Radio emisija 03.04.2009, govore: sociološkinja Vesna Pešić, pravnica Vesna Rakić-Vodinelić, profesor ekonomije Miodrag Zec i književnica Dubravka Ugrešić.

Svetlana Lukić: Dobar dan. Imam stomačni grip kao pola ljudi koje znam i zato nemam šta da izjavim na početku ove emisije. Uostalom, osoba koja umesto procvetalog voća vidi drveće pokriveno snegom i koja se obradovala najnovijoj privatnoj inicijativi austrijskog lekara koji je za samo 37 evra izbacio recept za samoubistvo, idealnu koncentraciju tableta koja vam treba, isključuje sebe iz bilo kakve ozbiljne rasprave. Danas će u emisiji ozbiljno govoriti Vesna Pešić, Miodrag Zec, Vesna Rakić-Vodinelić i Dubravka Ugrešić. Na početku današnjeg Peščanika slušate Vesnu Pešić.

Vesna Pešić: Vlada mora da dobije pozajmicu od MMF-a, ali pre toga mora strašno da skreše javnu potrošnju koju je prošle godine neopravdano podigla. U decembru prošle godine desio se potrošački bum, penzije su podignute 10%, podsticana je potrošnja.  Onda su se ministri dogovorili da će da uvedu porez od 6%, što bi se odrazilo i na plate i na penzije, ali posle samo dva dana odustali su od te ideje zato što su ljudi počeli da se bune. A naša politička elita je doživela jedan potpuni moralni bankrot i više nema nikakav legitimitet da traži od građana da stežu kaiš. Zbog toga su se i uplašili reakcije građana i onda su rekli – hajde da pronađemo neko drugo rešenje, da nađemo neku varijantu koja će malo manje da boli, pa nas više niko ništa neće pitati, pa ćemo tako nekako da se provučemo. Mislim da tu postoji jedan veliki problem, oni su zapali u neku vrstu kukavičluka upravo od tog nedostatka moralne sigurnosti u sebe. Sve su  spiskali za ovih nekoliko godina. Ne mogu više da se pozivaju na loše Miloševićevo nasleđe. Kad kažu loše nasleđe, ljudi kažu, pa čekaj, dobro, znamo za to nasleđe i nemoj više da ga pominješ. I vi ste napravili čitavu jednu novu praksu, slupali ste  milione i milijarde. Svu tu imovinu, Mobtele, sve ste to rasprodali i sve ste to u guzice, s oproštenjem, strpali. Sve su spiskali, ova kriza je samo ogolila činjenicu da oni ništa zdravo i temeljno nisu uradili na čemu bi ovo društvo moglo da opstane. U krizu smo ušli goli k’o pištolj, i sada ne znaju šta da rade.

Sada traže neko rešenje koje bi ih nekako spasilo tog moralnog gneva građana. I ranije vlasti su bile arogantne, ali za razliku od Miloševića i tih ranijih vlasti, ova je mnogo arogantna ali nema tri čiste. To dolazi najviše od Borisa Tadića, mislim da je on obustavio ovu odluku o uvođenju poreza od 6%  jer je čitavu svoju vladavinu i uspeh bazirao na nekoj senzibilnosti na javno mnjenje. I čim vidi da javno mnjenje nešto loše prima, on gleda da to zataška ili da to skloni. U stvari, nama treba remont, ama baš u svemu. I sada se vlast utronjala, vide da se sprema jedna ogromna oluja koja će možda i sve njih da odnese, sprema se kriza za koju niko ne zna ni koliko će da traje, ni ko će da je preživi. Prosto se oseća ta panika. Čini mi se da su građani mirniji nego što su oni. Pišu-brišu po nekim sveskama, škrabaju grafikone, računaju, preračunavaju i ne mogu da nađu nikakvu dobru računicu. Šta će oni izdumati, šta će smisliti ribara starog kći, kako je onaj Jokić iz Danasa nazvao Dijanu Dragutinović, koja je možda dobra žena, ali ne znaš iz kog je ona filma, koju ona ulogu glumi.

Dakle, građanima se nije svideo taj porez od 6%, rekli su – hoćemo da vidimo da i vi nešto platite. To je bio odgovor javnog mnjenja – hajde prvo vi navalite na to vaše činovništvo, imate 28.000 činovnika. Smanjite broj ministarstava, umesto 25 neka ih bude 15, ali tako da nam pokažete da ste te činovnike otpustili. Neko je gostujući na televiziji rekao – ali mnogo ljudi će ostati bez posla, a jedan radnik mu je odgovorio, pa i mi smo ostali bez posla. Kada su privatnici kupovali fabrike, mnogo ljudi je isterano napolje, pa neka sada i ti činovnici izađu napolje. Problem je što vlast ne može da otpusti te svoje činovnike, oni ne mogu da povuku taj potez jer su napravili svoj korumpirani sloj koji im je neophodan za opstanak na vlasti. Kada je usvajan ovaj poslednji budžet ja sam videla, čisto sociološki, upravo preko strukture tog budžeta, da su oni izgradili jedan novi sloj, a taj sloj se sastoji od njih samih.

U Srbiji skoro da nema privrede. U nedelju sam bila u Kovinu, tamo nema ničega, ničega nema u Zaječaru, u Kuršumliji, nema nigde ničega. Vlast je morala da stvori jednu novu privredu u kojoj bi ljudi počeli da se zapošljavaju. Pošto se tu dogodilo u jako malom procentu, pošto je taj privatni sektor, taj sloj zdrave srednje klase bio mali, onda su oni rešili da montiraju sopstveno uporište i da naprave jednu lažnu srednju klasu. Vlast je dakle napravila zaposlenost koja je nepotrebna, ali politički važna.

E, onda su se neki dosetili – a šta je sa vašim finansijerima, da li mogu oni sada da se ispruže, da pokažu neku solidarnost? Ispostavilo da su ovi prvi stali u red za pomoć države, prete da će da otpuštaju radnike ako im se ne pomogne. Ja bih rekla – u redu, otpusti tih 20.000 koje si zaposlio, ali ne možeš više to da radiš, ti koji si već nekoliko puta opljačkao državu, ponovo si došao na državne jasle. Koliko puta hoćeš da te država spasava? Nećeš da platiš, nećeš da se solidarišeš, nego tražiš još i da ti se da. Trebalo bi im reći –  ne može. Time bi se stekao nekakav moralni kredibilitet. Međutim, oni im to ne mogu reći jer su tajkuni  postali njihovo drugo uporište i mislim da su oni postali jedna ista grupacija. I kad kažem elita, mislim političko-poslovna elita, to je sad jedna grupa. Nemoj ovu meru, to meni uopšte ne odgovara, Peconiju odgovara ovo, onome ono. Oni ispostavljaju zahteve koji njima odgovaraju. Setite se samo onog neviđenog skandala kad je državni sekretar Nebojša Ćirić iz Ministarstva za ekonomiju i regionalni razvoj poslao pismo poštaru Homenu u Ministarstvo pravde, koji je pismo prosledio poštarki Nati Mesarević. Očigledno je da im je to neko signalizirao – čekaj, bre, obustavljaj suđenja, nemoj da plaćam sudske troškove, nemoj da isplaćujem radnicima odštete. Na ovom slučaju se videlo da ti tajkuni isporučuju svoje želje svojim omiljenim ministrima i da mi tu ništa ne možemo da uradimo. Ispostavilo se da oni zaista mogu da oderu tu sirotinju.

Čini mi se da ljude najviše pogađa to što vlast neće da preuzme nikakvu odgovornost. Pa, ja bih preuzela neku odgovornost, rekla bih – dobro, hajde, pogrešili smo, grešili smo s tajkunima, daj da sredimo neku instituciju, daj da ukinemo ovaj način finansiranja stranaka, hajde malo da se pokajemo. Ta neka najobrazovanija Srbija, koju smo uvek zvali Demokratska stranka, u stvari se pokazala kao državni koncern koji je osnovni izvor i korupcije, i tajkuna, i te neodlučne politike, i da mi nemamo čemu da se nadamo od nje. Ali istovremeno, nemamo ni kud. Ali mogli bismo da kažemo – evo, u Americi, kada je Obama dobio na izborima, posmenjivani su svi ti direktori, nijedan direktor te propale banke nije ostao, Meryl Lynch, AEG, osiguravajuća društva, sve su ih posmenjivali, sve su glave pale. Ovde je samo Krišto otišao. Znači, daj sad nekoga. Da bi napravio neku moralnu ravnotežu žrtvuj nekoga, žrtvuj najboljeg druga, ne interesuje me. Pokaži da ćeš da rekonstruišeš vladu, probaj sebi da napraviš neku novu tačku od koje ćeš početi da radiš drugačije. Pa, to ne bi bilo tako katastrofalno. Recimo, veoma je loše kada čujemo da su svi preživeli i pored neviđenih skandala koje je imalo Ministarstvo pravde. Recimo, vladajuća koalicija je osmislila Visoki savet sudstva a na kraju nisu uspeli da izaberu troje članova. Čekajte, da vidimo ko je odgovoran za to, gospođa Malović i taj Homen, ko su to dvoje? Prvo, nemaju nikakav politički legitimitet, niti su neki visoki funkcioneri Demokratske stranke. Ona je mlada žena koja nema ni sudsko iskustvo a sada žari i pali. Kad je nešto pitaš daje beslovesne odgovore, kad god je neko nešto pita u Skupštini, da ne upotrebim ružan izraz, odgovor je – odabij, odabij, odabij. Ne samo da neće da ti odgovore na pitanje nego ti se malo i podsmevaju. To strašno nervira. Recimo, danas nam  državni sekretar Homen i zamenik javnog tužioca Srbije radosno saopštavaju da smo dali 900.000 dolara za Miladina Kovačevića, i da moramo biti jako zadovoljni što smo dobili šansu da Kovačeviću sudimo u Beogradu. Kažu – to je veliko priznanje našem pravosudnom sistemu i potvrda dobrih odnosa Srbije i Amerike. Pa malo i komplimenti Jeremiću, ministru spoljnih poslova, što je sve tako dobro ispalo. Ti gledaš, i ne možeš da veruješ. Em što niko ne polaže nikakav račun, nego ih je zahvatio cinizam i smeju nam se s druge strane. Dinkić se smeje Krkobabiću, Homen nas uverava da je ovo sa Kovačevićem ispalo odlično, javni tužilac kaže da je to sjajno. Čekajte, ljudi, pa vi niste normalni!

Ako uopšte misli da nešto promeni u ovoj Srbiji, Boris Tadić mora da pogleda tu svoju šahovsku tablu i da promeni neke ministre. Ako mu je Jeremić drug i učenik, neka ostanu prijatelji, ali mora da mu kaže – izvini, ti i tvoj Borko, šef kabineta, ste odgovorni za ovo sa Miladinom Kovačevićem. Ne zanimaju me konzul i vicekonzul, dva šrafa kojima je neko javio telefonom šta treba da urade. Izvini Jeremiću, ali moraš da platiš nekakav ceh, ne možeš više da budeš ministar. Malovićka ne može više da bude ministarka, Homen ne može više da bude državni sekretar, ti Đeliću ne možeš da ostaneš na svom mestu. Pa, ako ćemo da prevaziđemo krizu sa Đelićem i Dinkićem, pa to je stvarno nemoguće. Mislim da je to jedino što bi oni mogli sada konstruktivno da urade – da pokažu da neki ljudi moraju da odu. Međutim, ne, oni kažu – ne damo naše činovnike, ne damo naše tajkune, ne damo naše ministre, ne damo naše članove partija. Problem je i u tome što oni neće da se odreknu ni Miloševićeve spoljne politike. Znači, ti nećeš da se odrekneš ničega, nećeš da se odrekneš ni nacionalističke ideologije, nećeš da probaš da isporučiš tog Mladića, nećeš da izdaš srpstvo. Oni neće da se odreknu ne samo tih drugova, tajkuna, ministara, tih nikogovića koje niko živi ne zna ko su i šta su, nego hoće da zadrže i tu ideologiju, ni toga se ne odriču. Evo, kad je bilo ovo obeležavanje 10 godina bombardovanja videlo se da oni nisu priznali da je neka vojska ušla na Kosovo, oni nisu priznali da su oni taj rat izgubili, nego pričaju kako je to i dalje deo Srbije. Znači, sad na sve ovo, neće da se odreknu ničega ni od te stare priče. Oni još uvek govore – ne, ne, kad je reč o Republici Srpskoj, tu nema odstupanja. Ništa konstruktivno nisu uradili u međunarodnoj politici, ponovo su nas doveli u neku vrstu poluizolacije. Evropske integracije koje su obećali su praktično zaustavljene. Ministar spoljnih poslova se ni malo ne oseća odgovornim što tu uopšte nismo napredovali, nego i dalje priča te svoje nacionalističke priče, ali sa merakom. Hoće da postane premijer pa preko nacionalizma pokušava da zadobije simpatije građana.

Prevazilaženju krize bi doprinelo kada bi se pokazalo da smo temeljni u makar nekim reformama, kad bi smo završili priču sa Mladićem. Trebalo bi da pokažemo svetu da se ovde nešto dogodilo, da smo se u nečemu opametili. Ali, bre, ni u čemu se nismo opametili, nikakvu pouku nismo izvukli i sad kad je ova kriza došla pokazali smo da mi nijednu pouku i nećemo da izvučemo, da nećemo ništa da platimo. Kažu, u Hrvatskoj je kriza, ali makar su onaj autoput napravili, mi nemamo ni mosta, ni autoputa, nemamo ništa. Malo su iščukali pločnike po Beogradu, malo su prefarbali neku zgradu, ali ni jednu instituciju nisu izgradili, naprotiv, direktno su ušli u blokiranje svih institucija. RRA im više ne radi, nema dva člana, neće da izaberu trećeg. Ona čuvena državna revizija nije još počela da radi, neće nikad ni početi. Ne rade ni na Zakonu o finansiranju stranaka, ne daju nikome da kontroliše njihove pare, to ne dolazi u obzir. Ustavni sud je u krnjem sastavu. Sve su im institucije takve, nijednu pristojnu instituciju nisu napravili i svaku su minirali, svaku su sabotirali. Oni neće nikakvu kontrolu, sve hoće da rade bez kontrole, nikakav zakon za njih da ne važi. Mi zaista imamo jednu razularenu elitu. To potpuno razulareno društvo neće ni da se pokaje, niti da pronađe greške, nego tako razulareno i dalje sedi. U gotovo svim tim krupnim skandalima su bili uhvaćeni, ali ništa nisu promenili. Ništa, samo su rekli – odabij.

Čime će Boris da nas smiri? Pa, ne može da opali pendrecima, ne može da izvede Tjenan Men, ne može tenkove da izvede na nas. Pa, šta će da radi? Ti sad više ne možeš da predvidiš dokle će sve ovo da ide. Ja mislim da je njima jako teško, ovo iskreno mislim. Sad će njih da hvata panika, šta će da bude kad stignu ti dugovi? Da li to znači da ćemo onda da bankrotiramo, kad svi budu izašli iz krize mi ćemo da pandrknemo i da bankrotiramo. Znači, ne može sad više niko da bude zadovoljan, da kaže – ionako  nemamo neku ozbiljnu opoziciju, radikali su se posvađali, Koštunica je još uvek vrlo nisko… To što nema ko da ih otera sa vlasti nije im nikakva uteha, ne mogu mirne duše da sede zato što je velika stiska. Oni to osećaju ali nemaju koga da žrtvuju. Mogli bi, ali neće da kažu, umesto 25 napravićemo 15 ministarstava. Ne mogu ovo, ne mogu ono i na kraju su shvatili da ništa od toga ne mogu da izvedu. Mislim da je njima to sve dosta zastrašujuće i sada ćute i  nešto se preračunavaju.

Mi nemamo vladu u pravom smislu te reči. Ona ne može da donese nikakvu odluku. Verovatno su sa MMF-om sedeli bez Tadića i doneli neke odluke koje su posle dva dana morali da povuku jer je to Tadić tražio. I sad, ti ministri i ta vlada nemaju legitimitet, nemaju kredibilitet, to su neki ljudi koji nemaju čak ni tu političku težinu. Kad se jedni drugome usprotive ljudi koji imaju političku težinu, oni moraju jedni druge, što bi rekao Legija, da ispoštuju. A ovako, kad si ti niko i ništa, ti stalno ideš da pitaš, jer i ne smeš ništa da uradiš, samo čekaš šta će taj tamo da ti kaže. Sindrom autoritarnosti je kod nas fascinantan, neshvatljivo je kako ozbiljni ljudi prihvataju da se nađu u takvoj situaciji da budu niko i ništa.

Srbija mora na totalni remont, od ekonomije do institucija, do parlamenta, od toga da se zna kuda idemo, da li idemo u tu Evropsku uniju ili ne idemo, da li ćemo i dalje da se mirimo s Miloševićem. U stvari, onog dana kada su obeležavali 10 godina od bombardovanja, oni su slavili Miloševićevu politiku. To je bila neka vrsta potvrde ispravnosti Miloševićeve politike, da nas je taj NATO napao na pravdi boga, da mi ništa nismo bili krivi, i da  to stradalništvo ne sme nikad da se zaboravi. Ja mislim da neko ko nema nikakvu sposobnost da nešto učini ni pod kakvim režimima, ni u kakvim situacijama, da takva društva mogu samo da taljigaju. Evo taljigaju i Gvatemala i Honduras. Šta mislite, kako je u Hondurasu? Pa taljigaju tako, jako dugo, tamo se ništa ne dešava već ko zna koliko. Neki se snalaze, neki prose na ulicama, neko ovo, neko ono, niko se njih ni ne seća, niko o tim državama uopšte i  ne priča. Koliko ima takvih država? Mnogo. I mi smo se opredelili za taljiganje, a pri tom imamo neku ludačku ambiciju da budemo nekakav faktor, mislimo da smo nešto posebno, da smo neka mutacija, čudesan narod koji se zakleo još pre 600 godina da nikad neće dati… Pati od nekih velikih stvari, a u stvari je taljigaš, sporać, koji u jednom veku nešto pokrene, pa mu i to propadne, pa onda potroši još jedan vek za još neku sitnicu, pa treći vek…

Može i to da nam se dogodi, neka jeziva tišina, velika nemaština. Ne znam šta će oni da urade. Da li će u tome da se iskristališe nešto novo, ne znam, ali mislim da neće. Zato što i to novo kad se kod nas pojavi ubrzo se pokaže kao nekakva trulež. Svako normalan ko bi se sad pojavio, i rekao, daj, čoveče, da napravimo bar neki elementarni red, mislim da bi taj uspeo. Konačno, bio je Đinđić – ubili su ga, ali bio je, znači može. Možda se tako neko i pojavi u ovoj krizi, nije isključeno, ako ništa drugo da se malo utešimo, da bismo malo mirnije spavale. Ali, taj i da se pojavi i da se negde čuje, za to je potrebno neko vreme. Uvek kažu, a šta ti predlažeš? Pa, ne predlažem ništa jer me niko ništa i ne pita i ne sluša. Šta da kažem? Nemojte povećavati PDV, sredite javne nabavke, 4 milijarde se daju za javne nabavke, sredite taj odnos sa inostranstvom. Ja bih mogla da dam te predloge, ali sve oni to znaju ali neće to da urade.

Naša elita se teško obrukala. Svaka elita je vodila svoje društvo makar neko vreme u progres, izgradili su nešto, pa sad kada je došla kriza imaju nešto iza sebe. A ti si razbijao decenijama, pa sad kažeš – kriza. Pa, čekaj, a šta je bilo ovo pre toga? Onda si sam razbijao. Pa, kad je dobro? Kad ti razbijaš ili kad je kriza? Kad u svetu teku med i mleko i nema nikakve krize, ti počneš da razbijaš, išli smo u totalnu devastaciju. Sad  je svetska kriza, a kad prođe ti ćeš opet da razbijaš. U tome je problem, zato što to niko normalan nigde ne radi. Nego, napreduješ jedno vreme, onda te nešto strefi, pa onda malo staneš, jer su te krize konačno i ciklične, nije to prvi put, ali si nešto pre toga uradio. A mi ništa pre krize nismo uradili. Nego, prodam Mobtel pa kupim činovnike, pa napravim još jedno ministarstvo. Umesto da smo pare ulagali u infrastrukturu, da smo vraćali dugove, da smo našli nešto što bismo proizvodili za izvoz, da smo negde blizu Evropske unije, danas ne bismo bili tu gde jesmo. Ali, oni sve to nisu uradili, a ja mislim i da neće uraditi. Nemaju supstancu, nemaju ozbiljnost, nemaju želju, nemaju ništa. Ali ja i dalje tvrdim, Tadić bi mogao sada da projektuje neku tačku novoga početka i da kaže – sad sam iskontrolisao ministarstva i smatram da ovaj, ovaj i ovaj moraju da odu, tražim da se svi uozbiljimo i evo, ja ću prvi da kažem, moj najbolji drug Vuk Jeremić mora da ode, dali smo milionče zbog njegove greške, mora da podnese odgovornost. A ako ovi drugi koalicioni partneri ne shvate tu poruku i ne otarase se svojih loših ministara,  ja ću odmah da raspišem izbore i nema više nikakve koalicije. Ja ne verujem da će Tadić to da uradi, ali evo, ja mu savetujem, sedi i žrtvuj nekoga ko nije dobro radio. Građani očekuju taj balans. Ej, bre, dali smo milion dolara za Kovačevića! Zašto smo dali, zašto mu se nije sudilo u Americi, šta me zavitlavaš sa Kovačevićem? Pa, daj tu Jeremićevu glavu, budite vi i dalje najbolji drugovi. Pa, kako to da je Škundrić i dalje  ministar energetike a ne zanima ga šta se dešava u tom NIS-u, pa kako to, Rusi nas tužili? Zašto Škundrić ne izađe da nam nešto objasni? Neko mora da ode sa svog ministarskog mesta i da ljudi kažu – pa, dobro, evo, ja sam izgubio posao, ali izgubio je i Jeremić, ni on više nije ministar. Otvaraju se SOS prodavnice, nemaju ljudi ‘leba da jedu a dajemo milionče dolara za tamo nekog Miladina Kovačevića. Pa, jeste li, bre, normalni?

Oni ne znaju kako da se ponašaju, kako da se nose sa krizom jer su se moralno istrošili, bankrotirali su, ne mogu više da uspostave tu ravnotežu, a treba da traže od nas nekakvo stezanje kaiša, žrtvovanje. Znači, mi idemo u sve veće stezanje kaiša, a oni ne mogu da uzvrate jednim, kako da kažem, balansom, da kažu, evo, i mi podnosimo neki račun. Mislim da to neće da im opstane, ja mislim da može da im se desi i da oni ne opstanu.

Svetlana Lukić: Glava Jeremića Vuka ne može se tako lako dohvatiti, on vitla po svetu. Taj leteći Srbin juče je bio u Slovačkoj da se zahvali još jednom, šesnaesti put, Slovačkoj što nije podržala teritorijalni integritet i suverenitet Kosova. Taj čovek obilazi svet trošeći novac na razne načine, bruka nas umesto da bude ovde u nekoj instituciji – bilo kojoj, ja ne pravim pitanje. Mogao bi, na primer, u zatvor ako se neki tužilac usudi da ispita da li je on možda nagovarao svoje službenike u konzulatu da učine krivično delo falsifikovanja dokumenata. Samo još sitnica povodom Jeremića – nadam se da je u Slovačkoj stigao da se zahvali Slovacima što su objavili dela Radovana Karadžića. E, a juče su predsednik Tadić i njegovo društvo, ministarka Malović i državni sekretar Homen, javni tužilac, kao stavili tačku na slučaj Kovačević. Tadić je rekao otprilike – skinuli smo i to breme. Ta rečenica pokazuje ne samo njegovu glupost, nego i njegov sve vidljiviji bezobrazluk. Naravno, postavljamo pitanje: ko nam je natovario to breme, ko nas je to još jednom prikazao svetu kao banditsku državu, ako ne on i njegov paž Jeremić? Slučaj Kovačević je za našu emisiju i za sajt www.pescanik.net sve vreme pratila profesorka Vesna Rakić-Vodinelić. Evo šta ona misli o ovom epilogu.

Vesna Rakić-Vodinelić: Ono što smo danas mogli da pročitamo u štampi – pozivam se na ono što je o ovom slučaju izvestio Danas – bilo je, prvo, da su srpske vlasti razgovarale sa predstavnikom porodice Stajnhauer, koja ima velike finansijske troškove povezane sa povredama Brajana Stajnhauera i, drugo, da je transfer novca izvršen 12. marta ove godine i da se onda taj američki tužilac 13. marta sastao sa srpskim okružnim tužiocem u Vašingtonu. Objavljeno je takođe da je američki tužilac Molen bio impresioniran kvalifikacijama srpskih tužilaca i njihovom prezentacijom, i o tom sporazumu on kazuje doslovce sledeće, citiram: „U zamenu za moju kooperaciju srpska Vlada se saglasila da plati porodici Stajnhauer iznos od 900.000 dolara za medicinske troškove, kao i u znak priznanja da su državni službenici Srbije pomogli Kovačeviću da pobegne.“ Iako datum suđenja Kovačeviću još nije zakazan, suđenje će početi, kako on kaže, smesta i obaveštava da se Kovačević prema propisima Srbije suočava sa kaznom koja je nešto kraća od 10 godina zatvora, što je manje od maksimalne zaprećene kazne u Sjedinjenim Državama, koja tamo iznosi 25 godina zatvora. Takođe je rekao da su oba konzularna službenika Srbije koji su Kovačeviću pomogli da pobegne pod optužnicom, suočavaju se sa kaznom do godinu dana zatvora ako budu osuđeni. On kaže dalje da je Vlada Republike Srbije pozdravila ovaj sporazum izjavivši da je to znak da američko pravosuđe ima poverenja u srpske sudove u ovoj stvari, a i Američka ambasada je pozdravila ovakav razvoj pregovora pohvalivši volju Srbije da isplati porodici Stajnhauer kompenzaciju. Tužilac nas takođe obaveštava da se druga dvojica okrivljenih, Sanel Softić i Edin Drugur, i dalje nalaze u Sjedinjenim Državama. Oni su pod elektronskim praćenjem i očekuju okončanje postupka.

Dakle, kada sam sve ovo pročitala, mislim da smo dobili odgovor na jedno od prvih pitanja koja su se postavljala kada zapravo ništa osim nagađanja u medijima nismo mogli da saznamo. Prvo, ovih 900.000 dolara nisu isplaćeni Sjedinjenim Državama kao državi čije je pravosuđe ometano, taj novac je isplaćen porodici oštećenog, i ta naknada je isplaćena za medicinske troškove, a i kao znak priznanja da su državni službenici Srbije pomogli Kovačeviću da pobegne. Iz toga zapravo ne mogu da zaključim da ovakav sporazum predstavlja izraz priznanja bilo kome, niti izraz poverenja u bilo koga. Hronološki posmatrano, videli smo da su neki pregovori vođeni do 12. marta, da je postignut sporazum i da je 12. marta novac bio uplaćen porodici Stajnhauer, a tek pošto je novac isplaćen, 13. marta, okružni tužilac Mulen pristao je da se sastane sa svojim kolegama iz Beograda. Pošto ste tražili od mene nekakvo naravoučenije, pokušaću iz toga da izvučem nekoliko pouka od kojih su neke, tako da kažem, menadžerskog karaktera, a neke pravnog. Prva pouka za naše javne tužioce bi glasila – dok god neko ko je povredio tvog državljanina ne isplati žrtvi novac, nemoj dozvoliti da budeš impresioniran njegovim kvalifikacijama, nemoj, dakle, uopšte s njim stupati u kontakt. To me je podsetilo na one stare kaubojske filmove i čuvenu repliku „I would like first to see the colour of your money“, dakle, prvo bih voleo da vidim boju tvoga novca. I to jeste pouka za naše tužioce, jer ima dosta stranih državljana koji vrše krivična dela na teritoriji Srbije, pa onda nekako nestaju iz naše jurisdikcije. Drugo, tu sam mogla da vidim da je naša država sebe dovela u poziciju da bude obveznik plaćanja štete, da je šteta plaćena kako za medicinsku negu žrtve, tako i kao znak priznanja da su državni službenici Srbije pomogli Kovačeviću da pobegne iz zemlje. Pravni osnov te isplate meni odista nije potpuno jasan i nije mi sasvim jasno zašto je taj iznos isplaćen porodici Stajnhauer, a ne Sjedinjenim Državama. Dozvoljavam da neki propisi Sjedinjenih Država to tako omogućavaju, jer šteta je nastala usled ometanja pravosuđa strane države, a novac se isplaćuje žrtvi krivičnog dela. Ali ne vidim pravni osnov da država odgovara za posledice krivičnog dela koje učine njeni državljani. Država odgovara za svoje državne službenike, ali država ne odgovara za Kovačevića. S tim u vezi ja mislim da moramo neprestano postavljati pitanje našoj državi kako, od koga misli da regresira taj novac. Zapravo, ona je isplatila novac za lice za čije obaveze ne snosi nikakvu odgovornost u građansko-pravnom smislu reči. I treće što se može zaključiti, makar iz izveštavanja štampe, jeste da su svi zadovoljni; zadovoljan je tužilac Džerald Molen, zadovoljna je naša vlada, zadovoljno je Ministarstvo pravde, zadovoljna je, to se vidi iz izveštaja Associated Pressa, i ambasada Sjedinjenih Država u Beogradu. Čini mi se da su jedini nezadovoljni verovatno Brajan Stajnhauer, koji je još uvek u teškom stanju, i mi poreski obveznici, izuzev ako vladini ministri iz svog džepa nisu izvadili ovih 900.000 da plate, u kom slučaju treba pohvaliti njihov humani gest.

Stvar je izglađena na samo jednom nivou, a to je da Sjedinjene Države više ne insistiraju na ekstradiciji Kovačevića, ali on sada, naravno, potpada pod jurisdikciju srpskog pravosuđa. Takođe, činjenica je da oni koji su izdali taj lažni pasoš, drugu putnu ispravu, duplikat, falsifikat, šta god bilo, za te radnje moraju da odgovaraju. U jednom tekstu koji ste vi objavili na vašem sajtu napisala sam da izgleda naši pravosudni organi – sad me političari uopšte ne interesuju – zamišljaju da je krivična istraga tim povodom završena i da nema dalje uopšte ko da se poziva na odgovornost, tim pre što je ministar inostranih poslova izjavio da je interna istraga pokazala da su krivi samo konzul i vicekonzul. Mogu samo da ponovim ono što sam mnogo puta rekla, da istragu za krivična dela vrše policija, javni tužilac i istražne sudije, a samo sud može da sudi, tj. odlučuje o tome ko je i da li je kriv. Nemam iluzija da će doći do toga da sud ispituje krivičnu odgovornost još nekog drugog osim konzula i vicekonzula koji su nas zastupali u Sjedinjenim Državama. A što se tiče političke odgovornosti, verujem da će vreme za postavljanje pitanja političke odgovornosti doći onda kada takvo vreme obično i dolazi, a to je u vreme izbora.

Svetlana Lukić: Ali, čovek se posle svega ipak pita – čekaj, pa zašto je to moralo da se desi, kako smo uopšte došli u tu situaciju? Mislim, čemu sad sve ovo?

Vesna Rakić-Vodinelić: Da je Miladin Kovačević neki anonimni student koji je nekog udario pa pobegao i posle toga se krio kod svojih roditelja ili rodbine i da se nije pojavljivao u javnosti, verovatno odgovor ne bi bilo tako lako pronaći ili bi ga valjalo tražiti na nivou neke gluposti, eventualno i korupcije onih koji su mu pomogli. Ali on je otišao mnogo koraka dalje, on se manje-više otvoreno priklonio jednoj od političkih opcija koje promovišu prezumpciju heroizma, umesto da promovišu, hajde da kažemo, prezumpciju nevinosti. Oni u Kovačeviću, koji je teško izudarao jednog američkog državljanina, nalaze heroizam koji vide u Mladiću, Župljaninu, Hadžiću i ostalima. Naravno da se nije moglo očekivati da se Kovačević pojavi u Skupštini kao, recimo, gost LDP, on je bio gost onih koji i jesu njegovi prirodni domaćini. Vrlo je važno podvući, ako razmišljamo ne samo o političkom nego i o pravnom kontekstu, da država Srbija ne treba ovde mnogo da se busa u junačke grudi. Ona je sad došla u situaciju da za jedno dosta teško krivično delo vodi postupak protiv Miladina Kovačevića i protiv konzula i vicekonzula i zaista bi morala da pokaže da li ima osnova da očekujemo od Srbije da bude pravna država ili ne. U tom postupku bi morala da pokaže da ga vodi u skladu sa pravilima Zakonika o krivičnom postupku i da zaista ne obraća pažnju ni na kakve političke ili druge uticaje koji bi mogli doći sa strane. Ako to čak ni u ovom slučaju ne pokaže,– možda nije fer što to kažem, ali ja bih tu imala izvesne sumnje unapred, sudeći po tome kako se stvar u ovom trenutku odvija – onda se, znate, ne treba buniti ni što nam Infostan ne pokazuje razliku između glavnog duga i kamata, jer tu razliku nismo videli ni u ovoj sumi od 900.000 dolara, šta se plaća na ime medicinskih troškova, a šta na ime neke kaznene naknade zbog toga što je država Srbija preko svojih činovnika ometala vršenje pravosuđa u drugoj državi. Dakle, onda ne treba uopšte da se čudimo. A u političkom smislu mislim da nemamo više prava ni na kakvo čuđenje, sve što se ovde politički desi potpuno je normalno, uključujući dolazak Kovačevića u parlament, uključujući i slavodobitne izjave naših razlih političara i ministara o tome kako neko poštuje naše pravosuđe. Jednostavno, to je deo političkog folklora za koji sam potpuno ubeđena da velika većina naših građana nema ništa drugo da kaže osim jedne reči koja je sve češća u reakcijama građana – cirkus.

Svetlana Lukić: Slušate Miodraga Zeca, profesora ekonomije na Filozofskom fakultetu u Beogradu.

Miodrag Zec: Ovo čemu prisustvujemo pet-šest meseci unazad pokazuje jednu trajnu osobinu našeg establišmenta. Uzmimo, recimo, od leta prošle godine, kad su prvi znaci krize bili očigledni, ono junačenje naše Vlade – ne može nam niko ništa, jači smo od sudbine. Svi su parametri u redu, iako danas kukamo i plačemo. Druga stvar, koja je takođe trajna osobina našeg establišmenta još od pedesetih godina, je osionost prema kritičkoj misli. Vi možete tvrditi da je crno crno, ali to ne važi dok neko na vrhu to ne potvrdi. To samo pokazuje da nam vrednosni sistem nije promenjen, da smo mi u staroj paradigmi. Pokušaću da prosto pratim jednu stvar – ovde je sve u redu, samo ima viška stanovništva, čovek je višak. Ima viška penzionera, viška nezaposlenih itd. Kako može čovek biti višak u jednom sistemu, u jednom društvu, ako je čovek dar neba, stvoren po liku Božijem, koji kreira sve ovo i sve je ovo radi njega? Ako je on višak, to bi bilo jedno duboko civlizacijsko pitanje. Prema tome, zaista sam duboko uveren da su ovo naši apsolutno dominantni unutrašnji problemi, koje ne rešavamo i koji periodično dovode do eskalacije agonije koja je u stvari dugotrajna, dok je ovo što se desilo u spoljnom svetu samo ogolilo sve ovo skupa. Zašto mi u svakom vremenu u kome živimo tvrdimo da je juče bilo bolje? Mi smo jedan od retkih naroda koji tvrdi da je juče bilo bolje. Danas, 2009. godine, skoro je opštepoznata stvar da je Broz bio bolji, to govore ne samo radnici. Šta ako se za pet-šest godina dokaže da je Milošević bio bolji? Pa, da li smo mi zaista društvo sa potrošenom budućnošću? Mi sad ne možemo da dostignemo industrijsku proizvodnju iz 1989. godine, koja je bila uvod u krah jednog sistema i koja ni po čemu nije bila dobra. Pa to je stvarno strašno, jer to je kraj desetogodišnje agonije raspada jedne države, a niko sad više ne priča o tome da je Milka Planinc uvela par-nepar, da nije bilo benzina, da je platni bilans bio u problemu. Ako je 1989. godina nedosanjani san, onda se zaista moramo zapitati zašto je to tako i zašto je Srbija 2009. godine izložena strahovitim neravnotežama koje se na kratak rok uopšte ne mogu ukloniti, koje su se toliko akumulirale da postaju zaista dramatične, dok mi stalno tvrdimo da to pitanje rešavamo.

Primera radi, navešću samo osnovne neravnoteže. Neravnoteža između proizvodnje i potrošnje, trajna karakteristika ove države. Dramatična neravnoteža između unutrašnje akumulacije i nivoa potrebnih investicija, znači, mi moramo sad da gradimo hiljade stvari, a mi para ni za šta nemamo. Neravnoteža između uvoza i izvoza postaje dramatična, neravnoteža između zaposlenih i nezaposlenih, neravnoteža između zaposlenih i penzionera, neravnoteža između zaposlenih u privredi i administracije, neravnoteža između obima industrije i obima usluga. Mi pričamo da imamo stopu rasta, a industrijska proizvodnja pada 20%. Imali smo rast, a šta je raslo? Rasle su usluge, raslo je bankarstvo, raslo je osiguranje itd, što nisu izvozni proizvodi, i to je sad veliki problem. Ogromna imovina pojedinaca, a ne mogu da plate struju i komunalne usluge. Dramatična je neravnoteža između centra i periferije, mi 70 godina pričamo o ravnomernom regionalnom razvoju, a nikad nam odnos razvijenih i nerazvijenih nije bio gori. Neravnoteža između novorođenih i umrlih, mi svake godine imamo 35.000 manje stanovnika, više ljudi umre nego što se rodi, i na kraju – opet je čovek višak. Mislim da su ovo stvari koje treba kao Luterove teze zalepiti za Narodnu skupštinu, kad god uđu poslanici da pročitaju, evo, ovih mojih deset teza, da meni neko odgovori zašto je to tako i kako se to sve skupa može rešiti.

Prema tome, reč je o strateškom poremećaju društva, jednog sistema koji je davno uspostavljen i samo se menjaju forme, što mi pokrivamo, ali u suštini ne otklanjamo. U tom kontekstu mislim da je naš problem mnogo veći nego što je tekući problem ekonomske krize. Stalno smo pokušavali da rešimo kvadraturu kruga i da zaobiđemo neke stvari koje se zaobići ne mogu. Stalno smo tvrdili za sebe da smo maštoviti do te mere da ćemo naći treći put, i stalno vraćamo prežvakane ideje da rešimo jednu stvar, ali tako da nas ne zaboli, da u stvari sve ostane isto. I zato je to problem društva koje nije smoglo snage da nađe unutrašnju snagu da prvo to razume, drugo, da reši, treće, da shvati da to sve neko mora da plati. Ovde se sve reforme sprovode kao da to neće nikog ni boleti. I onda vlada može da se ljuti – pa jesu pre četiri meseca obećali da neće biti smanjivanja plata? A kad neko kaže, ljudi, mora se živeti gore, đavo je došao po svoje, na njega se, bre, čoveče, baca anatema, k’o rimski papa, hoće da te ekskomunicira. Znači, jednostavno sasvim dobronamerno predlažem da naš establišment prestane anatemisati, da pokuša, ako ima šta da čuje, da čuje, a ako neće, bar neka ne anatemiše, jer i to dolazi po svoje, obećali ste hleba i igara, a igara ima, hleba nema. To naše domunđavanje sa istorijom, pokušaj da se nađe treći put, završava se driblanjem u kaznenom prostoru. Taj problem smo imali i pedesetih godina kad smo počeli razvijati samoupravljanje, i šezdesetih kad smo ušli u reforme. Od šezdesetih nam ta reč reforma ne izlazi iz javnog života, a mi smo došli dotle da imamo iste probleme kao što smo imali i pre 50 godina. I zato je bio u pravu Đinđić kad je govorio da nikad nama nije bilo lako, samo nam se čini da je bilo bolje. Jedno malo društvo, koje nije pogledalo u sebe samo i koje pati od manije veličine sukobljava se sada sa elementarnim stvarima. Iza velikih ideja nema šta da uspeš sa ljudima koji stoje u redu, to je fakat, i ti možeš da pričaš šta god hoćeš, ali je situacija takva kakva jeste.

Pečat je najubistvenije sredstvo za proizvodnju, kakav plug, kakav čekić, ašov, kompjuter – štambilj je sredstvo za proizvodnju. Politička elita sama sebi kreira posao i zaduženja, i onda nije ni čudo što se toliko namnožila administracija. À propos administracije, sad smo ponovo na pragu neke reforme i vlada u znoju lica svog traži rešenje. Znoj vrca na sve strane, tu se ulaže energija, ulažu se emocije, tu savetnici, ministri, Međunarodni monetarni fond, svi traže jedno rešenje i ne mogu da ga nađu. Radi više, troši manje – to je rešenje. Mi sve tražimo da se to ne desi, a desiće se, kako god da okrenemo. I sada je očigledno da će se sve svesti na trivijalno rešenje da se povećaju porez i PDV. To je toliko poznato, da na kraju uvek i sve plaća stanovništvo, porez je jedno od glavnih oruđa države za preraspodelu.

Šta bi oni mogli da urade, a neće, povodom budžeta, i šta je problem s tom nesretnom administracijom koju sad svi stavljaju na stub srama? Koja administracija, zašto ona postoji? Pa, to su ljudi koji su na vlasti ili su bliski vlasti, to im je delatnost. I šta će se desiti ako smanjimo administraciju? Zašto je ona velika? Pa, zato što praviš zakone koji su tako komplikovani, a zakon je moć i kontrola, i onda takav zakon zahteva mnogo činovnika. Ako smanjiš broj činovnika, a naročito ako im smanjiš platu, što je jedno od rešenja, šta će se desiti? Pa, redovi pred šalterima biće ogromni. Kakva je naša država i kako ona funkcioniše? Pa, prvo propišeš zakon koji ima za posledicu rast broja činovnika. Evo, primera radi, napravio si zakon o ličnoj karti tako da si smanjio trajanje lične karte sa 10 na 5 godina. Tako si duplo povećao rad administracije, duplo, sva obrazloženja su više nego trivijalna. Ako pasoš važi 10 godina zašto bi lična karta važila kraće? Umesto da se taj postupak rastereti, ti izlaziš s posla, ne radiš, da bi uopšte mogao doći do lične karte, vađenje lične karte je najveći društveni događaj. Imamo hiljadu drugih takvih zakona, mogao bih danima da nabrajam sve nepotrebne procedure i šta je sve smišljeno da se izazove tražnja za administracijom. Onaj ko pravi zakon, on ga ne pravi da konstituiše prava, nego pravi zakon kao spisak zabrana i spisak potrebnih papira za vađenje dokumenata. I kad se sagneš pred šalterom, ti si slomljen čovek, a onaj tamo kad te pogleda, pa zareži, pa ne da… Svako se susreo s tim besmislom. Prema tome, Vlada Srbije za jedan dan može promeniti zakon i reći da lične karte važe 10 godina, ali ona to neće da uradi. I sad, kad onim službenicima tamo u SUP-u ili u opštini daš još manju platu, e, jado, nećeš ličnu kartu izvaditi ni za pola godine! Normalno, pa ljut je čovek, čitav dan je u onim papirima. Ko kreira zakon, taj smišlja kako da mu dođeš na vratanca. Šta on prodaje, šta je njegova delatnost? Pa, moć. Ako ti nemaš, da dođeš kod mene po neki papir, i da se pri tom ne osiliš, jer, brale, kad te ja pogledam… I stalno se neki papiri izdaju – evo, SOS prodavnica, skupi stotinu dokumenata da dobiješ papir da bi otišao u prodavnicu da kupiš dva litra ulja i odmah prodaš na pijaci.

Mi hrlimo ka besmislu. Ozbiljna država bi, kao prvo, mogla da oporezuje sivu ekonomiju, ili da to zatvori ako hoće. Ali, neće, tu su centri moći, tu je socijalna politika na buvljaku itd. Mogla bi da reformiše indirektne poreze, ti imaš sistem u kome rad nosi najveći poreski teret. Ja, recimo, kao profesor univerziteta, da bih popio kafu ili imao jedan dinar u džepu, moram najmanje još 80 para nekom da dam za to; državi, socijalno, penziono, porezi, doprinosi itd. Da li to mora onaj vlasnik kapitala? Ne mora. Kako radi bogat čovek koji ima preduzeće? On ne povećava plate, on vrši raspodelu dobiti i on to plati 10%, njega dinar potrošen u privatne svrhe košta 10%, plus njegovo preduzeće 10% ili manje. Znači, njega dinar koji stavi u džep košta 1,20 a mene 1,80. O čemu mi onda pričamo? Mogli bi se reformisati indirektni porezi, pa bi se mogle uvesti razne poreske skale, ne ovako odoka porez na automobile, molim, neka rastu po 200 kubika, a ne da je odjednom, recimo iznad 2000 kubika, porez isti i za nove i za stare. Tako sirotinja što je uvezla ove krntije sa Zapada sa 2000 i 2500 kubika neće moći platiti porez. Država bi još mogla da reformiše te javne nabavke, koje neće da reformiše. Prema tome, ono što smatram ključnim za državu, a to se neće desiti, to je da se ne sme dirati PDV, jer povećanje PDV gura inflaciju, gura troškove. I da se nikako ne smeju dirati investicije. Šta će naša vlada odlučiti – upravo obrnuto, da poveća PDV, da skreše investicije. Znači, mi ćemo otvarati tih uvek istih 10 kilometara puta još jedno 17 godina i na kraju – nemamo autoput. Prema tome, ključna stvar, nešto što treba da piše na vratima Vlade Republike Srbije: da država mora da se izdržava od tekućih prihoda, a ne da se zadužuje. Sad ćemo dobiti 3 milijarde, u redu, a šta ćemo 2010? Šta ćemo 2011? Pa, stiže to sve na naplatu, šta će se desiti? To smo radili sto puta, mi znači permanentno imamo 7-8 milijardi koje nam fale, koje nam neko daje. Pa, prestaće da daje ili će biti sve skuplje i skuplje, i to će biti problem. To bi trebalo, znači, da piše tamo u Vladi: možemo da potrošimo onoliko poreza koliko smo naplatili. Da li to tamo piše? Ne.

Naša voljena otadžbina, kaže, rešava krizu likvidnosti, a ona sama je uzrok nelikvidnosti. Ona ne plaća svoje obaveze. Budžet je dužan putarima. Moguće je da je to prevara, ali on je dužan – dužan je prosveti, dužan je zdravstvu i tako dalje, dužan je preko milijardu eura. Neće država da plati. Ta ista država, umesto da plati svoje obaveze, odvaja sredstva pa daje kredite trećima. Znači, neće da plati onome ko je asfaltirao, ali hoće da dâ subvencije za kamate da bi neko kupio Punto. Dalje, država amnestira dužnike, kažnjava poverioce. Šta ako je plaćao redovno poreze i doprinose, ispao je budala, zašto bi neko radio legalno kad može ilegalno? Obećavani su milioni prihoda u budžetu od kakve-takve legalizacije, legalizacija nije ni bila. Pa, ko je lud da traži bilo kakve dozvole, jedni drugima se ovde penjemo na glavu, dok se sve to ne razvali. Je l’ bi to mogla država uraditi, je li to njen posao? Jeste, ali ona to ne radi, neće da radi, a puna usta pravne države. Onoga momenta kad ti amnestiraš dužnika a kazniš poverioca, ti si izašao iz domena civilizacijskih tekovina i pravne države, i više ne možeš da se vratiš. Kao kad pustiš da pčele izađu iz košnice, pa ih posle vijaš po šumi da ih vratiš, samo će te izujedati, one više natrag u košnicu neće. I zato je država ozbiljna stvar.

Sećate se RTS pretplate? Neće narod da je plaća i ne možeš se ti vijati sada po antenama. Druga stvar, ova javna preduzeća, to je tolika misterija, toliko pričanje bajki i toliki juriš – pa da smo jurišali na Kosovo kao što sad jurišamo na javna preduzeća, Turci ne bi prešli Bosfor. Zašto jurišamo? Zato što je tamo čista moć i čisti algoritam bogaćenja. Nema slađe stvari nego kad je svojina javna a upravljanje privatno, to je prosto istorijska poslastica. Da li mi to možemo da sredimo? Možemo. Da li nam treba više od mesec dana? Pa, ne treba, ali moramo da hoćemo. Pričamo da moramo dati milione ljudima u upravnim odborima i upravi. Zašto moramo? Hajde da pokušamo ovako – da utvrdimo šta je cena rada, pa da objavimo konkurs za, recimo, direktora Elektroprivrede Republike Srbije u kojem piše da to mora biti takva i takva osoba, sa tom i tom radnom biografijom, tim i tim iskustvom. Znači, prvo da utvrdimo kriterijume. Ali te poslove sada može da radi svako ko ima u ruci adekvatnu partijsku knjižicu. Ništa mu ne treba, može mu to čak biti i prvo zaposlenje u životu. Kao što je priznao jedan visoki činovnik – ja sam se tek zaposlio kad sam se učlanio u partiju. Drugo, da vidimo ko je odgovoran za gubitke, da vidimo upravni odbor tog i tog javnog preduzeća, je li on odgovoran za gubitke ili je samo dobijao platu? Tada bi ljudi razmišljali da li da se javljaju na takve konkurse. Još gora stvar je sa kontrolnim telima, imaš kontrolna tela u kojima se zapošljava elita. Mi smo poslednji bastion na Zapadnom Balkanu. Mislim da tu ima više komisija za hartije od vrednosti, regulatornih tela, raznih berzi i ostalih zanimacija, nego od Krakova do Pekinga. Je li to normalno, ljudi? Što mi ne bismo mogli propisati da u komisiju za hartije od vrednosti treba da se biraju ljudi koji imaju određene papire. Recimo, kod nas je opšte poznato da imamo dilere, brokere, portfolio-menadžere, investicione savetnike, oni svi treba da imaju neku školu – a onaj ko njih kontroliše ne treba da ima nikakvu školu? Kako može neko ko nema posebne dozvole kontrolisati rad finansijskih institucija gde rade ljudi koji imaju neke posebne dozvole? Jesmo li ikada objavili kakav konkurs? Nismo. Je l’ treba? Treba. Nego, ovde ima još jedna poslastica: svi dođu na vlast preko partije pa se onda zamrznu. Evo, recimo, berza pada, kao i sve drugo, dovoljno je da uhvate jednog za transakciju i dokapitalizaciju nečega, pa mogu da žive godinu dana, to su toliko velike pare. Ko određuje tu cenu? Određuje država, moraš da platiš. Dođi po potvrdu i plati milion evra. Je l’ to dobar biznis? Pa, savršen biznis! Je li to perpetuum mobile? Jeste. Mislim da nikakva materijalna odgovornost nije dovoljna, odgovornost mora da bude krivična. Vidimo šta se sad dešava na Zapadu, pa ljudi upadaju u kuću, bre, direktora Bank of Scotland, videli ste juče ono u Londonu. A ovde – puj pike ne važi. Svi naši guverneri su u Aleji zaslužnih građana, i oni koji su uništili onu staru deviznu štednju, ništa se nije desilo.

I pozicija i opozicija i nevladine organizacije, svi sa radošću očekuju dolazak Mesije, državne revizorske agencije. Šta ona može da uradi? Ne može ništa, sistem je ključ. To malo, slatko drvo od kojeg sad svi očekuju da će doneti prve plodove, državna revizorska iskustva – kako da ih donese kad oni mogu da rade šta hoće, kad je centar moći na drugoj strani? To je problem. Mi srljamo iz jednog rešenja u drugo, a problem je izvor sam. Treba se vratiti na izvor, tamo su koncepcije, tamo je filozofija sistema, i onda plivati uzvodno. Svet je u problemu koji smo mi već više puta imali, da se privatizuju dobici, a socijalizuju gubici. Onaj je stanovao džabe, neće da plati stanarinu, onaj dobio vilu na Dedinju za 200 evra, ovaj drpio preduzeće za 1 evro – sve su to privatizovani dobici, a gde su gubici? Gubici su javni. Znači, ovde su vrline javne, a poroci privatni. Zapad shvata taj problem i kuda to vodi – do kovača lažnog novca. Mi ne možemo to tako da rešimo, jer još nam nisu dali pravo da kujemo novac kojim možemo kupiti tuđu robu. Dakle, ma koliko to apsurdno možda zvučalo – što se grbo rodi, vreme ne ispravi. Ovde je reč o novom propitivanju, i u Srbiji i u svetu, kakav je oblik sistema i šta su njegove kontrolne tačke. Nažalost, i svet je počeo da sanira posledice, a da ne otklanja uzrok. Uzroci su primarni – da li ti svojom svojinom garantuješ za svoje poslove, da li ličnom odgovornošću garantuješ za ispravnost odluka koje donosiš kao sudija, revizor, kontrolor, komisija? Da li tebe, na kraju, ako te uhvate u prevari ili nevršenju dužnosti i tako dalje, čeka ne verbalna osuda, nego zatvor, jer zatvor je tu jedini lekovit. Neko ko ima milijardu šta da ga kazniš sa milion? Pa, to je kao muva da ujede bizona. Nego, apsana, a onda se vrati, pa na početak. Ko je ključ? Ključ je poverilac, a ne dužnik. A šta se tamo, na Zapadu, rešava? Pa, i tamo se brine o dužnicima, ne o poveriocima. Ako je neko dobio kuću na Floridi koja mu ne pripada, neko je to platio. Ko? Onaj Kinez u Sijanu koji pravi WC šolju koja na Floridi košta 2 dolara. Govorim metaforično. E, to su pitanja koja svet mora postaviti globalno, a mi u našoj voljenoj otadžbini moramo postaviti pitanje – zašto je čovek višak? Premda umire više nego što se rađa, čovek je opet višak.. Jer, mi srljamo u situaciju koja je po definiciji nerešiva. Danas, sutra, prekosutra – ili će se rešiti, što kaže naš bivši vođa, institucionalno, ili vaninstitucionalno.

Jedno je kad neko društvo pozovete 1945. na štednju i obnovu, ljudi zaista jurišaju, ručno vade slavonske hrastove i prave autoput, pruga gradi nas, mi gradimo prugu. Energija naroda. Jedno je kad 2000. godine kažete – ljudi, dosta je, bre, bilo zavrzlame, mi ćemo to, to i to. Ali, posle devet godina ponovo smo na istom. Nema emocionalnog potencijala za velike projekte, sad se mora delovati institucionalno. A mi nemamo demokratski sistem. Šta će poslaniku za rad na terenu pare, kad on terena nema, nema on neposrednih birača. Ovo je nagodba partija – kakvih 250, pa ne treba nam 5 poslanika! Najbolje je e-mailom da iz partijskih centrala predsedniku skupštine stignu uputstva šta je stav. Ovo je juriš po komandi. Je l’ se Obama borio za svaku američku državu? Mora se vratiti veza naroda i poslanika. Ili druga opcija, partijski ali većinski sistem, ko pobedi nosi sve, pa ćemo onda videti. A ti imaš nešto između, politički motor ne funkcioniše. Jedan moj prijatelj kaže – Srbija je zemlja u kojoj bi Sizif morao da gura kamen nizbrdo. A ja mislim da je u najboljem interesu naše elite da se iz politikantske preobrazi u političku i državničku elitu i da pokuša da reši stvar. Sačekaće to ovi mladi ljudi, jedino je Broz umro na vreme i ovenčan slavom, već ovaj drugi naš tiranin i vladar nije umro ni na vreme, ni jednostavno, ni ovenčan slavom. Iz toga se mora učiti. Ne želim da se pogrešno shvati, ali prosto je to tako, treba vladati i gledati rezultat. A moglo se videti i prošlog leta. Sećam se koliko su me napadali kad sam predložio broj ministara – prete ljudi, bre, hoće da biju. Ali sad idem korak dalje, kažem, nemojte smanjivati broj ministara, to ne znači ništa, promenite zakone. Nemam ja ništa protiv tih običnih ljudi na šalterima, oni ne kreiraju zakone, ali možda i kreiraju. Zašto Toyota funkcioniše? Zato što svaki radnik kad izlazi s posla daje neku racionalizaciju onome koji dolazi na posao; makar bilo samo „nemoj šaraf ovaj tamo, nemoj ovamo“, ta je logika dovela do strahovite efikasnosti i na kraju najvećeg proizvođača automobila na svetu. Šta naš svaki činovnik radi? Ma, daj još jednu začkoljicu, ako nam se slučajno izmigolji na članu 9, da ga dočeka 9a, onda je moj. To je potpuno suludo. Kad predsednik Vlade sedi iza celog metra materijala, kako će onda načelnik da nema bar 30 santimetara nerešenih stvari? Moj radni sto je uvek čist, i onda neko kaže – ovaj Zec ništa ne radi, đe su papiri, đe je nered? Kad nešto uradiš na vreme, ti si se zeznuo, to je kao da si nekom rekao da si bez posla. Potpuno je izokrenuta filozofija koja, naravno, pojedincima koristi. Uzmimo taj nesretni Kopaonik, prvi put na tom Kopaoniku ti nisi mogao da kažeš ništa kritično, to je bilo izrežirano kao Peti kongres. Govori predsednik države, govore ministri jedni drugima, a mi ostali kao slušamo. Da li si mogao nešto kritički da prozboriš? Nisi. Imao sam mnogo pitanja, ali nisam mogao da ih postavim. I pita me jedan novinar šta ja mislim o tome. A ja, pošto volim da branim onoga koga napadaju, imam problem, jer sad branim našu vlast. I kažem – ljudi, oprostite im, morali smo doći na Kopaonik, problem je toliki da sa niže tačke ne može da se vidi, i morali smo ostati četiri dana zbog velike magle, čekali smo da se razbistri, da vidimo dokle taj problem seže. Dajte, oprostite ovim ljudima, mislim, nemojte tako. Eto, ja sam ih branio koliko sam mogao.

Svetlana Lukić: Čuli ste pesmu sa novog albuma Boba Dilana koji izlazi krajem aprila. A posle 20 godina u Beograd je došla književnica Dubravka Ugrešić. Pre ratova devedesetih možda je se sećate po knjigama Filip i Srećica, Štefica Cvek u raljama života, po kojoj je Rajko Grlić snimio onaj čuveni smešni film, i Forsiranje romana reke za koji je 1989. dobila NIN-ovu nagradu. 1993. Dubravka je napustila Zagreb u kojem je bila proglašena jednom od četiri vještice, neprijateljice Tuđmanovog režima. Dubravka Ugrešić danas živi u Amsterdamu, u međuvremenu je objavila dva romana, Muzej bezuvjetne predaje i Ministarstvo boli, i četiri knjige eseja, Američki fikcionar, Kultura laži, Zabranjeno čitanje i Nikoga nema doma. Knjige su joj prevedene na preko 20 jezika i ove godine je ušla u uži izbor za Bookerovu nagradu. Slušate razgovor koji smo napravile sa njom i delove Dubravkinog nastupa u Centru za kulturnu dekontaminaciju, gde je sa njom razgovarao Dejan Ilić iz Fabrike knjiga. Dejan je čovek koji je zaslužan za to što su u Beogradu objavljene sve Dubravkine knjige.

Dubravka Ugrešić: Jesam autsajder gde god da dođem, ja sam i u Zagrebu autsajder zato što sam naprosto izvan svih krugova. Čak nemam ni preteranih veza sa izdavačima ili sa nekakvim književničkim krugovima. Dakle, nisam nigdje uštekana. Ja sam autsajder i tamo gdje živim, u Amsterdamu, tamo nisam član apsolutno nikakvih društava, nikakvih književničkih organizacija, jedva se zna da ja tamo postojim. Dobro, sad sam dobila malo publiciteta, ali vi mene doživljavate potpuno drukčije nego ja sebe i nego što govore činjenice. Ono što možda nije autsajdersko, ali i to je pitanje gdje i kako, to su moje knjige. Hoću reći, ja ne idem sa svojim knjigama zajedno.

Svetlana Vuković: Ali, kad vas kandiduju za Bookera…

Dubravka Ugrešić: Ja mislim da je to neka greška.

Svetlana Vuković: Vi u stvari ne znate kako se to desilo?

Dubravka Ugrešić: Pa, ne znam, kako mogu znati? Vi ne znate ko je kandidat za Nobelovu nagradu, ne znate ko je bio u igri, vi samo dobijete vijesti jednom godišnje. Bookera malo pumpaju, malo je transparentnije, imate te duge liste, pa kraće liste, pa najkraće liste, i zato Booker ima tako veliku popularnost. Imate, dakle, godišnji Booker za engleskog, američkog, australijskog pisca i tu novu nagradu Man Booker International. Zanimljivo za ovogodišnju listu je da ih je do sada bilo samo dvije i na te dvije prethodne su bile zaista veličine, to su bili svi oni pisci od kojih su neki dobili Nobelovu nagradu, kao Ginter Gras, ili na ovoj listi Najpol, a ovdje se sad prvi puta na listi javljaju i pisci koje nitko ne bi očekivao i kojima su mnogi razočarani. Pitanje prisutnosti vam je isto relativno, kao i svagdje. U Hrvatskoj je najpopularnija spisateljica trenutno Nives Celzijus. Znate da je u Zagrebu bila ova peticija za Marka Perkovića Thompsona, da se njemu treba dozvoliti da nastupa u Puli, da je on umjetnik, da je on ne znam što –  potpisalo je nekakvih trista intelektualaca. Kad kažem svojim prijateljima da je, eto, tristo intelektualaca potpisalo tu peticiju, oni kažu – ha, ha, i ti to zoveš intelektualcima? I ja velim, da, ali da li postoji druga lista? A oni vele, pa, nije niko lud da potpisuje drugu listu. Ja velim, ako nema druge liste onda je činjenično ovo tristo hrvatskih intelektualaca. Dakle, činjenično Nives Celzijus je najpopularnija hrvatska književnica.

Svetlana Lukić: Kad ste maločas rekli da imate tu autsajdersku poziciju, kako bi ste je opisali?

Dubravka Ugrešić: Pa, kako okrenete. Možete reći da je to invalidna pozicija, pozicija koja nije puno vrijedna, koja odbija svaki angažman, ili da je komotna, pozicija lijenčine. Vjerojatno bez te pozicije moji eseji ne bi bili takvi kakvi jesu. Znate, ja ulovim neku epizodu u Švedskoj, nešto čulovito ovdje u Beogradu, nešto ulovim u Zagrebu, nešto u Budimpešti, i to ne mora biti nekakva korektna, objektivna slika svijeta, ali je moja i, za veliko čudo, ona nalazi svoje čitaoce na raznim stranama svijeta. To me je iznenadilo, recimo, za ovu zbirku Nikog nema doma, koja je u Americi izašla dvostruko deblja, jer sam ja u međuvremenu dopisala – vjerujem da je njezin prijem bio puno življi, puno otvoreniji među tim američkim čitaocima nego u Zagrebu, a vjerojatno je i tu u Beogradu prošlo dosta gluho.

Egzil je bukvalna promena konteksta, on podrazumjeva osobno iskustvo svakog egzilanta koja teško da se da podvjesti pod odrednice koje uporno proturaju književni kritičari iz obeju sredina, matične sredine i sredine domaćina. Odrednica je emigrantska, imigrantska, egzilantska, nomadska, manjinska, etnička književnost – diskriminativne su, ali ujedno i afirmativne. Tim odrednicama matična sredina istiskuje pisca napolje, s tim istim odrednicama sredina domaćina potiskuje pisca u njegovu etničku nišu, ali ga ujedno afirmira priznajući njegovo postojanje. Matična sredina polazi od pretpostavke monokulturalizma i ekskluziviteta, druga iz pretpostavki multikulturalizma i inkluziviteta, ali i jedna i druga u suštini barataju prašnim etiketama etniciteta i politike drugosti. Čak i ako napišem tekst o pustoši zaleđenih pejzaža na Sjevernome polu, u rezultatu ću najčešće biti etiketirana kao hrvatska spisateljica ili kao hrvatska spisateljica u egzilu koja piše o pustoši zaleđenih pejzaža na Sjevernom polu. Recenzenti će ledenu pustoš moga teksta promptno naseliti pojmovima kao što su egzil, Hrvatska, bivša Jugoslavija, postkomunizam, Balkan, Istočna Evropa, slavenski svijet, balkanski feminizam ili balkanski ekofeminizam, dok će me novinari pitati jesam li u pustoši zaleđenih pejzaža imala prilike sresti jugoslavensku dijasporu i što iz zaleđene perspektive mislim o situaciji na Kosovu.

Imala sam priliku sresti posvuda tu djecu, osobito djecu u Americi. Fantastično je kad u liftu čujete, a ja sam tako čula razgovor između dvije mlade zgodne djevojke – jedna pita „ej, jesi ti uzela ono PHD?“, a ova veli „ma, nisam“, a ona opet pita „je li tvoj dečko piešdirao?“. To su sve mladi ljudi na fakultetima, evo, prošle godine sam zalutala u Sent Luis i tamo sam upoznala nekog mladog dečka iz Banjaluke koji na Jejlu studira staroenglesku književnost. Nakon toga sam imala jedno predavanje na Kolumbiji u Njujorku, i odjedanput sila nekakve naše djece – a, mi smo dobili e-mail, znamo da ste bili u Sent Luisu. Srela sam nekakvu curicu iz Bosne koja radi kao broker na Vol stritu. Ja velim „bože, dijete, ti si broker na Vol stritu“, a ona „pa šta, ima puno naših“. Sve to je negdje pozavršavalo te sjajne fakultete, sve negdje nešto radi. To je ta neka nova emigracija. Imate onu staru emigraciju koja je otišla sa ratom, ali to su stari ljudi koji sa sobom nose i dalje sjeme mržnje. U Amsterdamu ima jedan kupovni centar na otvorenom i tamo su neki kafići i svaki put kad prođem sretnem trojicu, mogu imati između 60 i 70, ulubljeni obrazi, cigareta, i kreće priča, veli „e, baš mi je drago za Hrvate, oni su dobili sve što su hteli, a mi, eto, mi smo žrtve pa žrtve, kao Židovi“.

Dubravka Ugrešić: Mogu zamoliti fotografe da me prestanu fotografirati da bih mogla koncentrirano čitati ovaj tekst? Je l’ se možemo slikati poslje? Svi zajedno, kako god, okej? Hvala vam puno.

Kad je Karadžić priveden na Hag onda sam napisala taj esej i palo mi je na pamet – bože, čekaj, koliko je to godina prošlo? Pa, ne samo da je odneseno deset i više godina mog života nakon Titove smrti, jer je bilo hoćemo-nećemo, šta ćemo, kako ćemo, ima ulja, nema ulja, inflacija, neinflacija… A onda je na to došlo još idućih 20 godina – pazite, to je 30 godina života sa tim ratom. Moram priznati da sam se ja naprosto umorila. Nekad, kad bih došla u Zagreb, ja bih pokupovala gomilu novina odmah i krenula u čitanje. Sad isto imam taj refleks, ali ja više to ne mogu čitati. I pojavilo se još nešto, ja više čak ne razumjem ni taj jezik. Isto se odnosi naravno na Srbiju, na Bosnu. Ja sam lani bila u Crnoj Gori i isto sam kupovala novine, htjela sam da vidim, i potpuno je bilo fantastično koliko ja nisam mogla više prodrijeti u taj jezik, jer je on samozadovoljan, zatvoren, podrazumjeva stvari, kao da mi svi razumijemo o čemu govorimo. I odjedanput sam shvatila – ne, pa ja ne razumijem. Osim toga, ne želim razumjeti. Osim toga, objasni mi. Osim toga, nemoj mi govoriti tim polumucavim govorom. Govor gesta se preselio u jezik, aha, e, znamo mi, a-a, ovi poluzvukovi, ne. Ako krenete učiti taj jezik onda vi točno znate koja je ideološka poruka i ja zaista ne želim, ne mogu više, pa mislim, ko to sve skupa može? Ne samo da sam o tome pisala, ne samo da sam toliko dugo godina bila vezana uz sve to – pojavio se zamor materijala. To je jedan umor – vani bi rekli fatigue.

U svijetu robnih vrednosti pisci, ljudi koji pišu i publiciraju svoje knjige moraće se suočiti sa promjenom svoga statusa. Hrvatski pisci na primjer moraće prihvatiti činjenicu da je svestrana i multimedijalna Nives Celzijus ništa drugo do njihova tržišno uspješnija kolegica. Odgađajući konfrontaciju s činjenicama, pisci hrle u zadnje preostalo sklonište, pod krovove nacionalnih akademija znanosti i umjetnosti koje osiguravaju institucionalizaciju nacionalnih vrednosti i nešto sigurnije penzionerske dane. Takvi pisci su pred iščeznućem, ali nisu nužno gubitnici. Moj osobni književnički napor dao bi se sažeti u slici sudionice demokratskog književnog maratona koja ima nešto više od 50 godina, sudionica trči prema cilju noseći u rukama porculansku zdjelicu, duboko uvjerena da je zdjelica ispunjena dragocjenim sadržajem koji mora pronijeti do cilja. Zdjelica ispunjena dragocjenim sadržajem je dakako književnost, književnost kao umjetnost. I trka i iscrpljujući maraton i simbolična zdjelica i književnost kao umjetnost, sve bi to mogle biti tragikomično krive pretpostavke, jer posve je moguće da trkačica trči stojeći u mjestu, a da to i ne zna. Ili da, ne znajući to, trči unazad. A ako trkačica i stigne do zamišljenog cilja i zdjelicu s dragocjenim sadržajem pronese neoštećenu, na cilju bi je mogla dočekati spoznaja da je u zdjelici luk i voda.

Nakon raspada Jugoslavije, znate, počele su se remodelirati i povijesti, nanovo pisati školski programi i čitanke i sve to skupa je jednako strašno ideologizirano. Ja sam to napisala u jednom tekstu jer sam to naprosto vidjela. Vidjela sam igru sa pitanjima. „Kako se zove povrće zbog kojeg jedna princeza nije mogla spavati?“, ja sad mislim, super igra, vidi kako je slatko, ne? Princeza na zrnu graška, super. I onda, kako se zove mjesto u kojem se rodio prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman? Veliko Trgovišće. Kako se zove režiser velikog filmskog ostvarenja Duga mračna noć? Antun Vrdoljak. A da ne kažem da sam vidjela učilicu iz geografije – kompjuterska igra u kojoj imate đaka dječaka, ne djevojčicu, koji ulazi u školu. U školi imate razne razrede, pogledala sam razred geografije, nisam se usudila ići dalje. To je jedna svemirska letilica, vi letite iznad Hrvatske i tamo gdje se spustite, recimo u Dubrovnik, otvori se oblačić i u dve rečenice kratka povjest Dubrovnika. Međutim, odmah iza toga oblačić veći i slika gradonačelnice Dubrovnika. Idete na Osijek – sa ekrana desetogodišnje dijete gleda Anto Džapić. I to se zove program iz geografije. Ali vjerovati da će djeca ostati trajno zagađena, oštećena, izbrifirana, to nije tačno, jer nismo ni mi, ni nama se nije baš dogodilo da smo ispali sasvim glupi.

Dejan Ilić: Imali ste priliku da Vas pozovu u Sjedinjenim američkim državama u jedan, kako smo mi govorili, radnički univerzitet i zamolili su Vas da održite predavanje ljudima koji su išli u večernju školu. To su radnici koji su došli u Sjedinjene američke države i pokušavaju tamo da se izbore za neki svoj život i veruju da obrazovanje ima smisla, a Vas su pozvali da im kažete nešto u vezi sa tim. Kako ste se osećali u tom trenutku?

Dubravka Ugrešić: Osjećala sam se potpuno božanstveno, kao profit, kao svi oni profiti čija imena ne smijem spomenuti. Na moje predavanje su zapravo došli emigranti iz zemalja u kojima se govori španjolski jezik. Ja sam za njih bila simbolična figura, njima je bilo užasno važno to da sam ja pisac koji ima publicirane knjige, jer za to postoji faktički dokaz. I oni su svi kupili moju knjigu, iako je nisu mogli čitati, jer i knjiga je bila za njih simbolična vrednost, ta koju će oni jednog dana dostići kada nauče engleski jezik. Onda će imati biblioteku s potpisima pisaca i moći će ih čitati. Mislim, to su ljudi koji rade po nekoliko poslova da bi preživjeli i idu u te večernje škole gdje uče engleski, uče nešto o Americi itd. Dakle, oni su mi poklonili plišanog medvjedića i cvijeće, i to je bilo toliko ganutljivo i ja sam se osjećala, iskreno rečeno, kao Nadežda Krupskaja u susretu sa svojom komunističkom ćelijom u Americi, jer sam se morala sa svima njima rukovati. Oni su inzistirali da se rukujemo i svima sam morala potpisati njihovo puno ime i prezime. Potpuno je fantastično, lista pisaca američkih koja je bila u toj istoj školi i radila isto što i ja je nečuvena, zapravo ona počinje od Artura Milera, i moram reći da je to jedan od najljepših književnih doživljaja u mom životu.

O novcu ne znam ništa. Iz te svoje potpuno ignorantske perspektive ja se, naravno, trudim, okrećem New York Times, onda čitam one kolumne, pokušavam učiti taj jezik novca, pa ne mogu ništa naučiti jer opet ništa ne razumijem. Mislim, ne znam čak ni šta je burza, ja ne razumjem kako se novac pere, ja uvjek mislim da se uzme prašak pa se pere. Ali možda zbog te ignorancije, a možda i zbog neke intuicije koja je pravilna, mislim da je najvažnija priča uopće priča o novcu, da su sve ostalo opravdanja. Znate, sve što se događa je nekakav pakung za obične ljude da to mogu razumjeti. Mislim, recimo, da je priča o raspadu Jugoslavije zapravo priča o novcu, da je rat priča o novcu. Pakung je bio razumljiv svima nama, a to je bio nacionalizam, a prava priča je o novcu. Znate, nikad niste čuli priču o ratu, povijest rata pisanu iz perspektive prodavca oružja. Bilo mi je zanimljivo u Crnoj Gori – to je zemlja u kojoj vi osjećate da taj euro – vidite ga bar konkretno – negde curi, cirkulira, leti po zraku, pliva po moru, i vi ne razumijete kako. Postoji taj jedan važan, ako ne i najvažniji sloj na novcu koji je nama nevidljiv, nama običnim ljudima, mi ga ne razumijemo. Ja vam mogu iz perspektive najobičnije domaćice reći – one 2000. kada je uveden euro bila sam u Americi, vratila sam se i zatekla euro. Prvo, shvatila sam da je sve poskupilo za 100% – jedan gulden je jedan euro i sad je to kao isto, a plaće nisu skočile. I nekako sam mislila, bože moj, ovo je pljačka milenija. E, sad sa krizom moja svijest domaćice je potpuno pomućena, ja to sad ne razumjem, ali ideologija mi govori da je nešto krivo, jer to je opet ideologija nametanja krivice, svi smo mi krivi, evo, mi sad moramo stegnuti kaiš. Ko? Ko mora stegnuti kaiš? Jesam li ja trošila? Jesam li ja dobila? I tu će sad opet biti premještanja krivice – znate, vi ste nesposobni, zato ste u krizi, ili vi ne radite dovoljno, ili previše ste trošili. A stvari koje idu paralelno su fantastične. Sjećam se, 1971. su bile demonstracije u Hrvatskoj, Savka, Tripalo, Hrvatsko proljeće. U jednom momentu bila je policija koja je tamo tukla studente. Jedan prijatelj mi je ispričao scenu, policija je bila dosta gruba pa su se promatrači sklanjali u stranu, u haustore, u veže, i on se tako isto malo sklonio i gledao, i pored sebe je vidio jednog malog čovjeka sa kapicom koji je čitao novine, a u novinama je bila rupa. I on je mislio evo ga, to je špijun, onako, brkovi, kapica, novine… I onako ga malo pogledao, i ovaj isto njega, a ovdje se odvija povjesna scena, bitka, i opet ovaj gleda onoga, onaj gleda ovoga i na kraju ovaj mali kaže „o’š kupit’ čuku?“. Čuka je sat, dakle, on je prodavao satove u vreme žestoke bitke. Taj mali s brkovima i s tom kapicom – on je uvijek pobjednik velikih povijesnih događanja.

Emisija Peščanik, 03.04.2009.

Peščanik.net, 03.04.2009.