Brian Bruner, Body preserved in Pompeii

Brian Bruner, Body preserved in Pompeii

„Da sam ja predložio ovakve mere, obesili bi me na Terazijama”, bio je dramatični komentar Mlađana Dinkića kada je prošle godine obelodanjeno da će biti uveden tzv. solidarni porez na iznos plata koji prevazilazi 60.000 dinara. Sada kada su počele isplate januarskih prihoda u državnoj administraciji počela su negodovanja i pojavila se čak peticija za ocenu ustavnosti pomenutog zakona. Kada je Dinkić pominjao vešala iz njega je progovorilo shvatanje politike i politički modus operandi svih „proevropskih” i „reformskih” koalicija u kojima je ranije učestvovao. Ovaj prvoborac naše političko-ekonomske demagogije razumeo je vrlo dobro glasački potencijal veštački napravljene, na budžetskim deficitima konstituisane srednje klase u Srbiji.

Proevropske koalicije i predsednički kandidati sa neoliberalnom retorikom dobijali su u postmiloševićevskoj Srbiji izbore uglavnom „za dlaku” i to zahvaljujući glasačkom potencijalu te srednje klase. Zauzvrat, jedini deo društva koji je osetio nekakve blagodeti petooktobarskih promena bili su upravo budžetski korisnici; jedina pozitivna konstanta u ekonomiji bilo je uvećavanje njihovog broja. Dramatična promena u pogledu značaja i statusa ove društvene grupe je možda predočena sada kada su naprasno sve parlamentarne političke stranke (izuzev DSS-a) usvojile proevropsku i neoliberalnu agendu. Prvi stidljivi paket mera koji dira u stečena prava budžetskih korisnika je uvođenje pomenutog solidarnog poreza koji je eufemistički igrao na kartu solidarnog podnošenja bremena krize.

Efekti štednje u baltičkim zemljama i naš solidarni porez

Ima zemalja u Evropi gde su takve manifestacije solidarnosti i društvene odgovornosti bile sastavni deo nacionalnog paketa antikriznih mera. To se desilo u baltičkim zemljama Litvaniji, Letoniji i Estoniji. Sve tri zemlje bile su 2009. godine proglašavane za najbolesnije evropske ekonomije i sve tri su primenile rigorozne mere štednje i značajne reforme u domenu mobilnosti radne snage. Prvi teret krize osetili su zaposleni u državnim službama. Na osnovu podataka Evropske federacije sindikata javnih službi tokom 2009. prosečna plata službenika u Estoniji bila je umanjena za oko 16 odsto, u Litvaniji 18,1 odsto i u Letoniji 25,1 odsto.

Ove drastične mere prošle su bez velikih socijalnih tenzija, gotovo bez štrajkova i uličnih demonstracija. Političke elite ponašale su se odgovorno, problemi su rešavani bez populističke retorike i demagoških smicalica. Štaviše, građani Estonije (2011) i Letonije (2010) su na parlamentarnim izborima ponovo glasali (!!!) za stranke koje su sprovodile reforme. Kod nas bi ih kao što reče Dinkić vešali na Terazijama, ali mi smo druga priča. Pošto su budžeti u baltičkim državama dovedeni u red, plate su postupno povećavane u iznosima koji preteknu iz godišnih prihoda. Neki američki mediji čak kažu da povećanje državnih rashoda u Letoniji ima kejnzijanski karakter tzv. stimulusa. Letonija je 2011. i 2012. imala najviše stope rasta ekonomije u EU, dok su Estonija i Litvanija u ovom domenu takođe značajno ispred proseka EU.

Kod nas je smanjenje plata u procentima znatno manje od onog koje je bilo zavedeno u baltičkim državama, pri tom nije linearno, tj. ne obuhvata sve budžetske korisnike. Budžetski korisnik koji ima prihod od 80 hiljada platiće svega 4 hiljade dinara poreza, što je 5 odsto neto plate. Prihod od 100 hiljada dinara oporezuje se sa 8 odsto; prihod od 140 hiljada dinara – sa oko 11 odsto. Pa opet, tabloidi prenose da hirurzi zbog solidarnog poreza nameravaju da smanje prekovremeni rad, a groznica potpisivanja peticije obuzela je i univerzitetsko i naučno osoblje fakulteta i instituta u zemlji. U ovom kontekstu mi je stalno u pameti ugledni češki profesor sa Karlovog univerziteta u Pragu. On mi je, naime, u nekoliko navrata ponovio da ne može da veruje da njegove kolege u Beogradu imaju veće plate od njega. Pri tom, češki bruto nacionalni dohodak je poslednjih nekoliko godina više od dva puta veći od srpskog, a tamo najviše nezadovoljstva ima kod onih koji su zaposleni kod države. Sve suprotno našem slučaju.

Finansijska „tviter-opera”

Baltički ekonomski uspeh stvorio je kod njihovih građana jednu posebnu vrstu nacionalnog ponosa, a često se i euforično ističe u retorici ideoloških pristalica štednje, takozvanih osterijanaca. S druge strane, čini se da je baltički uspeh kost u grlu neokejnzijanca, nobelovca Pola Krugmana koji i pored ubedljivih statističkih trendova odbija da prihvati opravdanost štednje u slučaju baltičkih zemalja. On je i dalje na stanovištu da je oporavak ovih zemalja nepotpun i podložan rizicima daljeg razvoja situacije u EU.

Krugmanovu nadmenost i kritički odnos prema estonskom paketu mera štednje na tviteru teško je prihvatio predsednik Estonije Toomas Hendrik Ilves koji je odmah tvitovao na svom nalogu: „Hajde da pišemo o nečemu u šta se uopšte ne razumemo (aludira na Krugmana), i da budemo pretenciozni, nadmeni i paternalistički nastrojeni: na kraju krajeva, oni su samo čamuge… Ali da, šta mi znamo? Mi smo samo glupi i šašavi Istočnoevropljani. Neprosvećeni. Jednom ćemo i mi razumeti. Nostra culpa (lat. naša greška).”

Razmena tvitova je uzburkala nacionalne emocije Estonaca u zemlji i širom sveta. Napravljena je čak i petnaestominutna tviter-opera „Nostra culpa” kao rezultat saradnje američkog libretiste Skota Dila i estonskog kompozitora sa međunarodnom karijerom Eugenom Birmanom. Birman je pored muzike studirao i ekonomiju. U intervjuu za estonske medije autori kažu da opera pokušava da predoči emocije i tenziju koja trenutno postoji između suprotstavljenih koncepcija štednje i stimulusa. Autori tvrde da nisu hteli da se svrstaju uz jednu ili drugu stranu i da će tek vreme pokazati koja je koncepcija ispravna.

Neuspeh bugarske i grčke politike štednje

Uspeh baltičkih zemalja je oštro suprotstavljen neuspehu Bugarske koja je u nekim aspektima štednje bila još rigoroznija od njih, pa ipak kao rezultat ukazale su se manje nego mršave godišnje stope razvoja BNP (u proseku oko 1 odsto za period 2010-2012) i višemesečni socijalni nemiri koji su se završili padom vlade 2013. godine. Jedno od objašnjenja za neuspeh politike štednje u Bugarskoj traži se u njenom okruženju. Naime dok su baltičke države okružene ekonomski stabilnim državama i dinamičnim tržištima skandinavskih zemalja, Nemačke, Poljske i Rusije – Bugarska u susedstvu ima ekonomske davljenike i potpuno zamrle balkanske ekonomije. Primer Bugarske pokazuje da mali budžetski deficit i revnosna štednja nisu dovoljni kvalifikativi za prevazilaženje recesije.

Ovaj zaključak stoji svakako i za grandiozne napore zemalja sa velikim deficitima, grupacije PIIGS (Portugalija, Italija, Irska, Grčka i Španija) u pogledu štednje. Naime, mere štednje koje su primenjivale Grčka ili Španija su veoma često bile i veće i sveobuhvatnije od onih koje su primenile baltičke zemlje pa opet rezultati su razočaravajući. Grčka je, na primer, u periodu 2009-2013. umanjila plate državnih činovnika u nekoliko navrata tako da smanjenje u proseku iznosi 30 odsto, znači dva puta više nego u Estoniji, znatno više nego u Litvaniji i više nego u Letoniji. Grčke penzije su takođe umanjene u proseku za 30 odsto, a PDV je podignut tokom krize sa 19 na 23 odsto. Uvedeni su i neki novi porezi, a rezultat je da su Grci smanjili budžetski deficit sa 15,6 na 3,8 odsto u periodu 2009-2013. Za jedno od najvećih smanjenja deficita u finansijskoj istoriji Evrope i sveta Grci su „nagrađeni” enormnom stopom nezaposlenosti (27,4 odsto u 2013), strmoglavim padom BNP-a (u proseku -6 odsto godišnje u periodu 2009-2012) i sveopštim očajem koji se ogleda u povećanoj stopi samoubistava.

Zemlja u neizlazu

Ne treba biti veliki mudrac pa pretpostaviti da bi rigorozne mere štednje u Srbiji imale bugarski ili grčki scenario pre nego li baltički. Grci su do enormne nezaposlenosti došli primenom mera štednje, a mi i bez ikakvih preduzetih reformi i u uslovima kada je čitavo društvo organizovano na budžetskom deficitu imamo veću stopu registrovane nezaposlenosti nego Grčka. Koliko bi tek bilo nezaposlenih ako bismo počeli odmah mnogo da štedimo? Kada sam jednom prilikom na porodičnoj svečanosti prebrojavao goste koji su sedeli za stolom uvideo sam da nas – budžetskih korisnika, ima 11 ili 12 dok svega jedan među nama radi u realnom sektoru i kao poslodavac zapošljava nekoliko lica. A valjda bi trebalo da bude obratno: valjda bi prvo trebalo imati proizvodnju pa tek onda razmišljati o potrošnji. U tom smislu, i u neizlazu aktuelnih izbora na kojima „biramo” između „opozicionih” kandidata za koalicione partnere sve više razmišljam o Radulovićevoj listi.

Peščanik.net, 24.02.2014.