Poslednjih mesec dana Koštuničina Vlada je činila velike diplomatske napore da spreči druge zemlje da priznaju nezavisnost Kosova, a sada od onih koje su to učinile traži da priznanje povuku. Osim toga, Koštunica je kosovskim Srbima rekao da ne sarađuju sa tamošnjom novom vladom i EU misijom. I ne samo to – on pokušava da učvrsti srpsku kontrolu nad severnim delom Kosova, čime zapravo radi u pravcu podele Kosova, pri tom ne priznajući nezavisnost njegovog preostalog dela. Na taj način nacionalističko srpsko rukovodstvo konfrontira svoju zemlju i sa Kosovom i sa EU misijom koja upravlja Kosovom i nadzire ga. Odbacujući nezavisnost Kosova, srpske vođe pokušavaju da zaustave plimu istorije.

Nezavisnost Kosova je završetak dugačke i teškoćama ispunjene istorije srpske vladavine. Njen kraj je nastupio kada su srpske snage 1999. godine prognale 800 000 pripadnika albanske etničke manjine na Kosovu. Zahvaljujući kontinuiranom NATO bombardovanju, srpske snage su uklonjene sa Kosova. Bilo je to bolno i teško, ali tada je veliki broj Srba, a možda i većina njih, uvideo da Kosovo više nije deo njihove zemlje. Posle svrgavanja Slobodana Miloševića 2000. godine, novi srpski lider, Zoran Đinđić, priznaje da je Kosovo ozbiljan domaći politički problem, kao i da se Srbija ne može transformisati pre nego što se pitanje statusa te pokrajine jednom konačno ne razreši. Na nesreću, Đinđića su zadrti srpski nacionalisti ubili 2003. godine, pre nego što je uspeo da napravi neki pomak u vezi sa kosovskim pitanjem.

Na njegovo mesto je došao Koštunica, takođe učesnik u svrgavanju Miloševića. Njega su evropske i američke vođe pozdravile kao spasioca, kao demokratu koji drži do legalnosti i koji će Srbiju voditi evropskim putem. Ali, ispostavilo se da je Koštunica žestoki nacionalista devetnaestovekovnog tipa, mnogo više ideološki baštinik takvog pogleda na stvari nego oportunista Milošević, te da je spreman sve da učini zarad očuvanja srpskog suvereniteta nad Kosovom. Preciznije govoreći, on želi teritoriju Kosova, ali ne i tamošnji narod, i uspeo je da stvori takvu političku atmosferu da se sada opozicioni glasovi plaše za sopstvenu bezbednost. Moskva je sve vreme uz njega i sprečava Savet bezbednosti da prihvati UN plan za nezavisnost Kosova. Poslednjih dana je bio i izuzetno uspešan u ubeđivanju priličnog broja zemalja da UN rezolucija s kojom je završen rat sa NATO obezbeđuje Srbiji mogućnost da ima suverenitet nad Kosovom bez vremenskih ograničenja. To nije slučaj, kao što nije slučaj ni da ona isključuje mogućnost nezavisnosti Kosova.

Zapad nije dovoljno snažno pobijao Koštuničine tvrdnje i mnoge posmatrače nije uspeo da ubedi da priznaju nezavisnost Kosova. Uz to, neke zemlje ga nisu priznale u strahu da bi time mogle ohrabriti pokrete za nezavisnost unutar vlastitih granica.

Ovo je trenutak u kome srpski narod mora doneti odluku. Ovog meseca se raspala koaliciona vlada u kojoj je dubok rascep izazvala razlika u pristupu Kosovu i odnosu prema EU. Parlamentarni izbori su zakazani za maj mesec. Koštunica je spreman da se zbog Kosova odrekne EU, ali srpski predsednik Boris Tadić, čija je partija bila glavni Koštuničin partner u disfunkcionalnoj koaliciji, tvrdi da Srbija može na neki način da sačuva Kosovo, a da ipak radi na pridruživanju EU. Sama Evropska unija ohrabruje takav pristup nadajući se da njegova partija može formirati koalicionu vladu i potpisati sporazume sa EU, a da će onda, s vremenom, dići ruke od očuvanja Kosova. Međutim, prva istraživanja javnog mnjenja pokazuju da Tadiću neće biti lako da sastavi novu koaliciju i da izbori mogu za rezultat imati i stvaranje nacionalističke koalicije koja je zagledana u prošlost, ili pak veoma slabe koalicije, a možda čak i jednog i drugog.

Srbi moraju odlučiti hoće li da slede svoje izrazito nacionalističke vođe i da idu u pravcu sve veće međunarodne izolacije, hoće li da se odreknu razvoja i evropskih integracija, ili hoće da stanu na stranu opozicije koja je okrenutija Zapadu. U ovom odlučujućem trenutku Zapad mora naći način da srpskom narodu predoči koliko su ulozi visoki i koliko je za njega opasno da sada donese pogrešnu odluku. Zapad mora nadmudriti nacionalističke političare iz Beograda i srpskom narodu jasno predočiti da za njega u stvarnoj demokratiji postoji i drugačiji put, drugačija budućnost. Naša poruka mora da glasi: “Mi osećamo vaš gubitak, ali nije bilo neke izvodive alternative. Vi pripadate Evropi, a vaše nacionalističke vođe vas vode u pravcu istorijskog zaborava”.

EU i SAD moraju u isti mah zajedno raditi i na očuvanju stabilnosti Kosova, moraju sprečiti nasilje i podelu, moraju obezbediti šire međunarodno priznanje Kosova i pomoći da ono postane funkcionalna država. Sve drugo bi znatno umanjilo kredibilitet Zapada i ugrozilo kako bezbednost na Balkanu, tako i evropski poredak. Sve vreme nudeći ruku pomirenja, Zapad ne sme dozvoliti Srbiji i Rusiji da podrivaju nezavisno Kosovo, niti da iskoriste Kosovo da bi zaustavili razvoj koji će omogući da Srbija – i Kosovo – postanu zdrave evropske države.

 
Morton Abramowitz, “A Moment Of Truth For Serbia”

Newsweek, 15.03.2008.

Prevela Aleksandra Kostić

Peščanik.net, 30.03.2008.