Oslo, Marš ruža, foto: AP
Oslo, Marš ruža, foto: AP

Iako nam ovu svojevremeno omiljenu floskulu političara odavno nisu pominjali, ovih dana nas izveštavaju da se na njoj ipak radilo i da je došlo vreme da se više ne pregovora o standardima, koje smo u međuvremenu preimenovali u ”tehničke pregovore”, nego o statusu koji se sada zove ”viši politički nivo”.

To je valjda dobra vest. Loša je što u državi van ”naše južne srpske pokrajine” nismo uspostavili standarde. Jer nismo uspeli da postignemo taj famozni konsenzus (koji najavljuju da će postići o Kosovu) ni o tome šta je standard u javnom klozetu, šta u poslovanju, šta u javnom govoru i delovanju. A bez standarda se ne zna šta je normalno, a šta nenormalno.

Bez standarda je normalno da je WC u restoranu musav i bez papira ili sa papirom koji će vam gospođa ispred svojeručno prebojati i dati za određeni iznos (koji je u i vreme hiperinflacije na graničnim prelazima uvek bio jedna marka, a usluga samo to da ”to” ne radite napolju mada biste se napolju možda više izblamirali ali i manje uprljali). Jedino ponižavajućije od toga što u klozetima nemamo standarde je što po njima imamo razna obaveštenja. Pri tom ne mislim na skaredne grafite, nego na kulturno odštampane poruke kojima se čak i u elitnim firmama ”umoljavaju koleginice da…” (zatim sledi deprimirajući spisak toga šta sve koleginice ne treba da rade). Baš lepu sliku šaljemo onima koji posete našu zemlju ili našu firmu.

O nedostatku standarda u javnom govoru i delovanju neću ni da govorim. To je tek kloaka.

No, nije sve tako crno, neki standardi se ipak uspostavljaju. Doduše, u Norveškoj. Tamo je tužilac tražio da se Brejvik proglasi neuračunljivim, a ne krivim. Svi mi koji smo pravo ”učili” iz holivudskih filmova očekivali smo da se samo optuženi poziva na neuračunljivost (kao što to kod nas radi onaj bilmez koji je razvaljivao stadione, a na sudu se seća samo kako ga mama budi). Ali, u Norveškoj je tužilac taj koji ne želi da okrivljeni bude kriv. On želi da bude lud. Jer time tužilac uspostavlja standard jednog društva, a taj standard glasi: ako hladnokrvno poubijaš nevine ljude ti si ludak, a ne ideolog; ti si ludak, a ne heroj koji brani naše društvo i vrednosti; ti si za ludnicu, a ne sutra za parlament; tebi trebaju bolničari, a ne sledbenici. Ako tužilac uspe u nameri Brejvik će nositi ludačku umesto SS košulje. I celo društvo, a naročito mladi ljudi u njemu, dobiće jasnu poruku da je sve što je Brejvik pisao delo jednog ludaka i onaj ko mu se divi – divi se običnom ludaku.

Eh, da mi možemo da uspostavimo taj standard. Onda bi nam lakše išlo i sa ostalim standardima, a i sa statusom, ne samo kandidata, nego uopšte.

Peščanik.net, 25.06.2012.

NAŠ TERORIZAM

The following two tabs change content below.
Nadežda Milenković, kreativna direktorka, školovala se da radi sa delinkventima, a završila kao „samohrana majka srpskog advertajzinga“. Smislila neke od najboljih slogana: „Ili jesi ili nisi“ (Lav pivo) , „Izgleda šašavo, ali mene leđa više ne bole“ (Kosmodisk), „Ako vam je dobro, onda ništa“ (Peščanik)... Radila u reklamnim agencijama: Mark-plan, Sači, Mekken, Komunis. Sve manje radi komercijalne kampanje i okreće se goodvertisingu. Na Fakultetu za medije i komunikacije vodila master kurs: Idejologija. Autorka bestseler knjige „Kako da najlakše upropastite rođeno dete“, dugogodišnje rubrike „Pun kufer marketinga“ u nedeljniku Vreme i kolumne ponedeljkom na portalu Peščanik. Poslednja knjiga: „Ponedeljak može da počne“, 2020.

Latest posts by Nadežda Milenković (see all)