Oduvek sam mislio da Horkhajmer i Adorno preteruju kada tvrde da je prosvetiteljstvo totalitarno. Cela ta zavrzlama sa proglašavanjem racionalnosti modernim mitom ili modernom zamenom za mit u Dijalektici prosvetiteljstva nekako mi nije štimala, da ne govorimo o tome da mi Frankfurtska škola nikad nije bila naročito simpatična. A onda se desila Bolonja. Po Horkhajmeru i Adornu, za prosvetiteljstvo važi da sve što se ne može svesti na broj, jednostavno ne postoji. Prosvetiteljstvo, kažu ovi autori, “izjednačava mišljenje i matematiku”[1], ono teži da po svaku cenu učini svet izračunljivim – sve se može prebrojati, objasniti, izraziti u brojkama. Baš kao u Bolonjskom procesu. Bolonja želi da niveliše sve, da izračuna sve: opterećenje studenata, broj uloženih sati rada, broj kurseva, sve do poslednje stranice. Čak i ako predstavlja problematičnu teoriju modernosti, Dijalektika prosvetiteljstva nudi izvrsnu teoriju Bolonje.

E sad, šta je tu sporno? Treba li zaista tako apokaliptičnim tonom opisivati proces racionalizacije jednog neefikasnog obrazovnog sistema? I zaista, nema ničeg a priori pogrešnog u nastojanju da se u proces studija uvede neki razumni red, da se zna koliko student realno može da nauči u jednom semestru, da se zna koja znanja student poseduje kada završi četvorogodišnje studije. Ova težnja posebno je primamljiva svakome ko je poslednjih decenija završio fakultet u Srbiji. Po starom sistemu jednu trećinu napora morali ste da uložite da biste otkrili šta tačno treba da naučite, jer su ispitna pitanja obično skrivana od studenata kao da su u pitanju dosijei tajne policije; drugu trećinu vremena utrošili biste na otkrivanje izvora iz kojih treba da učite, jer su spiskovi literature čuvani skoro isto kao i ispitna pitanja. Na kraju, kada saznate (ako saznate) šta treba da naučite i odakle treba da naučite (pronalaženje knjiga iz kojih treba da učite da ne pominjem), možete najzad da se posvetite spremanju ispita, koji je, naravno, nesavladiv.

Prigovoriće mi se, znam, da nije baš tako, da ipak neretko na srpskim fakultetima postoje udžbenici. Na to odgovaram kratko i jasno: iz mog iskustva, kakvi su, bolje bi bilo da ne postoje. Takođe se može prigovoriti da spiskovi literature često postoje. Na drugi prigovor odgovaram isto kao i na prvi: možda bi bilo bolje da ih nema, jer su obično toliko obimni da videvši ih, prosečan student odmah oseti potrebu da negde iskopa neku skriptu ili nečije beleške, samo da ne mora da sve to čita (razume se, tu bi od pomoći bio udžbenik, ali avaj, udžbenici su takvi da je, kao što rekoh, obično bolje da ih nema). 

Dakle, takvom sistemu red nipošto ne bi škodio. Nije li dobro da se zna tačno šta i odakle student treba da nauči? Nije li razumno ograničiti to što student treba da nauči na osnovu jasnih kriterijuma, a ne samo na osnovu profesorskog hira? Da Bolonja traži samo elementarni zdrav razum, problema ne bi bilo. Uostalom, takva zdravorazumska pravila na pristojnim univerzitetima važe i bez Bolonje.

Bolonja, međutim, traži više, Bolonja traži dušu. Nije dovoljno imati okvirne kriterijume koji bi se onda mogli prilagođavati potrebama pojedinačnih disciplina, već morate sabrati svaki minut koji student potroši na učenje i svaku stranicu koju pročita, ne bi li se sve uklopilo u zahtevani broj bodova po kursu i godini. Bolonja pritom ne zna da nije isto da li čitate Kantovu treću Kritiku, učite iz udžbenika anatomije, ili čitate Ilijadu. Bolonji je stranica – stranica. Iz ovoga slede posebno štetne posledice po humanističke nauke: ako bi se dosledno primenili bolonjski kriterijumi, studenti književnosti više ne bi mogli da čitaju Ilijadu, Rat i mir, ili daleko bilo Prusta. Prema poslednjem uputstvu o distribuciji bodova u koje sam imao uvid pre nego što sam otišao sa Beogradskog univerziteta, broj stranica primarne i sekundarne literature koji student može da savlada po jednosemestralnom predmetu je oko tri stotine. To u praksi znači jedan kraći roman (dakle može Gospođa Bovari, ali ne i Sentimentalno obrazovanje), dve drame, ili pola Platonove Države.[2]


Mobilnost neznanja

E sad, zašto se od nas sve to traži? Traži se u ime efikasnosti, u ime mobilnosti studenata i prevodivosti diploma, u ime stvaranja jedinstvenog evropskog obrazovnog sistema. I opet, nije to nerazuman cilj. Ali, da li je zaista neophodno da čitamo pola Ilijade da bismo imali mobilnost? Evo na primer, potpisnik ovih redova je bez ikakvih teškoća upisao doktorske studije u SAD sa svojom beogradskom diplomom, bez ikakve zvanične nostrifikacije i bez ikakve evaluacije diplome, osim one koju su izvršile univerzitetske službe. Mogu takođe da potvrdim da ćete, ukoliko se obratite nekoj od agencija koje se bave evaluacijom diploma, za malu naknadu dobiti potvrdu da vaše zvanje, recimo, diplomiranog profesora engleskog jezika i književnosti sa Beogradskog univerziteta odgovara američkom B.A. Sa druge strane, jedan moj student sa Jejla upravo se sprema da provede semestar na Triniti koledžu u Dablinu. Sasvim je uobičajno, uostalom, da američki studenti provode jedan ili dva semestra na nekom evropskom univerzitetu. Da ne govorimo sada još o ogromnom broju istraživača koji su sa svojim evropskim diplomama i doktoratima došli u Ameriku, a važi i obratno.

Ako je moguća ova interkontinentalna mobilnost, zašto je neophodna apsolutna ekvivalentnost diploma da bi se postigla evropska mobilnost? Odgovor je jednostavan: nije potrebna. Jedinstveni univerzitetski prostor može da postoji i uz minimalne zajedničke kriterijume, i bez jedinstvenog sistema bodovanja, bez prebrojavanja svakog sata i svake stranice.

Zastupnici Bolonjske deklaracije po pravilu se pozivaju na zaostajanje evropskih univerziteta za američkim, i ističu američki prostor visokog obrazovanja kao pozitivan primer: “Konačno, postojanje jasno formulisanih merila u celom sistemu visokog obrazovanja omogućilo je svim američkim studentima da konkurišu za upis na bilo koju visokoškolsku ustanovu u zemlji i da veoma jednostavno, tokom studija, promene ustanovu na kojoj studiraju.”[3] Problem je samo u tome što ovo jednostavno nije tačno. U Americi apsolutno ništa ne ide po automatizmu. Postoji okvirni sistem bodova, tj. kredita koji mere opterećenje studenata, ali ne postoji nikakav rigidan jedinstven sistem bodovanja koji je svuda isti (poput evropskog ECTS). Shodno tome, nije moguće automatski preći sa univerziteta na univerzitet: odgovarajuće univerzitetske službe procenjuju svaki transkript na ad hoc bazi, i imaju pravo da jednostavno ne priznaju neke kredite. Realno opterećenje studenata dramatično varira od kursa do kursa, i od programa do programa, kako na osnovnim, tako i na postdiplomskim studijama.

Primera radi, ukoliko želite da steknete doktorat iz istorije na Jejlu, moraćete tokom prve dve godine postdiplomskih studija da pohađate ukupno dvanaest jednosemestralnih kurseva. Na Harvardu ćete morati da pohađate čitavih šesnaest kurseva, a na Prinstonu svega devet. Ukoliko ste pak doktorant sociologije, na Jejlu ćete morati da prođete dvanaest kurseva, na Djuku sedamnaest, na Čikaškom univerzitetu osamnaest.[4] 

U Americi postoje okvirne predstave o tome šta je suvislo opterećenje studenata, ali u praksi nema rigidnog brojanja kreditnih sati, a nema ga iz jednostavnog razloga što, kada bi se opterećenje računalo onako kako se računa po Bolonji (i posebno u našoj interpretaciji Bolonje), od studiranja ne bi ostalo ništa. Ja sam upravo završio sa izvođenjem nastave na jednosemestralnom kursu tokom kojeg su studenti morali da pročitaju četrnaest Šekspirovih drama, svaka u proseku dužine oko sedamdeset strana ekstremno zbijenog teksta, dakle oko hiljadu strana ukupno. U manje kompresovanom izdanju, to bi bilo negde od hiljadu i petsto do dve hiljade stranica. Ako bismo se dosledno držali bolonjskih preporuka, to bi otprilike bila jedna cela godina studija. Drugim rečima, ako bismo se dosledno držali Bolonjskih preporuka, takav kurs ne bi smeo da postoji.

Ne bih da svodim stvari na poznatu neoliberalnu dogmu da kvalitet nastaje kroz konkurenciju, dok birokratizacija guši razvoj, ali je prilično očigledno da svoj prestiž američki univerziteti duguju svemu, samo ne nekom jedinstvenom birokratskom okviru.


U duhu Bolonje

Znači li sve ovo da treba da se stavimo na stranu ovdašnjih dežurnih protivnika Bolonje, koji nas neumorno uveravaju da će bolonjski proces uništiti naš inače sjajan sistem obrazovanja? Nipošto. Naš sistem je jednostavno toliko loš da ga je teško dalje upropastiti. Teško, ali moguće. Veći deo otpora Bolonji stvar je inertnosti struktura, nespremnosti da se menjaju stare navike, i nespremnosti da se polažu računi o svom naučnom i nastavničkom radu, i to nije sporno. Međutim, daleko više od otpora Bolonji užasava primena Bolonje. Srpski obrazovni sistem je sa zastrašujućom lakoćom prešao na računanje famoznih bodova, izračunavanje radnih sati, broja kurseva i svega ostalog, i sve to odveć često bez pomisli na stvarnu reformu. Glavni zadatak je nekako uglaviti stari nastavni program u nove tabele, nekako učiniti da se brojke slažu sa onim što Bolonja zahteva. Ali na kraju krajeva, ljudi rade tačno ono što se od njih traži: ova mehanička primena spolja nametnutog modela upravo je u duhu Bolonje. Bolonja u samoj svojoj suštini jeste birokratska kalkulacija, rigidna računica koja beži od suštinskih pitanja o svrsi obrazovanja. I kada govori o smislu obrazovanja ona čini to isto tako rigidno i birokratski pozivanjem na “ishode i ciljeve”. Bolonja vas uverava da se svi problemi mogu rešiti prostom računicom.

I kada je već tako, ukoliko hoćete da nasamarite Bolonju, prirodno je da ćete to uraditi putem štimovanja brojki. Ono što sada imamo jeste pokušaj da se suludo obimni programi studija uklope u bolonjske tabele i u sistem jednosemestralnih ispita. Rezultat tog procesa obično je groteskan, tako da se ispod oblande Bolonje i dalje otkrivaju obrisi starih programa. Na studijskim programima po pravilu se može otkriti da postoji jedan ili nekoliko osnovnih obaveznih predmeta, a to su gotovo uvek isti oni predmeti koji su bili nosioci studijskih programa i do sada. Drugim rečima, ono što je do sada bilo obavezno i dalje je obavezno. Izborni predmeti zatim su dodati – jer po Bolonji izbornih predmeta mora biti – takoreći kao garnirung. Umesto da bira predmete, student u stvari često mora da savlada stari program plus izborne predmete. Tako se na mnogim katedrama BU uspelo u nezamislivom – da su nove studije teže od starih.

Doktorske studije još su bolji primer. Kao što je poznato, Bolonjska deklaracija predviđa tri nivoa studija – osnovne, diplomske (master) i doktorske, pri čemu prva dva ciklusa traju zajedno pet godina (četiri plus jedna, odnosno tri plus dve godine), dok doktorske studije traju tri godine. E sad, šta po pravilu podrazumevaju “doktorke studije” u evropskom kontekstu? Makar kada je reč o humanističkim disciplinama, ne podrazumevaju uglavnom ništa osim doktorske teze. Ako želite da steknete doktorat na Sorboni (Université Paris IV) ili na bilo kom drugom pariskom univerzitetu, morate da završite osnovne studije (koje sada traju tri godine), zatim morate da steknete le master recherche, dvogodišnji master koji podrazumeva pohađanje određenog broja kurseva, ali i izradu istraživačkog rada tokom druge godine. Po završetku mastera, studenti upisuju trogodišnje doktorske studije koje se sastoje isključivo od izrade doktorata.[5] Na engleskim univerzitetima važi slična praksa. Ako želite doktorat iz, recimo, klasičnih nauka, ili iz engleske književnosti, pohađate osnovne studije od tri godine, zatim sledi neka varijanta jednogodišnjeg mastera (M.Phil, M.St, itd) kao uvod u doktorske studije koje traju tri godine i sastoje se isključivo od izrade teze.[6] Američka situacija nešto je komplikovanija, jer tamo osnovne studije i dalje traju četiri godine, nakon kojih student upisuje integrisani program doktorskih studija, pri čemu samo tokom prve dve godine pohađa nastavu, da bi se zatim posvetio istraživanju. Sve u svemu, u Evropi morate da odradite ne više od pet godina nastave na osnovnim i master studijama pre nego što se u potpunosti posvetite istraživanju.

Osim, naravno, u Srbiji. Prema programu doktorskih studija na Filološkom fakultetu u Beogradu, doktorske studije podrazumevaju čitave dve godine nastave.[7] Provodite četiri godine na osnovnim studijama, zatim završavate master u trajanju od godinu dana, zatim upisujete doktorske studije i tokom prve dve godine pohađate nastavu. Proveli ste sedam punih godina u klupi pre nego što se u potpunosti posvećujete izradi teze za šta vam ostaje (sic!) godinu dana. Na Filozofskom fakultetu proći ćete samo za nijansu bolje. Tamo ćete tek polovinu vremena na doktorskim studijama posvetiti pohađanju kurseva.[8]

E sad, pitanje je gde to doktorska disertacija može da se napiše za godinu ili godinu i po dana. Ne može, naravno, nigde. Takođe je pitanje šta to srpski doktoranti imaju toliko da nauče, jer ako treba da idu na nastavu duže od svih drugih doktoranata na svetu, valjda će nešto više i naučiti. Razume se da neće, jer su postdiplomske studije i do sada na jedvite jade izvođene, i sastojale su se najvećim delom od predmeta koji su ili redundantni (drugim rečima, ponavljano je gradivo koje je već savladano na bezumno obimnim osnovnim studijama) ili besmisleni (mogao bih vam reći štošta o novom rimskom kurzivu, beneventani, i drugim aspektima latinske paleografije, iako me ni srednji vek ni pozna antika uopšte ne interesuju). Ako je i do sada jedva sastavljan program za onu jednu godinu nastave na starim magistarskim studijama, kako će se sada sastavljati program za tri godine master i doktorskih studija?

I uopšte, čemu sve to? Ja mislim da za ovu neobičnu praksu uopšte ne postoji neki naročito dubokouman razlog. Sve je to, naime, igra brojki. Treba negde skupiti tih 180 ECTS bodova, treba nekako izbrojati te sate. Uostalom, sam naziv “doktorske studije” lepo kaže da se ima studirati, to jest, da se ima ići na časove, i da se moraju polagati ispiti. Neko je, jednostavno, stvari shvatio bukvalno.

Veoma je, naravno, privlačna ideja da problem nije u Bolonji, već u onome što je u Srbiji od Bolonje napravljeno. Međutim, što reče Branko Miljković, ako smo pali bili smo padu skloni. Ako su stvari shvaćene bukvalno, to je zato što su stvari same po sebi takve da se lako daju shvatiti bukvalno. Kada je počela primena Bolonjske deklaracije, vodio sam se principom izbora između dva zla: jeste zaglupljujuće, ali bar će uvesti neki red i malo razdrmati sistem koji ne funkcioniše i koji ne želi da se menja. Problem je međutim u tome što je Bolonja, sa svojim beskrajnim tabelama koje treba popunjavati, idealan okvir za sprovođenje formalne umesto suštinske reforme. Ona omogućava da se pitanja o koncepciji studija i smislu obrazovanja vrlo lako svedu na jedno jedino pitanje: kako postojeće programe uz što manje muke modifikovati, ne bi li se uklopili, stvarno ili prividno, u brojke koje Bolonja nalaže. Tako Bolonja postaje (o ironije!) najbolji saveznik svih koji ne žele reformu ili prosto hoće da je pregrme uz što manje napora.


Najgore od oba

I slepi otpor Bolonji i slepa primena bolonjskih pravila simptomi su istog stanja – odbijanja da se racionalno i samostalno promisle okviri reforme. Ukoliko do kraja prihvatite Bolonju, stvar je jednostavna – ne morate uopšte da mislite, jer tabele i bodovi misle umesto vas. Ukoliko je potpuno ignorišete, onda opet ne morate da mislite, jer možete da mirno nastavite sa reprodukcijom istog modela studiranja koji je tu već decenijama. Najzad, ukoliko pokušate da nasamarite Bolonju, ako hoćete, kao što su pokušali mnogi tvorci studijskih programa, da jednostavno izrazite stare programe bolonjskim jezikom, sva je prilika da ćete stvoriti galimatijas koji će sadržati najgore od oba: i rigidnost Bolonje i neefikasnost starog sistema studiranja. Niti je Bolonja potrebna da bi do reforme došlo, niti primena Bolonje garantuje razumnu reformu. Osnova za razumnu reformu jeste u odbacivanju onog najekstremnijeg u starom sistemu, i onog najrigidnijeg u Bolonji.

S jedne strane, sasvim je očigledno da je megalomanija najveći problem dosadašnjeg sistema obrazovanja. Stari programi isuviše često su pretpostavljali da će svaki student biti vrhunski stručnjak. To naravno, ne znači da je takav sistem zaista i proizvodio sve same vrhunske stručnjake (što je inače omiljeni argument njegovih branilaca). On je samo prosečnog studenta bombardovao suludom količinom informacija, kao da će dotični koliko sutra početi da piše doktorat iz odgovarajuće naučne oblasti. Taj sistem jednostavno je odbijao da prihvati da student osnovnih studija (a osobito prosečan student osnovnih studija) nije specijalista koji treba da vlada svim aspektima određene discipline. Drugim rečima, sistem je odbijao da prihvati da postoje različiti nivoi znanja, da gradivo nekada treba prilagoditi i razvodnjiti, te da postoje stvari koje se ne moraju znati. Taj sistem odbijao je da shvati jednostavnu činjenicu da ako prosečnog studenta tretirate kao doktoranta, nećete od njega i napraviti doktoranta, nego ćete dobiti prosečnog studenta smetenog viškom informacija koje nije u stanju da apsorbuje u zadatom roku.

S druge strane, treba se smesta odlučno odreći blesave ideje da je fakultet samo strukovna škola koja sprema za tržište rada. Time ne želim da kažem da možemo školovati beskrajne horde istoričara umetnosti bez svesti o ekonomskoj realnosti, ali želim da kažem da univerzitetsko obrazovanje sadrži još neke ciljeve osim štancovanja fah-idiota. Jer ako je famozno društvo znanja u stvari društvo fah-idiota, onda neka, hvala. Da bismo imali slobodno građansko društvo, neko ipak mora da pročita i prokletu Ilijadu. I to celu. Ne pola, ne isečke. Celu.

Između jednog sistema koji je očigledno neodrživ i jednog koji je očigledno zaglupljujući, između studija koje u roku ne može da završi niko i studija koje, makar u teoriji, može da završi svako, treba odabrati studije koje će povećati prohodnost bez potpunog razaranja samih osnova univerziteta. Treba stvoriti nekakvu ravnotežu između pohvalne ali neodržive pretenzije na sveobuhvatnost, i razumljive ali opasne težnje da se udovolji tržištu rada. To znači da cilj treba da bude kreiranje sistema visokog obrazovanja u kojem mora biti mesta za znanja koja nisu na neki očigledan način primenljiva u praksi. Univerzitet svakako mora biti efikasniji nego što je do sada bio, ali isto tako mora biti mesto intelektualnog istraživanja koje ne vodi lako merljivom ishodu.

Zastupnici Bolonjske reforme u pravu su kada kažu da “evropski univerziteti sve više gube korak u takmičenju sa američkima, na mnogim planovima.”[9] U traženju modela, možda bi se zaista trebalo okrenuti obrazovnom sistemu SAD, mada i u tom sistemu postoje raznorazne manje i veće nakaznosti, kao i ogromne razlike između prestižnih univerziteta i onih koji uglavnom služe za obrazovanje najsiromašnijih slojeva stanovništva.[10] Pa ipak, teško je oteti se utisku da su najprestižnije obrazovne institucije u Americi posvećene ciljevima koji su u mnogo čemu suprotni od onih kojima teži Bolonja. Dok Bolonja zahteva da se jasno definišu ciljevi i ishodi svakog studijskog programa, kao i korist za krajnjeg korisnika, obrazovni sistem SAD prilično se čvrsto drži modela slobodnih veština. Na Jejlu je već decenijama od svih oblasti studiranja (takozvanih “majors”) najpopularnija istorija.[11] Na nivou čitave Amerike, Engleska književnost je kontinuirano među prvih deset najpopularnijih, ispred ekonomije i informatike.[12] Harvard, taj rasadnik političke i ekonomske moći, bez ikakvog stida obznanjuje: “Harvardsko obrazovanje je liberalno obrazovanje – što će reći, obrazovanje koje se stiče u duhu slobodnog istraživanja, i nije vezano za određenu oblast znanja niti za upotrebljivosti u određenoj struci. Ova vrsta učenosti nije samo nešto što obogaćuje život; reč je o jednom od dostignuća civilizacije.” [13]

Daleko od toga da je model slobodnih veština idealan odgovor na izazove pred kojima se nalazi visoko obrazovanje. Pa ipak, nije slučajno da upravo onaj obrazovni sistem na koji se zastupnici Bolonje pozivaju, počiva na pretpostavci da univerzitetsko obrazovanje ima još neki smisao osim proizvođenja radne snage.

Na kraju, možda zaista postoje discipline koje mogu lako da prežive pretvaranje fakulteta u strukovne škole. Može biti da se po Bolonji zaista mogu školovati inženjeri elektrotehnike. Postoje, međutim, discipline koje ne mogu da prežive logiku Bolonje, u kojima se pitanje ishoda obrazovanja jednostavno ne može postaviti onako kako to Bolonja traži. Humanističke nauke u Srbiji svakako treba spasiti od sopstvene tromosti, netransparentnosti, arhaičnosti, neefikasnih metoda rada, te nerazumnih zahteva koji se postavljaju studentima. Rečju, potreban je nekakav red, i potrebno je nekakvo polaganje računa. Međutim, poželjno je da, kad se red zavede i računi polože, ispod birokratski nametnute hrpe zahteva ostane nešto i od nauke i studiranja. Zato nije izvesno da li humanistiku treba više spasavati od nje same ili od Bolonje. Spasavati je uz pomoć Bolonje izgleda da je najnesrećnije rešenje.

 
Autor  je doktorant na Department of Comparative Literature, Yale University

Peščanik.net, 20.12.2009.


[1] Nije mi pri ruci srpski prevod, pa se pozivam na engleski: Max Horkheimer and Theodor W. Adorno, Dialectic of Enlightenment: Philosophical Fragments, trans. Edmund Jephcott, Stanford: Stanford University Press, 2002, 19.

[2] Ovaj tekst odnosi se u prvom redu na humanističke nauke. Može biti da Bolonja savršeno funkcioniše na Mašinskom fakultetu. Međutim, sama činjenica da je ceo proces zasnovan na pretpostavci da se na identičan način može reformisati i nastava elektrotehnike, i nastava istorije umetnosti, i nastava svetske književnosti, dovoljno govori o intelektualnoj nedoraslosti čitavog projekta.

[3]Evropski univerzitet 2010? Priredili Srbijanka Turajlić, Staša Babić i Zoran Milutinović, Beograd: AAOM, 2001, 20.

[4] Svi ovi podaci dostupni su na internet prezentacijama odgovarajućih katedara.

[5] Videti: http://www.paris-sorbonne.fr/fr/spip.php?article544 kao i http://www.paris-sorbonne.fr/fr/spip.php?article4331 Pristupljeno 17. decembra 2009.

[6] Na primer: http://www.english.ox.ac.uk/prospective-graduates/research-degrees.html Pristupljeno 17. decembra 2009.

[7] Dokumenti koji uređuju organizaciju doktorskih studija dostupni su na sajtu fakulteta. Videti posebno: http://www.fil.bg.ac.rs/postdipl/doktorskeprogram.pdf Pristupljeno 17. decembra 2009.

[8] Videti: http://web.f.bg.ac.rs/index.php?sid=13 Pristupljeno 17. decembra 2009.

[9]Evropski univerzitet 2010?, 11.

[10] Vrlo dobar tekst o američkom sistemu visokog obrazovanja može se, za divno čudo, naći ovde: http://www.nspm.rs/polemike/gluvi-telefoni.html Pristupljeno 17. decembra 2009.

[11]http://www.yale.edu/oir/open/pdf_public/W038_YC_Popular_Majors.pdf Pristupljeno 17. decembra 2009.

[13]http://www.admissions.college.harvard.edu/about/learning/liberal_arts.html Pristupljeno 17. decembra 2009.


The following two tabs change content below.
Aleksandar Stević (Beograd, 1980) diplomirao je i magistrirao opštu književnost i teoriju književnosti na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Doktorirao je komparativnu književnost na univerzitetu Jejl. Radio je na visokoškolskim institucijama u SAD, Velikoj Britaniji i na Bliskom istoku, a trenutno predaje englesku književnost na univerzitetu Lingnan u Hong Kongu. Autor je studije Falling Short: The Bildungsroman and the Crisis of Self-Fashioning (University of Virginia Press, 2020) te priređivač zbornika Politika tragedije (Službeni glasnik, 2014) i, sa Filipom Cangom, The Limits of Cosmopolitanism: Globalization and Its Discontents in Contemporary Literature (Routledge, 2019). Objavio je veći broj naučnih radova o evropskom romanu 19. i 20. veka. Na srpski je preveo studiju Narativna proza Šlomit Rimon-Kenan (Narodna knjiga, 2007) kao i roman Šuma noći Đune Barns (Službeni glasnik, 2018).