Radio emisija, 12.12.2008, govore: novinar Miša Brkić, predsednik Transparentnosti Srbija Vladimir Goati, poverenik za informacije Rodoljub Šabić, kolumnista nedeljnika Vreme Ljubomir Živkov i filmski reditelj Stevan Filipović.

Svetlana Lukić: Dobar dan. Napolju još duva košava, ali je lako podnosim, jer je zamenik ministra za energetiku rekao da je energija na vetar naša budućnost. Najbolje ćete proći vi koji živite na Suvoj Planini, Deli Jovanu, Midžoru i sličnim pitoresknim vetrovitim mestima. Kada propadne gasno-naftni sporazum sa Rusima, tu ćemo graditi vetrenjače, da nam prave struju, koja će da nas greje i da nam osvetljava, naročito one uvek iste, novogodišnje lampione, koje su već pokačili po banderama i skinuće ih tek na proleće.

Od kada je počela da duva košava, beogradski trgovi su još prazniji. Ljudi žurno prođu, liče na unezverene životinjice. Ne znaju kuda da idu, kako da se spasu od ove rasturene, a opasne države, u kojoj svako svakoga doživljava kao vuka, a sebe kao Crvenkapicu. Ako su trgovi prazni, nema grada. Urbano naselje podrazumeva dominaciju trga, agore, što bi rekla braća Grci. Trg je samo prazan prostor, koji tek treba da se ispuni javnim životom građana. On je okružen fasadama, iza kojih se odvija naš privatni život, koji nije od suštinskog značaja za postajanje grada.

Svakoga jutra prolazim ulicom Kneza Miloša. Taj put odslikava svu šizofrenost ove države – bombardovane zgrade, redovi pred američkom ambasadom, zgrade Vlade i ministarstava okićene nepojamno velikim brojem srpskih zastava sa nepojamno velikom krunom, koju kao da je namolovao Bogoljub Karić po uzoru na svoj porodični grb. I prokleti bilbordi. Tek što sam odbolovala srpski san Lutrije Srbije o 1000 evra mesečno, kada se pojaviše neki još depresivniji. To su bilbordi pitalice i zagonetke: šta raste kada ga niko ne vidi, šta je u srcu grada, šta to peva a ne sme da peva… To su valjda te nove, sofisticirane reklame. Nema više smirujućih praškova za veš i sudove, keksa, žvaka i farbi za kosu. U ovoj zemlji pitalice su zlokobne, kao sfinge koje pojedu onoga ko ne reši zagonetku. I tako, vozim niz ulicu Kneza Miloša, slušam vesti i grozničavo pokušavam da rešim zagonetke. Ako ih ne rešim, iz bilborda će iskočiti neko strašan i zgromiti me.

Nenadano i podmuklo, i do nas je stigla svetska ekonomska kriza i pokvarila sve. I, ‘ajde da je stigla samo do nas, nego je stigla i u ruske banke i stepe, kolhoze i sovhoze. Onda su Rusi rešili da malo promene ovaj, već legendarni, energetski sporazum sa Srbijom: ništa ne mogu da nam garantuju, ni da će izgraditi magistralni gasovod, ni da će modernizovati rafinerije, a o ekologiji niko ne sme ni da zucne. Dinkić jeste, ali to je bio pogrešan odgovor i sfinga ga je pojela.

Da ukratko rezimiramo kako su stvari tekle: prvo je ministrar energetike rekao da sporazum samo što nije potpisan. Ministar Dinkić, koji je bio i šef pregovaračkog tima sa Rusima, rekao je da nam Gasprom nudi sporazum koji je štetan za Srbiju i da ga ne treba prihvatiti. U međuvremenu saznajemo da je ministarka finansija u budžet za iduću godinu već uračunala 400 miliona evra koje će nam Gasprom isplatiti. Postalo je jasno da je Dinkić ostao usamljen u Vladi i da je postao smetnja zaključivanju sporazuma. A naš predsednik je zajedno sa Koštunicom početkom godine Putinu dao reč da ćemo sve rešiti bratski i sada mu predsednička čast ne dozvoljava da prekrši obećanje.

Šta ova Vlada radi, znam koliko i predsednik Vlade, znači nemam pojma. Ali nisam ćorava da ne vidim kako demokrati preko svojih ministara ruše Dinkića. Pre neki dan je ministarka finansija saznala da preduzeće zaduženo za prodaju zemljišta za skijalište Babin kuk ili Babin Zub radi sa gubicima. A taj Kuk ili Zub duži G17. Nije da mi je žao Mlađana Dinkića – koliko je taj ljudi i vlada srušio – ali ako je on u pravu, a izgleda da jeste, kada kaže da je ovaj sporazum štetan za Srbiju, a Vlada i predsednik hoće da ga potpišu, onda je to, s obzirom na prirodu i značaj tog ugovora, veleizdaja.

Dinkić je juče podneo ostavku na mesto šefa pregovaračkog tima sa Rusima, ali su u G17 rekli da to ne dovodi u pitanje njihovu podršku Vladi. Tu stvari prestaju da mi budu jasne. Kako jedna stranka vladajuće koalicije može da tvrdi da su druge stranke vladajuće koalicije spremne da potpišu ugovor štetan po zemlju, a da ostane u vladi? E, tu izgleda leži zeka: izaći će iz vlade, ali ne svojom voljom, nego će biti isterani.

Tadić je rešio da razjuri sve koji mu pružaju otpor i koji, za razliku od njega i Jeremića, ne vide širu sliku. A u njegovu širu sliku sigurno ulaze samo on i Jeremić, svi ostali su van rama.

Ako se na sve ovo doda i Tadićeva najava od pre neki dan da će se svaka tri meseca ocenjivati rad svakog ministra, a to će raditi on, po samu njemu znanoj proceduri, meni se čini da ćemo uskoro imati takozvanu rekonstrukciju vlade, u kojoj će novi partner Tadiću biti novorođeni demokrata Tomislav Nikolić. Kuda će sa takvom koalicijom ova zemlja, nije jasno. Verovatno nikud.

Jeremić je ove nedelje ponovio da bi Srbija, ako mora da bira uzneđu EU i Kosova rekla „ne“ Evropskoj uniji.To praktično znači stajati u mestu, a to stajanje u vremenu koje dolazi znači ubrzano i nepovratno propadanje. Tupave ideje da smo mi Evropi potrebni, da nas ona ni po koju cenu neće ostaviti van svojih zidina, u času kada se zemaljska kugla dramatično ljulja, sumanute su koliko i ono što je 1944. govorio Gebels – čovečanstvo bez Nemačke je nezamislivo. Nesreća za Nemce je bila u tome što su i oni, kao Gebels, mislili da Nemačka može bez čovečanstva.

Na predavanju koje je ove nedelje održao u Beogradu, dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju, Džozef Štiglic, rekao je da je ova kriza počela u centru, u SAD, ali da će najviše biti pogođena periferija. I dok se širom sveta sabiraju svi oni koji mogu da pomognu u odbrani od ove pošasti, dok se ministri, poslodavci, sindikati, stručnjaci skupljaju i prate krizu, kao oni ljudi koji iz minuta u minut prate kretanje uragana, mi se ovde spremamo da se spasavamo pojedinačno i, u odsustvu pravila, svako stvara svoja sopstvena.

Čovek čijem su detetu lekari operisali pogrešnu nogu sklapa ugovor sa lekarom da mu plati 3000 evra da ga ne bi tužio – sve to rade u prisustvu advokata. Ministar koji je udario taksistu beži sa mesta udesa i naknadno isplaćuje taksistu da ga ne bi tužio. Radnici prete da će zauzimati fabrike, ne znam čime prete vinogradari… Znam samo da svi traže pravdu, a ona je duboko ukorenjena u mulj naše romantičarske duše – bez svega se može, ali bez pravde nikako.

Tražili smo pravdu za Uroša, odbornici SO Kula traže pravdu za Miladina, deliju koji je skoro na smrt pretukao svog kolegu američkog studenta i pobegao u Srbijicu. Opoziciona Zelena stranka iz Kule traži da se odlikuje vicekonzul koji je našem Miladinu pomogao da pobegne iz Amerike. I najzad, tražimo pravdu i za našeg Milorada, Roda, Blagojevića koji je prodavao mesto senatora. Nije mi jasno kako to da je američki kongresmen srpskog porekla, kada se pokazao kao hohštapler, postao „naš Milorad“. Zašto pored toliko svojih hoćemo da prigrlimo i tuđe bitange? Rod je postao Milorad samo zato da bismo se mi još više učvrstili u uverenju da nas svi mrze. Rod Blagojević je Amerikanac, a ne Srbin, baš kao što su braća Bitići bili američki državljani, a ne Šiptari.

Znam da Dobro i Loše nisu autobuske stanice do kojih je moguće stići. To su neka daleka priviđenja, ali priviđenja koja određuju putanju. To nam je potrebno, samo to, dobra putanja.

Miša Brkić: U sred smo posete Nobelovca Štiglica Beogradu. Čovek je držao neko predavanje, komentarisalo ga je nas nekoliko novinara kad je završio. Prvo što smo konstatovali to je da je Štiglic trebalo da govori ne u Hajatu poslovnim ljudima, nego poslanicima u parlamentu i da to prenosi javni servis. Šta je on rekao? Rekao je da kriza u Americi nije dostigla vrhunac, da će tek biti užasa. Druga rečenica mu je da taj užas u Americi nije ništa u odnosu na ono što će se dogoditi u Evropskoj uniji. A onda je rekao: pa, znate, nisam mnogo proučavao ovaj region, ali pošto je tu negde blizu Evropske unije neće moći a da ga ne zakači ta evropska nesreća koja tek stiže.

I onda smo nas nekoliko kolega komentarisali – gde je, bre, naš premijer ovo da sluša? I da bi možda to što je Štiglic ovde, i to što je rekao, bilo dobra prilika da sad konačno naši politički zvaničnici izađu pred javnost. Kad kažem „zvaničnici“, uvek kažem „predsednik, premijer i guverner“. Ne da šire paniku, oni su ti koji zapravo treba da uliju poverenje građanima, ali da im kažu istinu. Čujem da ponovo počinje povlačenje novca iz banaka, poslednje vesti koje sam danas video su da Cementara Holcim u Srbiji odlaže jedan razvojni projekat koji je bio vredan 80 miliona evra. Dakle, sad svi počinju da se javljaju, ali je zanimljivo da nude i Vladi predloge. Ako je nekad trenutak, sad je. Vidim da Vlada to pokušava da uradi, ali ide dosta kilavo. Dakle, u igri je neka vrsta socijalnog pakta – Vlada, poslodavci i sindikati. Kriza se sad pretvorila za Srbiju u veliki problem, Srbiji treba kapital, a nema ga i skup je, i to će biti ključna odrednica.

Većina srpskih političara kaže: e, mi smo sjajna zemlja i napravićemo projekte da to malo kapitala što ga ima na svetskom tržištu dođe baš u Srbiju. Znaš šta, ali postoji još mnogo pametnijih političara i lepših država nego što je Srbija, konkurencija za malo kapitala biće neverovatna, i Srbija bi morala da bude kao kandidatkinja za mis sveta, najlepša, najumivenija, najugojenija, sa najboljim bikinijem, ne znam, sa najboljim grudima, da bi privukla sve te pare. I u toj situaciji ti tri meseca tragično kasniš, kao što si kasnio na početku godine – kad kažem „kasnio“ mislim na državu – sa energetskom krizom koja je zahvatila svet, pa se onda sredinom godine pojavila kriza hrane i cena hrane, mi smo to prespavali. I onda dođe ovo i mi tri meseca spavamo, spavamo, spavamo i onda kažemo – ne, mi ćemo našim budžetom da napravimo odgovor na svetsku finansijsku krizu. I onda napraviš budžet, naravno, dođe ti prethodno MMF u posetu i kaže: kapitala nema, vi ste mala zemlja, bez kapitala ne možete da preživite. Jedna od atraktivnosti su mere, makroekonomske mere Vlade, dakle, napravite takav ambijent da kapital dođe ovamo. Ambijent znači da država mora da se ponaša štedljivo, vaš budžetski deficit ne sme da bude veći od 1,5% bruto domaćeg proizvoda. I onda je slavodobitno objavljeno da mi imamo taj budžet koji se uklapa u ono što MMF od nas traži. Ključni problem tog budžeta su dve nepoznanice – on je zasnovan na pretpostavci da će privredni rast iduće godine biti 3,5%, a sad već ima ozbiljnih analiza koje kažu da će rast biti 2%. Ako rast bude 2%, onda cela konstrukcija budžeta i taj budžetski deficit od 1,5%, što traži MMF, pada u vodu. Onda će Vlada morati, ako ne posle tri meseca iduće godine onda sigurno posle šest meseci, znači ili u aprilu ili u julu, da pravi rebalans budžeta. I to će onda opet biti mrcvarenje i čudo neviđeno. Druga stvar je potrošnja, mi smo društvo koje – taj podatak je poznat, to je rekao predstavnik Svetske banke u Beogradu – svake godine troši 500 milijardi dinara više nego što zaradi, mi smo se na to navukli i niko neće toga da se odrekne. Do sada smo to pokrivali kreditima iz inostranstva i prodajom porodične srebrnine, privatizacijom. Nema više ništa od toga, niko više neće da kupuje srpska preduzeća, jer to što je ostalo za privatizaciju je bofl.

Strašno se plašim tog podsticanja i podjarmljivanja, jedne vrste sankilotske histerije, i čini mi se, ako neko nešto ozbiljno ne uradi i ne kaže da će na Terazijama uskoro biti napravljena giljotina, da ćemo imati jednog Robespijera koji će pred Vladom ili pred parlamentom hvatati zvaničnike i voditi ih na giljotinu, a svetina će da urla i aplaudira. Znaš, kao što se ni političari nisu posebno istakli u predupređivanju krize, imam utisak da ni sindikati nemaju odgovor na krizu. Čak mislim da ne umeju da se organizuju. Vidim njihove reakcije, ono: otpuštanje radnika je isto kao što je i smrt. To lepo zvuči. Pa onda pretnje pred Vladom: ne sme da bude otpuštanja, država mora da zabrani. Ne može država da zabrani. A onda dođe još ono: mi nećemo da se privatizujemo, mi hoćemo da ostanemo državna firma. Sindikat ne reaguje dobro, mislim da nema nove osećajnosti u našim sindikatima, oni se nisu pripremili ni na ovu tranziciju koju smo dosad imali. Dakle, bili su potpuno atrofirani i onda je došla kriza koja je mnogo gora od naše dosadašnje tranzicije. S tog stanovišta, mislim da radništvo u Srbiji jeste u teškoj situaciji zato što trpi ogroman pritisak, a s druge strane, nema, što bi marksisti rekli, organizovane radničke snage koja bi mogla da brani svoje interese. Ni dosad u tranziciji nije previše branila te interese, a pogotovo sada.

Ali, nije rešenje u tome „nema otpuštanja“. Hajde da se stavim u ulogu poslodavca, pa kažem da nema otpuštanja – onda samo pravim gubitke i moja firma propada. Prvo, tranzicija traje predugo, drugo, tokom dva mandata Koštunice sve je zamrlo i ti sad sa takvom državom i društvom dočekuješ krizu koja dolazi kao smak sveta. Dakle, ti si dodatno u lošoj situaciji i podsticanje krvološtva između socijalnih grupacija, društvenih grupacija, samo bi dovelo do potpunog uništenja države. Uopšte ovo više nije stvar političkih subjekata, ovo je društveni problem koji neće da reše političari i država, naprotiv. Sad je potreban konsenzus svih društvenih grupa. Pogledaj Ameriku, ako se neko bude odbranio od krize ona će da se odbrani. Ali tamo se vodi velika javna debata. Američko društvo će iz ove krize izaći kao novo društvo, kapitalizam će preživeti. Angela Merkel govori o kapitalizmu sa ljudskim likom, vrlo je moguć, ali se vodi debata. U Srbiji se ne vodi debata i to je ono što mene plaši. Ako je ikad trebalo voditi debatu sad je prilika, pošto nas je sad zateklo, i to ovakve kakvi smo – možda nije dobar izraz „spuštenih gaća“, ali zateklo nas je potpuno devastirane. Sad treba brzo reagovati i sad niko ne može da ima monopol da kaže „mi ćemo sami da rešimo krizu“, pogotovo ne Vlada, pogotovo ne političke partije, ne ni parlament, iako tamo sede predstavnici naroda, ali oni nisu kvalifikovani da odluče ništa sami i ne mogu da odluče sami, a da ne pitaju poslovne krugove, dakle, i poslodavce, i ne mogu ništa da urade a da ne pitaju sindikate. Ja o srpskoj radničkoj klasi ne mislim mnogo lepo i vrlo često pojam radničke klase pišem pod navodnicima, između ostalog zato što ovo nije radnička klasa školovana za novo vreme, ali je sad prilika da i takva radnička klasa bude partner u socijalnom dijalogu. To što ih neko huška da su plate u državnoj administraciji velike, mislim da to nije dobro. Još je gore to što su plate u državnoj administraciji velike, ali čitav taj segment raskalašne, skupe države ne može da se rešava tako što ćemo jurišati na barkade i pobiti sve političare i obesiti ih… Ne, nego – odlično, kriza je, hajde da nam ta kriza, što reče Štiglic juče, bude šansa da najzad završimo tranziciju, da napravimo evropsku državu. Ovde mi tek sad vidimo, kad je došla kriza i kad je sve puklo, kako jedan sloj ljudi, političara, u Srbiji živi u komunizmu i onda ti je jasno zašto na izborima učestvuje 100 partija i 500.000 ljudi. Pa, oni su se očigledno navukli, oni znaju da se tamo dele ogromne pare a da niko ne zna, i da nikome ne odgovaraš, da nikome ne polažeš račun. I to ima samo u Srbiji i nigde više.

Bivši premijer Zoran Živković je rekao da je politička elita u Srbiji protiv evropskih integracija. Ja isto mislim da jeste. Jedno od pravila EU je transparentnost rada državnih organa. Posledica toga je da ti moraš svakom građaninu da pokažeš kolika je plata svakog državnog činovnika i direktora javnog preduzeća. Ko je, bre, lud da to prihvati, da Srbija ide u EU? Onda ćeš razotkriti sve, ne samo Krišta i Vidu Uzelac, nego će sve biti potpuno jasno, kao na dlanu. I onda će se ljudi pitati ne samo za Krišta, nego da li neki drugi državni činovnik, ako vodi državu u kojoj je sve gore, stvarno treba da ima tu platu. To je ona priča – imaju i u državama EU visoke plate. Imaju, ali te države imaju i suficit, a ne deficit. Isto važi i za javna preduzeća. Češka elektroprivredna kompanija ČEZ je poludržavna firma, dve trećine vlasništva je državno, jedna trećina je privatni kapital, ali češka Vlada je imala hrabrosti da kaže: otkačinjemo elektroprivredu od državne sise, ona ide na tržište i posluje na principima profita. Menadžment koji u njoj radi nije pupčanom vrpcom vezan za državu nego za tržište. Pre deset godina ČEZ i EPS su bili na istoj startnoj poziciji; prošle godine ČEZ je imao profit od 1,6 milijardi evra, a EPS je imala 6 miliona evra gubitak. Direktor EPS-a ima, posle direktora NIS-a, najveću platu u Srbiji, nekih 400.000 dinara, a firma mu ima gubitke. Direktor ČEZ-a je za profit koji je ostvario u prošloj godini dobio nagradu u akcijama kompanije i niko se nije u Češkoj bunio što je on dobio akcije, čovek je ostvario profit i to je zaslužio. Njegov bonus izražen u novcu je 10 miliona evra, niko nije imao ništa protiv. A šta je problem? Naša Vlada sa Elektroprivredom niti pije, niti Šarcu daje, neće da je privatizuje, kaže „ne, to je nacionalni resurs“. Mi plaćamo najskuplju struju u regionu, imamo najneefikasnije elektroprivredno preduzeće koje posluje s gubicima i njen direktor ima najveću platu od svih javnih preduzeća u Srbiji. E, sad, nije problem samo direktor, ja bih pogledao sve ostale direktore u tom preduzeću i onda sve zaposlene. Dakle, nije problem samo 400.000 dinara plate tog generalnog direktora, u pitanju su milioni, ne dinara, nego evra isplaćenih za zarade, a nezarađenih para. Onda se ja pitam kakav je nacionalni interes da to ostane državno preduzeće? Što ne uradimo kao Česi? Kažu: nećemo da prodamo celo. Dobro, nemojte da prodate celo. Ali, sad je problem što ne možeš da prodaš uopšte, jer je kriza i niko nema para. To nas je sad lupilo po ušima, što to dosad nismo uradili, zato što su razni partijski kadrovi od EPS-a do JAT-a sedeli i kao paraziti isisavali novac iz tih kompanija, što za svoje plate, što za partijske kasice. I naravno da nikome ne odgovara da Srbija ide u EU, jer to onda više neće moći da rade. I to je jedan odgovor na pitanje zašto mi tako sporo idemo u EU i, kao, kukamo kako nas ona nešto stalno uslovljava. Pa, hajde, zaboravimo sva politička uslovljavanja, ej, imaćeš gomilu ekonomskih uslovljavanja a jedno je, dakle, to da ne može država da ima javna preduzeća. Mnogi ljudi će u ovoj državi izgubiti i strahovite beneficije. Koliko ovu državu pljačkaju, dobro je na nogama.

Srpski političari moraju da zaborave dosadašnju praksu da političke partije kao hobotnica okuju društvo, tako država više neće moći da funkcioniše ni u krizi, ni posle onoga što nastane kao rešenje za krizu, ako hoćemo da je preživimo i ako hoćemo da pratimo ono što radi moderan svet da bi se spasao krize. Srpski političari još nemaju svest da je ovo istorijski trenutak, a to se vidi i po odnosu Srbije prema Evropskoj uniji i prema Rusiji, odnosno pitanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju sa EU i, s druge strane, takozvanog energetskog sporazuma sa Rusijom. Počeli smo pre godinu sa energetskim sporazumom i, evo, završavamo godinu sa istim dilemama, istim pitanjima, mrcvare nas, dave nas, gnjave nas i mi ne možemo da se otmemo iz tog smrtonosnog zagrljaja. Ne razumem zašto nam se to događa. Znaš, ja vidim s jedne strane potrebu da Srbija ima uredno snabdevanje gasom, ali, recimo, Bugarska, Rumunija i Mađarska su to rešile na drugi način. A zašto? Njih štiti Evropska unija, štiti ih tako što ne dozvoljava Rusiji da uđe na to tržište, ili njima daje perfomanse da nisu žaba koju će progutati zmija. Mi nismo u EU i lak smo plen Rusije. S jedne strane Gasprom, s druge strane Srbija…

Možda je prejaka istorijska paralela – početkom sedamdesetih godina u Čileu je na vlast došao Salvador Aljende, levičar, i pokušao nešto da napravi od te države i ugrozio interes jedne velike američke kompanije, ITT, telekomunikaciona kompanija. Kad ju je ugrozio toliko da je počela u Čileu da gubi tlo pod nogama, onda je ITT, to smo posle saznali, uz pomoć CIA organizovao državni udar, ubili su Aljendea i na vlast je došao general Augusto Pinoče. Znamo šta se dogodilo, ne bih da podsećam, ali ponekad razmišljam kako je Srbija sad u takvoj poziciji i da je Gasprom jedna velika kompanija – ako joj prepustimo sve što traži, pa, onda prvo srpsko Ministarstvo energetike nema više potrebe da sedi u Beogradu, može da se preseli u Moskvu. Ako – a čuje se da je logično – posle naftnog i gasnog kompleksa Rusija uzme i Elektroprivredu, onda će kompanija koja je u državnom vlasništvu Rusije u jednom trenutku reći da je nezadovoljna srpskom Vladom, onda neki srpski Aljende više neće biti po volji Gasproma i Gasprom će reći da mu treba neki drugi premijer i neka druga Vlada. To je sve bilo u Čileu pre skoro četrdeset godina, da li je moguće da je na početku novog milenijuma Srbija došla u tu situaciju da mora na taj način da razmišlja i da se brani? Vidim neke magarce koji kažu: jao, što ste vi zabrinuti što će doći Rusija pa to sve kupiti, čeličanu smo prodali Amerikancima, što se onda niste bunili? Pa ni pivare, ni cementare, ni čeličana nisu nacionalni interes kao što je to energetika. I svi kažu: suverenitet države se meri po tome koliko upravljaš svojom energetskom bezbednošću, a mi u takvim okolnostima svoju  energetsku bezbednost predajemo u ruke druge države. Ja ne znam ni za jednu državu u svetu koja ceo energetski kompleks na privatizuje taj način što ga predaje u ruke nekog drugog. Imamo jednu čeličanu i prodali smo je Amerima, ali industrija čelika nije više nigde strateška grana.

Nemam ništa protiv da Gasprom uđe u gasni sektor, ja nemam čak ništa protiv ni da Srbija, da bi to dobila, Naftnu industriju proda za jedan dolar, ali da ima čvrste garancije da će gasovod Južni tok zaista proći kroz Srbiju i da liberalizuje naftno tržište. Dakle, da u Srbiji kao u Mađarskoj ili u Hrvatskoj svako može da prodaje benzin i naftne derivate. Ne, Rusi kažu: ne, ne, mi tražimo monopol do 2014. godine. Čekajte, ali mi imamo obavezu prema Evropskoj uniji da 1. januara 2011. godine, i to smo potpisali kao Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, liberalizujemo tržište nafte i naftnih derivata. Rusi od nas traže da pljunemo na Sporazum sa EU, hoće li to Srbija sebi da dozvoli? Onda neko mora javno da kaže: narode, mi nećemo u Evropsku uniju. Uostalom, javljaju mi se kolege iz Rusije i pitaju čitamo li mi rusku štampu, ja kažem „ne“, a oni odgovore da bi bilo dobro da malo pogledamo kako oni sad pišu o energetskom sporazumu. A znaš kako pišu? Kao da nije bilo Perestrojke u Rusiji. Ko je ta Srbija da nam se suprotstavlja, pa mi smo joj jedini prijatelji u svetu, ne bi smelo da se dogodi Borisu Tadiću da slučajno zamajava Rusiju, da namiguje EU i traži od nje da sa Srbijom potpiše Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, a onda će Srbija da kao raskine ugovor sa Rusijom. No, no, nemoj slučajno to da uradi! Čak i neki liberalni listovi u Rusiji se sad služe tom retorikom. Kad sam to video – to je da se smrzneš. Jesmo li mi dali povoda Rusima da nas smatraju za guberniju? Ako jesmo, onda to neko mora javno da kaže, a ne više samo da mi sumnjamo, godinu dana da nas mrcvare, pri tom nam ruska delegacija vrlo nadmeno kaže: ima sad da nam date NIS, a za gasovod ćemo videti kad napravimo studiju o izvodljivosti, ako budemo imali gasa i ako budemo imali kapitala mi ćemo praviti gasovod, a ako nemamo… A zasad nemaju ni kapitala ni gasa, tek treba da imaju gas. Rusija je jedna od zemalja koju je najteže pogodila globalna ekonomska kriza, i državu i takozvane privatne kompanije. I pre neki dan Putin kaže: nemojte da vas čudi ako država uđe u sve velike privatne kompanije. Dakle, renacionalizuje ih, čak ima ono ograničenje medija da ne smeju da pišu o posledicama globalne ekonomske krize na rusku privredu. Znaš, kao, pa, mi tražimo monopol do 2014, a onda dodaju: da, NIS treba da ima 500 miliona evra za modernizaciju, ali niste valjda mislili da mi damo te pare? Ne, uzećete kredit u svetu, komercijalni kredit, kao, a mi garantujemo da će biti vraćen. Pa, čekaj, što ja ne uzmem sam kredit, šta ćeš mi ti? Kao, oni će da garantuju. Pa može i Srbija da garantuje za 500 miliona… Onda ih pitaš „a hoćete li vi to da modernizujete?“, a oni kažu „pa, ne, možda ćemo dve godine samo da pravimo studiju kako treba da izgledaju nove rafinerije“. A šta ćete dotle da radite? Pa, rafinerije neće da rade, uvozićemo benzin iz Rusije. Pa, čekaj, a ko mi garantuje da vi nećete i posle da nastavite da uvozite benzin iz Rusije? A da li ćete stvarno da modernizujete rafinerije ili će one i dalje da truju ljude u Pančevu? Mnogo je nepoznanica, a oni traže konkretno da im prodamo konkretnu firmu. I ponekad kad vidim te Ruse ovde ili kad naši odu tamo, kao da je 1946. ili 1947. godina, tamo je neka centrala Kominterne i svi odavde idu tamo pognute glave. Ma, ne da ne smeju da pitaju, nego ne smeju, bre, da pogledaju domaćina u oči! Malo me i plaši i baca u očaj ta pozicija koju Rusija trenira na Srbiji.

Politička elita u Srbiji ne može više da funkcioniše na lukavstvu političkog uma, „daj da prevarimo društvo i da ostane kako jeste“. Druga zabluda koja mora da bude razbijena to je uverenost da država mora da bude jača i sve moćnija. Globalna kriza je otvorila proces pisanja nove filozofije društva i nove filozofije države. Ništa neće ostati kao što je dosad bilo, a ako Srbija ostane park iz doba Jure onda nje više neće biti, onda ona nije članica međunarodne zajednice. Sad srpskim političarima i političkoj eliti i možda intelektualnoj eliti nije više cilj da preživi i da se udvara građanima i nije potrebna samo pamet. Mnogo je potrebnija, možda najviše, vizija i sposobnost da organizuje dijalog o tome kako ustrojiti ne srpsku državu, nego srpsko društvo da preživi i da izađe iz krize. Sad više nije pitanje da li će ova Vlada ostati jedan mandat, dva mandata ili će pasti za šest meseci. Nije važno više koja je partija na vlasti, koja je u opoziciji, da li se mrze ovi ili oni, sad je u pitanju opstanak države, zaista opstanak društva. Ne države, društva. Ali, ima još sijaset mera u ovom društvu koje treba uraditi, jedna od njih je da politika prestane da bude ćosićevska delatnost, politika kao zaverenička delatnost kojom se upravlja državom. Proces demistifikacije politike u Srbiji je deo procesa rešavanja ekonomske krize koja će Srbiju zahvatiti dolaskom iz sveta.

Svetlana Lukić: Ove nedelje je, kao što znate, predsednik Tadić bio u Moskvi, tamo je celivao čelo, ruke, noge preminulog patrijarha Alekseja, a onda je tamo bio i gradonačelnik Đilas. On je predao ključeve Eurosonga gradonačelniku Moskve, čuvenom  Juriju Luškovom. Juri Luškov je, da vas podsetim samo ako ste zaboravili, čovek koji je odlučno podržavao ideju prisajedinjenja Jugoslavije savezu Rusije i Belorusije, to je čovek koji je zabranio aktivistima za prava homoseksualaca da polože cveće na grob Neznanog junaka da ga ne bi skrnavili ti satanisti, kako je rekao. Aleksa Buha je dobio orden Republike Srpske i veliki je prijatelj Srbije. Izgleda da je Đilas malo pregovarao sa svojim kolegom o tome da nam Rusi naprave metro, mostove, trolejbuse i ko zna koji su poslovi još bili u pitanju. A ove nedelje je, kao što znate, obeležen svetski dan protiv korupcije i, kao što još bolje znate, na svetskoj rang-listi koja meri korupciju stojimo katastrofalno, i situacija je sve gora. Predsednik Tadić je, kao i stotine demagoga pre njega, najavio da će borba protiv korupcije biti takva da ni kamen na kamenu neće ostati, međutim, ne može se ni njemu ni bilo kome verovati sve dok se ta borba završava pred njegovim vratima. Makar za početak da saznamo kako se finansira njegova stranka, ako ništa drugo. Ne može se verovati ni njemu, ni bilo kome drugom sve dok se hvataju pilićari koji su u kafani davali pare nekome ko je naručivao čarape za policajce. Onog dana kada predsednik države i najveća stranka budu stali iza kontrolnih institucija kao što su budžetska komisija, poverenik za informacije od javnog značaja, ombudsman, onda će moći da mu se veruje. Ali, tako to ide, ne može se verovati ljudima koji levom rukom grade sistem, a desnom ga ruše. Da vas podsetim samo da je zaštitnik prava građana vratio polovinu svog budžeta, jer nema uslova da radi, odnosno nema uslova da radi a time i da troši novac ne bi li pomagao građanima. Ministar, svaki ponaosob, praktično kad-tad počne da vodi rat protiv Rodoljuba Šabića, Palma i druge palme se smeju na izveštaje komisije koja se bavi sukobom interesa. Na konferenciji za štampu govorila je nekolicina ljudi, a vi ćete čuti predsednika Transparentnosti Srbija, Vladimira Goatija i poverenika za informacije Rodoljuba Šabića.

Vladimir Goati: Pretprošle nedelje sam bio na Skupštini Transparention International u Grčkoj, slušao sam i ljude iz zemalja stabilne demokratije i mislim da se na kraju tog zasedanja nameće zaključak da je korupcija verovatno jedan od najizrazitijih problema 21. veka, globalnih problema čovečanstva. To tim pre važi za zemlje endemske korupcije kao što je Srbija. Govorim o endemskoj korupciji ne želeći da upotrebim samo tešku reč, nego endemska korupcija je tamo gde je percepcija indeksa korupcije ispod 5. To su zemlje sa raširenom, neki bi rekli, sistemskom korupcijom, ona je i sistemska i politička, ali je endemska u smislu raširenosti – takve zemlje će imati neuporedivo više teškoća. Tu vidim i Srbiju koja će u pokušaju da se pridruži Evropskoj uniji imati neuporedivo veće probleme sa korupcijom nego što je do sada izgledalo. Ako to neko ne veruje, neka vidi šta se događa sa Bugarskom, premda je Bugarska već ušla u EU, prešla je preko zida. Međutim, Bugarska je, kad je reč o korupciji, sada u nekakvom posebnom režimu. Sem toga, imamo još jedno saznanje: mi smo prvi put umesto postepenog napretka, doduše ponekad kornjačinim hodom, imali stagnaciju. Ne bih rekao da je korupcija odjednom probila barijere, mi sada više imamo bljeskove nekih afera od pre dve-tri, pet ili deset godina, a to nije siguran indikator da ocenite da je korupcija sad zahvatila društvo i da pre toga to nije bio slučaj od dna do vrha. Rekao bih da su se, srećom, mnogi čirevi koji su nastali mnogo, mnogo ranije sada na neki način aktivirali. U svakom slučaju, zadržao bih se na onoj konstataciji da stagniramo u borbi protiv korupcije, dok drugi žure. U toj relativnoj borbi, u trci sa drugima, je li, padamo sa 80. mesta za nekih 13-14 mesta. Padamo, jer druge zemlje to rade sistematičnije, rade bolje. Ono što mislim da otežava situaciju ovoj vlasti, koja je sada u sedlu, je potreba još energičnije borbe posle zastoja, a to korelira sa teškom ekonomskom krizom čije smo efekte, nažalost, u našem poznatom samopouzdanju i uverenju da mi rešavamo sve ono što drugi ne mogu, potcenili. I verujem da će to da nam se osveti.

Zemlje u okruženju, barem neke od njih, su to mnogo ozbiljnije shvatile, a i neke veoma razvijene zemlje su preduzele dramatične, u istoriji još neviđene korake. Pogledajte Sjedinjene Američke Države. Posmatrajući, imao sam prilike da budem u tri-četiri strane zemlje u možda mesec i nešto dana, mislim da je u poređenju sa našom zemljom pokušaj sa političkog vrha da se građani mobilišu u borbi protiv krize bio neuporedivo intenzivniji. Pomenuću vam dva primera. Velika Britanija ima, pretpostavljam, GDP između  50 i 70 puta veći od našeg, toliko slobodno možete računati, ali engleska kraljica, koja nema nikakvo učešće u vlasti, učestvuje u štednji. Ili, pogledajte američke vrhove kompanija čiji je GDP opet veći nego GDP Srbije, oni rade sada za platu od 1 dolara. Dakle, politički vrh je na svom primeru pokazao da je spreman da se odriče. To nije samo iluzija, nije samo propaganda, nego ima demonstracioni efekat. Znate, ako godinama pre toga imate plate od par miliona dolara godišnje, i ako pređete na 1 dolar, tu ipak postoji neka mala razlika. I ja ne bih to sveo na simboličku ravan. Dakle, mislim da nam sa vrha nedostaje i ta borba protiv korupcije. Kad pominjem štednju, i time ću da okončam, još nisam video da imamo političke partije koje su spremne da se odreknu nekog procenta svog budžeta. Partije su zapravo zaposele parlament u kojem većinom nemaju poslanike nego delegate, privremene, zamenljive delegate vrhova partija po članu 102. stav 2. Ustava, dok  neke partije imaju poslanike. Te partije po članu 4. Zakona o finansiranju političkih stranaka dobijaju 0,15% budžeta. Još nije kasno da čujemo da neke partije neće iskoristiti sve ono što im budžet daje nego će, recimo, neki procenat od toga baš u znak solidarnosti sa građanima, njihovim članovima, ostaviti u toj zajedničkoj kasi. Mislim da je to izuzetno važno i kod nas potcenjeno u odnosu na druge zemlje sa kojima nas upoređujem. Mislim da bi takav apel imao neuporedivo veći mobilizacioni efekt kad je reč o političkom vrhu.

Rodoljub Šabić: Nesumnjiv fakat je da se u zemlji u kojoj bitni mehanizmi za kontrolu javnih rashoda hronično ne funkcionišu ta činjenica na neshvatljiv način ignoriše. Dakle, mi godinama imamo situaciju u kojoj mehanizmi poput Republičke uprave za javne nabavke, koja je jedan od osnovnih instrumenata u borbi protiv korupcije, radi u gotovo nemogućim uslovima. Budžetska inspekcija, koja postoji, radi, ulaže u granicama svojh objektivnih mogućnosti nekakav napor da obezbedi svoju funkciju, takođe je svedena na, neću reći rudimentaran nivo, ali na nivo koji je daleko ispod potreba ove zemlje. Imamo kapitalno važan organ koji tri godine postoji na papiru, i dan danas ne funkcioniše, to je državna revizorska institucija. I ja otvoreno kažem: ne može se to objašnjavati kao logistički problem. Kad nešto što je na prvi pogled logistički problem traje tri ili četiri godine, to postaje politički problem. Dakle, neverovatno je da jedna država ne može za četiri ili tri godine da digne na noge i osposobi jedan vitalno bitan mehanizam. Naravno da je jako važno da svoj doprinos daju ljudi koji su unutra, čuveni insajderi, duvači u pištaljku, zovite ih kako god hoćete, dakle, ljudi koji su po logici stvari bliski nekim informacijama koje su od i te kakvog značaja u borbi protiv korupcije. Tim ljudima se ruke moraju odrešiti. Dakle, ne samo naša praksa uporedne borbe protiv korupcije pokazuje da se može dati ogroman doprinos, nego upravo na bazi aktivnosti pojedinaca koji su rešeni da u interesu javnosti prekrše ćutanje, odaju neku informaciju, može mnogo da se doprinese borbi protiv korupcije.

Kako to izgleda u našim uslovima neću opisivati nikako drukčije nego kroz jedan lanac pričica. Dakle, imamo famozni slučaj drumske mafije, još teče maratonski sudski postupak za gomilu ljudi, 50 optuženih i tako dalje, krađa, famozna krađa sa lažnim karticama na naplatnim rampama na autoputu. Taj slučaj je bio u kancelariji poverenika davno, pre više od dve godine. Čovek je došao prvo stidljivo, pa onda molio pomoć, pa sam se zaprepastio kad sam shvatio šta traži – tražiti listing distribucije kartica na naplatnim rampama zvuči na prvi pogled potpuno besmisleno. Ali kad mi je rekao „ako vi to meni obezbedite, pa to uporedimo sa mojim video zapisom, onda ćete videti da svaki drugi kamion koji prolazi rampu postoji na video zapisu, ali ga nema u evidenciji, pa nema ni novaca“, shvatio sam šta traži i pokušao sam da mu pomognem. To se pretvorilo u vrlo žestoku višemesečnu borbu koja se završila uspehom. Dakle, posle naloga poverenika i posle pokušaja da se nalog poverenika obori pred Vrhovnim sudom, taj se dokument pojavio u javnosti i na nesumnjiv način potvrdio da su se tamo krali milioni.

I drugi slučaj je takođe bio vrlo zanimljiv, takođe iz sfere javnih nabavki i nešto skromniji po obimu novca, ali nipošto skroman, to su one famozne šarene lokomotive i kompozicije. Sećate se verovatno. To je takođe jedan od dokumenata koji ni dan-danas formalno nije stigao pred oči javnosti, i pored mog naloga, ali je gomila informacija vezana za taj slučaj ipak prodrla u javnost pa smo saznali da je jedno državno preduzeće protivno izričitom stavu Republičke uprave za javne nabavke, dakle, protivno upozorenju, radilo nezakonito, bez javnog tendera potrošilo milione evra da bi kupilo polovne lokomotive. Potrošilo čak i više nego što je samo planiralo, jer je odlučilo da 700.000 evra potroši na posrednika. Pa smo onda čak saznali da se posrednik nikada do tada nije ni bavio uvozom železničke opreme nego ženskom garderobom. I cela ta priča je ostala takva kakva je. Jedan od najstarijih slučajeva u mojoj praksi pokazao je da je potpuno moguće da naši instrumenti kontrole imaju u posedu egzaktne podatke koji potvrđuju zloupotrebe ili kriminal, ali da se ne desi ništa. Dakle, jedan dan su mi moji saradnici izneli na potpis tri rešenja, sva tri su se ticala zahteva iste osobe, koja je tražila jedan izveštaj Ministarstva finansija, zapravo budžetske kontrole u jednoj ustanovi za zaštitu učeničkog standarda. Drugi se odnosio na Ministarstvo pravde, takođe je tražen izveštaj o nekakvoj kontroli u Domu učenika u Beogradu, dakle, radilo se o jednoj velikoj ustanovi, najvećoj u Srbiji za zaštitu standarda đaka. I treći se ticao finansijskog izveštaja te iste ustanove. Naložio sam da se daju sva ta tri dokumenta koja su bila uskraćena, Ministarstva su me brzo obavestila da su dali, a iz ove ustanove je stigao zahtev da stavim van snage svoje rešenje, jer sam ga, bože moj, doneo u korist procesno nesposobnog lica. Tek tad sam saznao da je reč o maloletniku, o jednom pitomcu, đaku, sedamnaestogodišnjaku. Kad je dečko složio ta tri papira  našao je za shodno da ih prosledi u Upravu za borbu protiv organizovanog kriminala, sve se završilo sa sedam krivičnih prijava, smenom direktora i pre nekoliko meseci vraćanjem više miliona dinara đacima koje su im pokrali njihovi vaspitači.

Imamo i slučaj vojne tajne, reč je o čoveku koji je objavio knjigu pod nazivom Vojna tajna, koja zapravo nije autorsko delo, nego zbirka transkripata sa sednica nekadašnjeg Generalštaba naše vojske, koja na direktan način potvrđuje da se Generalštab osim redovnim aktivnostima bavio i kriminalnim. To je utvrđeno praćenjem i prisluškivanjem novinara, ometanjem emisija domaćih medija, presretanjem telefonskih razgovora i tako dalje. Bio je uhapšen, a knjiga zaplenjena i tek nakon obraćanja povereniku i dobrog natezanja, uz dobru volju i razumevanje nekakvih evropskih standarda u toj oblasti od strane vodećih ljudi srpskog pravosuđa, knjigu smo izvukli iz podruma u koji je bila zatvorena. A da bi paradoks bio kompletan, knjiga je čamila u podrumu, a istovremeno ste sve to mogli da čitate na web-sajtovima i to na jedno 150 do 200 adresa.

Ali, naravno, sve ovo što sam ja vama ispričao nije vezano za samu sadržinu tih zbivanja, to javnost manje više zna, nego je vezano za nešto što vezuje sve ove ljude. Dakle, čovek koji je dao doprinos otkrivanju drumske mafije, onog trenutka kada je pisnuo, onog trenutka kad se obratio meni za pomoć izbačen je s posla, tri godine je bio bez posla, i tek pre neki dan sam uspeo da mu nađem posao, na svoje veliko zadovoljstvo, i to organizujući privatno jednu kampanju preko medija. To je jedan mali hepiend. Dakle, dižući jedan blog na B92 i objavljujući jedan autorski tekst, pozivajući novinare Politike koji su objavili seriju članaka o tome, došli smo u poziciju da možemo da ga vratimo na posao. Ali, ponavljam, bio je ostao bez posla. I prvi zaposleni u Železnicama Srbije, predstavnik radnika u Upravnom odboru, koji je progovorio o kupovini tih šarenih vozova takođe je ostao bez posla. Onaj koji je napisao knjigu Vojna tajna – izvukli smo tu knjigu iz podruma, ali krivični postupak protiv njega još nije obustavljen, ne vodi se, pasivan je. Ali sa svim konsekvencama, svako ko je pod krivičnim postupkom ne verujem da može da ide u inostranstvo, ne znam da li ima putnu ispravu. Ima, dakle, teret koji nosi. Onaj dečak o kome sam vam govorio, završio je taj treći razred svoje Pravno-birotehničke škole sa odličnim uspehom i svim peticama, zatražio je stipendiju države Srbije za četvrti razred i nije je dobio. Taj tretman prema njima nije osuda, to nije poruka njima, to je poruka vama. To je, dakle, evidentan strah od javnosti. Dakle, oni koji imaju šta da kriju od javnosti, koji imaju dosta toga nelegitimnog da kriju, preko sudbine tih ljudi pokušavaju da poruče svakom ko bi da pokuša isto da će proći loše. Srbija mora pod hitno doneti zakonske propise kojima će ne samo u krivičnoj sferi, nego u svakoj sferi, radno-pravnoj, administrativnoj, prekršajnoj, ljude koji su digli svoj glas u javnom interesu i na taj način eventualno povredili neku formalnu obavezu tipa poslovne tajne ili slično, zaštititi i obezbediti da ne snose nikakve konsekvence. U tom kontekstu moram vam reći da je prilično zabrinjavajuće da sve dosadašnje inicijative da se to uradi nisu naišle na dobar odziv. Vreme je da se to promeni.

Svetlana Lukić: Slušate kolumnistu nedeljnika Vreme Ljubu Živkova.

Ljuba Živkov: Ono što razlikuje početak Koštuničine i Tadićeve vladavine je to što Tadić barem nije rekao „neću dopustiti da me vlast izmeni“, pa se barem na tom punktu nije obrukao kao Koštunica. Vlast svakoga izmeni i malo koga može da izmeni nabolje, vlast svakoga izmeni nagore, ili – da to formulišemo još preciznije – vlast svakoga manje ili više iskvari. Vlast ga korumpira; ne mislim da mu neposredno daje pare, mada on dobija i para više nego što je ikada imao, nego ga korumpira sama moć, moć ga opija. Znači, možeš da odrediš kao šef države ko će sa tobom da putuje, ko će da te savetuje, možeš da odlučiš da odeš na sahranu nekog verskog poglavara iako po protokolu verovatno nisi dužan. Koštunica je voleo da odlazi u Hilandar, Tadić može da putuje gde god se njemu svidi. Ono što su za Koštunicu bili manastiri, za Tadića su možda više smotre i vojne parade, on uživa u tome. Nemam problema da pišem i o njemu; jednom kad probiješ led pišući o Miloševiću, posle ti ovi svi naredni vladari ne izgledaju ništa moćnije i strašnije od njega. Ne znam šta se sa ljudima desilo – ja sam pokušao da napravim profil, recimo, Tadićevog mezimca koji kaže „ja sam samo običan ministar, ja imam u mom ofisu sliku mog premijera Cvetkovića“. Čovek prosto ne zna da li se on šali ili formalno priznaje da ima nekog ko je iznad njega, međutim, on se oseća, a to je i vidljivo po njegovom ponašanju, kao neko ko je iznad premijera, jer je premijer zadužen, bože moj, samo za ovu našu državicu, a Jeremić je zadužen za ceo svet. I on oseća, kao što je osećao Samardžić dok je bio ministar, da je ministar nad ministrima zato što on brine o Kosovu, a ovi brinu o delovima zemlje koji uopšte nisu sveti. Tako i Jeremić oseća da je on glavni ministar i da je otprilike ravan Tadiću, verovatno se oni i dogovaraju na ravnoj nozi da sprovode ovu politiku zaoštravanja prema onima kojima bismo, kao, hteli da se pridružimo. Ja ne mislim da mi treba da se specijalno ponižavamo, da puzimo, ali ne treba onome sa kim hoćeš da uđeš u neki savez gurati stalno prst u oko.

Kad god ja razmišljam o njihovom cilju, dolazim uvek do istog odgovora: da je njihov cilj status quo. Znači, oni su dospeli u jedan stadijum razvoja koji im je jako prijatan i oni se boje da se tu bilo šta promeni. Njihovo tobožnje zalaganje da Srbija uđe u Evropsku uniju nema u suštini nikakvu psihološku potporu, oni nemaju nikakvu potrebu za tim. Oni to nama bacaju samo nekakvu kosku. Ne bi oni čak možda imali ništa protiv ni da uđemo, ali samo kad bi postojale neke garancije da se ništa od njihovih feudalnih privilegija neće dovesti u pitanje. Znači, ljudi su spremni da urade sve da se produži ovako kako jeste, jer je ovo njihov zlatni vek, njihovi najsrećniji dani su sada, deo te sreće je i to nerazmrsivo klupko koje se zove Kosovo i u njihovom je interesu da ono stalno ostane takvo. Ne čak ni da se pripoji Srbiji i da Srbija zavlada njime, nego da ostane kao nešto što će moći uvek da se ponudi biračima kad dođe do novih izbora, gde će moći neko da se istakne da to najviše voli. To je dosad bio Koštunica, ali sada ga vole ovi koji su sada na vlasti. Oni su shvatili da su i slava i užici lokalni, i oni to sve imaju ovde. Imaju povremene ekskurzije u Njujork, u Kinu, na Olimpijadu, na sahranu, gde se kome prohte, jedino ne vole da odu u Aušvic, jer se stide učešća Srbije, odnosno Jugoslavije u borbi protiv Hitlera. Inače, mogu da rade šta god im drago i nemaju potrebe ni za kakvim suštinskim promenama.

Nisam nikada kao poslednjih godinu-dve osećao koliko je, da ne kažem besmisleno, ali koliko ne vodi ničemu to što ja, i što bilo ko piše. Nedavno me pitala neka studentkinja iz Slovenije da li trpim cenzuru ovde i ja  sam morao da joj kažem da ne trpim apsolutno nikakav pritisak, niko ne pokušava da utiče na mene, niko me ne zlostavlja zbog onoga što sam objavio i smatram da sam ja kao novinar slobodan i da ima još priličan broj ljudi koji su potpuno nezavisni u onome što misle i što objavljuju. Ali to me ponovo vraća na Miloševića koji je bio jednako tako tolerantan – ne prema svima, njemu bi poneki put pukao film pa bi nekoga ubio – ali uglavnom je mogao da kaže da je suviše jak da bi se bavio time, a drugo, moglo mu je biti i od koristi da ga kritikuju jer je mogao uvek nekome reći: pa, evo, vidi šta su ovi pisali o meni, vidi kako me Koraks nacrtao, i mene i moju ženu, pa mu ništa nisam uradio, a mogao sam. Mislim da deo te vladarske svemoći oseća i ova sadašnja oligarhija, nomenklatura, ili kamarila, kako ju je zvao Maršićanin, da oni osećaju kako sve konce drže u rukama i da im slobodna štampa, i preslobodna štampa, ne može nauditi. Znam da je, na primer, Demokratska stranka izgubila jednog glasača zbog nekoliko sitnica. Recimo, jedan funkcioner je bio bahat na svadbi i mog druga koji mu je nameštao mikrofon je grubo odgurnuo. Tog istog čoveka je, kada je otišao do ove hale sportova, Limesa, da kupi kartu za neki koncert i pitao je gde se kupuju karte, obezbeđenje Demokratske stranke grubo oteralo – kakve karte, ovde je konvencija! Nije se ništa gore od toga desilo, ali njemu su te dve stvari govorile da je reč o partiji koja je toliko arogantna, a za koju je on do ovih poslednjih izbora glasao, i rekao je: evo, zbog ovih stvari neću da glasam za njih. Sad ne moram da kažem za koga je glasao, ali i na nekim sitnicama ljudima može da pukne film, međutim, tih sitnica nema dovoljno i te male eksplozije nisu povezane da bi dovele do nekog artikulisanog bunta. Ne prizivam neko krvoproliće, ali bih voleo kad bi se svi koji su nezadovoljni nekako okupili i upitali se: šta bismo mi mogli da uradimo da ovu našu državu malo preuredimo?

A verujem u izvesne promene i verujem da ovaj Dačićev SPS nije potpuno isti kao Slobin, ali sve to ide jako sporo i čovek se uvek iznenadi kad izbiju neki recidivi i pokažu mu u stvari da su promene znatno manje nego što nam se učinilo i da ono staro probija kao kad krečiš kuću, pa se pojavi ona stara farba koja je bila najjača, a ove ostale koje si stavljao samo na brzinu, da se provučeš za jednu seosku slavu, počnu da otpadaju i da se pojavljuje ona masna farba. Bio je, čini mi se, Komrakov gost kod ovoga Marića. Dobro, on je bio samo gost u nekoj emisiji, ali i on se nada nekakvoj renesansi za sve što je ispaštao u onoj Zvečkoj, gde nije imao stolicu, gde su na smenu on i portir sedeli, a jedan stoji. Ali, recimo, Lilić je vraćen na velika vrata i sad se on postavlja kao neko ko će da volontira, bože moj, jer mu je dovoljna predsednička plata, apanaža.

A našu vezanost za našu veliku slovensku braću vidim kao jednu urođenu kolektivnu manu koja ne može da se ispravi. Znači, ono isto što je vuklo oficire u Seobama Crnjanskog, neka slična ili ta ista sila vuče nas opet tamo, kao da nas privlači moć koju Rusija nesumnjivo ima. I mi stalno mislimo da će deo te ogromne moći da se okrene u našu korist i mislimo da smo mi neki jako drag rođak, siromašan ali simpatičan, za koga će oni da se zauzmu, iako kroz istoriju nema puno tog zauzimanja. To vidim kao urođenu manu. Jedan od prvih viceva koje pamtim kao dete bio je kad pitaju Rumuna „kakva je vaša spoljnotrgovinska razmena sa Sovjetskim Savezom?“, a on odgovori „mi njima dajemo ugalj, a oni nama uzimaju žito“. To je bila prva stvar kojoj smo se mi kao deca smejali, međutim, još uvek se nađe neko ko je spreman da Rusima da ugalj da bi nam oni uzeli žito.

Mislim da oni imaju neke planove za slučaj da svetska kriza onako repom udari i ošamari i nas, ali mislim da su ti planovi opet pre svega namenjeni očuvanju privilegija do kojih su oni došli. I ako kriza bude ljude koji su danas na rubu siromaštva pogodila još više, sumnjam da oni imaju program koji bi štitio ionako nezaštićene i ugrožene radnike i penzionere. Ne znam da li oni strepe od nekih nemira ozbiljnijih, ali je stanovništvo toliko pokunjeno, toliko bez nade i bez plana, da mislim da se Vlada i ne plaši da će doći do nekih nemira. Mi imamo tu kulturu vajkanja, znači, mi smo spremni da stvari prikazujemo gorim nego što jesu, recimo ličnu situaciju, porodičnu, „nemamo ništa, nemamo ništa!“, a onda dođeš kod njega, a on te pita „hoćeš burbon, ili hoćeš prase ili jagnje?“. U suštini mi kao narod težimo stalno nečem izuzetnom, znači, ako nismo najbogatiji da budemo najsiromašniji, ako negde i nismo pobednici, onda da smo najveće žrtve. Treba nam stalno nekakva krajnost koja bi od nas načinila nešto što nigde nema, nešto što smo samo mi. Tako i u kafani imaš ljude koji su u stanju da potroše više nego što bi neki Amerikanac potrošio. Zahvaljujući toj našoj neumerenosti ja sam možda i živ. Nerazumno je dati, recimo, trećinu plate muzici za pola sata nekakvog derta, ali kad sam rekao svom drugu Ljubi da to nikad ne bih uradio, on mi je odgovorio „Kućo, da su svi kao ti, ti i ja bismo pomrli od gladi“. Znači, ljudi su kod nas nerazumni, ali, s druge strane, iza te možda i prividne neracionalnosti možda stoji nekakva logika – i tako ne mogu da kupim nešto ozbiljno, i tako ne mogu svoj život temeljno da preuredim, i tako je kupovina novog auta za mene nedostižna, zašto da se sad ne napijem sa kumom, zašto da čuvam još te 4.000 kad mi one ništa bitno u životu ne menjaju? I tako, četiri po četiri, mi živimo i svojom krivicom gore nego što bismo mogli da živimo. Jer, video sam da ljudi koji stoje mnogo bolje nego mi, mnogo štedljiviji, jedna prosečna porodica na Zapadu pazi kad će da ide na ručak, treba da ima nekakav razlog za to, nekakvog dobrog gosta. Kod nas to nije ništa. Drugo, tamo će čovek da kupi u nekoj payless prodavnici detetu patike za šest dolara, za deset dolara, a mi smo u stanju da damo celu platu da kupimo detetu patike. Znači, mi smo i kao stanovništvo nerazumni, i ovi ljudi koji su na našem čelu, naravno, znaju da smo mi nerazumni i možda im je to pomoglo da nas prežale i da nas gledaju sa visine, onako, bez ikakve samilosti.

Za razliku od prethodnog premijera koji je, po mom mišljenju, bio štetočina, štetu koju on pravi je mogao svako da primeti, ja sada kod Cvetkovića, barem u njegovim izjavama, ne nalazim materijal. Čovek ne preteruje u jeziku, čovek je nevidljiv, možda ne radi sve ono što bi trebalo da radi, ali nije mi upao u oči kao štetočina. Prethodnik je imao zvezdani trenutak da mu jedan odličan književnik uruči nagradu za njegovu knjigu. Ja sam se pitao gde su sve te knjige, voleo bih da vidim neki omnibus, neki fllm u kojem su svi ti ljudi snimljeni koji čitaju Koštuničinu knjigu, voleo bih da vidim kako izgledaju, kakve su njihove sobe, lampe, da li to čitaju danju, da li čitaju u krevetu, da li čitaju u društvu, da li podvlače nešto, gde drže te knjige, gde su ih kupili i šta će sa njima. Mene kad bi neko osudio da čitam Odbranu Kosova, ne znam šta bih radio.

Jedan određeni tip ljudi voli da se bavi politikom i hoće na kraju da ubira plodove tog svog rada, ali bi bilo potrebno da napravimo neki sistem koji bi ograničavao samovolju i pohlepu, a mi to nemamo. A ne možemo mi da promenimo ljudsku narav, ljudsku dušu. To nije ni cilj, a nije ni moguće, nego bi ih trebalo na neki načn umeriti. A kako umeriti ljude koji sami naprave nekakav zakon i onda kažu: pa, jeste, ja sam uzeo neke milione za jedan mesec, ali to je bilo po zakonu. To je kao kad bih ja imao, kao što sam imao, 20.000 na tekućem računu, pa kad bi počelo da curi iz onog automata… pa ja skinem jaknu da uzmem sve to, a znam da nemam toliko para, ali automat mi daje.Trebalo bi da se snimi skrivenom kamerom koliko bi ljudi bili u stanju da odnesu iz nekog automata kad bi to curilo. A njima to tako curi, i svi su znali da njima to tako curi, i nema niko od političara ozbiljan razlog da suzbija tu gramzivost i preterivanje zato što su na čelu tih upravnih odbora njihovi ljudi, partijski isturenici koji daju reket partiji koja ih je tu postavila. Znači, to je jedan sistem u kome nema konflkta, to je beskonflktno društvo, tu sve štima, svima je lepo.

Svetlana Lukić: U Aranđelovcu je, kako saznaje B92, u toku akcija potrage za haškim optuženicima. Policija od jutros proverava više objekata u gradu Aranđelovcu. Potraga se izvodi baš na dan kada glavni tužilac Haškog tribunala Serž Bramerc podnosi izveštaj Savetu bezbednosti o saradnji Srbije sa Haškim tribunalom. Na kraju Peščanika čućete filmskog reditelja Stevana Filipovića. Stevan ima 27 godina, snimio je već jedan film, Šejtanov ratnik, a sada privodi kraju drugi film o srpskoj desnici, Šišanje. Glavni junak filma je matematičar Novica koji postaje neonacista. Stevan Filipović.

Stevan Filipović: Ja sam odrastao u vreme kad ste imali s jedne strane uticaj pop-kulture koji je bio na nivou uticaja religije od pre puno, puno generacija, u tim formativnim procesima kod tinejdžera, razdvajanja dobra, zla i tako dalje. I mi smo rasli na filmovima, muzici, igricama osamdesetih i devedesetih i onda smo veoma lako mogli tim ključem da objasnimo svet oko nas, ono što nam se dešavalo. Imali ste taj Miloševićev režim koji je bio oličenje zle imperije i, kao, imali ste imperatora i njegove podanike koji su bili nenormalno, ekstremno, predimenzionisano zli i poremećeni u onome što su radili, i mi smo, kao, bili pobunjenici protiv toga. Svi sa ove strane plota su dobri, i svi sa one strane plota su zli, a vi imate 14, 15, 16 godina, fenomenalno. I u principu, kad se završila ta borba protiv Miloševića, mislim da je to trenutak kad je naša generacija sazrela. Prestali smo da budemo klinci i prestala je ta crno-bela podela sveta. Tad stasava ta neka među-prelazna generacija, 1983-84, možda 1987. godište, generacija nekih apatičnih klinaca kojima je to sve što smo mi radili i ceo naš svetonazor izgledao predimenzionisano i ekstremno, kao, ma, šta se sad vi tu tako ložite… Oni su definitivno imali probleme da bilo koju emociju na bilo koji koherentan način artikulišu. I mislio sam da ne može niže od toga da bude, a onda je stvarno pesnica u glavu bila pojava te novije generacije, znači od tog nekog 1987-88. godišta pa nadalje, klinaca koje je dokačilo sve što se dešavalo posle 5. oktobra. I sve te nijanse sivog i cela relativizacija, čitav sistem je radio vrlo otvoreno na predstavi normalnih stranaka, to nisu manijakalne, ilegalne organizacije nalik onima iz Džemsa Bonda, nego, kao, eto, normalne partije, pa sad ti biraš da l’ ćeš levo, da l’ ćeš desno i tako dalje. I onda su neki likovi koje smo mi uživo gledali, koji su bili stvarne osobe, tipa Ratko i Radovan, postali mitološka bića. Oko koje živi u Mordoru tamo, u Hagu… Imate klince koji su toliko agresivni, koji ne znaju šta će da rade sa tim. Znate taj paradoks, kao, ne poštujemo pravila, a opet smo autoritarne ličnosti, znači, treba nam vođa, treba nam organizacija koja je definisana svim parametrima, počev od kostima. Pogledajte te strojevce, obrazovce, to je kostimirano, i onda je jako teško naći ključ, kako ćemo mi uopšte da komuniciramo sa tom generacijom. Znači, mi pravimo Šišanje kao film koji je kao namenjen najširoj mogućoj populaciji, treba da ga pogleda par miliona ljudi, kao što je pogledalo Šejtana na televiziji i u bioskopima, na piratima, gde god. Vi ne možete da pričate s tim klincima ako ne znate šta je Grand Theft Auto IV.

Zvuči mnogo naivno i mnogo klinački ako kažemo „sad ćemo mi filmom da menjamo svet“, ali koliko ste filmova gledali u kojima, ne znam, Morgan Frimen igra predsednika Amerike? I neverovatno brzo je došlo do Baraka Obame… Ima super tekst Slavoja Žižeka, koga ja nekad volim, nekad baš i ne, kako je komotna pozicija cinika u celoj toj priči. I onda se to desi. I onda kao cinik kaže: pa, dobro, ništa se nije u suštini promenilo. Luđa varijanta glasi: ništa se neće za Srbe promeniti. Suština je da se promenilo. Tako da u tom domenu pop-kultura definitivno ima presudan uticaj, pa za šta će se uhvatiti klinci? Evo, mi pokušavamo da im damo nešto za šta će se uhvatiti. E, sad, tu postoji serija problema, mislim da većina filmova koji su politički angažovani u ovom smislu ide linijom manjeg otpora, u smislu da glavni junaci tih flmova potiču iz nekih toliko siromašnih porodica i toliko, kao, sjebanog okruženja da je maltene potpuno razumljivo što će onda neko da postane skins ili šta god već. Mi smo hteli da izbegnemo te prečice i olakšice u celoj priči, tako da je naš glavni junak Novica asocijalan, on ima na prvi pogled normalnu porodicu, relativno normalnu porodicu i genije je za matematiku. Znači, intelektualni nivo ne može da bude veći od toga. Šta je to, koji su to faktori koji će takvog jednog klinca iz te generacije da nateraju da pređe na drugu stran?u. Kolika je njihova lična odgovornost, kad oni prestaju da budu klinci, a kad postaju ljudi koji su apsolutno odgovorni za ono što rade.

Svetlana Lukić: Na nacistički skupovima se odmah relativizuje stvar. „Pa, to je grupa dece… “

Stevan Filipović: Da, dok smo bili protiv Miloševića onda smo mi bili fašisti, a ovi su sad deca. Mislim da nisu deca i mislim da u svakom slučaju mora nekako da se definiše linija – ako su potpuno bezumni, hajde, neka budu tretirani kao bezumni, ako nisu, onda moraju da imaju neku vrstu odgovornosti za to što rade. Znam kako funkcioniše katedra za istoriju, katedra za arheologiju, za psihologiju, vi imate ljudi koji su, možemo da kažemo, nacisti. Pazite, vi imate profesore koji pričaju te stvari. Najlakše je pustiti da se to dešava i govoriti da će to vremenom sve da se reši i tako dalje. Pa, nisam siguran. Setim se Spilbergove Šindlerove liste, i mislim da se retko priča o jednom aspektu tog filma. Film počinje scenama u velikim stanovima sa visokim tavanicama, neka bude Dorćol, odnosno Krakov, odnosno gde god u Poljskoj, i imate porodicu kojoj je, eto, malo nelagodno, ali u principu je okay, jer ne može da bude gore od ovoga. Onda prodaju klavir i kažu, dobro, nije tako strašno, može još gore. Onda ne smeju da trguju, sledeći korak je odvođenje u geto – pa dobro, ne mogu dalje od ovog, šta će sad, da nas ubijaju? I onda, naravno, na kraju dođe i to, tako da naša percepcija uopšte nije prava percepcija, mi se adaptiramo. Kad pričam sa nekim svojim vršnjakom ili nekim sličnog godišta iz inostranstva, oni pola toga ne veruju. Ljudi su, recimo, za film Vidimo se u čitulji Janka Baljka rekli: pa, super su ti glumci, kao, gde si ih našao, oni su mislili da je to lažni dokumentarac, neka varijanta Veštica iz Blera. Nadam se da će situacija biti dovoljno normalna, da generacija naše dece takođe neće da nam veruje, nadam se da neće biti tako da deca mogu da razumeju film Vidimo se u čitulji, jer bi to baš bila opasna varijanta. Kad pričamo konkretno o tom filmu, tu su vidljive sve opasnosti ovoga što radimo. Nikako ne želim, kad se sve ovo završi, da dobijemo klince koji će da se šišaju zbog svega. Ali, Vidimo se u čitulji, koji je Janko Baljak pravio kao svedočanstvo o jednom periodu, postao je ilustrovana  enciklopedija dizelaštva i kriminala. Vi imate klince koji te ljude gledaju kao učitelje, znate, oni ne bi znali za te priče da nije tog filma. To naravno ne znači da tog filma ne treba da bude, samo kažem koje su opasnosti kad radite tako nešto. A s druge strane, da se ne priča o tome i da se ne radi na tome, to bi bila katastrofa.

Mi živimo u zemlji u kojoj ne postoji komercijalna kinematografija, odnosno, uništena je. Kinematografija u Srbiji funkcioniše tako što se filmovi subvencionišu od strane države. Imate dva konkursa, republički konkurs Ministarstva kulture i konkurs grada Beograda. To su pare poreskih obveznika, da se razumemo. Naš prethodni film je dobio pare kad je već završen. Recimo, na prošlom republičkom konkursu članovi komisije su dali pare članovima komisije na gradskom konkursu. Pazite, u pitanju su milioni, znači, za jedan film republičko Ministarstvo daje, recimo, 250.000 eura. Ne postoji drugi način da se dođe do tih para, film je skupa zabava, ja nisam slikar ili pisac pa da sednem napišem knjigu ili naslikam nešto sa minimalnim sredstvima i sad, kao, super, ja ću da živim od nečeg drugog. Ja ne mogu da živim ni od čega drugog, radim samo to i to već dve godine. Glupo je kad kažem „ja“, jer film je, da se izrazim jezikom Haškog tribunala, zajednički zločinački poduhvat, puno ljudi radi na realizaciji filma, jer verujemo u to. Siguran da je isto tako u srpskoj matematici, isto je u srpskoj arheologiji. I u psihologiji imate ljude koji imaju sve desetke na fakultetima. Ja sam, ne znam, imao četiri stipendije na fakultetu, je l’ to znao neko? Je l’ postoji neko u Ministarstvu prosvete, Ministarstvu kulture, pri samom fakultetu ko se bavi time, pa da kaže: čekaj, hajde da zaustavimo ovog klinca da ne ode odavde, a mogu da odem, normalan čovek bi otišao. Evo, imate primer Gorana Markovića, koji u svakom nastupu u javnosti priča da nije u vlasti ali da jeste savetnik ministra kulture zadužen za kinematografiju. On hoće da kaže da on ne utiče na proces dodeljivanja sredstava. Ne znam, ja mislim da utiče, je li tako? Postoji toliko i toliko štete koliko svaki od nas koji ovde radi, recimo, Šišanje može da podnese. Ja neću moći da podnosim tu štetu, neću imati od čega da živim, otići ću u jednom trenutku – ali neću, ja volim ovu zemlju, mislim, želim da ostanem u ovoj zemlji, aman, to je ono minimalno pravo koje stvarno neću da dozvolim da mi bude potpuno uskraćeno. Ima klinaca koji imaju šta da kažu, ima i klinaca koji su na najneverovatnije načine došli do snage da naprave nešto, bilo to pesma, bilo to knjiga, šta god… I mislim da je strašno bitno da to postoji, inače se sve izgubi u vremenu, ne postoji svedočanstvo o tome. I ne, ne mora da bude film, može da bude bilo šta što će da kaže da smo mi tu postojali i kako smo razmišljali, da nismo svi isti i tako dalje.

Moj veoma bliski prijatelj je matematičar i mi stalno pričamo o tome koliko vrhunska matematika, vrhunska fizika ili hemija mogu da budu odvojeni od morala u nekom trenutku. Nacistički režim je dobar primer, imate mnogo fizičara koji su radili za naciste. Ne, vi niste vrhunski naučnik ako odvojite celu tu priču od morala i niste intelektualac, to je izrabljena reč, ali može to tako da se definiše. I sad u filmu imamo, znači, Novicu koji je asocijalan i kome je na svakoj instanci definisano šta je cool za njegovu generaciju, kako je cool da se generacija oblači, koji likovi imaju najbolje ribe. Znate, sve te neke banalne stvari koje ne bi trebalo da budu nešto čemu on teži jer je mladi naučnik, ali on je isto tako klinac. Cela priča je u suštini tragična, u smislu da je malo potrebno da se sklizne, nemate za šta da se uhvatite. Ono što je dobro i ono što je loše biva redefinisano nekom neverovatnom brzinom svaki dan. Kad sam ja bio klinac, nije postojala muzika na kompjuteru, slušala se muzika na kasetama. Sam proces stavljanja kasete u kasetofon, premotavanja do pesme koju hoćemo da čujemo, čekanja novog albuma jedne grupe, sve to je jako dugo trajalo i vi ste imali vremena da budete malo sami sa tim, da se bavite time. A zamislite sad da nekom klincu neko kaže recimo, Bitlsi. Okay, on ode na internet i downloaduje sve od Bitlsa. I onda za jedan dan posluša sve od Bitlsa. Ali dobro, oni su dovoljno svesni sad da to treba da stave u neki kontekst, a kontekst će napraviti tako što će da odu na Wikipediju i onda će da pročitaju sve o Bitlsima. Tako da taj neki klinac zna sve i čuje sve od Bitlsa i formira mišljenje o Bitlsima za dva dana. Pa, je l’ mislite da je to normalno? To je ono što ljudi starije generacije uopšte ne mogu da ukapiraju, brzina kojom se sve to dešava.

Površnost je nužni proizvod te neverovatne brzine. Sad se događa da se i proizvodi pop-kulture sve teže prilagođavaju novijim formama. Skoro sam čuo, MGM je potpisao ugovor sa YuTube, ne mogu da se bore protiv činjenice da je to sad legitmni način komunikacije. Kod nas  je skoro neki klinac uhapšen, ne znam koliko će da dobije godina zatvora, zato što je uploadovao film Gorana Markovića na internetu! Neko je postavio pitanje da li recimo Goran Marković ima neki DIVX u svojoj kućnoj kolekciji ili nema baš nijedan. Taj klinac to nije radio zbog profita. Mislim, ja se bavim filmom, ja bih voleo da ja zarađujem od filma, ali mislim da je pogrešno da hapsimo dvadesetogodišnje klince koji uploaduju filmove. To je pravi šok i pravi pokazatelj koliku, recimo, taj Goran Marković ima vlast u ovom trenutku. Znači, zamislite vi koliku vlast imate kad možete da nađete nekog ko je uploadovao nešto na internetu i da ga uhapsite! Dobro, možda je on, dečko, stavio svoje lične podatke, što takođe govori u prilog tome da uopšte nije bio svestan koliko je de facto krši zakon time što je uradio. Tako da imamo, znači, nesistematičnu borbu sa takvim pojavama, a opet je to izraz nemogućnosti suštinske komunikacije među generacijama.

Mi smo scenario napisali pre dve godine i doživeli smo to ludilo da gledamo uživo da se to sve što smo pisali i desi – od tog upadanja na fakultete, prebijanja, konflikata sa profesorima, do neonacističkih marševa. Imate sajtove na kojima slave Hitlerov rođendan, to je potpuno ludilo, to je stvarno i dalje od ludila, u zemlji u kojoj je toliko ljudi poginulo u tom ratu neko slavi Hitlerov rođendan! Ne postoji racionalizacija za to… Do, eto, tog paljenja ambasada, divljanja na utakmicama, spektakla sa Insajderom – pola našeg scenarija se dešavalo u epizodama Insajdera koji smo onda gledali kao seriju, bukvalno tako, i mislim da je većina Srbije gledala tu emisiju kao TV seriju, što opet ne znači da smo mi preterano pametni. Ne treba biti prorok da se predvidi kuda sve to ide, a te klince plaši oružje. Mislim, i oni se boje, svakako, i te kako, svačega se boje, ali tako kostimirani, sa tim stavom… Evo, sad su se poklali neki klinci, bukvalno su se poklali. Kad sam čuo da je bilo ubistvo, kao, poubijali se neki lokalni mafijaši, kažem sebi: dešava se, nije to toliko strašno. Ali, kad sam saznao da su to klinci od šesnaest godina, koji su slavili rođendan i koji su zato što se neko mrštio uzeli noževe i bukvalno se poklali, ja nisam mogao da se opasuljim. Uopšte tog prvog dana kad sam čuo tu informaciju nisam bio toliko šokiran koliko sledećih dana, kad je to dolazilo do svesti. I možda taj strah upravo dolazi odatle što znamo da možemo sve da očekujemo, što znamo da za njih ne postoje pravila. To je neverovatan strah od nedostatka identiteta ili nedostatka koordinata koje će oni onda tim ready-made identitetima sa sve kostimima da kompenzuju. Pazite, i u našoj generaciji kad smo, ne znam, jurišali na policiju za vreme Miloševićevog režima je bilo toga, i onda je, siguran sam, postojala neka grupa ljudi koja se plašila nas, ja, evo, znam da su nas se mnogi penzioneri plašili. Jeste to i stvar perspektive, pretpostavljam, ali opet mi se čini da je to bilo i naivnije i benignije, nije bilo toliko Al Kaida, nego smo imali neki cilj u koji smo duboko verovali i za koji su neki tada moralni autoriteti govorili da je ispravan.

To su ljudi i iz bogatih i iz siromašnih porodica, najširi sloj, nema tu više jedne determinante. Skinheads si mogao da odrediš kao fašistički radnički pokret siromašnih porodica u Engleskoj. Mislim da to sada apsolutno ne postoji, mislim da svako od tih klinaca u jednom trenutku može da uzme neki ready made identitet i da, kao, veruje – šta god to značilo – u tom trenutku u to, a onda sutra da se potpuno transformiše. Imamo i tu priču u scenariju, imamo ljude kojima je to poziranje, stvarno poziranje, jer izgleda potpuno cool, izgleda fenomenalno, do jaja, okay, ja ću da se šišam na ćelavo, nosiću fajerke i tako dalje. A onda u jednom trenutku, dovoljno su možda inteligentni ili se dovoljno plaše ili šta god, shvate da je to malo otišlo do đavola i onda, kao, izađu iz cele te priče. E, sad, imate taj paradoks posvećivanje stvarima, koji nije odlika te generacije i što ja gledam kao nešto u suštini pozitivno, jer posvećivanje jednoj takvoj pogrešnoj ideji daje najgore moguće rezultate. To je Novica. Novica je apsolutno posvećeni klinac, ako radi matematiku onda će 300% da se posveti tome, ali ako ode u ovu drugu priču onda će sve da shvati mnogo ozbiljnije od te potpuno šarolike grupe u koju je upao, a to je baš opasna kombinacija.

Kao, Đelić će da učestvuje u Grand šou, neko će i da zapeva možda i tako dalje, i onda se kod tih klinaca stvara odbojnost do te mere da oni kažu: e, pa dobro, sad ćemo mi, fašisti, da sredimo stvar, mi ćemo sve da dovedemo u red. Znači, ta autentična potreba kod mladog čoveka da se pojednostave stvari, da se gledaju crno-belo i da se nešto dovede u red, pretvara se u odluku da se pobije ološ, šljam. Koliko su i oni izgubljeni – pogledajte samo te spiskove za odstrel, potpuno je fenomenalno, na njima su svi Jevreji, to mi je potpuno neverovatno, bilo bi smešno da nije tragično. Biljana Srbljanović je, naravno, Jevrejka, neko je napisao i da za Šišanje Jevreji daju pare… Evo, ovim putem pozivam sve Jevreje koji hoće da nam daju pare, neka nam daju pare, pošto nam niko ne daje pare! Mi smo se za pomoć obratili Televiziji B92, nismo dobili odgovor, nisu nam napisali čak ni – hej, odjebite, ne zanimate nas, ili nije komercijalno, sad radimo Velikog brata, sezonu 3 sa Macom, ne možemo da radimo Šišanje. Ne, ništa nije došlo i to je stvarno jadno, osećate se kao potpuna budala… Dobro, ne trebaju nam ni oni, uradićemo i bez njih. Ovde moram da izuzmem Brankicu Stanković i Insajder, koji su apsolutno razumeli celu priču i izašli nam u susret i tako dalje.

Tako da vidite već samo iz ovoga koliko je priča nekoherentna i šizofrena. Ako se prepustimo, mi više nećemo ni znati da komuniciramo sa tim klincima. Osećam se matorim, stvarno matorim u odnosu na neke od njih,  i doći će trenutak brzo kad će jezik do te mere da se promeni da stvarno više nećemo moći uopšte da komuniciramo. Ookušavam dok sam još tu i dok se bavim ovim poslom da kažem nešto, da napravim neki most. Opet kažem, ja sam bio klinac, ali znate koliko mi je lakše bilo dok je recimo Zoran Đinđić bio živ, on je bio kao neki reper, a sada ja stvarno ne znam za koga bi oni mogli da glasaju. To su teške računice, za koga uopšte glasati i da li glasati, a najgora je ta bojazan da će se sve pretvoriti u jednu masu na kraju. To je kao kad u filmu Olivera Stouna Nikson priča sa nekom klinkom koja učestvuje tamo na antiratnim protestima i kad ona ukapira ono što on nije za ne znam koliko godina ukapirao – ona administraciju naziva zver.

Eto, dok mogu boriću se, i ima u mojoj generaciji, čini mi se, dosta mladih ljudi koji su krenuli nekim svojim putem. Na neke najneverovatnije načine. Ta vladajuća oligarhija uopšte ne može da zamisli kako smo mi došli do toga što radimo. Imam drugare, nedavno sam pričao o tome, koji su završili zombi horor u Pančevu, mislim da je super za Srbiju, to je jezik kojim recimo naša generacija govori. Potpuni je luksuz, egzotika, da postoji zombi horor u Srbiji. Mislim da ne znam za zombi horor u Hrvatskoj, ili u Bugarskoj, ili u Rumuniji. Nije reč o tome da smo sad mi nešto bolji od njih, nego samo, eto, to su neki klinci koji su na najneverovatniji način uspeli da realizuju nešto što je bio njihov san. Naravno da imate te starije generacije koje će da kažu: ma, to su budalaštine, šta zombi horor, dajte socijalne drame o tranziciji, sive, ne znam kakve. Ali ne, to je jezik koji priča vaša generacija – dopustite da mi imamo svoj jezik, dopustite da je to iskreno, da je to način na koji mi komuniciramo, samo sečenjem i prekidanjem uništićete sve te generacije. Ako odemo, mislim da je to najgora varijanta, mislim da je dobar deo onoga što smatram svojim identitetom vezan za ljude koje znam ovde, koje volim, porodicu, prijatelje, saradnike. Ako se to izgubi, ja treba da u ne znam kojoj godini redefinišem svoj život – mislim da je to katastrofa, stvarno, meni potpuno nezamisliv scenario, koji je s druge strane, ako gledamo pragmatično i dosta surovo, potpuno realan.

Svetlana Lukić: Bio je ovo Stevan Filipović i bio je ovo još jedan Peščanik, doviđenja.

Emisija Peščanik, 12.12.2008.

Peščanik.net, 12.12.2008.