Govore: Vesna Pešić, Nadežda Milenković i Sofija Mandić.

Svetlana Lukić: Ušli smo u novembar, i kao da je trka sa vremenom svakoga od nas pojedinačno, a i cele zemlje, dobila neko dodatno ubrzanje. I vlast i građani plaše se zime. Da li ćemo imati dovoljno struje, odnosno uglja, gasa? Da li će Putin pristati da mu, umesto 200, do marta vratimo samo 100 miliona evra duga? Do kada će potrajati rezerve u Banatskom dvoru? Da li će se brzo javiti neko kome bi mogli da prodamo Telekom, delove EPS-a, Aerodrom, zemlju, vodu, vazduh? Juče smo francuskog premijera podsećali na srpsko-francusko prijateljstvo, ne bi li Francuska nešto uložila u Srbiju. To neće biti lako, jer niko ne voli da ulaže novac u nestabilnu zemlju, u kojoj samo predsedniku vlade i njegovoj užoj i široj rodbini izgleda kao da stvari drže pod kontrolom. Niko više ovde ne vlada ni sobom, a kamoli drugima. Vučić bi trebalo da se seti nekih svojih prethodnika, kada su imali većinu u parlamentu, koji su zauzeli sve pozicije u zemlji, koji su slepo verovali u rejtinge. Sve se to ovde očas posla pretvori u balon koji pukne tako da se cela zemlja dodatno potrese i destabilizuje.

Juče se u Londonu okupilo nekoliko hiljada ljudi koji su nosili maske Anonimusa. Hteli su da upadnu u BBC, u britanski parlament. Vikali su nešto o revoluciji. Petoro ljudi je uhapšeno, stradali su neki saobraćajni znaci i šahtovi. Ali ovde, tradicionalno, gnev i nezadovoljstvo, kada jednom pokuljaju, izazivaju mnogo ozbiljnije posledice. Srbija kao da se sastoji iz dve tektonske ploče. Jednu čini takozvana politička, finansijska, medijska, džet-set elita – svi oni koji udobno žive od ovog nakaradnog sistema koji je pravljen decenijama. A druga ploča su svi ostali. Problem je što se tektonske ploče povremeno sudaraju, podvlače jedna pod drugu, lome jedna drugu. Rezultat su razorni zemljotresi, vulkani i druge kataklizme koje trajno menjaju svet koji je do juče postojao. U danima i mesecima koji su pred nama, svima će biti potrebno ne samo pameti, nego još više pribranosti i samokontrole, koje više kao da niko nema, ne bi li izbegli dodatne poremećaje koji bi nas gurnuli dublje u ovo živo blato. Zabrinjavajuće je što, za sada, građani pokazuju mnogo veći stepen samokontrole nego vlast, koja preti svakome ko berezervno ne veruje da će za nekoliko meseci sve biti daleko bolje.

U današnjem Peščaniku govore Vesna Pešić, zatim Nadežda Milenković, stručnjak za marketing, i mlada pravnica Sofija Mandić.

Vesna Pešić: Ja bih krenula od toga da su 5. oktobra građani očekivali dve stvari, a to je da više neće biti sukoba sa svetom. Druga stvar je bio taj bolji život. E sad, na ta dva polja se praktično odigrava cela utakmica. Videli smo da kad god je bila reč o ovom prvom aspektu, spoljnopolitičkom, da su predsednici i premijeri odlazili sa vlasti najviše zbog toga. Kad pogledate Koštunicu, on je otišao zbog zapaljene ambasade. Kad je Tadić počeo da zavrće priču sa Evropskom unijom i sa Kosovom, oni su ga otpisali i uzeli ove druge.

Kad se prebacimo na unutrašnje faktore, tu postoji stalni trend pretvaranja državne u privatnu svojinu. Tu se napravila priča iz koje mi ne možemo da izađemo i u koju smo se definitivno zapleli, a to je priča o tajkunsko-medijsko-političkom sistemu. Vi nemate u stvari privatnu svojinu, nego imate neku vrstu para-privatne svojine, zato što kad Karić dobije od Mire Marković Mobtel, ona je njemu to dala. E pa onda, kad on hoće za 500 miliona to da proda, onda mu kažu ‘čekaj, čekaj, nije to tvoje, pa da prodaš i 500 miliona staviš u svoj džep’.

Znači, tu je glavnu reč uzela politička klasa koja je usisala i medije i tajkune i napravila tu jednu spregu. Oni su uzeli sve resurse: i političke, i motku, i državu, i nasilje, i prinudu, i uzeli su praktično sve ekonomske resurse, i privatne i javne. Tako da kad pogledate te vrhuške političke, oni imaju ogromnu društvenu svojinu u svojim rukama, znači ogromni javni sektor, a imaju i privatni sektor. I kad Vučić kaže da hoće da ojača privatni sektor, to je laž. Njega upravo u toj laži otkrivaju advokati, zato što su advokati upravo ti privatnici. On nema odakle da stekne bilo kakav prihod, nego da naplati od svog klijenta. Znači on je taj tipični privatnik.

E sad, i Koštunica i Tadić su razvijali i učvršćivali takav jedan antisistem, koji je u stvari doveo do ove naše propasti. Ova priča sa boljim životom, te reforme, promene koje je tu trebalo preduzeti – od toga ništa nije bilo. Mi se ni u minimumu nismo stabilizovali. I taj se sistem samo učvršćivao, a sa ovom poslednjom vlašću on je dobio svoje ekstremne forme. Oni jesu izašli s tim da će oni da menjaju tajkunski sistem. Međutim, oni apsolutno nikad nisu imali nameru da taj sistem menjaju, nego su krenuli čisto propagandistički, sa hapšenjem Miškovića, sa tom pričom o tajkunima. Međutim, oni su tajkunska stranka. Kako su oni preživeli u tom parlamentu? Finansirao ih je i Mišković.

Prema tome, oni su bili tajkunska stranka, kao i svaka druga. Prema tome, oni ne samo da nisu demontirali taj sistem, oni ne samo da nisu napali tu klasu, nego su imali svoje horde koje su htele da se učlane i da zauzmu glavne pozicije u toj klasi. I sad je to samo dramatičnije i mnogo otvorenije. Sistem je gubio na efikasnosti zbog toga što ti ljudi koji su došli nisu imali ni minimum samostalnosti. Pa poredite bilo koga sa bilo kim, pa ćete videti da su to samo ljudi koji rade samo za njega. Ako ste vi stavili masku spasioca, naravno da morate svakog, pa i nas koji bilo šta govorimo, da ućutkujete. Ti treba svaku rupicu da zapušiš da bi ta maska ostala na licu. A šta su oni radili za te dve godine? Za te dve godine su se, znači, bavili propagandom. Praktično nije ništa drugo radio. On je menjao one ministre, rekonstruisao vladu i stavio sve medije pod kontrolu.

Oni ne da nisu krenuli u demontažu tog sistema, nego su gledali da se razmeste. I sad vi vidite ogromne količine ljudi – danas gledam u novinama, prosto fantastičan podatak, da 63 hiljade savetnika postoji na nivou vlade i tih lokalnih zajednica i javnih preduzeća, 63 hiljade! E sad, nije mesto savetničko da oni zarađuju svoju platu. Oni imaju drugu platu, nego se zapošljavaju kao savetnici, kao dodatni prihod. Znate da gradonačelnik Novog Sada ima 13 savetnika. A da ne govorim da Jorgovanka Tabaković ima dve i po hiljade ljudi u Narodnoj banci. Znači, umesto da iščistite sistem od tih savetnika, što ne bi izazvalo nikakve socijalne probleme, šta su oni uradili? Oni su posle dve i po godine totalnog nerada rešili da smanje penzije i plate.

Svetlana Lukić: Sofija, sve se zapravo naziva pokušajem destabilizovanja sistema, a sada već i otvoreno rušenjem Vučića, praktično puča, tako da su svi akteri u puču – i advokati, i onaj što je upao, opskurni lik, tamo u Engleskoj na predavanje Vučića na LSE. Dakle, imamo rečnik zavere, u dva koraka smo do atentata, kako nam se insinuira, ali sad su u stvari nekako advokati postali ključni.

Sofija Mandić: Čini mi se da su advokati trenutno u središtu te pažnje, gde oni tvrde da je to deo šireg državnog udara ili zavere tajkuna i opozicionih stranaka, tako da bih se složila sa onom Vesninom ocenom da se u stvari intenzitet promenio, što zbog protoka vremena, što zbog činjenice da smo u međuvremenu imali izbore i da je taj jedan čovek postao, od prvog potpredsednika vlade premijer. I ima svoja dva radikalska druga sa leve i desne strane, odnosno Tomu Nikolića i Maju Gojković kao predsednicu skupštine. Sad, što se tiče notara, vrlo kratko. Mislim da se dosta o tome pisalo na Peščaniku i da je zaplet složen ali opet vrlo jasan.

Dakle, advokati imaju nekoliko zahteva. Jedan je smena ministra Selakovića, koja nije vezana samo za ovaj zakon, već je deo njegovog šireg delovanja kao ministra u ovoj i prethodnoj vladi. Drugi zahtev se tiče drugačijeg oporezivanja prihoda, i treći, izmene zakona o javnim beležnicima, gde se do neslućenih razmera podiže jedan običan ugovor o prometu nepokretnosti i traži se da on isključivo bude sastavljan kod notara. Za to ne postoji nijedan racionalan razlog, sem da ti ljudi imaju ekskluzivne prihode. I taj deo na koji su se advokati najviše žalili jeste promenjen, i sada ugovor o prometu nepokretnosti više neće biti zaključivan, po zakonu o javnim beležnicima, u toj ekskluzivnoj formi, već će to biti samo slučaj sa onim licima koja nemaju poslovnu sposobnost. Ali tu, naravno, nije kraj toj španskoj seriji, već će to biti omogućeno drugim zakonom koji neće biti promenjen u skladu sa zahtevima advokata, to jest zakonom o prometu nepokretnosti. U tom smislu mislim da je ova vlast još jednom pokazala, čak i kada želi da pokaže da hoće da izađe u susret nekim zahtevima, da je posredi prevara: promena je kao učinjena u skladu sa zahtevima, a bezobrazni advokati su ostali na ulicama.

Dakle, suština je da se u poslednjoj epizodi španske serije, mimo dogovora sa advokatima, zakon menja i to se menja tako da de facto stanje ostaje nepromenjeno. Ono što se do sada pokazalo, to je da SNS nije spreman ni na kakav dijalog, ni na kakav dogovor i ni na kakvo priznavanje greške. Ali očigledno je da je ovaj slučaj pokazao da razmere otpora i reakcije moraju biti mnogo ozbiljnije nego što smo mi to možda inicijalno mislili. Znači, mora da dođe do prestanka rada nekih ozbiljnih službi, ili do toga da ih onemogućavamo u onome što je njima najvažnije, a to je da vrše kontrolu, u ovom slučaju, gde će novac od ugovora ili sastavljanja ugovora ići – znači, da ih dirnemo tamo gde im je najbitnije i da dovedemo u pitanje ozbiljne službe i servise u državi. Sve manje od toga njih uopšte ne zanima.

Svetlana Lukić: Nadežda, i Vesna i Sofija su pominjale propagandu. I mi smo dosta u Peščaniku analizirali kako je to bilo za vreme Tadića, pa taj dvor, pa kako on pravi sliku o sebi, pa onda, sam je poverovao u sliku o sebi, pa se kad je izgubio izbore zapanjio. Kao neko ko se bavi marketingom, šta ti misliš o načinu na koji oni sami sebe reklamiraju, doslovno svakoga dana?

Nadežda Milenković: U smislu propagande dobro rade. Ali postoji nešto gde je savremeni svet otišao dalje, osim u Severnoj Koreji, što se zove odnosi sa javnošću, promocija, marketing. Mislim da je neka odrednica toga da je ovde PR u stvari postala skraćenica za reč “premijer” i za pritisak koji on vrši kroz sve medije. Njemu su glavne televizije. Znači mi ga gledamo premijerno i reprizno u svim vestima svih televizija barem jednom dnevno, do tri puta. Neke televizije to rade već bestijalno, pa je samo on u vestima. Znači pojavi se dnevno jednom do tri puta, da bi nešto svečano otvorio, svečano obećao, svečano zapretio, svečano rekao ‘daću ostavku’.

Vesna Pešić: Proglasio istorijskim događajem…

Nadežda Milenković: Proglasio istorijskim događajem. A onda jednom nedeljno zasedne u nekom TV studiju da nam objasni sve što smo propustili, pošto vesti ipak ne mogu, kao devedesetih, da traju sat i po. U stvari, mislim da je PR skraćenica za – preterano. To je jedan presing prosto na ljude, kojim ih ti teraš da te čuju, da te razumeju, da te prihvate, da te vole – i to se tako ne radi. U jednom trenutku to izaziva kontraefekat, kao kad gledaš reklame, pa menjaš kanal. On će dovesti do toga da će ljudi početi da imaju odnos suprotan onome koji je hteo da proizvede. Jer ipak ovo nije Severna Koreja, ipak nisu ovo devedesete. Dosta je tu promenjeno i dosta je drugačije.

To je sve vreme taktika koja se koristi za reklamu za deterdžente: s leve strane ekrana je rublje oprano običnim deterdžentom, s desne strane je oprano našim. Sad, njemu je leva strana ekrana stalno Demokratska stranka. Znači, ovde je rublje uprljano Demokratskom strankom, a vidite kako smo mi oprali. Ima rečenicu ‘ja sad čak neću ni da likujem kao što bi neki drugi na mom mestu likovali’. Znači, ti nemaš ni rečenicu koja bi bila sama za sebe i koja bi sama za sebe govorila nešto, nego je uvek tu neko ko te je pohvalio, ko te je kritikovao. I sad, da bi se toliki presing na javnost opravdao, počinje se sa: sve su jači neprijatelji, sve ih je više. Pritom, ti nemaš opoziciju nigde, ni kad bi imala nešto da kaže, nema gde da kaže. Nemaš kritičku javnost. Vučić u svakom nastupu kaže ‘kakvi su ovo totalitarni režim i cenzura, a vidite, stalno me kritikuju i svi me kritikuju i samo me kritikuju’. Gde? Znači, ti moraš, da bi opravdao zašto je ovakav presing – evo, zato što mi ovi dišu za vratom.

Vesna Pešić: Ali i to je smešno. Šta znači ‘disati za vratom’ nekome ko je premijer, ko je političar? Pa normalno je da imaju druge stranke, ili druge organizacije, novine, koje kritikuju. On svaku tu kritiku doživljava kao da neko priprema atentat na njega. Upravo to i jeste to ućutkivanje i ta propaganda. Znači što se to predimenzionira, svaka uobičajena kritika, on je pretvara u to da će da bude sutradan likvidiran. I to je ta preteranost. I drugo, ja bih samo htela tu da dodam, da nije to, Ceco, samo pretnja. Tu ima strašno mnogo tog uličarskog. Recimo, kad kaže ‘taj od škole ima samo veliki odmor’. Pa ko to kaže za nekoga, imaš od škole samo veliki odmor? Mislim, taj način, sklop rečenica.

Drugo, to samohvalisanje. Mislim da je Nadežda na dobrom putu, da ta propaganda je imala uticaja u prvoj fazi, gde se to onda materijalizovalo hapšenjem Miškovića. Znači svet je nekako poverovao da će da dođe do promene te klase, da će ona biti demaskirana i da će taj sistem biti promenjen. Međutim, sada on više nikad neće dobiti te glasove koje je dobio, to je potpuno jasno. I sa ovim merama koje je preuzeo, koje su krajnje štetne, nije reč samo o tome da su nepopularne, nego su krajnje štetne. Kad kažemo propaganda, mi moramo da kažemo da su to sve laži, to su Potemkinova sela – taj razmak između ludačkih obećanja u toj propagandi, šta će on sve nama da da, i ovog naglog osiromašenja – naravno da to propaganda ne može da pokrije.

On je odlutao i u jednu personalizaciju. Ja uopšte ne znam da li Merkelka ima brata ili sestru. A ovde su njegova mama, tata, brat, sin, to kreće sa takvom personalizacijom da to izaziva veliki strah kod ljudi. Zato što se ti izmičeš od svoje funkcije. Nemaš razloga da se bojiš predsednika vlade. Zašto bi se bojao predsednika vlade? Ali ako je to neka ličnost – otkud znam, ona je neproračunljiva. Ako je to funkcija, ja mogu da proračunam šta ta funkcija može da radi. Ali ako to više nije funkcija, ti ne znaš više šta od tog jednog čoveka da očekuješ. Izdvojio se iz institucionalnog sistema, i sad on vlada kao ličnost. Možda bi neko ko ima neku dobru ličnost, neki dobar čika, Dalaj Lama, bio bolji, ali on demonstrira sve najlošije ljudske osobine.

Recimo, tu hvalisavost, to grđenje naroda na taj ružan način, da smo mi svi sad nekakvi neradnici, ‘u Nemačkoj ja gledam radnike kako rade po 8 sati, kao švajcarski sat’. Pa koji si mi ti bre radnik? Ja sam ga upoznala 1994. godine, kad sam ušla u parlament prvi put. On je tad završio bio Pravni fakultet i ušao u parlament. On se 20 godina hrani u skupštinskom restoranu. Gde je on to radio, gde se on to pokazao kao švajcarski sat? To strahovito vređanje od strane tog bezobraznika, koji u stvari nikad ništa nije radio i koji sam sebe hvališe i koji kaže ‘ko bi bolje od mene?’ Razmišljajući o njegovoj propagandi, ja sam zapazila da su Miloševićevi propagandisti bili ljudi kao recimo Vučelić, koji i dan danas izdaje Pečat. To su ljudi koji su poverovali u jedan projekat. To je drugo kad ti vršiš propagandu verujući u nekakvu Veliku Srbiju, ili da će Republika Srpska Krajina da bude deo Srbije. Tamo je bila veoma jaka ideološka mobilizacija. Međutim, sad se ta sadržina ispraznila.

U šta taj čovek veruje? Šta on to propagira? Nema propagande u politici bez nekakve ideologije. On neprekidno propagira samoga sebe i svoju porodicu. A ima tu još nešto: on nije samo uključio svoju porodicu, nego je on i ceo državni aparat pretvorio u svoje propagandiste. I zbog toga smo mi totalno propali, zato što oni ništa ne rade. Ta njihova specifičnost je ne samo da su održali i pojačali taj sistem, nego su tom ličnom interpretacijom tog sistema postavili sebe, i ceo aparat, i brata u njegovu ličnu službu. Pa nisu tukli brata, nego su njega tukli. Znate, ‘nije on tučen, nego ja”. Znači, taj strah od personalizacije, šta će jedan čovek da mi učini, koga ja ne poznajem, a može da mi učini šta god hoće. On tim medijima ako kaže u sred dana ‘sad je noć’, oni će svi da kažu ‘sad je noć’. To izaziva strah. Ako je to tako, da je on toliko svemoćan – ja mislim da to stvara užasan strah kod ljudi. Eto vidite s tim bratom, taj ukradeni identitet. Nema nijednog članka da ne kaže ‘falsifikovana pre 4 godine’. Pa kako 4 godine nije znao da mu je ukraden identitet? Nego nema nijednih novina da kažu ‘ej, pa jesi li ti lud, bre? Kakav ukradeni identitet?’

Sofija Mandić: Tu se pojavio izvod iz medija 2008. godine, kada je Vučić napustio Srpsku radikalnu stranku, njegova izjava gde je on rekao da se povlači iz politike i da će pomagati bratu u njegovoj firmi. Tako da u tom trenutku očigledno brat ima firmu. Ja ne znam, možda bi odbrana mogla da bude ‘to nije ta ista firma’.

Nadežda Milenković: Ili nije isti brat.

Sofija Mandić: Ili nije isti brat, ali tu je negde taj zaplet. Prosto, osećamo kao da nam neko zaista na dnevnom nivou vređa inteligenciju.

Vesna Pešić: To je verbalno nasilje.

Sofija Mandić: I mi taman počnemo da ga razgrađujemo na deliće kad dobijemo neku drugu kosku. I za sada, vrlo dobro im ide to da mi glođemo jedno, pa drugo, pa treće. I to se smenjuje na 2-3 dana, mi ne možemo da doglođemo ono prethodno, a već stiže nešto novo. Ali mislim da je jedna stvar nova čak i u odnosu na Miloševićevo vreme, a to je da imamo predsednicu skupštine koja bukvalno urla na poslanike. Ona se poslanicima obraća sa ‘šta sad hoćete?’ ‘Ja odlučujem ko će da dobije reč’. Znači ne odlučuje poslovnik. Ona je rekla ‘građani su na izborima odlučili ko je ovde u pravu’. Zapravo, mislim da smo jako brzo došli od toga da se apsolutno kontroliše i jedini prostor koji je ostao za javnu debatu, a to je narodna skupština. I sada taj obruč kreće da se steže i na tom mestu. I sve drugo je bilo alarmantno, ali mislim da je ovo užasno alarmantno.

Vesna Pešić: To je pitanje uvek bilo postavljano: koliko imaš prava da govoriš, kao da ti uvek moraš iza sebe da imaš nekakve trupe. Pa ja imam kao pojedinac pravo da govorim. Pa onda stalno se pominje to – Pajtić vlada sa 6%. Kako može neko, sram ga bilo, da vlada sa 6%? Pa nije on dobio na izborima 6%. Kako je mogao sa 6% da dođe na vlast? Pa ko si ti? Ti si samo jedan glas. Kao da ti sa jednim glasom sa jednim glasom ne možeš, nemaš pravo da kažeš, nego moraš da imaš neke trupe iza sebe da bi imao neko pravo glasa.

E sad, ja sam htela da kažem da svi ti problemi koji su zaoštrili ovu našu situaciju do kraja, i to strahovito propadanje Srbije kojem mi prisustvujemo, to ide ogromnom brzinom. Ti defekti parlamentarni, a naročito u ekonomskoj sferi, oni stalno misle da to može preko neke ekonomije sve da se promeni. Svi kažu ‘mi hoćemo tržište’. Kad su pominjali liberalizam, pa centar liberalizma je sud. Znači, nema svojine ako nema suda. I ovo sa advokatima: advokati su potpuno u pravu, zato što je ovde ukinuta sloboda ugovaranja. Nas dve imamo pravo da se dogovorimo, kao odrasle osobe, kako ćemo da podelimo nešto, i odemo u sud da nam to potvrdi. I tako je i bilo. Znači, mi nemamo više slobodu ugovaranja.

Hoću da kažem, ako toga nema, nema ni svojine – ko će da dođe u neku zemlju da nešto investira, gde ni suda nema? Taj ceo sistem ne valja. Nije on samo parazitski u ekonomiji. Ne, on je ceo falš. Mislim da on mora temeljno da se demontira da bismo izašli na kraj sa tom klasom koja ima svoje interese, koja naprosto ne da svoje privilegije. Pa i ovo sa notarima – to su njihovi puleni koje su oni odabrali, i oni su sad dobili ogromne pare preko tog zakona. Oni su oteli, znači, poslove svim drugim ljudima, pa čak i nama građanima, da to radimo bez advokata. Ti koji si dobio da budeš notar, ti ćeš da dobiješ od tih 100% 20%, a onda će ovi koji su te tu instalirali da uzmu svoj deo.

Nadežda Milenković: Mislim da se ona demokratska vlast bila opustila verujući da ćemo mi uvek da biramo manje zlo, pa zato nisu morali takav pritisak da vrše, toliko intenzivan, a ovi sad ne rade ništa drugo nego pojačavaju taj pritisak sve više i više i zapušavaju sve rupe. Možda je tu ono poređenje s Titanikom na mestu. Oni misle da im curi brod čim neko progovori nešto.

Ono što je novo u odnosu na demokratsku vlast, to je da su se sada pojavili kritičari kritičara. Znači, ti imaš ljude i medije, koji sede i prate druge medije, i ako je neko negde rekao neku kritiku koja je uglavnom ostala u nekom užem krugu, odmah vidiš po medijima, neko je seo i napisao odgovor. I to uglavnom čak nije kritika tih kritičara, nego denuncijacija. To je na nivou ‘majka ti je dronjava’, ‘ja te znam kad si 2006. ušao u levi sokak kod desnog mraka’. Niti šta može da se proveri, tek ne može da se dokaže, niti oni govore sa dokazima, nego samo ‘ti koji kritikuješ vlast, ti si u stvari đubre neopevano, a ja znam da si đubre, čak ne moram ni da dokažem’. E sad, to je jedan element koji nismo imali. Mi smo, barem ljudi oko Peščanika, koliko su komotno kritikovali demokratsku vlast, komotno u smislu izražavanja intenziteta. Bilo je tu i teških reči. Ali nije bilo toga da sutra osvane u nekom mediju ‘Svetlana Lukić, koja je rekla to, ona je zapravo ovakva’.

Sofija Mandić: To su vrlo često lični argumenti, krajnje, ne u odnosu na nečiji javni angažman, nego lični.

Nadežda Milenković: ‘Ti imaš sestru, ja znam, tvoja sestra je radila to’ – pa šta i da mi je majka dronjava? Ali to je zasipanje javnosti, i kroz neke medije koje shvataš ozbiljnije – taj jedan strašan pritisak. Mislim da ćemo u nekom trenutku morati na nekom trgu svi da se postrojimo i da kleknemo i da kažemo ‘ja prihvatam, ja pristajem, ja nemam primedbu’, što mislim da je veliki problem ove vlasti, odnosno da će da im se obije o glavu. Jer Vesna je sociolog. Ti u sociologiji koju god pojavu u društvu da meriš, to je neka Gausova kriva. Ja znam iz moje struke, kad neki novi proizvod uvodimo na tržište. Ti imaš 10% takozvanih probatora. Znači, njima samo treba da kažeš ‘imamo novi šampon za kosu’ – oni će da kupe i da probaju. Istovremeno, imaš 10% ljudi koji neće da probaju ni za opkladu, ni pare da im deliš. I ti kad praviš reklamu, znaš da ovima ne možeš da se obratiš nikako. To je tako. I imaš ove, 10%, kojima ne treba ništa da kažeš osim ‘novo!’ I sad, 80% ljudi bi probali, malo treba da te nagovaram, nekog malo više, nekog manje. I sad, to važi i za stranke. Znači ti imaš 10%, na primer, LDP-ovaca. Šta god da se dešava, šta god da neko kaže, ili Čeda je rekao ili nije, oni su tu, ne možeš ih pomeriti. I imaš DSS ili Dveri, ljude koji ne pristaju.

I SNS ima svoje tvrdo jezgro. Oni imaju 10% zaluđenika koji će da poginu; ako kaže Aleksandar Vučić ‘pada kiša, svi napolje i skinite se goli dok ne dobijete upalu pluća’ – oni će to da urade, i m imaš ovde 10% – ubij me, ali neću. Ali on sad hoće da mu se pokloni ovih 10%. I tu je najveći pritisak: makar prekinite da išta kritički mislite. Moja baba je uvek govorila o deci: ‘pritisnuto jače više odskače’. Tako se dešava i sa pritiskom ovde, da neki ljudi iz potrebe da kažu nešto kritički, a ne mogu ili nemaju gde ili znaju da će odmah da dobiju preko usta, u stvari pojačavaju svoj govor, prelaze iz kritičkog razmišljanja u uvrede. I onda ovi kažu ‘eto, je l’ vidite kakvi su’. Pa kako, ako me ti ujedeš, šta ja mogu. Ako me pljuneš, naravno da ću da kažem ‘budalo jedna blesava’. ‘Je l’ vidite kako ona mene vređa’. I sad, svi smo zaboravili da si me pljunula. I sad su kamere na meni, ja sam nevaspitana.

Ali ljudi moraju, fiziološki moraju da odgovore. Kao što se priča da su narodni heroji u ratu bili oni koji nisu mogli da izdrže strah. Znaš, oni svi negde čuče tamo, iz bunkera pucaju na njih, a ovaj jedan kaže ‘pa dođavola, mislim, nek’ ide život, neka bude’. Otrči i ubaci bombu. Mislim, ne što je seo i smislio neko herojsko delo, nego fiziologija je ta, jer više ne možeš da trpiš. I kad je bilo bombardovanje, to je bilo 77 dana, mi se nismo plašili svih dana i svih noći. Jer organizam ne može. Ili ćeš da pukneš, ili moraš tako nešto da uradiš ludo. Koliko je ljudi sedelo ispred samoposluge i pilo pivo. Pa nek’ me pogodi, na kraju neka me pogodi bomba, nemam gde da se sakrijem. Znači, taj efekat fiziologije će pre dovesti do pobune nego što ćemo da imamo ideologiju.

Ima neki stari vic kad je lovac pričao kako su ga napale mečke, on puca, pa jednu, drugu, pa petu, sve ih pobije, ali one, sve više i više, zacrnilo se nebo, i svi kao ‘ah! šta je bilo?’ – ‘pa pojele me mečke’. Mislim, na kraju me je pojela mečka.

Vesna Pešić: I sama podležem tome istom, da upotrebljavam suviše jake reči. Ali ono što sam htela da kažem, kada govorimo o toj presiji, oduzimanju moralnog prava da se nešto kaže, e sad, taj teror ućutkivanja je tu zato što nema načina da se otvore javne rasprave. Ali kad je reč o tom nasilju, to bi za mene bila neka vrsta psihičkog nasilja, znači kad ti udare na zdrav razum. Znači on bukvalno slaže za tog brata, a mi ne možemo, niko ne sme da kaže da je to laž. To je jedna vrsta nasilja koja je više psihološke prirode, koja nas tera u te ekscese. Niko ne sme da kaže da taj brat ima tu firmu. Pa šta je to tako strašno što brat uopšte ima tu firmu? U čemu je problem sa tom firmom? Šta ti imaš da se kladiš u svoju funkciju sa bilo kim? Onda ljudi zaista taj presing doživljavaju – pa čekaj, šta ako se ustremi na mene? A on prati ko je šta rekao. Recimo u Ćirilici, gde je bio pre neko veče, on je govorio o nekim sindikalcima, da tu ima nekih nevaljalih, i onda je rekao ‘to je jedan iz sindikata obrazovanja’. Znači tog jednog je izdvojio.

Sofija Mandić: Neće ni da kaže, nego morate sistemom eliminacije da pogodite.

Vesna Pešić: On je onda tu zastao i rekao je ‘neću da mu kažem ime da ne bi trpeo konsekvence’. Pa taj se već u…. s oproštenjem, pustio nešto u gaće, zato što je jasno, kad je rekao ‘nije ovaj, nije ovaj’, nego sistemom eliminacije. Znači, ti ideš direktno na ličnost. I zaista, to jeste neka vrsta mentalnog nasilja. Ali ja moram da kažem da se kod nas nasilje ne svodi samo na to. Ako bi se očekivalo nekakvo nasilje, a sad mislim na fizičko nasilje, ne mislim na ovaj mentalni teror – to fizičko nasilje je vezano za ove navijačke, nacionalističke grupe, za te krajnje neke desničarske, fašističke grupe, koje jesu povezane sa državom. Pa smo imali tako i za vreme Borisa Tadića ono Jarinje, pa sa fantomkama, a drugo, oni zaista nisu stavljeni pod pravu kontrolu. Te grupe nikad nisu potpuno pod kontrolom. One su i kriminalizovane, one su i nekakav malo nezavisni nasilnički faktor, koji ne može niko da mi garantuje da će da ih stavi potpuno pod kontrolu. To je ta pretnja nasiljem koja nije rešena ovde.

Druga pretnja nasiljem, to je naša policija. To da ti imaš tako kratak fitilj pa tamo ti neko nešto kaže, a ti udri, bokte! Pa to je bilo sa njegovim bratom. Pa dobro, neka su oni i čačkali tu policiju, pa je l’ ti sad baš moraš da biješ, zašto si toliko nervozan? Ta policija zaista deluje prilično nasilnički. A drugo, ti stalno imaš da su oni u nekakvim crnim rubrikama, te oni u Nišu, te oni ovamo, te onaj Diković. Sa tom policijom koja ima tako kratak fitilj, tu nasilje nije ni po čemu isključeno, pogotovo ako bi neko okupljanje uzelo neke veće dimenzije, pa onda vlast još i reši da se brani od toga. Šta bi ta policija sve mogala da uradi, to je nešto što ja takođe smatram nekom pretnjom i ne osećam se sigurnom.

Sofija Mandić: Ja bih da se vratimo i da povežemo nasilje i notare. Premijer je izjavio da neće koristiti silu prema štrajkačima, odnosno advokatima. Sad imamo tri nivoa: imamo nasilnu komunikaciju, imamo direktnu pretnju, što je očigledno već na snazi, i imamo treći korak, a to je apsolutna realizacija te pretnje. Mislim da je vlast za sva tri koraka pokazala da je prilično spremna, da je samo pitanje intenziteta. I ja mislim da će intenzitet spremnosti da se koristi nasilje samo rasti, da će biti vrlo usko povezan sa rejtingom, sa tim kako Aleksandar Vučić i SNS stoje kod birača. Ta linija između pretnji i realizacije će nestajati kako se rejtinzi i broj glasova budu srozavali.

Ja bih samo tu otvorila još jednu temu, potencijalna grupa koja bi mogla u tom trenutku pada Srpske napredne stranke ili rejtinga Aleksandra Vučića da reaguje, to je privatno obezbeđenje, koje je zakonom o privatnom obezbeđenju, koji je prvi put regulisao tu oblast, omogućio da privatno obezbeđenje nosi oružje, vodi pse i tako dalje. Kategorički su se odbijali amandmani iz opozicije da privatnim obezbeđenjem ne mogu da se bave lica koja su osuđivana, koja imaju ratnu prošlost. Znači to je još jedna mogućnost koja se otvara kada dođe zgodno vreme.

Nadežda Milenković: Vidim, daješ im ideje.

Sofija Mandić: Pa ja mislim da su oni, nažalost, sa tom idejom zakon i usvajali. I ono na šta me u stvari sve ovo asocira, čitam, pa sam pod utiskom – čitam poslednjih dana knjigu koja je izašla u izdanju Fabrike knjiga i Peščanika, Viktora Ivančića, “Radnici i seljaci”, koja zapravo obrađuje temu nasilja u društvu, i kakva će biti reakcija građana na to strahovito nasilje koje dolazi od strane državnih institucija, koje dolazi iz medija. U tim njegovim pričama je reakcija koja dolazi od građana takođe nasilje i to je ono čega se ja plašim. Negde sam se uplašila i svoje reakkcije, kako pročitam koju priču, osećam neko neverovatno zadovoljstvo što je došlo do tog obrta, što su građani preuzeli stvari u svoje ruke, i onda se u stvari zapitate ‘odakle meni ovo, ja ne bi trebalo da se osećam tako, da osećam to zadovoljstvo, kada čitam o nasilju’. I to je ono što oni kod nas proizvode.

Ta jedna priča je posebno zanimljiva, gde zapravo starci iz staračkog doma uzimaju oružje i koriste svoje partizansko znanje da preuzmu dom, i kad uprava grada dolazi i pita ‘šta smrdi?’, a to što smrdi je očigledno benzin, ovi kažu ‘ne smrdi ništa, čini ti se, to samo zaudara prošlost’.

Vesna Pešić: Neki to i kažu, ‘čekaj, čekaj dok stignu ove nove koverte’. To zaista može da bude okidač, pa bilo da ide mirnim putem, izborima, padom rejtinga, padom popularnosti – što će sigurno da se dogodi, ili opet time što će ljudi da se okupe, ali sigurno da će da izazove neku pometnju.

Sofija Mandić: Ne znam da li gledate Državni posao na Radio televiziji Vojvodine. Bila je dobra epizoda: Pre i posle otvaranja koverte. Pre koverte je jedna priča, a posle koverte je druga. Znači, ljudi tako razmišljaju, tek kad stvarno vidim da je to stiglo i na moju kućnu adresu, onda ću možda reagovati. Ali mislim da ta opasnost stvarno postoji. Ljudi na kraju neće imati, ili neće videti drugi izlaz osim nasilja, i to je ono čega se plašim. Ali mislim da će se to neko vreme tamponirati strahom. Znači može još da mi smanji, može da mi ukine ovo ili ono; imamo ljude koji primaju socijalnu pomoć od 6 ili 7 hiljada, koji će to sad morati da odrađuju, što je školski primer prinudnog rada. Znači, kad će pući, to stvarno ne mogu da pretpostavim, ali će sigurno pući. Ali mi se čini da to nije ova zima, nego da će strah od odmazde za potencijalnu reakciju i dalje držati reakciju pod kontrolom.

Vesna Pešić: Uvek se neko seti, ‘sećaš se ono kad nam je bilo gore?’ Pa mi možemo uvek sebe da nateramo da nam bude gore. Pa snaći ćemo se nekako. Znači ima malo i toga, što je ta trpeljivost ovde prilično velika. Ali čini mi se da ono što sam rekla na početku, da su ljudi posle tog 5. oktobra, posle tog Miloševića, ipak postavili taj bolji život kao nešto važno, i on je to, na kraju krajeva, obećao, a ne može da isporuči ništa. A ako ide ovom spiralom nadole, onda može da bude kao što je jedan moj prijatelj rekao: napravi se u društvu nezgodna, zapaljiva atmosfera, pa je dovoljno da negde pukne guma.

Dosta sveta se seća te regresije, pa one inflacije, to nije bilo toliko davno. Prema tome, ja mislim da je to nekakvo iskustvo koje ipak je negde ostavilo traga, i da ti ne možeš sad baš toliko da prevozaš te građane i da na kraju ne isporučiš ništa – mislim da to neće moći da prođe.

Svetlana Lukić: A Nadežda se usudila da kaže da je optimista.

Nadežda Milenković: Pa šta ću. U svim javnim nastupima je ljudima građanska obaveza da budu optimisti. Možda nije prava reč, ali nekako da pokažu, da kažu ‘ja se ne plašim i ja mislim da neće to da bude mnogo strašno’, pa kad odem kući, onda ću da se pokrijem preko glave i da vrištim iz glasa. Ali mislim da jeste jako važno poslati ljudima poruku, baš zato što i intelektualno, i nekom empatijom, i činjenicom da smo svi u istom sosu – mislim, niko od nas nije tajkun – i mislim da, pošto jeste tako strašno, barem mogu da kažem da sam optimista. Šta sad, još ljudima da kažem, kako se zvao onaj u onoj džungli što su se svi kolektivno posamoubijali sa njim? To nećemo uraditi. Mi nismo to radili ni kad je bilo strašnije. Idemo dalje.

Svetlana Lukić: Bio je ovo još jedan Peščanik. Govorile su Vesna Pešić, Nadežda Milenković i Sofija Mandić. Pozdravljaju vas Svetlana Vuković i Svetlana Lukić.

Peščanik.net, 09.11.2014.