Horor koji je pogodio sjevernu Hercegovinu i srednju Bosnu, a Donju Jablanicu od koje su ostali skoro pa samo kupola i minaret džamije, praktično izbrisao s mape, jednako kao i dio praktično jedine ceste između Mostara i Sarajeva, kultne magistrale M-17, uslijed poplava i odrona, po tko zna koji put je izvukao sve najbolje iz ovdašnjih ljudi.
Istina je da su razmjeri tragedije, koji nažalost još nisu konačni, a trenutačno su se zaustavili na brojci od 21 poginulog, uz puno nestalih i potresne prizore bake koja je zaštitila unučicu i tako je spasila, žrtvujući vlastiti život, odmah bili jasni svima i da su oni djelovali na toliku solidarnost.
Ali kontrast koji se dogodio unutar same Bosne i Hercegovine, ali i čitave regije u odnosu prema ovoj tragediji, kad ga se komparira s tim u kojim nam temama i odnosima prolaze ostali dani, izgleda nadrealno i skoro pa da ga je nemoguće objasniti.
Činjenica je i to da smo ovo sve već vidjeli još prije točno deset godina, prilikom zadnjih velikih poplava, koje su bile u sjevernim krajevima, jednako volontersku pomoć običnih ljudi, kao i konkretnu pomoć svih država u regiji jednih drugima. Međutim, sada sve, što zbog broja poginulih, što zbog apokaliptičnih scena praktičnog nestanka jednog sela, što zbog činjenice da je riječ o jednoj od najljepših dionica magistrale uz Neretvu, a na kraju krajeva i zbog toga što su politički, međunacionalni i međudržavni odnosi danas puno gori, nego što su bili prije deset godina, izgleda puno veće i drugačije nego onda.
Iskreno govoreći, nakon ove reakcije i običnih ljudi, ali i državnika, kad bismo birali riječ godine u regiji, odnosno na jugoslavenskom prostoru, ona bi svakako bila Solidarnost.
Tim prije što sada doista izgleda da su neki ljudi, a mislim naravno na vodeće političare ili tajkune, za koje u pravilu logično mislimo da sve rade iz interesa i političke računice, reagirali iskreno, bez političkih kalkulacija.
I to je ono što je u čitavoj ovoj situaciji zapravo svjetlo, koje se ne bi upalilo bez mraka koji mu je prethodio. Jer jednako su dirljive i geste i ponuđena pomoć i od Aleksandra Vučića i od Andreja Plenkovića i od Jakova Milatovića, Milorada Dodika ili od Zdravka Mamića, koliko i gesta Zdravka Čolića. Čovjek kod svih tih ljudi primarno vidi bazičnu ljudsku želju da pomognu.
Kad tome pridodamo činjenicu da su desetine hiljada običnih ljudi, što iz same Bosne i Hercegovine, što iz čitave regije, nazivali i još uvijek nazivaju telefonske brojeve za donaciju pomoći stradalim ljudima i krajevima, uslijed čega se samo u jednom danu prikupilo stotine hiljada eura, jasno je da je riječ o onome primarnom što ljudi ovdje osjećaju jedni za druge.
Konačno, kad vidimo da su i navijačke grupe svih simbolički bitnih klubova u Bosni i Hercegovini, od onih ideološki lijevih za koje je bilo očekivana ovakva gesta, a govorim o navijačima mostarskog Veleža, posebno s obzirom da ljudi u stradalim krajevima uglavnom i navijaju za taj klub, ali i njihovih arhineprijatelja koji navijaju za Zrinjski, pa zatim i navijači Sarajeva i Željezničara, jednako kao i službeni klubovi, od Veleža do banjalučkog Borca i sami ponudili pomoć i krenuli prikupljati sredstva za donacije, slika koju dobivamo je sljedeća.
Ljudi na ovim prostorima zapravo itekako osjećaju jedni druge kao svoje ljude. I osjećaju čitav ovaj prostor i manje-više sve jugoslavenske zemlje svojima. Osjećaju to na onom najdubljem, podsvjesnom nivou iz kojeg dolazi ova reakcija. Što je na svaki način logično. Jer prvo govorimo istim jezikom, potom dijelimo i geografiju i životna sjećanja i zajedničku prošlost, kakva god ona bila i na kraju, što nije manje bitno u čitavoj priči, ljudima je na podsvjesnoj razini sasvim jasno da nas čeka i zajednička budućnost.
Što nas sve dovodi do pitanja zbog čega inače nisu takvi odnosi između nas, naših lidera i država pa i ljudi kao takvih, jer mi sami masovno biramo i podržavamo takve lidere i antagonizirajuće politike, jednako kao što se beskonačno svađamo oko ideologija i prošlosti. Stvar je tim teže objašnjiva, s obzirom da su i jedna i druga reakcija i ponašanje suštinski iskreni i bazirani na emocijama.
S bitnom razlikom što je ova prva reakcija solidarnosti rezultat podsvijesti, a druga svijesti i pamćenja. A ako smo barem nešto iz suvremene historiografije naučili, to je da je društveno sjećanje proizvod državnog, političkog i historiografskog konstrukta. I koliko god bi ova jednostavna činjenica trebala djelovati ohrabrujuće, jer bi to značilo da se onda izgradnjom novog pamćenja mogu promijeniti stvari, jasno je kako se to neće tako lako, a ni brzo dogoditi. Ako će se uopće i ikako dogodi. Uostalom, desetine nevladinih organizacija i profesionalnih povjesničara, među koje ubrajam i sebe, to pokušavaju godinama, bez ikakvog vidljivog uspjeha.
Stoga bi kao najbitniju novost i lijepu stvar iz ove tragedije, trebalo za pouku uzeti priču o solidarnosti i tome da su ovi ljudi prije i poslije svega iskreno povezani i okrenuti jedni drugima. Kad bismo te činjenice bili često više svjesni, nego što inače jesmo, pa kad bismo je u svakodnevnim političkim i povijesnim raspravama često koristili i naglašavali, a to inače ne radimo nikako, stvari i naši odnosi bi sigurno bili bolji.
Kultni poljski sindikat koji je pokrenuo štrajk u brodogradilištu u Gdanjsku i na neki način na kraju doveo do političkih promjena u samoj Poljskoj, ali i u kompletnom Istočnom bloku, a onda nažalost posredno i u Jugoslaviji, zvao se Solidarnost.
I pustimo sada to što svatko od nas misli o posljedicama tih promjena ili kakav stav ima prema poljskom papi Wojtyli ili sindikalnom lideru i budućem političaru Lechu Valensi.
Ono što je u čitavoj priči danas bitno je snaga ideje solidarnosti, koju je momentalno prepoznao i Džoni Štulić, pišući kultnu pjesmu Azre, ‘Poljska u mome srcu’.
Solidarnost je dakle nedvojbeno riječ godine u Jugoslaviji, a bilo bi dobro da postane i riječ decenije i onaj pojam koji će nas pratiti u svakodnevnici.
Uostalom ideja zajednice i čovjeka kao društvenog bića upravo i počiva na solidarnosti. Jer bez nje nas ne bi ni bilo, kao što nas neće ni biti, zaboravimo li je.
Velike priče, 05.10.2024.
Peščanik.net, 09.10.2024.
- Biografija
- Latest Posts
Latest posts by Dragan Markovina (see all)
- Koncert istine u Zagrebu - 07/07/2025
- 34. godišnjica samostalnosti Slovenije i Hrvatske - 25/06/2025
- Trideset godina vječnog Daytona - 06/06/2025
