Slobodan Vladušić se oduševio energijom mladih ljudi iz udruženja građana „Branik“, koje se bavi zaštitom istorijskog i kulturnog nasleđa Srbije. Dobro, nije to baš neki originalan zadatak; zaštitom ovog nasleđa već se bavi mnoštvo državnih institucija, od muzeja, preko biblioteka pa sve do instituta i arhiva, baš kao i veliki broj kulturno-umetničkih društava. Ali, po Vladušiću, stvar je u nečemu drugom: u tome što aktivisti „Branika“, u skladu sa poznatim Kenedijevim diktumom, ne pitaju šta država može da učini za njih, već šta oni mogu da učine za državu.

Ovo je, veli Vladušić, novost na našoj javnoj sceni, kojom inače vladaju apatija i mentalitet povlašćenosti. Odakle ovaj mentalitet? Jasno – iz socijalizma. Vladušić piše:

“Apatija koja je ovladala ovom zemljom rezultat je jednog poraznog mentaliteta koji se u nas usađivao sve od 1945. godine, a traje i danas uz stalna obećanja o donacijama iz EU. Ljudi se ovde vaspitavaju u duhu da nešto treba da im se da, a ako im se ne da, imaju, je li, pravo da ukradu. Tribina „Branika” je odličan primer jednog sasvim drugačijeg razumevanja stvari: mladi ljudi su se organizovali oko ideja koje smatraju važnim i pravilnim (i u pravu su – to jesu važne i pravilne ideje), a zatim su krenuli da deluju, da rade, ne vajkajući se kako je to posao nekakve nepostojeće elite, ili nepostojeće države i sličnih nepostojećih instanci. Taj njihov nacionalni rad nije njihova profesija, dakle oni nisu profesionalni NVO aktivisti.

Citirao bih na ovom mestu nesrećnog DŽ. F. Kenedija, koji je Amerikancima kazao da ne razmišljaju o tome šta Amerika može da uradi za njih, već šta oni mogu da urade za Ameriku. Razlika u ta dva stava je razlika između pristajanja na ulogu objekta, koji čeka da se nešto desi i koji ne poseduje više nikakvu energiju, i preuzimanja uloge subjekta koji crpi svoju energiju iz patriotske svesti da država nije nešto iznad ili protiv nas, već da smo mi to sami.”

Ostavimo sada po strani prigovore da radne akcije, koje počinju praktično već od narečene 1945, i u kojima su učestvovale stotine hiljada ljudi, svakako nisu bile primer uzimanja od države, već pre nesebičnog i solidarnog rada na obnovi i izgradnji iste. (Nije li slogan „Mi gradimo prugu, pruga gradi nas“ jedan od najjasnijih izraza upravo ove svesti o kojoj govori Vladušić – država, to smo mi?) Jasno je da kada Vladušić afirmativno parafrazira Kenedija, on pritom ne misli na bilo koju državu, a svakako ne na onu koju je obnavljana i građena u posleratnom periodu, požrtvovanim radom i solidarnošću stotina hiljada radnoakcijaša. Država za koju se treba žrtvovati, od koje ne treba tražiti već joj treba davati, nije Jugoslavija, a svakako ne SFRJ1, već Srbija. Zato su ideje koje promoviše udruženje „Branik“, po Vladušićevim rečima, „važne i pravilne ideje“.

O kakvim je tačno idejama reč? Na upit o organizaciji „Branik“, Gugl daje četiri (i slovima: četiri) odgovarajuća rezultata. Prvi među njima je Fejsbuk stranica ovog udruženja, ne naročito informativna, i najviše nalik emisiji „Na današnji dan“ – sa kratkim biografijama i slikama znamenitih Srba i Srpkinja, i opisima značajnih istorijskih događaja. Ipak našao sam ono što me je zanimalo: misiju ove organizacije u par kratkih teza. Priznajem da me nekoliko njih pomalo iznenadilo. Na primer, zaista ne razumem kakve veze sa čuvanjem istorijskog i kulturnog nasleđa ima sledeći promovisani cilj: „Podsticanje javne rasprave u pravcu jačanja nacionalnog konsenzusa, uz postepeno nivelisanje ideoloških kontrasta.“

Nije li ovo, ne daj bože, nekakvo promovisanje jednoumlja? Ne, sigurno ne. Reč je prosto o nacionalnom konsenzusu (u novoj srpskoj političkoj misli poznatom još i kao konsenzus o minimumu nacionalnih interesa) ili – radošbajićevskim jezikom rečeno – nacionalnom pomirenju. Znate već, nacija je organska celina, ali nekakve je ideologije dele, udara brat na brata (umesto svi zajedno, na Hrvata), itd. U svakom slučaju, sada je već znatno jasnije o kakvim se „pravilnim idejama“ ovde radi.

Ali rekosmo, „pravilne ideje“ na stranu, Vladušićeva glavna pohvala odnosi se na činjenicu da aktivisti organizacije „Branik“ ne traže da im se nešto da, da ne traže pomoć od države, već način kako da pomognu državi. U tom smislu, još su zanimljivija ostala tri linka. Jedan je na tekst iz časopisa Svet, pod naslovom „Sami sebi dodeljuju pare: 4,5 miliona dinara za udruženje koje je osnovao sekretar odborničke grupe ‘Treće Srbije’”, a drugi link na rezultate javnog konkursa o kojem se u tekstu govori. Sudeći po oba – organizacija za zaštitu kulturnog i istorijskog nacionalnog nasleđa, „Branik“, dobila je ove godine od Uprave za kulturu Grada Novog Sada tačno 248.000 dinara, za ukupno tri projekta.

Konačno, tu je i četvrti link – na najavu tribine održane pre nekoliko dana u Odžacima:

“Opštinski odbor Srpske napredne stranke Odžaci u saradnji sa nevladinom Organizacijom za zaštitu istorijskog i kulturnog nasleđa Srbije “Branik”, organizovao je u ponedeljak u svojim prostorijama tribinu povodom 95 godina od Velike narodne skupštine, koja je u Novom Sadu 25. novembra 1918. godine jednoglasno donela odluku da se oslobođeni krajevi Bačka, Banat i Baranja otcepljuju od Ugarske i da se bezuslovno i konačno prisajedinjuju matici – Kraljevini Srbiji.”

Vladušić se povodom čudesne energije mladih ljudi iz udruženja „Branik“, setio Jovana Skerlića, „učitelja energije“. Ja sam imao drugu asocijaciju – slogan „Energija knjige“, kojim se negde oko 1997. reklamirala izdavačka kuća „Verzal Press“, poznata još i kao izdavač sabranih dela Mirjane Marković. Zašto sam se baš toga setio, zaista ne znam. U svakom slučaju, sa jednom Vladušićevom konstatacijom teško je ne složiti se: aktivisti udruženja „Branik“ stvarno ne izgledaju kao profesionalni aktivisti nevladine organizacije.

Peščanik.net, 09.12.2013.


________________

  1. O kojoj Vladušić u tekstu kaže: „Istorija je pokazala da je to bila jedna velika greška i nikakvi crveni pasoši nekadašnje zemlje, sada preimenovane u orvelovski tzv. region, ne mogu da operu sve one mrtve, zaboravljene, da bi se napravila Jugoslavija (od civilnih žrtava u Mačvi 1914. godine, do Jasenovca i ostalih ustaških logora) i sve one mrtve na različitim stranama, koji su pratili njeno cepanje devedesetih – čime se ubedljivo pokazalo koliko je to fragilna, nesrećna i nepotrebna tvorevina bila.“