Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Sticajem okolnosti, poslednjih dana intenzivno sam se bavio plagijatima. Nekoliko studenata u čijim radovima sam uočio plagiran materijal uporno me je ubeđivalo da plagijata u njihovim zadacima nema ili da ga nema mnogo. Jedna studentkinja rekla je da je koristila razne izvore sa interneta, ali samo kao inspiraciju, a da je rad u suštini njen. Njoj sam objasnio da se svi izvori moraju dokumentovati, te da zamena nekih reči sinonimima, izmenjena sintaksa i promenjen red rečenica u odnosu na originalni tekst nisu „inspiracija“ nego svesna manipulacija izvršena sa ciljem da se prikriju tragovi prepisivanja. Jedna me je ubeđivala da je njen rad samo delimično prepisan i da bi shodno tome trebalo da joj dam bar neki bod za onaj deo teksta koji je originalan. Njoj sam objasnio da je to nebitno, da su joj bodovi oduzeti zato što je plagiranjem počinila tešku povredu pravila studiranja, i da treba da bude srećna što je nisam na licu mesta oborio i prijavio univerzitetskoj administraciji. Imao sam takođe slučaj studentkinje koja je bila jako iznenađena svojom lošom ocenom pošto softver za utvrđivanje podudarnosti nije ništa uočio. Njoj sam, pak, ponovio ono što kažem svim svojim studentima na početku semestra: da je softver samo pomoćno sredstvo a ne vrhovni arbitar, da je beskoristan kada je plagirani materijal preveden sa drugog jezika, da po prirodi stvari registruje samo tekst koji postoji u elektronskom obliku, i da vrlo često ne uzima u obzir članke iz onih baza podataka koje naplaćuju pristup. Svakog semestra svojim studentima kažem i to da posle stotina i stotina pročitanih radova umem da nanjušim plagijat na razdaljini od deset kilometara, i da ću ih uhvatiti sa ili bez pomoći softvera. Većini polaznika ovog kursa (reč je o prvoj godini osnovnih studija) ipak nisam morao ništa da govorim jer su oni pošteno odradili zadatak koji im je postavljen.

Elem, nisam očekivao da stvari koje moram da objašnjavam svojim najlošijim (ili najbezobzirnijim, kako se uzme) studentima treba objašnjavati i naučno-nastavnom veću FON-a. To je, naravno, samo moja greška: ko mi je kriv što se svaki put ponadam da će se naći neki institucionalni mehanizam koji će stati na put akademskom lopovluku. Utoliko sasvim razumem osećaj gneva i nemoći koji izbija iz poslednjeg teksta Dejana Ilića – možda zaista treba priznati da FON nije „ni naučna ni školska ustanova“ (obratiti pažnju na upotrebu navodnika pri citiranju). Sa druge strane, koliko god stvar izgledala beznadežno, mi koji držimo do elementarnog akademskog poštenja ipak nemamo drugog izbora nego da i dalje insistiramo na očiglednim činjenicama, onako kako to poslednjih dana čini profesor Karapandža koji je i otkrio i dokumentovao plagijat Malog. Možda zaista ne treba imati iluzija da će se korumpirane ili nekompetentne komisije dozvati pameti (i poštenju), ali mi se čini da otpor lopovima i lažovima ipak zahteva da im se posle svake nove laži i podvale staloženo i razložno objasni da su lopovi i lažovi. U to ime u nastavku ovog teksta nudim kratku disekciju ovog najnovijeg akademskog nitkovluka.

Najnovija laž tiče se procenata – tobože prepisani tekst čini relativno mali procenat doktorata, te kao takav ne utiče bitno na ukupan kvalitet rada koji, bez obzira na sporadične propuste, daje originalan naučni doprinos. Ostavljam ovde po strani to što je po svoj prilici obim plagijata bitno veći, kao i to što komisija izgleda nije razmatrala sve primere koje je profesor Karapandža otkrio. Značajnije je to što se ovakva odbrana zasniva na dva podmukla trika. Prvi trik sastoji se u tome da se pitanje plagijata predstavi kao suštinski kvantitativno: ako si prepisao šezdeset posto to je strašno, ali ako si prepisao šest posto, onda nema veze.1 Drugi trik sastoji se u tome da se akcenat prebaci sa pitanja plagijata na pitanje naučnog doprinosa doktorske teze, kao da se te dve stvari potiru pa ako ima originalnog naučnog doprinosa, onda nema veze što ima i plagiranja.

Prvo o procentima. Iako sam pročitao sam bog zna koliko različitih univerzitetskih pravilnika o plagiranju, još nikada se nisam susreo sa nekim pravilnikom koji definiše dozvoljeni opseg plagiranja. Štaviše, iako sam studirao i radio na pet različitih visokoškolskih institucija na tri kontinenta, prvi put u životu sam čuo da neko govori o dozvoljenom procentu preuzimanja tuđeg teksta tek nakon što je otvorena afera sa doktoratima političara u Srbiji. Tada su se u javnosti mogle čuti izjave da je preuzimanje, na primer, do dvadeset procenata tuđeg teksta bez navođenja izvora dozvoljeno, što je, naravno, glupost.

Plagijat nema veze sa procentima nego sa poštenjem. Naravno da je gore ako prepišete osamdeset posto nego ako prepišete deset, ali je i jedno i drugo težak prestup. Gore je ako ste ubili pedeset ljudi nego ako ste ubili jednog, ali vas to što ste ubili samo jednog ne čini nevinim. Stvar je u tome što plagijat, osim u baš najblažem obliku, zahteva svesnu manipulaciju. Ponekad su male nenamerne greške u citiranju moguće – možda ste, oslanjajući se na svoje beleške, naveli neku rečenicu kao da je reč o parafrazi, a zapravo je reč o direktnom citatu koji je zahtevao navodnike. To ne bi smelo da se dešava, ali zaista može biti reč o nenamernom propustu. Sve preko toga, međutim, podrazumeva svesnu nameru da se preuzme tuđi tekst i da se to preuzimanje prikrije. Kao što ne možete slučajno da opljačkate banku, isto tako ne možete slučajno da prepišete čitave pasuse ili stranice. Neke stvari naprosto zahtevaju postojanje namere i ne mogu se uraditi iz nehata.

Kao što su ukazali i Dejan Ilić u svom poslednjem tekstu i Raša Karapandža u svojoj temeljnoj analizi doktorata Malog, odbrana da ste slučajno zaboravili da stavite navodnike je, naravno, idiotska. Prvo, korišćenje postojeće literature je tako bazična stvar da bi njome, kao što Ilić primećuje, morao vladati svaki student osnovnih studija, ako ne i svaki srednjoškolac. Braniti se tvrdnjom da niste znali da pravilno citirate, to je otprilike kao da skrivite saobraćajnu nesreću pa se onda branite tvrdnjom da niste krivi pošto vi u stvari ne znate da razlikujete gas i kočnicu, a ne razumete baš najbolje ni čemu služi semafor. Drugo, i možda važnije, ne postoji praktično nijedna situacija u kojoj je potrebno da odjednom citirate više od stotinak reči iz tekstova drugih istraživača (a i to je mnogo, i radi se samo ponekad, ako je baš neophodno). Prema tome, čak i da je Mali nekim slučajem naznačio da sporni delovi rada nisu njegovi, ne postoji nikakvo opravdanje da se preuzimaju stranice i stranice tuđeg teksta. Drugim rečima, čak i da je Mali adekvatno dokumentovao izvore, obim citata u njegovom tekstu bio bi neprihvatljivo veliki i zahtevao bi da se rad odbije ili preradi.

Da se vratim na pitanje originalnog naučnog doprinosa. Koliko sam shvatio, najnovija odbrana Malog počiva na tvrdnji da, nezavisno od propusta u citiranju (za koje se, netačno, kaže da su malog obima), njegova disertacija sadrži originalne naučne uvide. Problem sa ovom odbranom je u tome što je, da se poslužim sportskim rečnikom, plagijat prekršaj za isključenje i diskvalifikaciju. Vi možete, na primer, sedamdeset minuta igrati fudbal pošteno i fer, ali ako u sedamdeset i prvom minutu utakmice namerno polomite nogu protivničkom igraču, letećete napolje. Ili, da se poslužim jednom preciznijom analogijom, zamislite maratonca koji pošteno pretrči četrdeset kilometara ali u jednom trenutku tokom trke nađe prečicu i tako skrati sebi trasu za jedan kilometar, pa umesto četrdeset dva kilometra istrči četrdeset i jedan (i naravno ostvari odlično vreme). E sad, da li možete da zamislite nekoga ko bi tvrdio da taj maratonac ne treba da bude diskvalifikovan jer je, zaboga, celih 95 posto trke pošteno istrčao, a samo je tokom 5 posto varao? Ne možete, naravno, jer niste blesavi. Neke stvari se jednostavno ne tolerišu zbog toga što narušavaju fundamentalne moralne i profesionalne principe. Precizan obim plagijata nije presudan; presudno je to što ili a) postoji tako temeljno nepoznavanje tehnike naučnog rada da kandidat nije spreman da se bavi naukom ili b) kandidat svesno vara korišćenjem tuđih tekstova na nedozvoljen način, zbog čega mora biti diskvalifikovan iz daljeg bavljenja naukom. Prosto rečeno, vi možete svoj posao obavljati pošteno i savesno 95 posto vremena, ali ako preostalih 5 posto provodite tako što potkradate poslodavca, ostaćete bez posla i završićete u zatvoru.

Da rezimiram, svakome ko je čitao originalnu analizu profesora Karapandže moralo je nakon pet minuta biti jasno o čemu je reč. Ako je neko baš nepoverljiv i želeo je da sam uporedi disertaciju Malog sa izvorima iz kojih je plagirao, za to je potrebno još deset minuta, pošto je sve dostupno na internetu. Dakle, računam, ukupno petnaest minuta da bi se čovek nedvosmisleno uverio su delovi disertacije jednostavno prepisani. Preko toga (da budem baš velikodušan), potrebno je još nekoliko dana da se sve lepo popiše i sastavi izveštaj. Okolnost da Univerzitetu u Beogradu treba pet godina da sprovede postupak, uz upornu (i, po svoj prilici, uspešnu) opstrukciju matičnog fakulteta, govori o svoj dubini institucionalnog sunovrata. Ne znam da li sam spreman da se složim sa Ilićem da to više nije univerzitet, ali da nekim delovima sistema visokog obrazovanja nema pomoći i da je, shodno tome, rešenje u amputaciji a ne u lečenju – u to, bojim se, nema sumnje.

Autor je doktorirao komparativnu književnost na Jejlu, a predavao je na Fiološkom fakultetu u Beogradu, Koledžu Hempšir u Masačusetsu (SAD) i Kraljevom koledžu u Kembridžu (Velika Britanija). Trenutno predaje englesku književnost na Univerzitetu u Kataru.

Peščanik.net, 11.05.2019.

Srodni linkovi:

Dejan Ilić – Wannabe doktor

Raša Karapandža – Žalba na odluku NNV-a Fakulteta organizacionih nauka

Ognjen Radonjić – Univerzitet ima poslednju reč

Dejan Ilić – Pa šta ako je prepisao!

N1 – Srbijanka Turajlić, Vesna Rakić Vodinelić i Raša Karapandža o plagijatu Malog

PLAGIJATI

________________

  1. Inače, čak i u najpovoljnijoj verziji po Malog, prema kojoj se obim plagiranog teksta kreće oko 6 posto, reč je o nekih petnaestak stranica teksta!
The following two tabs change content below.
Aleksandar Stević (Beograd, 1980) diplomirao je i magistrirao opštu književnost i teoriju književnosti na Filološkom fakultetu Univerziteta u Beogradu. Doktorirao je komparativnu književnost na univerzitetu Jejl. Radio je na visokoškolskim institucijama u SAD, Velikoj Britaniji i na Bliskom istoku, a trenutno predaje englesku književnost na univerzitetu Lingnan u Hong Kongu. Autor je studije Falling Short: The Bildungsroman and the Crisis of Self-Fashioning (University of Virginia Press, 2020) te priređivač zbornika Politika tragedije (Službeni glasnik, 2014) i, sa Filipom Cangom, The Limits of Cosmopolitanism: Globalization and Its Discontents in Contemporary Literature (Routledge, 2019). Objavio je veći broj naučnih radova o evropskom romanu 19. i 20. veka. Na srpski je preveo studiju Narativna proza Šlomit Rimon-Kenan (Narodna knjiga, 2007) kao i roman Šuma noći Đune Barns (Službeni glasnik, 2018).