Poslednjih dana u predsedničkoj kampanji debata o spoljnoj politici se stišala. Možda stoga što su neke važnije teme, kao što su karmin i mlade mame, trenutno u središtu pažnje. Ali izgleda kao da je i razlika između dva predsednička kandidata ublažena. Njihovi stavovi o Iraku su se približili pošto se stanje u toj zemlji ponešto stabilizovalo i pošto iračka vlada traži od Amerike raspored povlačenja vojnika. Oba kandidata se protive nuklearnim ambicijama Irana i ruskom ulasku u Gruziju. Obojica podržavaju žestoku borbu protiv Talibana u Avganistanu i Pakistanu.

Pa ipak, postoji suštinska razlika u tome kako dva kandidata gledaju na svet. Ona je možda najočiglednija ako se postavi pitanje – u kakvom svetu živimo? Nijednom kandidatu to pitanje nije postavljeno, a sumnjam da bi ijedan odgovorio iskreno kao što ovde navodim, ali evo šta ja pretpostavljam da bi odgovorili, sudeći po onome što pišu i govore.

Živimo u vrlo opasnom svetu, odgovorio bi Džon Mekejn. U njegovim očima, islamski ekstremizam je izuzetno važan izazov našeg doba. Džihadisti – koje finansiraju i pomažu države naklonjene njihovim stavovima – predstavljaju glavnu pretnju za Sjedinjene Države. U usponu Kine, Rusije i Indije Mekejn vidi nestabilnost. Pošto su Rusija i Kina autokratske države, one predstavljaju posebnu opasnost. Napad Moskve na Gruziju je po Mekejnu „prva ozbiljna kriza od kraja hladnog rata“. U takvim okolnostima uloga Amerike jeste da agresivno koristi svoju snagu – vojnu i ekonomsku premoć – da se bori protiv zla, da širi slobodu i porazi neprijatelja. U suprotnom ćemo izgubiti borbu za XXI vek.

Obamin pogled na svet je optimističniji. Opasnosti su realne, ali ne toliko širokog spektra. Obama manje govori o islamskom terorizmu uopšteno, a više konkretno o Al Kaidi i grupama koje su sa njima povezane. Naglašava da su današnje pretnje, u poređenju sa hladnim ratom – kada su hilljade sovjetskih nuklearnih projektila bile uperene ka američkim gradovima – vrlo ograničene. Ističe kako većina ljudi u islamskom svetu želi razvoj i poboljšanje života, a ne džihad. Američki san je živ čak i u ovim zemljama.

Uloga Amerike, prema Obami,  jeste da povrati svoju vojnu snagu, da se bori protiv Al Kaide i sličnih grupa i da vrši pritisak na diktatorske režime kao što je onaj u Iranu. Ali Amerika istovremeno mora ostati smirena, jer kada se prenagli u reakciji na opasnost, često kao rezultat imamo nove probleme i krize. Trpati sve islamske grupe u isti koš predstavlja precenjivanje opasnosti i nerazumevanje pretnji. Rat u Iraku je za Obamu dobar primer panične reakcije usled koje su Sjedinjene Države krenule u invaziju na tu zemlje bez provokacije, uz ogromne troškove. Ako Amerika bude mogla da se uzdrži od nepromišljenih postupaka i pomogne zemljama koje zaista traže pomoć – u razvoju, modernizaciji i izgradnji demokratije – onda ćemo napredovati i bezbednosno i u kredibilitetu.

Ima istine u stanovištu oba kandidata, ali po meni, stvarnost je mnogo bliža Obaminom – i to mnogo više nego što je većina američkih političara spremna da prizna. Živimo u neobično mirnom vremenu. Istraživanje koje je sproveo Univerzitet u Merilendu pokazuje da broj mrtvih u raznim ratovima naglo opada već dvadeset godina, i da je sada manji nego u bilo kom periodu za poslednjih pola veka. Istraživanje Univerziteta Sajmon Frejzer govori da je od jedanaestog septembra broj žrtava terorizma u konstantnom padu. Sasvim je očigledno – ako pogledate rezultate izbora od Indonezije, preko Iraka, do Pakistana – da vrlo mali broj muslimana bilo gde u svetu podržava islamske fundamentaliste. Danas je broj zemalja koje zagovaraju kapitalizam i demokratiju veći nego ikad ranije.

Treba pomenuti i činjenicu da Sjedinjene Države, još od Drugog svetskog rata, imaju običaj da prave strateške greške zbog preuveličavanja opasnosti. Tokom pedesetih konzervativci su optuživali Dvajta Ajzenhauera za pravljenje ustupaka, jer se odlučio za uzdržanost umesto za potiskivanje komunizma. Paranoja zbog komunizma je raspalila mekartijevsku politiku u zemlji i doprinela podržavanju sumnjivih režima u inostranstvu. Džon Kenedi je pokupio poene protiv Niksona tvrdeći da se Sovjetski Savez  po broju projektila opasno približio Sjedinjenim Državama (dok su zapravo Sjedinjene Države imale skoro 20.000 projektila, a Sovjeti manje od 2.000). Tokom sedamdesetih je bilo pomahnitalih tvrdnji da Sovjetski savez vojno nadmašio Sjedinjene Države i da se priprema da krene na Evropu kao svojevremeno na Finsku. Realnost je, zapravo, bila da je SSSR, dok su neokonzervativci tvrdili da se sprema na osvajanje sveta, bio na ivici potpunog raspada.

Od kraja hladnog rata bilo je nekoliko sličnih uzbuna. Tokom devedesetih, Koksova komisija je tvrdila da Kina stvara vojsku koja će parirati američkoj, navodeći brojke za koje se ubrzo ispostavilo da su lažne. Zatim Sadam Husein, koji je opisivan kao moćna i neposredna pretnja Sjedinjenim Državama. Zapravo, najveći problem koji imamo u Iraku jeste njegova slabost, potpuna nefunkcionalnost države i nacije. Retorika o velikim pretnjama i smrtnoj opasnosti zaokuplja maštu američkog naroda. Ali isto tako izvrće američku spoljnu politiku u pravcu koji može skupo koštati i Ameriku i svet.

 
Fareed Zakaria, Newsweek,13.09.2008.

Preveo Ivica Pavlović

Peščanik.net, 19.09.2008.