Firenca, foto: Peščanik
Firenca, foto: Peščanik

Prikaz dve knjige: „Machiavelli: The art of teaching people what to fear / Makijaveli: Kako naučiti ljude čega da se plaše“ Patricka Boucherona, sa francuskog preveo Willard Wood, Other Press 2020; „Machiavelli: His life and times / Makijaveli: njegov život i vreme“ Alexandera Leea, London: Picador 2020.

„Kako, na kraju, stoji stvar, da li je Makijaveli dobar ili rđav?“, pita francuski teoretičar Patrik Bušeron u raspravi o Vladaocu, knjizi čiji je „ceo program razdvajanje političke aktivnosti od konvencionalnog morala“. Da li Makijaveli savetuje vođama da budu verolomni, nasilni i nepošteni (kao što je mislio Didro) ili otkriva građanima mehanizme koji deluju iza nepoštenja, nasilnosti i verolomnosti njihovih vođa (kao što je mislio Ruso)? „Voleli bismo da imamo odgovor“, kaže Bušeron, ali to pitanje je bolje „ostaviti po strani“ – Makijaveli je prosto govorio „istinu o tome kako stoje stvari“. Ipak, ono i dalje lebdi u vazduhu, makar samo zato što Bušerona brine propadanje morala u današnjoj politici. Upravo ta briga ga je navela da potraži smernice kod slavnog Italijana.

Makijaveli na neki način uspeva da podstakne svoje komentatore da izreknu svoje moralne stavove. Oni ne žele da ih uprlja dodir s pokvarenošću o kojoj on govori. Britanski istoričar Aleksandar Li završava svoju biografiju izrazito pobožnim tonom: na samrtničkoj postelji „Makijaveli je bio svestan koliko je teško grešio. Tokom prethodnih 58 godina nije bilo greha koji nije počinio… Na svakom koraku, mislio je samo na sebe, na svoje ambicije i želje… Možemo ga čuti kako iznutra vrišti od užasa dok misli na muke Pakla“. To je nemilosrdan zaključak posle slike, uglavnom blagonaklone, naslikane na prethodnih 570 strana.

***

Nikolo di Bernardo dei Makijaveli rodio se u Firenci 1469. godine gde je na vlasti bio Lorenco de Mediči, poznat i kao Lorenco Veličanstveni. „Priznajmo da on često preteruje“, piše Bušeron povodom Makijavelijevog tvrđenja da je „rođen siromašan i da je naučio da radi pre nego što je naučio da se zabavlja“. Bušeronova kratka knjiga je zasnovana na seriji razgovora na radiju i zadržala je govorni glas koji neprestano traži saučesništvo i dramski efekat. Li trezveno i naširoko istražuje kontekst Makijavelijevog dela. Nekad veoma ugledna porodica zapala je u teškoće, delom i zato što su rođaci i s majčine i s očeve strane učestvovali u zaveri protiv Medičija, a delom zato što je Makijavelijev otac Bernardo, učen čovek posvećen knjizi, nasledio dugove i nije bio u stanju da plati porez, te nije mogao da obavlja javnu službu niti da se bavi pravnom profesijom za koju se školovao. Pored toga, pratile su ga i glasine da je bio vanbračno dete, što je takođe bilo u suprotnosti sa pravilima javne službe.

Porodica je imala kuću u Firenci i farmu na desetak kilometara prema jugu. Bernardo je povremeno morao da prodaje odeću da bi sastavili kraj s krajem. Takve transakcije je beležio u svoju knjigu-podsetnik, koja je bila tipično sredstvo porodične ekonomije u firentinskom domaćinstvu. „Bernardo je hladno i metodično beležio najsitnije činjenice iz porodičnog života“, kaže Bušeron, što nas „podseća da svaka moć počinje kod kuće“. Li detaljno govori o Bernardovom 20-ogodišnjem otplaćivanju duga i njegovom očajanju što mu nije dovoljno plaćeno za jedan tovar sitnog drveta za potpalu. Pokazuje nam ga dok sastavlja topografski registar za Livijevu knjigu Ab urbe condita kako bi dobio jedan primerak knjige. Beznađe je očigledno.

Porodična ambicija je bila da Nikolo prevlada stigmu koja je ometala Bernarda i da učestvuje u javnom životu. Poslat je u školu, zatim su angažovani privatni učitelji, i jedan od njih, sveštenik, seksualno je iskoristio svog učenika. Ni to, ni Nikolova kasnija biseksualnost nisu bile neobične pojave. Bušeron ne veruje da je Nikolo pohađao univerzitet; Li navodi dokaze da jeste. Imao je 8 godina kad je propala Pacijeva zavera protiv Medičija – leševi zaverenika su visili s prozora Starog dvora, sedišta vlade. S promenom ustava koja je usledila Lorenco Veličanstveni (Il Magnifico) dobio je još veću moć. Nikolo je imao 23 godine kad je Pjero de Mediči, Lorencov sin, proteran iz Firence zbog nesposobnosti da se suprotstavi francuskoj invaziji i kad je sveštenik Đirolamo Savonarola postao najmoćniji čovek u gradu. Ustav je ponovo promenjen, ovog puta u republikanskom smeru. Ali ekonomski ključan podanički grad Piza ugrabio je priliku da se odvoji od Firentinske republike. Nikolo je imao 27 godina, još je bio nezaposlen, još na margini, kad je Savonarola naredio da se upali prva lomača taštine na trgu De la Sinjorija: 20 metara visoka gomila moderne odeće, knjiga, slika, kockica, karata za igru i muzičkih instrumenata. Godinu dana kasnije, posle velikih napetosti i razdora, na istom mestu je spaljen Savonarola.

Makijaveli je konačno imao koristi od preokreta. Pošto je Savonarola pogubljen, a njegove pristalice proterane, izabran je za drugog kancelara i sekretara Ratne desetorice, važna mesta u vladi koja su ostala upražnjena. „Bio je idealan kandidat“, piše Li, „relativno nepoznat; sposoban, ali ne izuzetno sjajan i, ono što je najvažnije, netaknut uspehom u bilo kojoj oblasti“. Bio je i potpuno nepripremljen. Pohađao je predavanja Marčela Adrijanija, koji je govorio da moramo, Lijevim rečima, „koristiti mudrost starih kako bismo se uzdigli iznad frakcijskih sukoba“. Čitao je Lukrecija i pravio beleške o svom razumevanju ravnoteže između determinizma i slobodne volje, i mogućnosti da upravljamo svojom sudbinom pronicanjem u „uzroke stvari“. Ali nije imao iskustava u upravljanju ili diplomatiji. Nakon što je dugo pokušavao da nađe mesto za sebe u Firenci, najednom se suočio s problemom nalaženja mesta za Firencu u haotičnom svetu italijanske i evropske politike.

***

U svojoj divnoj knjizi Li vrlo podrobno opisuje Makijavelijevo učešće u dugom nizu ratova i diplomatskih pregovora: prvi neuspešan pokušaj Firence da ponovo potčini Pizu, zatim borbu da grad ne postane žrtva ekspanzionističkih težnji Čezara Bordžije u Romanji, pape, Mletačke republike, Milanskog vojvodstva, španske dinastija Aragon koja je osvojila Napulj i Siciliju, francuskog kralja i vladara Svetog rimskog carstva. Pretnje su dolazile i od Švajcarske, koja je imala moćnu vojsku, Vojvodstva Modene i Ferare, kao i od Bolonje, Imole, Luke, Đenove i Sijene. Feudalni sistem u kom su papa i sveti rimski car pružali zaštitu malim gradovima-državama u zamenu za porez bližio se kraju. Ideja nacionalne države, koja je hvatala korena u Španiji, Francuskoj i Engleskoj još je bila daleko od pojma prava naroda na samoopredeljenje.

Za svim se moglo posegnuti. Francuski kralj je želeo Milano, ali ga je želeo i car. Obojica su verovali da imaju pravo na Napulj. Mlečani, papa i car – svi su verovali da imaju pravo na Veneto i Emilija-Romanju. Savezi su se brzo menjali po obrascu oportunizma i izdaje. U međuvremenu, prognani Medičiji su nudili podršku svakom neprijatelju Firence koji bi mogao da vrati njihovu porodicu na vlast. Gradovi su opsedani, zemlja koja im je pripadala je pustošena, njihova imovina je otimana, muškarci ubijani, žene silovane.

Mnogi gradovi nisu imali stajaću vojsku iz straha da bi njeni zapovednici mogli ugrabiti vlast. Umesto toga su postojali condottieri, plaćeni vojni zapovednici s privatnim vojskama koje su vodile ratove u njihovo ime. Pošto su u bitku odlazili samo zbog bogaćenja i prestiža, condottieri su bili u stanju da zaustave borbu u ključnom trenutku da bi zatražili bolje uslove ili da bi opljačkali poraženi grad i zadržali plen. Kad se od njih tražilo da sarađuju, uvek su rovarili jedni protiv drugih.

Makijaveli je pregovarao s prijateljima i neprijateljima kao firentinski izaslanik. U leto 1499. bio je u Forliju pokušavajući da sklopi sporazum s Katarinom Sforcom, ali nije uspeo. Godine 1500. proveo je 5 mučnih meseci prateći Luja XII po Francuskoj i tražeći njegovu zaštitu za Firencu, ali Luju nije odgovarala ponuđena cena. Godine 1502. pokušao je da umilostivi Čezara Bordžiju, koji je išao od grada do grada poravnavajući stare račune; jednom prilikom je pozvao dva konotijera na pregovore i zadavio ih, a onda je u cik zore probudio Makijavelija da mu izdiktira uslove za Firencu.

Ta putovanja nisu bila laka: na konju, po svakom vremenu, preko planina i močvara. Smeštaj i vodiči su bili skupi i često je morao da ih namiri od svoje plate. Luj XII ga je ostavio da čeka danima na audijenciju. Dvorani i poslanici iz drugih zemalja imali su suprotne vesti i savete ili su širili lažne informacije o njegovim namerama. Kad su izneseni predlozi, morao je da šalje poruke u Firencu i da čeka odgovor. Kuriri nisu uvek uspevali da se probiju. Njihove torbe bi ponekad bile ukradene ili konfiskovane. Pismo sakriveno u cipeli moglo je biti nečitko kad konačno stigne. Pošto je republikanskom Firencom upravljao niz komisija, proces odlučivanja je bio spor i zbrkan, posebno kad je trebalo odobriti novac za troškove. Firentinci su želeli bezbednost, ali su mrzeli poreze. Vojna situacija se mogla brzo promeniti. Reči „uznemiren“, „odugovlačenje“ i, pre svega, „prekasno“ često iskrsavaju u Lijevom prikazu.

***

Godine 1503, Makijaveli je bio u Rimu zbog papske konklave koja se podudarila s epidemijom kuge. „Gde god bi pogledao, video je leševe“. U januaru 1504. ponovo je bio u Francuskoj, 1505. u Peruđi, zatim u Mantovi i Sijeni. „Od svih tih spletki vrtelo mu se u glavi“, piše Li. Godine 1506. pokušavao je da se dogovori s papom Julijem II, koji je marširao na zapad da bi povratio gradove u Romanji i Emiliji. U zimu 1507. pošao je na šestomesečni put radi pregovora sa Svetim rimskim carem Maksimilijanom. Pratio je njegovu vojsku koja je pokušavala, ali nije uspela da osvoji severnu Italiju iz Tirola. Godine 1510. i 1511. usledile su sve beznadežnije misije u Francuskoj.

Sve vreme dok je na putu, Makijaveli mora da misli o svom položaju kod kuće. Da li se njegova misija smatra neuspešnom? Da li kolege šuruju protiv njega? Pišu mu prijatelji i savetuju mu da se vrati. Ali s visokog mesta mu stižu naređenja da ostane. A sad je i oženjen. Deca su mu se rodila 1502, 1503. i 1504. Bilo je bolesti i strahova. To ga, doduše, nije sprečilo da ima afere i posećuje bordele, i ženske i muške. „Makijaveli je definitivno odbojna ličnost“, primećuje Bušeron dok komentariše pismo u kom Nikolo opisuje svoj „’očajni odnos’ s jednom starom i užasno ružnom prostitutkom“ za vreme misije u Veroni. Li donosi celu priču: zavaran lošom svetlošću i smicalicama prostitutke, firentinski poslanik je zapravo video ženu tek posle čina, kad je upalio lampu i „bezmalo pao mrtav na licu mesta“.

Ali, sve u svemu, iz Lijeve brižljive hronike tih misija vidimo Makijavelijevu vrednoću, njegovo strpljenje s ćudljivim nadređenima, njegovo finansijsko poštenje i posvećenost interesima Firence. Posle svakog putovanja pisao je izveštaj, i to daleko opširniji nego što se očekivalo. Bio je opčinjen vladarima s kojima se sreo i načinom na koji su se nosili s preokretima sudbine: okorelošću Bordžije, tvrdoglavim Julijevim samopouzdanjem, Maksimilijanovom pretvornom ljubaznošću. Ali je bio jednako opčinjen domaćom politikom i tradicijama koje su uveliko određivale uspehe i poraze: Bordžijinim nastojanjem da se nametne u zemlji koja je potonula u anarhiju; korišću koju Luj uspeva da izvuče iz francuskog jedinstva, stabilnosti i efikasnosti; Maksimilijanovom sputanošću labavim vezama među narodima koji su činili njegovo carstvo.

Li pokazuje kako Makijaveli prikuplja, deo po deo, građu koju će iskoristiti u Vladaocu, Raspravi o Liviju i Umeću ratovanja. On takođe podrobno opisuje Makijavelijevu upletenost u rat protiv Pize. Posle opsade iz 1499. condottiere Firence Paolo Viteli pogubljen je zato što je prekinuo angažman u času kad se činilo da je pobeda sigurna. Godine 1504. doživeo je fijasko skupi projekat skretanja toka reke Arno kako bi se isušila luka Pize i preseklo snabdevanje grada s mora. Na kraju je Makijaveli zaključio da su plaćeničke vojske deo problema, a ne rešenja. Pošto je ubedio Firentince da započnu eksperiment s vojskom sačinjenom od sopstvenih građana, okupio je vojsku, obučavao je i uglavnom sam predvodio. Samo snažno osećanje pripadanja zajednici, mislio je, može da prekali vojnike i navede ih da se suoče sa smrću. Godine 1509. Piza je ponovo osvojena.

Tri godine kasnije, zbog promenljivih saveza, Firenca je podlegla španskoj vojsci koju su podržavali papa i Mleci. Na tom talasu su se vratili Medičiji. Makijaveli je pokušao da pokaže volju za saradnjom s porodicom, pisao im je pisma sa savetima o tome kako se najbolje može upravljati gradom („On bi izdao sve i rekao bilo šta“, komentariše Li). Uzalud. Bio je otpušten, a zatim pogrešno optužen za učešće u zaveri protiv Medičija. Zatvoren je i mučen. Svestan da su glavni zaverenici pogubljeni, u zatvorskoj ćeliji je napisao ironičnu, prefinjenu pesmu Đulijanu de Medičiju, sinu Veličanstvenog, koga je pre mnogo godina upoznao. Opet ništa. Onda je papa Julije II umro i Đovani de Mediči, drugi sin Veličanstvenog, izabran je da ga zameni. Moć Medičijevih u Firenci je iznenada osigurana. Objavljena je amnestija. Makijaveli se povukao na svoju farmu, gde je, posle izvesnog perioda potištenosti, počeo da piše.

***

Sažeti prikazi Makijavelijevog dela bezmalo uvek navode na pogrešan trag. „Makijaveli je pokušavao da nađe vladaoca kome bi se divio“, piše Bušeron, „ali kad nije našao nikoga, morao je da izmisli Vladaoca na papiru“. Nije tako. Vladalac nastoji da pokaže kako se vrši vlast u kneževini i koje osobine su potrebne njenom vođi. Zaključak je da različite okolnosti iziskuju različite osobine. Li oseća da na knjigu pada senka Makijavelijevog očiglednog pokušaja da se dodvori Medičijima tako što će im otkriti kako „vladari mogu naučiti da ovladaju Sudbinom“. I ovo je suviše pojednostavljeno. Kad analizira veoma različite karijere i osobine Čezara Bordžije i pape Julija, Makijaveli primećuje:

„Ako se za nekoga ko je strpljiv i smotren, vreme i okolnosti razvijaju tako da dobro vlada, sreća mu je naklonjena. No ako se vreme i okolnosti promene, on će propasti, jer nije izmenio stav. A teško je naći tako mudrog čoveka koji bi svoje postupke uvek mogao da uskladi s vremenom, zato što čovek ili ne ume da se odupre svojim sklonostima ili ne može da se odluči da napusti put na kome je uvek napredovao i, najzad, zato što strpljiv čovek ne ume da bude osoran kad takav treba da bude, što ga na kraju upropasti“.1

Odnos između karaktera i okolnosti takođe je ključan u debati koja je Vladaoca učinila opštepoznatim. Na početku 15. poglavlja, Makijaveli kaže: „Jer onaj koji uvek, u svakoj prilici, hoće da bude dobar među ostalima koji nisu dobri, pre ili kasnije mora propasti. Potrebno je, dakle, da se vladalac koji hoće da se održi, navikne da ne bude dobar, pa da se time prema potrebi služi ili ne služi“.

„Prema potrebi…“ Ranije, u jednom manje poznatom pasusu o naslednim monarhijama, Makijaveli primećuje da je: „mnogo lakše održati države nasledne i navikle da žive pod istom dinastijom nego tek zadobijene države, jer je dovoljno da vladalac ne menja sistem uprave svojih prethodnika i da se prilagodi prilikama i vremenima. Na taj način će se, ako je i osrednjih sposobnosti, uvek održati u svojoj državi, ukoliko je ne izgubi zbog izuzetnih okolnosti i pod pritiskom neke velike sile“.

Tu nema okolnosti koje iziskuju loše ponašanje. Ali u Italiji u XVI veku, kao što Lijeva biografija potvrđuje, moć je bila zamršeno klupko sačinjeno od unutrašnjih intriga i spoljašnjih predatora. Zato je morala biti ustanovljena hijerarhija vrednosti: za Makijavelija je dobrobit polisa bila vrhunska vrednost, a politički opstanak vladaoca bio je s njom tesno povezan jer nestabilnost podstiče još veću nestabilnost. Ono što se u normalnim okolnostima smatra rđavim ponašanjem, „po potrebi“ može biti najbolji kurs.

S odlučnošću čoveka koji je morao da se bori za svoje mesto u eliti i koji njenim pripadnicama zamera zbog samozadovoljstva, Makijaveli se trudi da naglasi tu ideju i prati liniju svog rasuđivanja mnogo dalje nego što je bilo potrebno da bi ga Medičiji konačno prihvatili. Bordžija je bio surov, ali „terajući ljude da poštuju autoritet“ zapravo je učvršćivao političko jedinstvo i ekonomski razvoj. Kada se bavi pitanjem da li cilj opravdava sredstva u obliku u kom se ono kasnije pojavilo u Raspravama, gde Makijaveli tvrdi da je Romul morao da ubije svog brata Rema ako je hteo da osnuje dugovečnu državu u Rimu, Bušeron s olakšanjem zaključuje da nam on dopušta da „priznamo legitimnost onog što je [Romul] osnovao”, ali nam istovremeno ostavlja slobodu da osudimo „nasilje osnivača“. To je jeftino moraliziranje. Makijaveli ne osuđuje nasilje osnivača i odmahnuo bi rukom na našu osetljivost. On ne pridaje apsolutnu vrednost moralnoj dobroti pojedinca i uvek joj pretpostavlja dugoročno blagostanje zajednice.

Li više voli Rasprave nego Vladaoca, delom zato što se one bave republikama a ne kneževinama, a delom zato što se obraćaju određenoj grupi: krugu intelektualaca, uglavnom Makijavelijevim republikanskim prijateljima okupljenim oko Kozima Ručelaija, koji su mu pomogli da se pomiri s gubitkom uticaja. Ali iako Makijaveli kaže da narod cveta kad uživa slobode, on nije ideolog. Jedno poglavlje Rasprava naslovljeno je: „Ako neki neočekivan događaj donese slobodu narodu koji je navikao da se pokorava vladaocu, ta sloboda verovatno neće biti sačuvana“. Ti ljudi nisu navikli na slobodu; ona nije deo njihove političke tradicije. Zato će ubrzo završiti „pod jarmom koji je često teži od onog koji su zbacili“.

***

Život Kastruča Kastračanija možda najbolje pokazuje složenost Makijavelijevog stava i načina izlaganja. Li nam daje zanimljiv opis Makijavelijevih godina u političkoj pustinji, njegovih neobično sentimentalnih ljubavnih veza, njegovog prijateljstva sa istoričarem i državnikom Frančeskom Gvičardinijem i diplomatom Frančeskom Ventorijem, njegovog uspeha kao pisca crnohumornih pozorišnih komedija u kojima budalasti muževi i zaneseni ljubavnici pokazuju istu prevrtljivost i lažljivost koju je primetio u međunarodnoj politici. Onda oko 1520, možda delom zbog mnogo hvaljenog Umeća ratovanja, Medičiji počinju blagonaklonije da gledaju na Makijavelija. Poslat je u Luku da reši neki trgovački spor; dok su se pregovori otezali, napisao je kratki život Kastruča Kastračanija, kondotjera i vojvode Luke iz 14. veka…

Li ne uspeva da shvati zašto je Makijaveli promenio tako mnogo pojedinosti Kastračanijevog života, posebno kad se ima u vidu da su njegovi čitaoci poznavali činjenice: „Dok se u stvarnosti Kastručo rodio u jednoj od najpoznatijih plemićkih porodica Luke, Nikolo je sklepao neuverljivu priču o tome kako ga je majka napustila u najranijem detinjstvu, pa je pronađen ispod loze u bašti sveštenika koji se zvao Antonio Kastračani“. Li pretpostavlja da Makijaveli zamišlja „jednu verziju Kastručovog života koja bi… mogla… da nadahne njegove čitaoce da podražavaju ideale vojnog i političkog vođstva izložene u Umeću ratovanja i Vladaocu“.

Ali verovatnije je da Makijaveli koristi znanje svojih čitalaca kako bi dao smisao paraboli koju stvara. Sve promene koje je uneo pokazuju u istom pravcu. Njegov Kastručo je vanbračno dete, što znači izvan društva, isključen. Iako ga odgaja sveštenik, pokazuje se da je otporan na versko kljukanje koje mu je nametnuto. A to znači da su njegove osobine urođene, odsečene od svake tradicije. Jedan lokalni kondotjere i aristokrata odlučuje da ga uzme pod svoje. Kastračani stiče ugled, ali uz to ide zavist neprijatelja. Da bi preživeo, mora da porazi neprijatelje; koristeći sukob frakcija, uspeva da postane vojvoda Luke. Zatim mora da se obračuna sa svojim pomagačima, koji su postali ljubomorni na njegov uspeh. Posle toga, on prosto reaguje – brilijantno, efikasno, nemilosrdno – na sve ekstremnije okolnosti. Gazi neprijatelje u susednim gradovima, ali time stvara nestabilnu situaciju koju samo njegova lična snaga i domišljatost mogu držati pod kontrolom. Na kraju, posle veličanstvene pobede nad Firentincima, podleže groznici i umire.

Toliko o upravljanju Sudbinom. Na svojoj samrtničkoj postelji Kastračani se obraća sinu kondotjera koji mu je u početku pomogao. Pošto se nije ženio i nikad nije postao član društva, ne može da ponudi sigurno nasledstvo. Država koju odlučuje da ostavi tom mladom čoveku je velika, kaže on, ali „slaba i nestabilna. Poseduješ grad Luku, koji nikad neće biti zadovoljan što živi pod tvojom vladavinom“. Narod Pize „uvek će prezirati vladara iz Luke“. Slično oseća i narod Pistoje. Firentinci su neprijateljski raspoloženi i uvređeni. Pretpostaviti da je „u Nikolovim očima Kastručo bio savršen vladar“ znači promašiti poentu. Li priznaje da je Makijaveli možda upozoravao Medičije na opasnosti od „daljeg teritorijalnog širenja“. Na dubljem nivou, on ih poziva da razmotre svoj odnos prema gradu kojim vladaju i njegovim republikanskim tradicijama. Čemu služe izuzetne lične osobine ako sve što čovek gradi ubrzo biva uništeno zato što nije deo tekućeg kolektivnog projekta?

Makijaveli je priči o Kastračaniju dodao detaljan prikaz složenog uređenja Luke u kom se usredsredio na neuspeh grada da uspostavi ravnotežu između onog što žele građani i onog što žele grandi (bogataši plemenitog porekla). Mesecima kasnije pozvan je da napravi predlog novog uređenja Firence. Neko je primetio njegove ideje.

***

To nas dovodi do suštine Makijavelijeve vizije i vokacije. U Raspravama on tvrdi da je Rim postigao uspeh ne uprkos unutrašnjem sukobu, već zato što je takav sukob, koji je prirodan i neizbežan, upregnuo u institucije koje svakoj sferi društva omogućuju da kontroliše i dopunjava ostale. Ta ideja je bila kontroverzna. Makijaveli se ipak dao na smišljanje uređenja za Firencu koje bi primirilo sve klase i dovelo u ravnotežu moć Medičija i republikanske težnje. Njegov predlog je odbačen.

Briga o uključivanju, bez sumnje obojena Makijavelijevim odrastanjem u porodici koja se osećala isključenom, tesno je povezana s njegovim insistiranjem na tome da je polis najviša vrednost. Religija treba da bude u službi zajednice, kao vredno sredstvo koje treba gajiti i poštovati bez obzira na to da li je istinito. Makijaveli je tako postupao, čak je napisao Podsticaj na kajanje za bratstvo kojem je pripadao. Voleo je da nečem pripada. Isto tako, jezik, bar vernikularni, izraz je konkretne zajednice, a ne nešto što pojedinac može da manipuliše; Dante nije u pravu kad kaže da je manipulisao firentinski kako bi ga pretvorio u jezik cele Italije. Makijaveli veruje da tu zapravo progovara Danteova gorčina zbog izgnanstva i isključenosti. Liju taj stav izgleda „parohijalan“. U stvari, Makijaveli je bio uveren da će jezik cele Italije nastati prirodno ako se Italija ikad bude ujedinila; ali, objašnjava on u Raspravama, crkva je to učinila krajnje neverovatnim pošto je papa zauzimao teritorije u njenom središtu i sprečavao vođe da osvoje ostatak poluostrva, a sam nije bio kadar to da učini.

„Uvek sam bio lojalan u najvećoj meri“, pisao je Makijaveli Vetoriju 1513, u vezi sa svojom spremnošću da služi pod režimom Medičija. „Moje siromaštvo svedoči o mojoj lojalnosti i dobroti“. Bio je državni službenik koji radi svoj posao bez obzira na režim; Medičiji verovatno nisu bili gori od mnogih drugih. Oni su bili deo firentinske tradicije. Kad je putovao, Makijaveli je to radio za Firencu; kad je razmišljao o prošlosti Rima, radio je to zato da bi pouke primenio na firentinsku sadašnjost. Godine 1951. ponuđen mu je sjajno plaćen posao kancelara grada Dubrovnika. Odbio je. On nije bio plaćenik. Bili su mu važni porodica, prijatelji, posebno krug prijatelja, ljubavnice i ljubavnici, polis. Iz Lijeve čudesno detaljne biografije saznajemo da je Makijaveli bio izuzetno druželjubiv i da su mu važne bile osobine kao što su solidarnost, veselost, spremnost za davanje saveta i neslane šale. Vidimo i s kojom je lakoćom prelazio od kockanja u seoskoj krčmi do debatovanja u sedištu vlasti.

„Kad preti oluja“ i kad su naše institucije u krizi, završava Bušeron knjigu, Makijaveli nas može „naučiti da razmišljamo u teškim vremenima“. On navodi brexit i Trampa kao primere naše današnje krize. Makijaveli bi, nesumnjivo, bio opčinjen Trampom, ali još više društvom i okolnostima koje su mu omogućile da bude uspešan. Ali šta god da bi mislio o brexitu i američkom predsedniku, slogan „Firenca na prvom mestu“ za njega bi imao smisla.

The New York Review of Books, 22.10.2020.

Prevela Slavica Miletić

Peščanik.net, 09.11.2020.


________________

  1. Citati iz Vladaoca preuzeti su iz prevoda Jugane Stojanović, Rad, Reč i misao, Beograd 1976.