O dvije naše bernhardovske priče

Osim kad je riječ o Evropskom fudbalskom prvenstvu, Austrija je posljednjih mjeseci u centru pažnje svjetskih medija najčešće bila zbog događaja koji spadaju u domen crne hronike. Slučajevi Josefa Fritzla i Natasche Kampusch izazvali su potrese globalnih razmjera, a ovih se dana piše i o “novim austrijskim hororima”. Prošle su sedmice novine izvijestile da je austrijska policija u potjeri za 66-godišnjim Josefom Branisom, kojeg sumnjiči da je ustrijelio svog brata, sestru te njihove supružnike nakon svađe zbog obiteljskog stana. U ovom se kontekstu često referira na najvećeg modernog austrijskog pisca – Thomasa Bernharda. Bernhard je umro prije skoro dvadeset godina (početkom 1989.), no njegovo je djelo itekako živo. U svom opusu, naročito u svojim kratkim pričama, Bernhard kao da beletrizira crnu hroniku, a svoju domovinu (Austriju) prikazuje kao autentični pakao u pozadini razgledničke turističko-propagandne idile. Iz Bernhardovog šinjela izlegle su se horde epigona, no niko se od njih nije uspio ni približiti Bernhardovoj dijaboličnoj genijalnosti. Niko, osim života samog, moglo bi se reći. Najpoznatija knjiga Bernhardovih kratkih priča zove se Imitator glasova. Priče iz ove knjige, osim u Austriji, zbivaju se na području (tadašnje) Jugoslavije. Prošle sedmice u ovdašnjim je novinama život, čini se, imitirao Bernhardovu literaturu. Dvije velike medijske priče kao da su iz Bernhardove novelistike sišle na stranice novina.

Priča prva. Skupina od desetak tinejdžera iz Rume slavila je rođendan jednog od njih, i to na groblju. Nije bila riječ o bilo kojem rođendanu, nego o onom koji označava ulazak u punoljetstvo, o osamnaestom, dakle. Među okupljenim društvom bila je i slavljenikova djevojka, curica od četrnaest-petnaest godina po imenu Dragana Šević. Ljeto je, večer se kasno spušta, tu su tek nekoliko sati, još nije ponoć. Groblje je pusto, ne samo zbog noći. Radi se o starom njemačkom groblju na kojem vječna počivališta pokojnika niko zapravo i ne posjećuje. Noć je, dakle, a djeca su, kako se kaže u izvještajima, malo pila i šalila se. Poslije jedanaest sati, u posljednji predponoćni čas, slavljenik i njegova djevojka popeli su se na ravni krov kapele na kojem su se nalazila tri nadgrobna spomenika s početka dvadesetog vijeka. Djevojčica se kasnije popela i na kameno postolje jednog od njih. Zatim se desila nesreća koju suha proza službenika iz policijske stanice u Sremskoj Mitrovici ovako opisuje: “Usled nestabilnosti, postolje se zaljuljalo i devojčica je pala zajedno sa krstom. Gornji deo krsta je pao preko devojčicine glave, tako da je umrla na licu mesta.”

Tragedija kakva se ubila za ambicioznije novinare “crne hronike”: smrt mlade osobe, faktički djeteta, pa još smrt djevojčice, pa još smrt lijepe djevojčice, pa još na groblju, pred ponoć kao u petparačkom hororu, sa scenom koju bi svaki samosvjesniji režiser odbacio kao pretjerano simboličnu: curičino lice zgnječeno teškim mermernim križem. No ni to nije sve. Nesretna je djevojčica, pišu novinari, živjela s babom, dedom, stricem i njegovom djecom. Majka joj je, kažu također novinari, neutješna, prije nego pređu na ključnu priču. A ključna se priča tiče Đorđa Ševića, oca poginule djevojčice. On u zatvoru u Sremskoj Mitrovici odslužuje petnaestogodišnju robiju. Pokojničin je otac osuđen za zločin koji je počinio još prije nego mu se rodila kćerka. Đorđe Šević bio je, naime, među pripadnicima paravojne formacije Osvetnici, koji su oteli i ubili šesnaest muslimana iz Sjeverina.

Svi novinari koji su pisali o ovom slučaju imali su potrebu opširno izvijestiti o činjenici da je otac poginule djevojčice osuđeni ratni zločinac. Niko od njih, međutim, pa ni oni najtabloidniji među njima, nisu eksplicitno tumačili događaj kao metafizičku (božansku) kaznu, makar su se aluzije u tom pravcu dale jasno naslutiti. Ne treba, međutim, sumnjati da su forumaši i blogeri, ta balegarska osnovica informativne piramide (njihovo ime je Legija!), učinili ono što se gadilo i posljednjem među novinarima, da su zlosretni usud djevojčice iščitali kao kaznu njezinom ocu i potvrdili skorašnju dijagnozu Semezdina Mehmedinovića o sujevjerju kao temelju jednog svijeta.

Priča druga počela je u crnoj hronici, no po litički ju je razvoj uskoro prebacio na na slovnice. Dvadesetogodišnji Miladin Kovačević, Srbin koji studira u Americi, potukao se četvrtog maja u jednom baru s dvadesetdvogodišnjim Bryanom Steinhauerom. Protivnici se ni u kojem slučaju nisu mogli smatrati ravnopravnim: Kovačević je košarkaš mnogo viši i duplo teži od Steinhauera. Nesretni je Steinhauer završio s frakturom lobanje i slomljenom vilicom. U komi je. Pitanje je da li će uopće ostati živ. Kovačević je, naravno, uhapšen, no izišao je iz pritvora nakon što mu je plaćena kaucija. Nakon toga je pobjegao iz Amerike i trenutno se krije. Diplomatska se frka digla oko srbijanskog konzula koji mu je pomogao da ode iz Amerike, u priču su se uključile Hillary Clinton i Condoleezza Rice, a američki tabloidi raspisali su se o Kovačeviću nazivajući ga Serb thug, u prevodu Srbin-siledžija, Srbin-ubica. U podtekstu oni poručuju: ti su Srbi po Bosni najprije ubijali bosanske muslimane i silovali bosanske muslimanke, a sada su nam, evo, došli ubijati Amerikance. U tabloidskoj slici svijeta nije samo nebitno to što se Kovačević rodio poslije famozne Osme sjednice, što je kad je rat u Bosni počeo imao četiri godine, a u vrijeme genocida u Srebrenici nije ni u školu pošao, nebitno je čak i to da se Kovačević sa Steinhauerom potukao braneći svog druga Sanela Softića, bosanskog muslimana. Sukob je, naime, počeo tako što je Steinhauer u baru uhvatio Softićevu djevojku za zadnjicu, zatim je, nakon što je Softić reagirao, Steinhauer udario njega, a tek se tada u tuču uključio Kovačević i bilo je šta je bilo.

Pouka je bernhardovska: od prošlosti se ne može pobjeći, no svako treba nositi (samo) svoj križ. Đorđe Šević jest ratni zločinac, ali osuđeni ratni zločinac, za razliku od onih koje ovih dana u Sarajevu, usprkos dokazima, oslobađaju. Robija je njegova kazna, a fakturisati mu smrt njegove kćerke kao nekakvu božansku kaznu nepravedno je prije svega prema tom nevinom djetetu. Miladin Kovačević također treba odgovarati pred sudom, ali za ono što je učinio on, bez da se, makar i u podtekstu, potežu zločini koje su počinili njegovi sunarodnjaci.

 
BH Dani, 11.07.2008.

Peščanik.net, 12.07.2008.