Reklama za fabriku Treska

Foto: Predrag Trokicić

Prilikom posete tekstilnoj fabrici Eurotay u Adranima kod Kraljeva predsednik republike Aleksandar Vučić dao je čitav niz skandaloznih i neprihvatljivih izjava. Predsednik je zamolio investitore da budu pažljivi prema radnicama, zamolio ih je da obezbede adekvatne uslove rada, te je na kraju napravio i jednu krajnje neprihvatljivu seksualnu insinuaciju. Iako je predsednik na televiziji Pink izjavio da nije insinuirao ono što mu se pripisuje, svima je jasno šta jeste insinuirao.

Izgleda da predsednika treba podsetiti da obezbeđivanje adekvatnih radnih uslova nije stvar „dobre volje“ ni milosti „investitora“, već njegova zakonska obaveza; da dužnost „investitora“ nije da budu „fini i ljubazni prema ženama“ već da se prema njima odnose u skladu sa zakonom, isplaćuju im adekvatne zarade i obezbede adekvatne uslove rada. Usput, valjalo bi ga podsetiti i da su uslovi rada u tekstilnoj industriji izuzetno teški; da su kršenja radnih prava u toj privrednoj grani redovna pojava; da su plate daleko ispod sume potrebne za dostojanstven život; da je insinuacija o seksualnom radu u tekstilnim fabrikama apsolutno nedopustiva; da on nije svodnik koji žene i ostale radnike poklanja/prodaje stranim investitorima (i uz to ih debelo subvencioniše).

No, potpuno ćemo omašiti poentu ako pomislimo da je problem samo u ovoj jednoj firmi: cela je tekstilna industrija prepuna radnica koje su – možda čak i za čitavu magnitudu više – ranjivije no radnici u drugim granama. Naime, ta industrija dominantno zapošljava žene, kojima se i na svetskom nivou isplaćuju veoma niske plate za rad u lošim i teškim uslovima: feminizacija rada u nekoj privrednoj grani najčešće znači i smanjenje nivoa zarada (šta je od toga starije – da li plate u profesiji padaju kada u njoj počnu pretežno da se zapošljavaju žene ili se prostor za zapošljavanje žena u određenim privrednim granama otvara tek kada standard i cena rada padne – otvoreno je pitanje, ali je važno naglasiti tu kauzalnu vezu. Stoga ne čudi da su i u Srbiji žene, a među njima tekstilne radnice posebno, jedna od najranjivijih grupacija na tržištu rada pa uvredljivi komentari predsednika imaju posebnu težinu.

Još jedna je stvar takođe tačna. Predsednik je, paradoksalno, sasvim dobro mapirao tekstilnu industriju: to zaista jeste borba za život, zaista sve zavisi od toga da li je šef (vlasnik, menadžer, supervizor…) ustao na ovu ili onu nogu, radnice zaista samo preživljavaju, vlasnici se zaista ponašaju kao da su radnice njihovo vlasništvo. Na kraju, one se zaista neće obogatiti, dok vlasnici kompanija itekako hoće, zahvaljujući nezavidnom položaju radnika u Srbiji u koji ih aktuelna vlast svakodnevno sve više gura.

Stoga, odmaknemo li se za trenutak od ovog najnovijeg gafa, videćemo da su izjave predsednika sasvim kontigentne sa najavljenjim bizarnim izmenama radnog zakonodavstava, kao i sa planiranim uvođenjem jedne neverovatne institucije – poslodavac od poverenja, što će relativizovati čak i zakon kao instituciju. Institucija „poslodavac od poverenja“ treba da određenim poslodavcima (a ne sumnjajmo da će napori administracije ići u smeru maksimalizacije broja tako privilegovanih „poslodavaca“) omogući da sami procenjuju nivo ispunjavanja svojih zakonskih obaveza. Drugim rečima, ta će pravna kerefeka zaista napraviti da uslovi rada i poštovanje prava radnika – u krajnju ruku garantovanih međunarodnim ugovorima, ustavom i zakonima Srbije – zavisi od (loše) volje vlasnika.

Pošto „budućnost pripada onima koji su jednom nogom već u njoj“, vlada Republike Srbije se i pre usvajanja ove bizarne regulative upustila u njeno praktikovanje: kada su dvojica radnika izgubila život na gradilištu Beograda na vodi ministar za – verovali ili ne – rad i zapošljavanje (sic!) izjavio je „da Inspekcija rada nije izašla u javnost s informacijama o pogibiji dva radnika, jer je investitor dao potpunu informaciju o slučaju u svom saopštenju“.

Ako se i dalje pitate o razlogu za gaf predsednika republike – da li je stvar u bahatosti ili gluposti – odgovor valja tražiti u veoma problematičnoj ekonomskoj strategiji privlačenja stranih investicija: one su proporcionalne devastaciji radničkih prava, slaboj sindikalnoj organizovanosti, nivou nedelotvornosti, potkapacitiranosti i/ili korumpiranosti inspekcije rada, slobodi poslodavca da po svojoj volji određuje uslove rada, plate i slično, te na kraju i iznosu subvencija. Ukratko: regionalna „trka do dna“ u uništavanju radnih prava i mehanizama njihove zaštite jeste najbolji humus za investicije i cirkulaciju kapitala.

Nažalost, upravo intenzitet trke do dna međunarodne institucije, parainstitucije i mediji uzimaju kao glavno merilo ekonomskog uspeha: tako je pre nekoliko dana britanski Financial Times slobodnu zonu u Pirotu – a slobodne zone su po definiciji prostori u kojima se zakoni stavljaju ad acta – proglasio najboljom u Evropi. Kada vas po ovom kriterijumu neko svrsta u vrh, to onda sigurno znači da ste na dnu.

Peščanik.net, 27.10.2018.