštajni podaci.

Da vam kažem, 99,9 i ne znam koliko devetki iza toga, bilo da je u Nemačkoj ili u Brazilu, nije zanimljivo za obaveštajnu agenciju. Zanimljiv je terorista koji tu prolazi ili nešto slično.“

(Na snimku obraćanja generala Aleksandera, ovaj razgovor se može čuti oko 52. minuta.)

Aleksanderov odgovor nije naročito senzacionalan. Ali u njemu je sadržano jedno krupno priznanje, na koje se aludira u delovima: „metapodatke širom sveta koji se koriste za pronalaženje terorističkih aktivnosti koje bi mogle tu da prođu“ i „terorista koji tu prolazi“.

Pitao sam generala Majkla Hejdena, bivšeg direktora CIA i NSA, šta mu je bilo najzanimljivije u Aleksanderovom obraćanju. „Počinio je dva čina deklasifikacije“, rekao mi je Hejden, upotrebljavajući eufemizam za ono kad visoki službenici otkriju neku tajnu u javnom obraćanju. Prvo otkriće koje je Hejden zapazio nije naročito iznenađujuće: u prethodnom delu obraćanja, Aleksander je spomenuo da NSA tačno zna kojim je dokumentima Edvard Snouden pristupio.

Ali Aleksanderova druga deklasifikacija je mnogo zanimljivija. Hejden je ukazao na Aleksanderov komentar o Brazilu i njegovu opasku da nije zainteresovan za komunikaciju Brazilaca. Preporučio mi je da razmislim o geografiji Brazila, sa izbočinom koja ide istočno u Atlantski okean. Ni tada nisam razumeo. „Na tom mestu transatlantski kablovi izlaze na obalu“, konačno je objasnio.

I zaista je tako. Prema karti mreže podmorskih kablova koji prenose naše glasove i naše internet podatke širom sveta, Brazil je jedno od najvažnijih telekomunikacijskih čvorišta na svetu.

(Ovo je detaljnija, interaktivna verzija ove karte.)

Teleco, koji prikuplja podatke o telekomunikacijama u Brazilu, ima dodatne detalje o glavnim podmorskim kablovima koji idu kroz ovu zemlju. Oni navode da jedan od kablova, Atlantis-2, koji povezuje Južnu Ameriku sa Evropom i Afrikom,  predstavlja deo mreže koja će, kad bude dovršena, „predstavljati infrastrukturu globalnog informatičkog društva“.

Iako zamisao da NSA presreće transatlantske kablove nije naročito šokantna – o tome su nedavno objavljene odlične reportaže u Washington Postu i Atlanticu – koliko je meni poznato, prošlonedeljne izjave Aleksandera i Hejdena predstavljaju potvrdu ove prakse sa najvišeg nivoa i delimično objašnjavaju Grinvaldovu reportažu o interesovanju NSA za Brazil.

One nam pomažu i da razumemo slajd NSA koji je nedavno objavljen u Guardianu, koji po svemu sudeći otkriva da se matični program za ovaj vid „uzvodnog“ prikupljanja zove Fairview i/ili Blarney.

Karta na ovom slajdu nije toliko detaljna kao ona iznad, ali prikazuje mnoge podmorske kablove koji vode do Brazila i iz njega, i objašnjava da NSA koristi ove programe za „prikupljanje komunikacije iz optičkih kablova i infrastrukture dok podaci prolaze“.

Na kraju, Grinvald piše da je Snowden snimio dokumente NSA koji se opisuju kao „krunski dragulji“ ove agencije. Mnogo se spekulisalo o tome šta bi ovi osetljivi dokumenti mogli da budu. Bivši državni zvaničnici rekli su mi da oni verovatno sadrže detalje o našim odnosima sa stranim obaveštajnim službama i da bi, ukoliko je to tačno, ovo moglo da predstavlja eksplozivno otkriće o merama nadzora koje sprovode naši zapadni saveznici, koje krše zakone o privatnosti i druge odredbe u tim zemljama.

Portparolka NSA Vani M. Vajns je rekla, „Nećemo da elaboriramo izjave koje je general Aleksander dao u Aspenu“, i dodala da agencija ne želi da komentariše spekulacije o drugim dokumentima koje poseduje Snouden.

Ryan Lizza, The New Yorker, 24.07.2013.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 27.07.2013.

Srodni linkovi:

Blätter – Vrli novi svet nadzora

Julija Latinjina – Snoudenov paradoks

Svetlana Slapšak – Zameriti se državi

Julian Assange – Evropa treba da zaštiti Edwarda Snowdena

NOVE TEHNOLOGIJE