Radio emisija 26.06.2009, govore: istoričarka Dubravka Stojanović, psiholog Aleksandar Baucal, retrospektiva devete sezone.

Svetlana Lukić: Kakav užasan dan, kao da nikada više nećemo videti sunce. Kraj je juna, deca su završila školu, maturanti ovih dana polažu prijemne ispite, roditelji još uvek ropću zbog 300-400 evra koje su morali da izdvoje za maturske večeri koje su pedagozi organizovali u Hajatu i sličnim hotelima, spremaju novac za studije u nadi da će njihova deca živeti u zemlji u kojoj će diploma biti važna makar koliko i partijska knjižica.

Iako se Beograd polako prazni, na legendarnom mostu Gazela su užasne gužve. Dolaze nam sportisti na Univerzijadu, pa su gradske vlasti odlučile da zatvore po jednu traku autoputa, da gosti udobno putuju do svog i Deltinog naselja Belvil. Bićemo najbolji mogući domaćini, pa šta košta da košta. Neviđene pare su pokradene tokom priprema za Univerzijadu, a sada će i nas i putnike koji prolaze autoputem s jednog kraja evropskog kontinenta na drugi maltretirati nedeljama. I tako će, kad oduševljeni gosti Univerzijade odu kući, biti zaboravljene sve finansijske mahinacije i svi oni Romi koje je gradonačelnik negde sklonio da nam ne ruže grad. Šta je sa tim ljudima, gde su ih posakrivali, i zašto su žicom ogradili romsko naselje u Bloku 67, valjda da ni ono ne kvari sliku o našoj lepoj zemlji i ne oslabi naš međunarodni položaj u borbi za Kosovo. Zatvorena je i jedna veoma prometna petlja koja prolazi kraj kartonskog naselja, izgleda iz istog razloga. Grof Potemkin je uzor našem gradonačelniku: gomilaj žicu, bilborde, panoe, samo da se ne vidi stvarnost, oblači decu u uniforme da se ne vide socijalne razlike, sudije u toge da bi im povratile poljuljani autoritet.

I posle svega što su uradili, i još više zbog onoga što nisu uradili, ono što DS nikada neću oprostiti je odnos prema obrazovanju, nauci i pravosuđu. Sram ih bilo zbog toga. Dopustili su da obrazovanje vode Ljiljana Čolić, Slobodan Vuksanović i Miloševićev sledbenik Žarko Obradović. Je l’ čudno onda što nam deca šamaraju ostarele nastavnice, a nastavnici šamaraju decu, uzimaju mito, ponižavaju decu deleći im za svaki slučaj jedinice, jer ne znaju šta bi drugo radili sa njima.

Raspad pravosudnog sistema kojem prisustvujemo je zastašujuci. Koliko je nepojamnih presuda bilo u poslednje vreme, a poslednja je ova kojom je, umesto u zatvor, poslat na slobodu čovek osuđen na četiri godine zbog seksualnog zlostavljanja svoje maloletne ćerke. Možda smo umorni i dodatno slomljeni ovim tropskim kišama, možda će mediji, posle pomoći i zajmova koje su dobili od države, još manje smeti da govore o onome što se događa, ali doći će jesen, a sa njom i haos koji tako temeljno pripremaju.

Jasno je da nismo u stanju da ispunimo kriterijume MMF-a i da nam, prema tome, MMF neće dozvoliti da povučemo drugu tranšu kredita. I šta je naša vlada, tačnije Tadić, odlučila? Tražiće pare od Putina. Lukašenko se okreće EU i traži novac od nje, a mi – od Rusije. Još pre nekoliko meseci smo se sprdali sa izjavama koje su dolazile iz DSS da je Rusija spremna da nam pozajmi šest milijadri dolara. Tadić se izgleda u trenutku očajanja setio ideje svog bivšeg koalicionog partnera i, kako čujemo od ruskog ambasadora Konuzina, već neko vreme se dopisuje sa Medvedevim i traži milijardu, za sada, da pokrije manjak u budžetu i da nam navodno Rusi naprave metro i ostala čuda. Ministri finansija dve bratske zemlje već pregovaraju o tom kreditu i verovatno će Tadić krenuti u Moskvu da potpiše još jedan genijalni ugovor, kao onaj o prodaji NIS-a posle kojega imamo skoro najskuplji benzin u Evropi. Za tu cenu nije kriv samo Vladimir Vladimirovič Gasprom nego i naša država kojoj je najlakše da tako puni budžet. Dakle, ako nam pod našim uslovima ne daju pare ovi iz MMF-a, daće nam Rusi. Mogao bi neko da upita čega ima lošeg u ruskim dolarima, je l’ su šugavi? Izgleda da jesu, makar po onome što sam shvatila čitajući ovih dana vesti iz Rusije i slušajući ambasdora Konuzina. A šta je rekao ambasador? Rekao je da nije zadovoljan što u našoj vladi ima ljudi koji se protive razvoju odnosa Srbije i Rusije. Da li to znači da on očekuje da Tadić napravi neki sanitarni otklon, kako su govorili ovi iz DSS kada su od Tadića tražili da se odrekne Đinđićevih saradnika. Kao što znamo, Tadić je taj sanitarni otklon temeljno napravio. Otkad to ambasador jedne zemlje javno prebrojava neprijatelje u vladi zemlje čiji je gost? Drugo, njegova ekselenicija je rekla da su ruski investitori izgubili poverenje u srpsko tržište. A zašto? Na primer, kaže ekselencija, zato što Elektroprivreda Srbije kupuje pumpe za hidroelektrane u Nemačkoj, a ne od Rusa koji su kod nas kupili preduzeće Jastreb koje proizvodi iste te pumpe. On hoće da kaže da je red da kupujemo ruske pumpe, jer ovako firma, gle čuda, posluje sa gubicima i srpske radnike plaća novcem koji dolazi iz Rusije. Oni naše radnike Jastreba lebom rane, a mi kupujemo nemačke pumpe. Dakle, oni traže privilegovani status i u stvari nam poručuju da ćemo dobiti pozajmicu ako budemo kupovali njihove pumpe, njihove bakarne žice koje proizvode u Majdanpeku, a ambasador je posebno ljut zato što će u Kragujevcu možda biti otvorena fabrika autobusa. Jer, kog đavola su onda oni, Rusi, koji podržavaju teritorijalni integritet, suverenitet a sada i budžet, kupovali Ikarbus? I za te radnike, kaže, plate dolaze iz Rusije.

Možda su – verovatno jesu – i neke evropske i američke firme dolazeći u Srbiju pravile dilove sa našim vlastima tražeći monopolski položaj, ali se ne sećam da je neki njihov ambasador to tražio javno i ljutio se što se nismo sami setili da im ponudimo monopolski položaj. Čak i mi koji o ekonomiji ništa ne znamo, znamo da sa stranim kapitalom, stranim firmama, dolaze i neka pravila igre.

Ako sa ruskim kreditom za popunjavanje budžetskog deficita dolaze i pravila koja ovih dana demonstrira Putin, onda smo u velikoj nevolji. On je iznenada posetio neki supermarket i naredio poslovođi da odmah snizi cene. Zašto ove kobasice – zagrmeo je – koštaju 240 rubalja? Zato što su najkvalitetnije – osmelio se da kaže poslovođa i dodao kako ima i onih od 49 rubalja. Putin je rekao – i to je skupo, i preporučio da se snize cene, na šta je ovaj rekao kako će to svakako već sutra uraditi. Nedavno je boraveći u jednom gradu koji je živeo od cementare koju je vlasnik zatvorio, Putin odmah pozvao vlasnika, nikog drugog do oligarha Olega Deripasku, i naredio mu da potpiše ugovor kojim se obavezuje da će odmah obnoviti proizvodnju. Vladimir Vladimirovič se toliko zaneo reformskim potezima da je nedavno na nekoj izložbi slikaru zamerio što je mač u rukama nekog ruskog junaka tako mali, morao bi biti veći – i slikar je obećao da će taj propust ispraviti. A kako i ne bi, nije on to obećao jer se plaši predsednika, bivšeg KGB-ovca, nego je to shvatio kao savet slavnijeg kolege slikara. Pre nekoliko meseci održana je aukcija na kojoj je prodato, za 860.000 evra, prvo slikarsko delo Vladimira Putina. Na aukciji te slike pod nazivom Vez saznali smo da je umetnik delo namolovao za 45 minuta i da je to uradio bez ičije pomoći. Zaradu je slikarski majstor poklonio crkvi i bolnici, a onda prijavio imovinu u sledećem sastavu: stan od 77 kvadrata, 15 ari placa u okolini Moskve i dva automobila marke Lada, proizvodnja 1960. i 1965. Koštunica mora da je ganut do suza imovinskom kartom svog ruskog brata.

Dobro, u velikim smo problemima zbog stanja u budžetu ali, što bi rekla žena koja se predstavlja kao ministarka finansija, mi uvek imamo rezervni plan, a to su, vidimo, Rusi. Ali kako država raspoređuje ovo novca koji imamo, na kome štedi, koji su joj prioriteti, ima li strategiju ili se pogađa ko na pijaci? Da se podsetimo, prvo su najavljivali uvođenje tzv. solidarnog poreza, pa su posle dreke u javnosti odustali, onda su podigli porez na honorare, pa su ga posle protesta snizili, onda su rekli da će od univerziteta uzimati 40 posto prihoda, a pre neki dan se ministar nauke pogodio za 12,5 posto. Taj pijačni barometar se menja iz dana u dan, ko pokaže veće zube taj više uplaši ministre i oni popuste. A što i ne bi, ionako su do brojki došli odokativnom metodom. Uostalom, ljudi smo, Srbi smo, dogovorićemo se.

Praktično istoga dana kada smo saznali da je Ministrastvo prosvete prekinulo finansiranje istraživačke stanice Petnica, koja postoji četvrt veka i kroz koju je prošlo 50.000 talentovane dece, stigla nam je radosna vest od državnog sekretara Homena da je vlada ispunila još jedno obećanje – onih milion dolara koje su nam uzeli da bi platili za Miladina Kovačevića, nadoknađeno je tako što je novac oduzet nekim kriminalcima. To znači, kaže Homen, da nismo mi, nego kriminalci platili za Miladina. Uznemiravajuće je saznanje da ti je državni sekretar u ministarstvu pravde ili nepojamno bezobrazan ili mentalno zaostao. Ja ne vidim koje je treće objašnjenje za njegovu izjavu kojom želi da nam zapuši usta. Četvrtina tog novca koji su uzeli od organizovanog kriminala bila bi dovoljna za Petnicu, ali kome su potrebna talentovana deca? Ministru prosvete Obradoviću? Pa on i njegova stranka su svu decu koja su prošla kroz Petnicu oterali 90-ih u svet, u nadi da se više nikada neće vratiti i remetiti nacionalnu idilu kojom vlada polusvet. I taj polusvet je od naše zemlje napravio evropsko ruglo, koje sve više služi samo za sprdnju. Mi smo kao oni trivijalni i bedasti junaci, obavezni kontrasni začin svake zaista mračne tragedije.

Ovih dana mi posebno ide na živce ministar energetike i državne uprave. Šesti put za dva-tri meseca poskupljuje benzin, država se sa 60 posto ugrađuje u cenu benzina, sve tabele govore da je naš benzin najskuplji u okruženju, da ga plaćamo više nego Austrijanci, Česi, a ovim poskupljenjem ćemo prestići i Francuze. A ministar kaže – da to nije tačno. Pa dobro, je l’ i oko cifara treba da se raspravljamo, jesu i one toliko relativne? Zar nije tačno da je benzin u Hrvatskoj jeftiniji nego kod nas, a da je pri tome naša prosečna plata 300 evra, a u Hrvatskoj više od 700? Škundrić nastavlja logiku svog nekadašnjeg saborca Mirjane Marković koja je na primedbu novinara da su ljudi užasno osiromašili, a da su sankcije ispraznile rafove, izrekla znamenitu rečenicu – rafovi su prazni, jer naši građani imaju viška novca i sve su pokupovali.

U međuvremenu smo od ministra za državnu upravu Markovića saznali da ne samo da nije počelo otpuštanje viška zaposlenih činovnika, nego da se ne zna ni koliko ih ima – viška. Pa japanska mafija Jakuze je izdala saopštenje u kome kaže da je posle analize svog poslovanja zaključila da mora da otpusti 30 posto svojih zaposlenih. Kod nas je pre neki dan tek osnovana radna grupa koja će pripremiti zakon po kome će višak, ako ga bude, moći da bude otpušten. A zakon će, ako sve bude u redu, kao što neće, u skupštinsku proceduru ući tek na jesen. I posle se pitamo zašto radnici privatizovanih preduzeća blokiraju puteve i pruge, zauzimaju fabričke hale, traže nešto što im nikada i nije moglo biti obećano, a u protestima ih predvode bivši direktori koji su ih i doveli do propasti, mnogo pre privatizacije.

Čujem da su se neki Kragujevčani dosetili da prodaju grobna mesta za 1.500 evra, u mom naselju prodaju parking mesta za invalide za 1.500 dinara mesečno, ali najmaštovitiji su Leskovčani. Predsednik opštine Leskovac je uputio otvoreno pismo javnosti u kome tvrdi da grad isplaćuje milione odštete ljudima koje su napali psi lutalice. Šta je čudno gradonačelniku – to što je ujede pasa prijavilo 320 ljudi, to što se na suđenjima kao veštak pojavljuje skoro uvek isti lekar i isti advokati koji od toga imaju ogromnu dobit. Sud presuđuje ekspresno i grad plaća 200.000 dinara po ujedenom Leskovčaninu. Ukupna suma do sada iznosi 60-ak miliona dinara. Koliko li će tek zaraditi Nišlije, kod njih je besnilo tek počelo.

Ne znam šta o svemu ovome misli predsednik. Mislim da i njega polako obuzima bojazan da stvari baš ne idu najbolje, samo nema to s kim da podeli – P.R. momci bi poludeli. Ima rešenja, neka priča sam sa sobom, neka sebi napiše zaista iskreno pismo. Ali bojim se da bi se to završilo kao sa onim čovekom koji je posle godina života u laži rešio da sebi pošalje pismo, u kojem će sam sebi priznati sve. Ali onda se setio – a šta ako u pošti to pismo neko otvori i pročita? Na kraju je sebi napisao prigodno pismo puno pohvala. Zamišljam Tadićevo pismo sebi koje bi počinjalo sa „Poštovani predsedniče“, a završavalo sa „Zauvek tvoj, Boris“.

Kao što je opštepoznato, Srbija je prva zemlja koja izlazi iz krize, to nam je saopštio ministar Dinkić, a ja mislim da je to sasvim logično, pametnom ne smeta – mi možemo i da uđemo i da izađemo iz krize kad god nam padne na pamet. Samo iz čiste solidarnosti sa ostatkom sveta, zamolili smo Dubravku Stojanović da nam pripremi malo istorijsko predavanje o tome šta se desilo u toj čuvenoj ekonomskoj krizi tridesetih godina 20. veka, koja je dovela do nenormalnih potresa u svetu. Slušate našu nastavnicu istorije, Dubravku Stojanović.

Dubravka Stojanović: Krize iz mnogo razloga nisu prostor za procvat demokratije, nisu teren na kojem se razvijaju leve ideje, što bi moglo izgledati logično. Naprotiv, u krizama jačaju desni, populistički, demagoški pokreti. Zbog toga mislim da bi bilo važno da pokažemo koja su bila iskustva u delovima sveta sa veoma različitim političkim sistemima i različitim istorijama u sudaru sa tom ekonomskom krizom koja je bila prvi globalni događaj i koja je promenila ceo svet. Načini na koje su se pojedini delovi sveta menjali bili su veoma zabrinjavajući i na to naše vlasti treba dobro da obrate pažnju, debelo razmišljajući o tome kako će se, s kojim stepenom odgovornosti, odnositi prema današnjoj krizi.

Kada se govori o Evropi, uglavnom se na prvom mestu pominje nacistička Nemačka kao jedan od sigurnih rezultata ekonomske krize. Hitler je došao na vlast 1933. između ostalog i na talasu ekonomske krize. Na tome ću se najmanje zadržati, jer se o tome najviše zna. Ređe se pominje i manje se zna da je kriza u Evropi prvo udarila Veliku Britaniju i da je zbog toga Velika Britanija već od 1930. godine bila u potpunom autu, da se potpuno povukla sa evropskog kontinenta i bavila sopstvenim problemima, što je snažno doprinelo tome da na kontinentu ostane otvoren prostor i za Hitlera i za Musolinija. U spoljnopolitičkom smislu Velika Britanija u tom trenutku prosto nije imala snage da kontroliše evropski kontinent i da eventualno na vreme zakoči nešto što je počelo da se priprema.

Još mnogo gori slučaj je bio sa Francuskom, i o tome mi treba da razmišljamo. Francuska je u tom trenutku bila prevashodno poljoprivredna zemlja i kriza ju je upravo zato pogodila daleko teže nego industrijske zemlje. Kada Dinkić kaže da kriza nas i ne može da pogodi, jer smo ionako nerazvijeni – to apsolutno nije tačno. Jedno od iskustava o kojima treba da razmišljamo je upravo činjenica da je ekonomska kriza 30-tih godina mnogo više pogodila nerazvijene nego razvijene, samo što razvijeni kasnije o tome snime filmove, a nerazvijeni to ne urade, pa se mnogo manje zna šta se sa njima događalo. Ekonomski istoričari se slažu da nerazvijena poljoprivredna zemlja Francuska zapravo do početka Drugog svetskog rata nije izašla iz te krize i da se pad Francuske pod nacističku Nemačku za svega desetak dana nedvosmisleno mora dovesti u vezu sa ekonomskom krizom.

Primer Sjedinjenih Američkih Država je, naravno, takođe poznat. Amerikanci su 1932. godine izabrali, srećom, demokratu Ruzvelta za predsednika, u trenutku kada je kriza tutnjala već tri godine. To bi sada moglo da obori onu tezu o desničarskim režimima, ali treba imati u vidu da su pre njega bila tri republikanska predsednika, koji su doživljavani kao krivci za tu krizu, tako da je taj američki slučaj sasvim poseban. Ono što je poznato i što se uvek prvo uči je čuveni New Deal, dakle, jedan opsežan program oporavka američke privrede, sa ogromnom količinom državnog novca investiranog u javne radove, koji nisu podrazumevali samo izgradnju autoputeva, mostova, železnica, škola itd. Išlo se zaista na to da se zaposle svi segmenti američkog društva. Tako je, recimo, Orsonu Velsu napravljeno Federalno pozorište u kojem su posao dobili nezaposleni reditelji i glumci, a išlo se čak dotle da su neki američki pisci dobili državnu platu, što je za Ameriku prilično nezamislivo, da bi pisali vodiče kroz Ameriku. Znači, mislilo se čak na nezaposlene pisce, glumce itd. Međutim, rezultati novijih istraživanja ekonomskih istoričara jasno pokazuju da New Deal nije pokrenuo američku privredu. New Deal je umirio stanovništvo ili, kako je to Ruzvelt govorio, značio je povratak nade. Jedno četiri miliona ljudi dobilo je posao zahvaljujući javnim radovima, to je spasilo izvestan broj porodica, ljudi su se vratili u banke i moglo je ponešto da se kupi. Ali, američku privredu je pokrenuo Drugi svetski rat i ogromna industrijska proizvodnja vezana za rat. To mora da se ima u vidu, jer kada to znamo, onda taj optimistički primer New Deala postaje pesimistički, on pokazuje da uz ogroman državni napor i veoma dobru organizaciju koju je sprovela Ruzveltova administracija privreda nije mogla da se pokrene. Posledice takve ekonomske krize su mnogo dugotrajnije, njeni uzroci su daleko dublji, ne radi se tu samo o berzanskim manipulacijama. Koliko su duboki uzroci pokazao je Drugi svetski rat tek deset godina kasnije.

Japan je jedan od najzanimljivijih slučajeva. Njegova se istorija kod nas malo zna, pa moram da napravim mali uvod. U Japanu je 1868. godine počeo jedan period koji se zvao Meidži restauracija, po imenu tadašnjeg cara. Naime, Japan se tada našao na sličnoj prekretnici na kakvoj se Srbija nalazi već dva veka, kada je trebalo doneti odluku da li će Japan krenuti nekim svojim putem ili će, kako se govorilo, uzeti „evropsku vakcinu“, vesternizovati se, modernizovati se i boriti se protiv evropskog imperijalizma dok ne postane jači od same Evrope. Japanska elita donela je tu odluku i te 1868. počinje opsežan proces vesternizacije koji se sprovodi na krajnje zanimljiv način – oni su poslali delegacije u Evropu koje su proučile sve moguće sisteme i prosto napravile izbor najboljih. Recimo, kada je vojska u pitanju, uzeli su za mornaricu britanski model, a kopneni model nemačke vojske. Ili, uzeli su britanski parlament, ali u nekim drugim oblastima francusko zakonodavstvo. Znači, ceo proces društvene promene i industrijalizacije Japana počinje već 70-tih godina 19. veka. Taj proces se čvrsto ukorenio i trajao je sve do ekonomske krize. Ona, naravno, nije jedini uzrok prevrata u Japanu, ali se smatra ključnim. Ekonomska kriza je vrlo brzo pogodila Japan kao visokoindustrijalizovanu zemlju, a suština prevrata, ne samo u Japanu nego i drugde, je u tome što je poljuljan zapadni sistem vrednosti. Naravno da je i Prvi svetski rat doprineo tome, jer je početkom 20. veka izgledalo da je osvojena demokratija, da je osvojen mir i prosperitet, a dobijen je Prvi svetski rat koji je već uneo sumnju u trajnost zapadnih vrednosti, koje je ekonomska kriza onda definitivno poljuljala. U Japanu je tada počelo sve češće da se govori da, eto, Zapad ipak nema dovoljno snage i da Japan zbog toga mora da se vrati na put sa kojeg je skrenuo 1868, japansko društvo mora opet da se japanizuje, da se vrati svojim izvornim vrednostima, Japan je propao jer je uveo evropsku demokratiju, uključio se u svetsko tržište. Mora da se istakne nova parola, a ona glasi „Azija azijskim narodima“, pri čemu je Japan taj koji Aziju mora da oslobodi od Evrope i zapadnog uticaja. Dakle, to je bila ideologija koja je direktna posledica svetske ekonomske krize, koju su prvo prihvatile manje grupe mlađih oficira u vojsci, ali su im se vremenom, kako je kriza napredovala, pridružile ključne industrijske porodice poput, recimo, Tošibe. One su se priključile zavereničkim oficirskim organizacijama kao što je bilo romantično Društvo trešnjinog cveta i sl, a kasnije su im se pridružili i stari oficiri. Znači, taj pokret je krenuo iz vojske, što je veoma važno, i postepeno je ta ideologija uspostavila vezu sa ostalim delovima japanskog društva i počela je puzeća transformacija Japana u onaj specifičan oblik japanskog fašizma. To je počelo 1931. godine, a 1936. usvojen je novi nacionalni program koji je definitivno označio kraj svih veza sa Zapadom i početak osvajačkog pohoda Japana koji se završio u Hirošimi. Dakle, taj neverovatan krah Japana u političkom, vojnom, pa i vrednosnom pogledu počeo je sa svetskom ekonomskom krizom.

Svetska ekonomska kriza bila je jedan od važnih prekretnih događaja i u istoriji Kine, jer u tom trenutku, krajem 20-tih godina, tamo se vodio dugotrajni građanski rat snaga Čang Kaj Šeka okupljenih oko Kuomintanga i komunista Mao Cedunga. Kina je bila poljoprivredna zemlja u kojoj je četiri petine stanovništva živelo od poljoprivrede i, kada je došla svetska ekonomska kriza, tamo je nastupio jedan od prvih perioda strahovite gladi sa milionskim žrtvama. Upravo ta glad izazvana ekonomskom krizom omogućila je Mao Cedungu da napravi prvu sovjetsku kinesku republiku, dakle, da poveže i stavi pod svoju kontrolu neke teritorije, da napravi prvu republiku koja je bila vrsta države u državi i počne da sprovodi agrarnu reformu koju će kasnije, posle uspešno okončane kineske revolucije, proširiti na celu Kinu. Ta okolnost dovela je i do napada snaga Kuomintanga na tu republiku i kasnije do čuvenog Dugog marša 1934. godine, kada su Maovi komunisti prešli hiljade kilometara i pretvorili se u očima većine Kineza takoreći u svece. Znači, u kineskoj istoriji ekonomska kriza je izuzetno važan događaj za razvoj kineske komunističke revolucije.

Indokina je takođe vrlo zanimljiva. Ona je u to vreme u kolonijalnom sistemu, pripada evropskim silama i, kao i Kina, pretežno je poljoprivredna zemlja. Dolazi ekonomska kriza, počinju da padaju cene poljoprivrednih proizvoda, opada izvoz, širi se glad. U tom delu sveta, dakle, talas gladi izazvan ekonomskom krizom smatra se uvek jednim od najvažnijih okidača za stvaranje nacionalnih pokreta. Jedan od najpoznatijih je nacionalni pokret u Indiji, gde je ekonomska kriza takođe stvorila revolucionarno raspoloženje u seljaštvu, koje do tada nije bilo povezano s indijskim nacionalnim pokretom koji je predvodio Gandi – ekonomska kriza je izazvala homogenizaciju indijskog društva. Istovremeno se začinje i vijetnamski nacionalni pokret, Vijetmin, uvek se kaže da je on između ostalog posledica svetske ekonomske krize i kraha koji je doživeo Vijetnam kao francuska kolonija. Vijetmin će posle Drugog svetskog rata dovesti do Vijetnamskog rata – znači, posledice ekonomske krize imaćemo i 1973. godine.

Posebno zanimljiv je slučaj Latinske Amerike. Sve istorije uvek kažu da je svetska ekonomska kriza rasturila svih 20 država koje Latinska Amerika okuplja. Naravno, i to su bile poljoprivredne zemlje sa jednim neobičnim sistemom, uglavnom nametnutim od Sjedinjenih Američkih Država, po kojem je svaka zemlja proizvodila samo jedan bitan proizvod – Brazil kafu, Kuba šećer itd. Kako je puklo svetsko tržište, tako je pukao i izvoz tih proizvoda i tako su jedna za drugom počele da pucaju i države Latinske Amerike. Svuda se desilo manje-više isto – kolabirala je centralna administracija, a s njom i labavi demokratski režimi koji su uspostavljeni 20-tih godina na tom području, i stvoren je potpuno novi oblik vlasti koji do tada nije bio poznat u tom regionu. Kada kažemo „latinoamerički režimi“, mi obično mislimo na lične diktature, demagoške i populističke sisteme koji su na ivici ili krajnje levice ili krajnje desnice, nastale pre svega vojnim udarima. Taj oblik vlasti nastao je kao direktna posledica svetske ekonomske krize. Sve zemlje Latinske Amerike okrenule su se desnici i vojsci kao čvrstoj ruci, to je bila posledica beznađa koje je zavladalo, ljudi su imali potrebu da čuju populistička obećanja, ma kako bila nerealna, tako da su nekoliko godina posle 1929. oficiri i diktatori preuzeli vlast u Argentini, Brazilu, Čileu, Peruu, Gvatemali, El Salvadoru, Hondurasu, Kubi 1933. godine i u Meksiku koji je bio u neprestanoj krizi. Ti režimi su sledećih pola veka ostali na vlasti i pretvorili se u vrstu paradigmatičnog sistema latinoameričkih država. Naravno da ni ovde ekonomska kriza nije bila jedini uzrok, ali sve knjige iz istorije potvrđuju da je bila direktan povod stvaranja i održanja tih režima.

U Africi razvoj događaja nije bio toliko dramatičan kao u ostatku sveta, ali i tu je ekonomska kriza dovela do stvaranja nacionalnih pokreta koji će posle Drugog svetskog rata staviti tačku na imperijalne sisteme i izazvati raspad evropske premoći. Posle Drugog svetskog rata Evropa ima još samo trećerazrednu ulogu.

Dakle, kada tako pogledamo, vidimo da je zaista ceo svet bio u potpunosti, dubinski i trajno promenjen događajima koje obično ne posmatramo kao direktne posledice svetske ekonomske krize, nego kao skup ličnih tragedija, poput tragedija onih ljudi koji su skakali sa visokih spratova svojih bankrotiranih preduzeća u Čikagu ili Njujorku. Svet je u ono vreme bio mnogo manje globalan, mnogo manje povezan, a ipak je uticaj ekonomske krize bio takav, globalan. To danas jednostavno treba imati u vidu, ne zato što, bože moj, Peščanik širi mrak i svi treba odmah da se ubijemo, nego zato što razmišljanje o ondašnjoj krizi može doprineti u traženju ozbiljnih mera koje bi predupredile posledice današnje krize. Istorija nije sudbina, nego je treba poznavati da bi istorijsko iskustvo moglo na pravi način da se iskoristi. Ovo iskustvo svetske ekonomske krize s početka 20. veka se ovde retko pominje, a ono je važno, zato što su naši problemi slični mnogim od ovih zemalja koje sam pominjala i zato što ne sme da se izgubi iz vida činjenica o kojoj nam govori upravo istorija – ekonomska kriza ne stvara dobar teren za demokratske režime, nego teren koji pogoduje čvrstoj ruci, potrebi društva da se stvari postave na jedan siguran kolosek. Taj kolosek je onomad odveo u još veću katastrofu, Drugi svetski rat i bacanje atomske bombe u Japanu. To je bio način na koji je društvo tada reagovalo, tražeći istovremeno vraćanje država na staro i optužujući sve ono što je bilo novo – modernizaciju, demokratizaciju, pa čak i svetski mir – da je izazvalo krizu, oslabilo društva. Naravno da ekonomska kriza upravo sa time nije imala veze i zato je opasna težnja ka suzbijanju sloboda jer one, navodno, mogu da upropaste društva.

Svetlana Lukić: Kad si pominjala Latinsku Ameriku i desničarske režime koje je često vojska pučevima dovodila na vlast, govorila si o dugoročnim posledicama; trend je, izgleda, da takvi oblici vlasti jako dugo traju. Imamo te takozvane ultralevičare, koji eto nisu desničari i nisu proamerički, nego su prokubanski, proruski, prokineski. To je taj oblik vladavine.

Dubravka Stojanović: Da, to je taj oblik vladavine, to je ta vrsta reakcije – antiamerikanizam, vratimo se svojim korenima, naći ćemo mi svoj put, nećemo mi da budemo deo tog globalnog sveta. Oni sebe shvataju kao vodeće antiglobaliste, oni su ta krajnja levica, mada su negde vrlo blizu krajnje desnice, to je taj populizam koji nudi hleb za tri dinara. Ti režimi u jednom trenutku postaju totalitarni, moraju pre ili kasnije da počnu da se obračunavaju sa unutrašnjim neprijateljem, jer će on posle izvesnog vremena da upita gde je taj hleb za tri dinara. Onda će ti unutrašnji neprijatelji početi, kao što nas iskustvo uči, da se vode kao nestali, počeće na hiljade da ih hapse po stadionima, da ih bacaju u okeane kao u argentinskom slučaju. A u nekim slučajevima će se režimi okrenuti spoljnom neprijatelju, što se takođe dogodilo u Argentini kada su zbog svoje krize izazvali rat na Foklandima 70-tih godina – znači, čak i taj rat moramo da posmatramo u kontinuitetu posledica ekonomske krize – i napravili jednu od ozbiljnijih kriza Hladnog rata. Nije sada, dakle, problem što će Brazil, ili Argentina, ili Srbija da propadne, pa da kažemo – dobro, to je njihova stvar, nego je problem što takvi režimi u jednom trenutku nužno ulaze u unutrašnji ili spoljni rat, ili najčešće u oba, pa postaju diktature koje ratuju i s drugim zemljama, ili sa ostatkom sveta, kao što je bio slučaj sa Hitlerovom Nemačkom. A to vodi u dalje krize. Zato se ne sme zaboraviti da je ekonomska kriza bila ta koja je omogućila i Drugi svetski rat.

Jedan od naših problema su ti otpori demokratizaciji, modernizaciji, mada se ona nekoliko puta desila u našoj prošlosti. Međutim, mi nikada nismo imali vremena da osetimo njene pozitivne posledice, nikad nije stvarno počelo bolje da se živi. Demokratije je bilo i 1903, i u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca ranih 20-tih godina, bilo je donekle i sada. Dakle, nekoliko puta je već bilo tih pokušaja. Ali mi nikada nismo stigli do one tačke da kažemo – da, to je to, to je sistem koji funkcioniše, koji postepeno suzbija korupciju, sistem u kojem se vraća poverenje u institucije, sistem koji postepeno krči put ka pravnoj državi. Mi nismo postali pravna država, korupcija je sve veća, institucijama se sve manje veruje, dakle, mi nismo postigli onaj primarni rezultat na osnovu kojeg bi javno mnjenje moglo da kaže da vladajući sistem ima smisla. Nama je sada bolje, i sada nas je ponovo, ne našom krivicom, lupila ova kriza, koja nam ponovo neće dozvoliti da osetimo korist od demokratizacije i modernizacije društva, pa će samim tim njihovo dovođenje u pitanje biti još lakše. Reći će se – eto vidite, šta nam je to donelo, stranke korumpirane, institucije ne funkcionišu, Skupština nam je cirkus, imamo vladu za koju znamo da ne vlada. To otvara ogroman prostor za nekoga ko će da kaže – mi znamo kako treba, dajte drugari da se više ne igramo, dajte vi nama vlast, mi ćemo sve da sredimo. To je realna opasnost. Nije opasnost samo to što će nama biti teško, navikli smo, često možemo da čujemo da nas ionako nije briga, mi smo prošli i gore, 1993. godina je bila gora itd. Naravno, ali ovo su moguće političke posledice tog sloma za koji mi nismo trenutno spremni. Sada gledamo po Evropi kako se Češka, Poljska, Mađarska – koje su počev od pada Berlinskog zida imale ozbiljniji demokratski put, ozbiljnije investicije, ozbiljniju privatizaciju tokom celih devedesetih godina, koje su članice Evropske unije – ozbiljno ljuljaju, ne samo u ekonomskom nego i u političkom pogledu. Veliki je broj pokreta kod njih koji upravo postavlja pitanje čemu Evropa, čemu demokratija, čemu tranzicija, treba mi da idemo svojim putem tamo gde nam je lepše. To je u ovom trenutku užasno opasno za nas, prosto treba o tome voditi računa.

Svetlana Lukić: Slušali ste Dubravku Stojanović, istoričarku koja predaje na Filozofskom fakultetu u Beogradu na katedri za istoriju, a sada će govoriti Aleksandar Baucal, koji predaje na katedri za psihologiju istog fakulteta. Saša je, inače, posle 2000. godine, za vreme Đinđićeve vlade, učestvovao u pokušajima reforme obrazovanja u Srbiji.

Aleksandar Baucal: Svi se grupišu u nekakve klanove gde je glavni zadatak da servisiraš svoj klan. To može biti proširena porodica, rođačka mreža, politička partija ili krug kolega. Kulturološki, od tebe se očekuje da moć koju si dobio koristiš za dobrobit te male zajednice. Političke partije dele tu matricu, u takvoj proširenoj zajednici tvoja uloga je da budeš u njenoj funkciji. Pojedinac nema individualnu odgovornost ili svoj moralni sistem, već je vojnik male porodice i od njega se očekuje da uradi sve što mu se kaže. Zato pojedinac kasnije očekuje zaštitu od porodice i zato na nacionalnom nivou imamo problem sa ratnim zločincima, jer o njima mislimo kao o delu naše porodice. Kao da smo u ratu sa nekom drugom porodicom, pa ne smeš da daš svog, jer je i on sve radio misleći da servisira jednu širu zajednicu. Iz njegove perspektive to je veliki potres u glavi, kad vidi da ga odjednom isporučuju.

Ta matrica je deo svake pore našeg svakodnevnog života i istovremeno je deo korupcije. Kada ovde dobiješ neku funkciju vrlo su slabi mehanizmi odgovornosti. Kome ti polažeš račune? Dobiješ moć, a nemaš odgovornost i još si pod pritiskom očekivanja ljudi iz klana kojem pripadaš. Nije stvoren nikakav oslonac za pojedinca, kako bi odoleo svim pritiscima. Kultura i sistem te guraju u korupciju, a mi se na kraju bavimo izolovanim slučajevima, iako svi pojedinačni slučajevi izviru iz sistemskih rešenja.

Sada direktori škola imaju autonomiju, mogu da zaposle koga hoće, da odluče gde će đaci ići na ekskurziju ili matursko veče, ali nemaju nijedan mehanizam odgovornosti. Kako bismo mogli da dokažemo da neki od tih direktora nije dobro radio svoj posao? On se nalazi u poziciji da može da donosi odluke, a ne mora da razmišlja o posledicama. To ga, u stvari, čini ranjivim. Verujem da su i ti ljudi žrtve sistema, jer u pristojnim društvima pojedinac može da se osloni na okruženje i sistem, posebno u situacijama kada se nađe u ličnom iskušenju da uzme teglu meda ispred sebe, seti se da u drugom koraku postoji velika verovatnoća da će biti otkriven, to je oslonac da kaže: čekaj malo, stani. Tako se stvara oslonac za ljude da budu bolji, da se ponašaju u skladu sa svojim funkcijama, ulogama i odgovornostima i da donesu odluku koju će sutra morati da obrazlažu i brane.

Ako očekuješ da građani imaju sposobnost kritičnog mišljenja, onda u školama moraš da obezbediš situacije u kojima će deca to praktikovati. Ako nema prilike, nema ni razultata. To bi bilo isto kad bismo se pitali da li Srbi dobro igraju bejzbol. Naravno da bismo ispali duduci, ali ne zato što smo prirodno nesposobni za bejzbol, već zato što nismo imali takvu priliku. Dakle, kad bismo znali šta je rezultat onda bismo povratno mogli da uređujemo sistem na smislen način. Još važnije, mogli bismo i da identifikujemo one škole koje bolje rade svoj posao od ostalih. Zamislimo situaciju da dođe neki inspektor i direktoru škole kaže – ti si loš direktor. Onda bi on mogao da odgovori – nisam, moji učenici su u poslednje dve- tri godine postigli dobre rezultate,više njih uspeva da ispuni standarde, pravimo manje razlike između siromašnih i bogatih učenika, dobro radimo sa decom iz marginalizovanaih grupa, izbeglicama, raseljenim, Romima…

Kada bi postojali takvi ciljevi, taj direktor bi mogao da bude autonomna i odgovorna figura. Ovako je sistemski stavljen na vetrometinu gde nema nikakav oslonac da se odupre moćnicima koji na njega vrše uticaj. Dođe predsednik opštine koji je u toj opštini decenijama i tatko je na site, i kaže direktoru škole – zaposli moju ćerku. Direktor zna da je ta osoba možda loš predsednik, ali s druge strane na osnovu čega da kaže ne? To je problem, stvorena su pravila igre u kojima je prirodno da se ljudi ponašaju nemoralno i neodgovorno, da zloupotrebljavaju svoju vlast i učestvuju u korupciji jer je im je to prećutno komunicirano kao pravilo igre. I ako bi neko od njih rekao da nije profesionalno da direktor zaposli nekog ko nije najbolji na konkursu, svi bi mu se nasmejali i pitali – pa dobro znaš li ti gde živiš, na kraju bi takav čovek ispao lud.

Čini mi se da treba da se premestimo iz perspektive pojedinačnih slučajeva i da počnemo da gledamo kako to poštene ljude dovodimo u situaciju da nemaju alternativu do da se ponašaju nepošteno. Naravno, slažem se da postoji alternativa, a to je ta individualna odluka, uvek se može dati ostavka, ma šta se od tebe očekivalo. Lako je to reći kad si predsednik vlade pa te neko pritiska da uradiš nešto i znaš da će te kamere pratiti ako se odupreš, neko će to primetiti. Ali istovremeno ne vidimo hiljade malih priča koje se odvijaju u javnom mraku. Niko neće pisati o tome, jer svi smatraju da se to svakog dana desi sto puta i da to nije vest. Kod nas više nije vest „pas ujeo čoveka“, nego bi vest bila da je čovek ujeo psa. Svi smo navikli da će svako da ukrade i iskoristi sve što može da sebi ostvari neku korist. Živimo sa tom pretpostavkom da smo u džungli u kojoj svako gleda da drpi za sebe i svoj mali klan. Zato nije čudno kad klinci koji odrastaju u ovom društvu počinju da razvijaju tu vrstu strategije. Mi im šaljemo poruku da su ključne životne veštine ne da znaš i učiš, umeš i da se trudiš, da svoj posao radiš sve bolje i bolje, nego da ošacuješ koja je grupa najperspektivnija, da se učlaniš u klan i u okviru njega radiš sve što se od tebe očekuje i čekaš da te se sete. A kad te se sete, onda dobiješ priliku ne da demonstriraš da si dobar ministar ili direktor, nego da unazad naplatiš sve ono što si morao da žrtvuješ da bi bio u funkciji svog klana.

Opet smo napravili sistem u kome pojedinac radi da bi vratio sve ono što je uložio kako bi došao do funkcije i da vrati svima onima koji su mu pomogli da dođe na tu funkciju. Zato pojedincu nije na prvom mestu unapređenje poslovanja firme ili škole, nego kaže, dobro je, konačno sam se dovukao do neke pozicije, da vidimo šta smo sve imali od troškova do sada i koga sve treba da se setim.

Prosto mi se nekad čini da bi naša himna trebalo da bude pesma Leba i Soli Kao kakao. Kod nas je izgleda sve kao. Neki ministri su kao ministri, nastavnici kao nastavnici, učenici kao uče, mi smo kao građani, vlada je kao vlada, naš Ustav je kao Ustav. Kada bi počeo da govoriš sa pretpostavkom da ljudi treba da poštuju zakon, opet bi te gledali neobično, jer smo mi zakone napravili da bi mogli da pokažemo Evropskoj uniji da na papiru imamo sve, ali u životu imamo potpuno paralelni svet koji je tako napravljen da niko od nas u njemu nije srećan. Problem je što nije dovoljno da jedan čovek iskoči iz te igre. Ja mogu da iskočim danas, ti ćeš sutra, neko će prekosutra, ali to neće promeniti sistem. Samo kada bismo svi u istom trenutku zastali i prestali da igramo tu igru, proizveli bismo eho koji bi morao da se uzme u obzir. To apsolutno ne znači da mi i dalje one koji imaju najveću moć ne treba da smatramo odgovornima. Oni koji imaju najveću moć imaju i najveću odgovornost, ali ipak je važno da uvek negde po strani držimo to kako i u svojim malim životima držimo sistem koji nas guši. Znamo da taj sistem ne može da opstane, svi to znaju, ali to vam je kao piramidalna banka, svi razmišljaju: ja ću nekako tu nešto da ćapim, valjda neće da propadne dok sam ja tu, valjda ću na vreme osetiti kada će da propadne. Ali znamo da će, kao u piramidalnoj banci, većina ljudi na kraju ostati oštećena. To je sad neka vrteška, svi gledaju da li to i dalje funkcioniše, da li da se i ja tu nakačim i nekako iskoristim mehanizam, ili je došlo vreme da iskačem i ne platim cenu za ono čemu sam i ja doprineo.

Nama je najmanji problem bio to da se skine Milošević. Sada smo ostali bez figure koja nam je pomogla da ne vidimo sebe i da ne vidimo kako se taj duh proširio kroz celo društvo. Posle pada Miloševića morali smo da shvatimo, ono što je Đinđić dobro razumeo, da sada moramo da isteramo taj duh iz svih sfera društva. Moramo da rekonstruišemo sve sfere života – i obrazovanje i privredu i kulturu i nauku i univerzitet i sportska društva, sve, jer se svuda uvukao taj model razmišljanja.

Sve ono što smo kod Miloševića videli na veliko, sve je to postojalo na malo u lokalnoj samoupravi, školama i drugim institucijama. Prolazi prva dekada 2000, a mi nismo daleko odmakli u tom domaćem zadatku. Nama sada treba lider. Nema šanse da se svi koordinišemo i da svi u istom trenutku iskočimo iz igre i na taj način nateramo sistem da se promeni. Čak i kad bi dovoljno ljudi u ovoj zemlji to želeli, njima je potreban dirigent, neko ko će u nekom trenutku da podigne ruke ili ih spusti i da onda ljudi počnu zajednički da rade na tome da se promeni društvo. Nama nedostaje to liderstvo.

Sada se bavimo krizom, a u stvari nemamo viziju koje je to putovanje omela kriza? Kuda smo mi to krenuli? Nama, u stvari, nedostaje smisao. Ako činiš nešto i ne vidiš kuda te to vodi, imaš osećaj da je to besmisleno. Nama nedostaje ta tačka ka kojoj smo krenuli koja bi nam dala bazični osećaj smisla.

Imamo ljude u odelima koji spolja liče na evropejce, a u suštini se ponašaju kao gazde. Mi, postajući deo globalnog sveta, sa takvim autoritarnim društvom ne možemo daleko da stignemo. Isto kao u porodičnoj zadruzi, proširenoj familiji, imamo jednog čoveka koji misli, on je otac familije, a svi ostali su praktično u poziciji deteta. Taj model smo preneli na čitavo društvo. Šef partije misli i razgovara sa svojim savetnicima i prijateljima, a ostali su tu da slušaju. Ministar treba da misli, svi ostali slušaju. Tako kreativnu energiju društva od osam miliona ljudi svedemo na deset glava. Život je postao toliko kompleksan da jedan čovek čak više ne može da razume, a ne da promeni, nijedan segment društva. Zato sva razvijena društva postepeno razvijaju model participacije. Da svako u svom segmentu kreativno radi svoj posao, da predviđa probleme i da ih razume, da čita i uči, smisli nova inovativna rešenja. Nigde u razvijenom svetu ne funkcioniše to da on čeka da mu neko kaže šta da radi. U zapadnim zemljama šef firme se ponaša kao dirigent, a svi ispod njega su muzičari koji mnogo bolje znaju nešto drugo da rade. On ne kaže nekome kako da svira, već definiše globalni problem, delegira svakome deo tog problema, ali onda svako mora da učestvuje u rešavanju problema. Kod nas ne funkcioniše taj model, ovde se vežbaju veštine slušanja onoga ko ti je nadređen. Takvo nam je i obrazovanje. Ministar naredi onom ispod, taj naredi direktoru, ovaj nastavniku, i onda šta će nastavnik? Kako da nastavnik u takvom okruženju otvori prostor za kreativno i kritično promišljanje zajedno sa učenicima? On kaže, ja slušam ovog iznad, učenik treba da sluša mene.

Stvorili smo uslove u kojima naša deca uče veštine koje ne da im neće biti korisne sutra kada budu građani Evropske unije, nego će biti kontraindikovane, one će biti kamen oko vrata. Ono što im je bila mišica da uspeju u svom društvu, neće pomoći u Evropi. Stalno će pokušavati da isfoliraju nešto, da išibicare sistem, ali taj sistem će ih kažnjavati. Kada mislimo na obrazovanje danas, treba da mislimo na to da obrazovanje treba da pomogne deci koja će živeti život odraslog od 2020 – 2060. Sada u obrazovanju treba da im obezbedimo uslove da steknu sve one veštine koje će im biti od koristi u tom periodu, a ne samo da ih oblikujemo spram nekog života kojim nismo zadovoljni. Zašto bismo ih trenirali da budu uspešni u životu za koji znamo da će morati da se promeni, čak i ukoliko podržavamo da funkcioniše na ovakav način prosto zato što nemamo drugu mogućnost.

Na nivou Evropske unije smo pravili analizu o tome šta je potrebno mladim ljudima za uspeh u budućem životu i jedna od važnih dimenzija je bila sposobnost da se funkcioniše u heterogenim grupama u kojima postoje pripadnici različitih kultura, stavova i vrednosti. Ovde se promoviše upravo suprotno – grupisanje sa sličnima, jer mi ne možemo da funkcionišemo sa različitim ljudima. To ili odmah puca, ili se uspostavlja alfa mužijak. Kod nas je jako teško da ljudi funkcionišu u grupi gde svako ima jednaku moć, a razmišlja različito.

Možda će buduće generacije uspeti da isfoliraju, da puštaju ispravne zvukove i da sve rade kako treba, ali će u svojoj duši biti zgroženi činjenicom da je nekome palo na pamet da ga stavi, zamisli, u grupu sa osobom drugačije boje kože. To opet neće biti autentičan doprinos, čim ne radiš nešto spontano i autentično, možeš biti dobar, ali ne možeš odličan i ne možeš napredovati.

Opterećujemo duše naših ljudi jer se zbog dnevne politke razvija netrpeljivost prema nekim socijalnim grupama ili etničkim zajednicama, i tako rešavajući neki mali i trenutni problem, u stvari našim ljudima i društvu otežavamo budući život.

Dete koje danas ide u školu će 2030. biti mladi stručnjak u nekoj regionalnoj kompaniji u kojoj rade Albanac, Makedonac, Rom, Musliman iz Bosne. Možda će mu Albanac ili Rom biti šef, a on će biti opterećen tom činjenicom. Opteretili smo dušu te osobe. Zašto bismo našu decu dovodili u situaciju da sutra donose strategije da žive sa tim osećajem nelagodnosti, zašto ne bismo izgradili jedan drugačiji odnos prema drugima koji je dobar za nas?

Mnogi kažu da je raspad Jugoslavije počeo na Kosovu i da će se tamo i završiti. Mislim da je raspad Jugoslavije počeo među nama, u Srbiji. Mi smo međusobno počeli da se ne poštujemo, pa smo to projektovali na jedne, pa na druge, treće pa četvrte, pa nam se onda ta stvar vraćala. Jer, nama problem nije samo to da li ćemo trpeti pripadnike drugih naroda, mi nekada ne trpimo jedni druge. Nemamo tolerancije ni razumevanja jedni za druge, ni u porodici ni u školi ni na ulici. Mi na kraju ne završavamo raspad Jugoslavije pričom o Kosovu, već se vraćamo na pravi početak. Nulta tačka je onaj trenutak kada smo urušili minimalne mehanizme za normalne društvene procese dogovaranja i stvaranja zajedničke vizije. To je nulta tačka svih ovih dvadeset godina krize i imam utisak da se još uvek nismo ozbiljno pozabavili tim problemom.

U psihologiji postoji pojam egosintoni poremećaj, koji znači obrazac ponašanja koji je destruktivan za pojedinca, ali je u međuvremenu postao deo identiteta tog pojedinca. Dakle, pojedinac mora prvo da napravi odmak od svog ponašanja, da razdvoji svoj identitet od ponašanja, da bi mogao da počne da radi na tom ponašanju. Gledajući naše probleme, proširio sam taj pojam i stvorio konstrukciju socijalnosintoni poremećaj. Agresivni odnosi i nasilno ponašanje postali su deo našeg identiteta. Gde god da pogledate, svuda je prisutan obrazac nasilne komunikacije, to je naša difolt varijanta. Nama je kao pojedincima teško da napravimo otklon od toga jer je taj poremećaj jako raširen. To je opet ona situacija u kojoj se pitate da li sam lud ja ili su ludi svi ostali. Onda kažete, pa možda sam ja naivan, možda sam se upecao na tu lepu priču da treba normalno komunicirati, a da je ovo u stvari život. Da ja treba da sazrim i da razumem da u stvari ne treba težiti tim finim obrascima jer su oni za knjige, udžbenike i bajke, a život je nešto drugo.

Zato je jako važno da naši ljudi putuju. Kad odeš u inostranstvo, vidiš da može da se normalno komunicira čak i u atmosferi kada su interesi vrlo raznovrsni i sukobljeni i ni u jednom trenutku ne izleti nipodaštavnje druge osobe niti reči kao – ma šta ti znaš, ti si ovo ili ono, ti si Albanac ili tako nešto. Tu ima puno tenzija, ali je norma takva da se komunicira normalno. Kod nas komunikacija lako sklizne u ličnu netrpeljivost i sukob i onda dve osobe nikada ne mogu više da budu zajedno, svi prijatelji jednog i drugog su u sukobu, i porodice krenu da se sukobljavaju, umnoži se sukob.

Ljudi se ovde jako lako posvađaju, devedesetih smo videli da se kumovi zbog politike svađaju i rastaju. Kad bi neko napravio mapu Srbije i označio samo te sile koje udaljavaju ljude, mapa bi bila prilično iscrtana. To ne pomaže da se bilo šta u životu reši, to samo otežava, ali odjedanput se svi upetljamo u kučine i budemo vezani netrpeljivostima. Kod nas se ljudi smeju i kažu – pa mi smo autentični, ja njega autentično mrzim. Pa, važno je biti autentičan, ali to mora imati nekog smisla.

Kusturičin film Podzemlje je dobra slika onoga što živimo. Toliko smo dugo živeli u nenormalnim uslovima da smo se prilagodili i počeli da se ponašamo u skladu sa nenormalnim okruženjem. Naravno da nam je teško da primetimo da se ponašamo nenormalno, pa mislimo da su svi izvan našeg okruženja u stvari ludi jer se ponašaju drugačije od nas. Treba da stanemo na loptu i počnemo da sređujemo taj krš koji je svuda oko nas.

Svetlana Lukić: Ovo je poslednji Peščanik u ovoj sezoni i za kraj slušate nešto od starih snimaka. Govoriće Miodrag Zec, Vesna Pešić, Srđa Popović, Latinka Perović i Vladimir Gligorov.

Vladimir Gligorov: Zapanjen sam, recimo, a tako je bilo i osamdesetih godina, da neko dođe i pita vas da li hoćete da budete predsednik Vlade, i vi kažete „hoću“. O Cvetkoviću ja imam najbolje mišljenje, ali na osnovu čega je on rekao „hoću“? Hoćete da budete ministar finansija? Hoću. Hoćete da budete guverner Centralne banke? Hoću. Pa, mislim… Znači, vi imate neke lične ambicije, a ne razumete da dobijate neki javni posao, i u tom kontekstu morate da imate i pare i moć i ugled i popularnost, a ne da prosto budete tu.

U Srbiji postoji nešto što čega nema u drugim, čak i vrlo komplikovanim zajednicama u okruženju, a to je nerazrešen unutrašnji sukob. Imate neku vrstu nedovršenog sukoba između ljudi. Zato slušamo tu patriotsku priču u Zenici – nigde se u normalnim okolnostima, kad niste u ratu, ne priča o patriotizmu od jutra do mraka. Kakva je to uopšte tema? Međutim, jedan broj ljudi u Srbiji jeste u ratu sa drugim delom Srbije i neprestano nameće tu temu. Ako mislite da, šta ja znam, Vojvodina treba da bude autonomna pokrajina, onda ste vi izdajnik, a ne patriota. Taj nezavršeni unutrašnji sukob delimično je posledica nezavršenih spoljašnjih sukoba, koji se onda rešavaju kroz sukobe i krize na ulicama, na drugi način.

To je užasno skup posao, ali eto, to je posao kojim se Srbija bavi već praktično 30 godina. A u tom poslu neki ljudi imaju kratkotrajnu političku slavu i verovatno zbog te kratkotrajne slave sve to i rade. Taj deo ja nikad nisam uspeo da razumem. Vi dobijete neku šansu, recimo da zaista nešto uradite, nešto što stvarno menja čitavu stvar, gde je opšti dobitak očigledan. Prvi koji je dobio zaista tako veliku šansu je bio Voja Koštunica. Dobio je ogromnu popularnost, ljudi glasali za njega, potpuno je jasno šta je trebalo da uradi. Stvar se sama piše, a vi odjedanput rešite da je neki vaš unutrašnji minimalni cilj, nekakav provincijski, besmisleni cilj mnogo važniji od velike šanse koja se vrlo retko dobija. Tako je i sa Borisom Tadićem – on dobije jednu veliku šansu posle ovih majskih izbora, potpuno je jasno šta treba da radi, ali odabere da radi upravo nešto suprotno zato što hoće da se dokaže. Ako poredite sa Obamom vi vidite nekoga ko razume da je dobio ogromnu šansu da nešto uradi u toj zemlji, ne pre svega za sebe, nego pre svega da napravi nešto što će ostati krajnji doprinos poboljšanju i rešavanju niza problema sa kojima se ta zemlja suočava. To je šansa koja se ne ukazuje svaki dan, i on je toga svestan. Da li će uspeti, to ćemo videti, ali je jasno da on to želi da radi. To je ono što ste vi imali ovde – jedan, drugi, treći su dobili tu šansu i prosto to nisu videli. U Hrvatskoj je Sanader to video, njegove sposobnosti su vrlo ograničene, ali je video.

Znači, to ja ne razumem, šta je to što ljudima ovde smeta da iskoriste priliku koja se praktično sama piše, sama se strukturiše, vi prosto treba samo da budete, da kažem kao Marks, agent istorije. I vi umesto toga izaberete da imate celu noć da nešto pričate, ili da sedite, ili da se bogatite, ili da dajete intervjue i pravite se važni, tražite neke lake izlaze u nacionalizmu, patriotizmu, u nekom folkloru… Ne razumem tu sklonost da se propusti prilika koja vam se ukaže i koja i ne zahteva nikakav veliki intelektualni, politički ili moralni napor, nego prosto zahteva odlučnost i želju da to uradite. Zašto svaki put krenete stranputicom? Kog smisla ima da budete na aerodromu, jedan avion leti u Brisel, drugi u Teheran, i vi uđete u avion za Teheran?

Miodrag Zec: Jedno je kad neko društvo pozovete 1945. na štednju i obnovu, ljudi zaista jurišaju, ručno vade slavonske hrastove i prave autoput, pruga gradi nas, mi gradimo prugu. Energija naroda. Jedno je kad 2000. godine kažete – ljudi, dosta je, bre, bilo zavrzlame, mi ćemo to, to i to. Ali, posle devet godina ponovo smo na istom. Nema emocionalnog potencijala za velike projekte, sad se mora delovati institucionalno. A mi nemamo demokratski sistem. Šta će poslaniku za rad na terenu pare, kad on terena nema, nema on neposrednih birača. Ovo je nagodba partija – kakvih 250, pa ne treba nam 5 poslanika! Najbolje je e-mailom da iz partijskih centrala predsedniku skupštine stignu uputstva šta je stav. Ovo je juriš po komandi. Je l’ se Obama borio za svaku američku državu? Mora se vratiti veza naroda i poslanika. Ili druga opcija, partijski ali većinski sistem, ko pobedi nosi sve, pa ćemo onda videti. A ti imaš nešto između, politički motor ne funkcioniše. Jedan moj prijatelj kaže – Srbija je zemlja u kojoj bi Sizif morao da gura kamen nizbrdo. A ja mislim da je u najboljem interesu naše elite da se iz politikantske preobrazi u političku i državničku elitu i da pokuša da reši stvar. Sačekaće to ovi mladi ljudi, jedino je Broz umro na vreme i ovenčan slavom, već ovaj drugi naš tiranin i vladar nije umro ni na vreme, ni jednostavno, ni ovenčan slavom. Iz toga se mora učiti. Ne želim da se pogrešno shvati, ali prosto je to tako, treba vladati i gledati rezultat. A moglo se videti i prošlog leta. Sećam se koliko su me napadali kad sam predložio broj ministara – prete ljudi, bre, hoće da biju. Ali sad idem korak dalje, kažem, nemojte smanjivati broj ministara, to ne znači ništa, promenite zakone. Nemam ja ništa protiv tih običnih ljudi na šalterima, oni ne kreiraju zakone, ali možda i kreiraju. Zašto Toyota funkcioniše? Zato što svaki radnik kad izlazi s posla daje neku racionalizaciju onome koji dolazi na posao; makar bilo samo „nemoj šaraf ovaj tamo, nemoj ovamo“, ta je logika dovela do strahovite efikasnosti i na kraju najvećeg proizvođača automobila na svetu. Šta naš svaki činovnik radi? Ma, daj još jednu začkoljicu, ako nam se slučajno izmigolji na članu 9, da ga dočeka 9a, onda je moj. To je potpuno suludo.

Kad predsednik Vlade sedi iza celog metra materijala, kako će onda načelnik da nema bar 30 santimetara nerešenih stvari? Moj radni sto je uvek čist, i onda neko kaže – ovaj Zec ništa ne radi, đe su papiri, đe je nered? Kad nešto uradiš na vreme, ti si se zeznuo, to je kao da si nekom rekao da si bez posla. Potpuno je izokrenuta filozofija koja, naravno, pojedincima koristi. Uzmimo taj nesretni Kopaonik, prvi put na tom Kopaoniku ti nisi mogao da kažeš ništa kritično, to je bilo izrežirano kao Peti kongres. Govori predsednik države, govore ministri jedni drugima, a mi ostali kao slušamo. Da li si mogao nešto kritički da prozboriš? Nisi. Imao sam mnogo pitanja, ali nisam mogao da ih postavim. I pita me jedan novinar šta ja mislim o tome. A ja, pošto volim da branim onoga koga napadaju, imam problem, jer sad branim našu vlast. I kažem – ljudi, oprostite im, morali smo doći na Kopaonik, problem je toliki da sa niže tačke ne može da se vidi, i morali smo ostati četiri dana zbog velike magle, čekali smo da se razbistri, da vidimo dokle taj problem seže. Dajte, oprostite ovim ljudima, mislim, nemojte tako. Eto, ja sam ih branio koliko sam mogao.

Pečat je najubistvenije sredstvo za proizvodnju, kakav plug, kakav čekić, ašov, kompjuter – štambilj je sredstvo za proizvodnju. Politička elita sama sebi kreira posao i zaduženja, i onda nije ni čudo što se toliko namnožila administracija. À propos administracije, sad smo ponovo na pragu neke reforme i vlada u znoju lica svog traži rešenje. I šta je problem s tom nesretnom administracijom koju sad svi stavljaju na stub srama? Koja administracija, zašto ona postoji? Pa, to su ljudi koji su na vlasti ili su bliski vlasti, to im je delatnost. I šta će se desiti ako smanjimo administraciju? Zašto je ona velika? Pa, zato što praviš zakone koji su tako komplikovani, a zakon je moć i kontrola, i onda takav zakon zahteva mnogo činovnika. Ako smanjiš broj činovnika, a naročito ako im smanjiš platu, što je jedno od rešenja, šta će se desiti? Pa, redovi pred šalterima biće ogromni. Kakva je naša država i kako ona funkcioniše? Pa, prvo propišeš zakon koji ima za posledicu rast broja činovnika. Evo, primera radi, napravio si zakon o ličnoj karti tako da si smanjio trajanje lične karte sa 10 na 5 godina.

Onaj ko pravi zakon, on ga ne pravi da konstituiše prava, nego pravi zakon kao spisak zabrana i spisak potrebnih papira za vađenje dokumenata. I kad se sagneš pred šalterom, ti si slomljen čovek, a onaj tamo kad te pogleda, pa zareži, pa ne da… sad, kad onim službenicima tamo u SUP-u ili u opštini daš još manju platu, e, jado, nećeš ličnu kartu izvaditi ni za pola godine! Normalno, pa ljut je čovek, čitav dan je u onim papirima. Ko kreira zakon, taj smišlja kako da mu dođeš na vratanca. Šta on prodaje, šta je njegova delatnost? Pa, moć. Ako ti nemaš, da dođeš kod mene po neki papir, i da se pri tom ne osiliš, jer, brale, kad te ja pogledam… I stalno se neki papiri izdaju – evo, SOS prodavnica, skupi stotinu dokumenata da dobiješ papir da bi otišao u prodavnicu da kupiš dva litra ulja i odmah prodaš na pijaci.

Ključna stvar, nešto što treba da piše na vratima Vlade Republike Srbije: da država mora da se izdržava od tekućih prihoda, a ne da se zadužuje. Sad ćemo dobiti 3 milijarde, u redu, a šta ćemo 2010? Šta ćemo 2011? Pa, stiže to sve na naplatu, šta će se desiti? To smo radili sto puta, mi znači permanentno imamo 7-8 milijardi koje nam fale, koje nam neko daje. Pa, prestaće da daje ili će biti sve skuplje i skuplje, i to će biti problem. To bi trebalo, znači, da piše tamo u Vladi: možemo da potrošimo onoliko poreza koliko smo naplatili. Da li to tamo piše? Ne.

Vesna Pešić: I sada se vlast utronjala, vide da se sprema jedna ogromna oluja koja će možda i sve njih da odnese, sprema se kriza za koju niko ne zna ni koliko će da traje, ni ko će da je preživi. Prosto se oseća ta panika. Čini mi se da su građani mirniji nego što su oni. Pišu-brišu po nekim sveskama, škrabaju grafikone, računaju, preračunavaju i ne mogu da nađu nikakvu dobru računicu. Šta će oni izdumati, šta će smisliti ribara starog kći, kako je onaj Jokić iz Danasa nazvao Dijanu Dragutinović, koja je možda dobra žena, ali ne znaš iz kog je ona filma, koju ona ulogu glumi. Dakle, građanima se nije svideo taj porez od 6%, rekli su – hoćemo da vidimo da i vi nešto platite. To je bio odgovor javnog mnjenja – hajde prvo vi navalite na to vaše činovništvo, imate 28.000 činovnika. Smanjite broj ministarstava, umesto 25 neka ih bude 15, ali tako da nam pokažete da ste te činovnike otpustili. Neko je gostujući na televiziji rekao – ali mnogo ljudi će ostati bez posla, a jedan radnik mu je odgovorio, pa i mi smo ostali bez posla. Kada su privatnici kupovali fabrike, mnogo ljudi je isterano napolje, pa neka sada i ti činovnici izađu napolje. Problem je što vlast ne može da otpusti te svoje činovnike, oni ne mogu da povuku taj potez jer su napravili svoj korumpirani sloj koji im je neophodan za opstanak na vlasti. Kada je usvajan ovaj poslednji budžet ja sam videla, čisto sociološki, upravo preko strukture tog budžeta, da su oni izgradili jedan novi sloj, a taj sloj se sastoji od njih samih.

U Srbiji skoro da nema privrede. U nedelju sam bila u Kovinu, tamo nema ničega, ničega nema u Zaječaru, u Kuršumliji, nema nigde ničega. Vlast je morala da stvori jednu novu privredu u kojoj bi ljudi počeli da se zapošljavaju. Pošto se tu dogodilo u jako malom procentu, pošto je taj privatni sektor, taj sloj zdrave srednje klase bio mali, onda su oni rešili da montiraju sopstveno uporište i da naprave jednu lažnu srednju klasu. Vlast je dakle napravila zaposlenost koja je nepotrebna, ali politički važna.

E, onda su se neki dosetili – a šta je sa vašim finansijerima, da li mogu oni sada da se ispruže, da pokažu neku solidarnost? Međutim, oni im to ne mogu reći jer su tajkuni postali njihovo drugo uporište i mislim da su oni postali jedna ista grupacija. I kad kažem elita, mislim političko-poslovna elita, to je sad jedna grupa. Oni ispostavljaju zahteve koji njima odgovaraju. Setite se samo onog neviđenog skandala kad je državni sekretar Nebojša Ćirić iz Ministarstva za ekonomiju i regionalni razvoj poslao pismo poštaru Homenu u Ministarstvo pravde, koji je pismo prosledio poštarki Nati Mesarević. Očigledno je da im je to neko signalizirao – čekaj, bre, obustavljaj suđenja, nemoj da plaćam sudske troškove, nemoj da isplaćujem radnicima odštete. Na ovom slučaju se videlo da ti tajkuni isporučuju svoje želje svojim omiljenim ministrima i da mi tu ništa ne možemo da uradimo. Ispostavilo se da oni zaista mogu da oderu tu sirotinju.

Čini mi se da ljude najviše pogađa to što vlast neće da preuzme nikakvu odgovornost. Pa, ja bih preuzela neku odgovornost, rekla bih – dobro, hajde, pogrešili smo, grešili smo s tajkunima, daj da sredimo neku instituciju, daj da ukinemo ovaj način finansiranja stranaka, hajde malo da se pokajemo. Ta neka najobrazovanija Srbija, koju smo uvek zvali Demokratska stranka, u stvari se pokazala kao državni koncern koji je osnovni izvor i korupcije, i tajkuna, i te neodlučne politike, i da mi nemamo čemu da se nadamo od nje. Ali istovremeno, nemamo ni kud.

Znači, daj sad nekoga. Da bi napravio neku moralnu ravnotežu žrtvuj nekoga, žrtvuj najboljeg druga, ne interesuje me. Pokaži da ćeš da rekonstruišeš vladu, probaj sebi da napraviš neku novu tačku od koje ćeš početi da radiš drugačije.

Kad god neko nešto pita u Skupštini, da ne upotrebim ružan izraz, odgovor je – odabij, odabij, odabij. Ne samo da neće da ti odgovore na pitanje nego ti se malo i podsmevaju. To strašno nervira. Recimo, danas nam državni sekretar Homen i zamenik javnog tužioca Srbije radosno saopštavaju da smo dali 900.000 dolara za Miladina Kovačevića, i da moramo biti jako zadovoljni što smo dobili šansu da Kovačeviću sudimo u Beogradu. Kažu – to je veliko priznanje našem pravosudnom sistemu i potvrda dobrih odnosa Srbije i Amerike. Pa malo i komplimenti Jeremiću, ministru spoljnih poslova, što je sve tako dobro ispalo. Ti gledaš, i ne možeš da veruješ. Em što niko ne polaže nikakav račun, nego ih je zahvatio cinizam i smeju nam se s druge strane. Dinkić se smeje Krkobabiću, Homen nas uverava da je ovo sa Kovačevićem ispalo odlično, javni tužilac kaže da je to sjajno. Čekajte, ljudi, pa vi niste normalni!

Problem je i u tome što oni neće da se odreknu ni Miloševićeve spoljne politike. Znači, ti nećeš da se odrekneš ničega, nećeš da se odrekneš ni nacionalističke ideologije, nećeš da probaš da isporučiš tog Mladića, nećeš da izdaš srpstvo. Oni neće da se odreknu ne samo tih drugova, tajkuna, ministara, tih nikogovića koje niko živi ne zna ko su i šta su, nego hoće da zadrže i tu ideologiju, ni toga se ne odriču. Evo, kad je bilo ovo obeležavanje 10 godina bombardovanja videlo se da oni nisu priznali da je neka vojska ušla na Kosovo, oni nisu priznali da su oni taj rat izgubili, nego pričaju kako je to i dalje deo Srbije. Znači, sad na sve ovo, neće da se odreknu ničega ni od te stare priče. Oni još uvek govore – ne, ne, kad je reč o Republici Srpskoj, tu nema odstupanja. Ništa konstruktivno nisu uradili u međunarodnoj politici, ponovo su nas doveli u neku vrstu poluizolacije. Evropske integracije koje su obećali su praktično zaustavljene. Ministar spoljnih poslova se ni malo ne oseća odgovornim što tu uopšte nismo napredovali, nego i dalje priča te svoje nacionalističke priče, ali sa merakom. Hoće da postane premijer pa preko nacionalizma pokušava da zadobije simpatije građana.

Ali, bre, ni u čemu se nismo opametili, nikakvu pouku nismo izvukli i sad kad je ova kriza došla pokazali smo da mi nijednu pouku i nećemo da izvučemo, da nećemo ništa da platimo. Kažu, u Hrvatskoj je kriza, ali makar su onaj autoput napravili, mi nemamo ni mosta, ni autoputa, nemamo ništa. Malo su iščukali pločnike po Beogradu, malo su prefarbali neku zgradu, ali ni jednu instituciju nisu izgradili, naprotiv, direktno su ušli u blokiranje svih institucija. RRA im više ne radi, nema dva člana, neće da izaberu trećeg. Ona čuvena državna revizija nije još počela da radi, neće nikad ni početi. Ne rade ni na Zakonu o finansiranju stranaka, ne daju nikome da kontroliše njihove pare, to ne dolazi u obzir. Ustavni sud je u krnjem sastavu. Sve su im institucije takve, nijednu pristojnu instituciju nisu napravili i svaku su minirali, svaku su sabotirali. Oni neće nikakvu kontrolu, sve hoće da rade bez kontrole, nikakav zakon za njih da ne važi. Mi zaista imamo jednu razularenu elitu. To potpuno razulareno društvo neće ni da se pokaje, niti da pronađe greške, nego tako razulareno i dalje sedi. U gotovo svim tim krupnim skandalima su bili uhvaćeni, ali ništa nisu promenili. Ništa, samo su rekli – odabij.

Srđa Popović: Ti Holanđani toliko frustrirani što su dozvolili da ih Mladić razoruža, da nisu bili sposobni da ga spreče da izvrši genocid. Oni to ne mogu sebi da oproste, a mi smo sebi sve oprostili. I onda, naravno da se uopšte ne usuđuju da pomenu o čemu se tu radi i mislim da, s obzirom na našu moralnu fleksibilnost, mi ne možemo ni da verujemo da oni to sebi stvarno toliko prebacuju a u stvari, po našem stanovištu, nije ni Mladić kriv, a kamoli Holanđani. Eto, zato ne pominju ništa. Kad se sada pojavi Đelić i počne da priča o nepravdi, ja ne znam kako se u tom kontekstu uopšte usuđuje da upotrebi tu reč, pošto se zna šta je taj Mladić uradio, i da smo godinama lagali i čuvali ga, a čuvamo ga verovatno i sad. Sad je bila godišnjica zločina u Topčideru i ja tvrdim da je opšte mišljenje da su vojnika ubili Mladićevi telohranitelji, jer se on sakrivao u tom objektu. Ništa, mi preko svega toga prelazimo, a kad Holanđani pokažu, po nama, preterani moralni obzir, mi kažemo „nepravda!“. Stvarno nečuveno, mi smo bezočni postali.

Ja ne čitam Politiku inače, ali danas sam pogledao online-izdanje i pročitao sam tekst jednog njihovog kolumniste, nije ime važno, ali to je kolumnista Politike koja je delimično i u vlasništvu Vlade, je li tako? Tu se govori o holandskom stavu, koji se karakteriše kao mrzovoljan – baš tako, mrzovoljan, bezobrazan i nipodaštavajući. I kao uteha se onda servira kako ćemo, ako jednog dana mi budemo primljeni u Evropsku uniju, moći drugima da postavljamo uslove za ulazak, pa ćemo im naplatiti za sve ovo. To je ona linija one Koštuničine priče da pravimo štetu – ući ćemo unutra, a onda ćemo da pravimo štetu, onda ćete da vidite, kad mi počnemo da stavljamo veta! A na kraju teksta se vajka taj isti kolumnista i kaže: samo, možda ćemo mi biti poslednji koji ulazimo, pa nećemo moći nikoga da zavitlavamo.

Pa, zar je nama neko branio da uhapsimo Mladića i da mu sudimo? Je l’ nam neko branio? Pa, nije nam niko branio! Mi se stalno čudimo šta su toliko navalili s tim Mladićem, a nikad se ne pitamo zašto ga mi nismo uhpasili onda kad smo ga imali tu – a imali smo ga, i ja mislim da ga imamo i sada. Kažu, imali smo ga do 2005. Pa šta ste čekali do 2005? I sada vam je kriv Haški tribunal što insistira na isporučenju! Pa Haški tribunal je tu supstidijarno, ako mu ti ne sudiš on će ga tražiti, prema tome, i tu si situaciju sam stvorio.

To je poslednje što nam pada na pamet, da mi nešto promenimo u sebi. Ne, nego ćemo da čekamo da uđemo u Evropsku uniju, pa neka nas onda oni menjaju. Pa, to je stvarno kapitulacija, to je moralna kapitulacija i pravi nedostatak svakog samopoštovanja, kad kažete – ja ne mogu da uradim to što treba da se uradi, naterajte me nekako.

Latinka Perović: Teško je zamisliti da u jednom društvu koje se socijalno, izvinite što ću tako reći, animalizuje, vi možete da imate neki bogat demokratski politički život. Na snagu, na silu se ništa ne može. Ako čitate novine, vi ćete svakog dana naći masu primera nasilja, masu oštrih konfrontacija, pripreme sukoba. Koji smisao uopšte to ima? Bez obzira šta je uzrok ovakvog unutrašnjeg stanja zemlje, o tome može da se razgovara, mogu da se pišu knjige, mogu da se snose odgovornosti, ali jednostavno, zemlja mora da napravi neki bilans, a njen je bilans rđav. To je nizlazna linija koja traje 20 godina i ta se linija nastavlja. Mi se stvarno moramo ozbiljno zamisliti umesto što se svaki dan na nekog ljutimo i svaki dan nekog psujemo.

Ako vi samo uzmete ovo neposredno razdoblje, molim vas, mi smo imali takvu jednu provalu i primitivizma i nasilja i autoritarizma povodom tog antidiskriminacionog zakona. Mi svakog dana imamo probleme u vezi sa manjinama. Znači, na svakom koraku se srećete sa društvom koje se zapetljalo u svoje kučine, koje ne može da krene dalje. I moramo prestati sa opsenama.

Mislim da smo mi na jednoj silaznoj liniji, da idemo nasuprot vremenu, da padaju ljudi kao žrtve toga svesnog zamajavanja, da nema pravog razumevanja gde smo i šta radimo. Hoću da vam kažem da mislim da je potrebna ozbiljnost, da je potrebno nekakvo težište, središte, a središte je ta zajednička perspektiva koju hoće Evropa, koju hoće Amerika. I na kraju, ako hoćete, nema nikakvih posebnih uslova za Srbiju, za njen ulazak u Evropsku uniju, to su uslovi jednaki za sve narode. Posebni uslovi za nas proizlaze iz naše neposredne prošlosti, iz ratova, iz međunarodnog prava, iz težnji zajednice da sankcioniše te zločine, i mislim da je vrlo opasno identifikovati se sa tim i nastaviti sa gubljenjem vremena.

Ja bih samo htela da vas podsetim da je on u vreme kada je počela ta snažna kampanja protiv njega, koja je zapravo i pripremila njegovo ubistvo, rekao jednu stvar koja se potvrdila – ili ćemo mi prihvatiti duh vremena, uključiti se u evropske integracije ili će se vratiti politika koja je po svojoj suštini antievropska politika. Ne samo da ona ne želi da Srbija uđe u Evropu, nego ima jedan izrazito neprijateljski odnos prema Evropi kao civilizaciji. Dakle, to je taj izbor, ali je očigledno da je za Srbiju bitna promena politike koja daje rđave rezultate. A ti rđavi rezultati se ogledaju u daljem propadanju Srbije i niko ništa tu ne izmišlja. Za ime sveta, o tome su napisane knjige, nije alternativa nešto što je izmislio Zoran Đinđić, i on je to otkrio u srpskoj istoriji. Postoji ta liberalna tradicija, postoji neka ideja o modernoj državi, to je slabo, to nije samo zbog toga što neko neće to, to su seljačka društva koja se sporo pomeraju, koja su opresivna.

Dakle, to je jedna statičnost u mišljenju, i to mora da se menja, može neko da viče koliko hoće, može i da se tuče, ali nikakav rezultat neće iz toga izići, osim daljeg zaostajanja. Mi prosto moramo da napravimo neki bilans, da vidimo zbog čega smo mi jedini tu gde jesmo. I na kraju, moramo da počnemo da razmišljamo o sebi i razmišljajući o sebi da menjamo i način mišljenja, da zavodimo neki drugi model u političkom životu. Svi se ljute na parlament, ali znate šta, parlament je na neki način ogledalo društva, tamo su oni ljudi koje smo mi izabrali, kojima mi možemo da uskratimo mandate. Ali kažem, jedino merilo za to je da svaki čovek razmisli šta se u međuvremenu desilo sa njegovim životom, sa životom njegove porodice, sa životom njegove dece, šta se desilo i naročito kakva mu je perspektiva. To su vrlo realne stvari. Mi možemo da se sukobljavamo unutra, da se ponovo delimo na četnike i partizane, na izbeglice i domoroce, ali to Srbiju samo gura na dno istorije. Oprostite, ja sam tu vrlo otvorena i zato sigurno i ljutim ljude kao što su bili ovi mladi momci ovde, ali znate šta, nije nikakav izum istoričara da narod može istorijski da propadne. Mi možemo biološki da opstanemo, ali da u istorijskom smislu, u vreme koje se vrlo brzo menja, stvarno ništa ne značimo. Mi možemo da pretimo i Americi, mi možemo da se udvaramo Rusiji, mi možemo da govorimo da je Evropa trula i bolesna, ali osnovno je pitanje šta mi iznutra možemo da uradimo, a tu mislim da mora da se mobiliše svaki pojedinac.

Srđa Popović: Priča o manjem zlu je učinila ljude skromnima, zadovoljnim malim, lako ih je prevariti, lako podlegnu, lako poveruju, brzo se razočaraju i postaju apatični. Ali ja imam veru u to što je dato u biološkoj osnovi ljudi, a to je da su oni društvena bića. Reći ću nešto još naivnije – mislim da ljudi žele da se vole i žele da saosećaju sa drugima i žele da pomognu jedni drugima. Mislim da to nije nikakav kulturni konstrukt, mislim da je to dato u vrsti kao način na koji se jedino može preživeti.

Niko ne može preživeti sam. I jedina moja nada je da to može da dođe odozdo i da bi ovde bio potrebniji od svake partije neki duhovni pokret, neka crkva koja ne postoji, nova crkva koja bi išla okolo i podsećala ljude da pre svega treba da se vole, a posle ćemo sve lako, eto.

Svetlana Vuković: Stvarno smo nisko pali.

Srđa Popović: Vidite dokle sam dogurao.

Svetlana Lukić: Bio je ovo poslednji Peščanik u ovoj sezoni, čujemo se u septembru. A do tada, znate šta vam je zadatak – čuvajte mi Srbiju.

Emisija Peščanik, 26.06.2009.

Peščanik.net, 26.06.2009.