Izbori u Pakistanu 18. februara 2008. transformisali su politički krajolik zemlje. Poreknuti su izveštaji o predizbornim mahinacijama, a niko nije obratio pažnju na to kako je Mušaraf pokušao da obezvredi izborne rezultate. Mnogi političari establišmenta su naprosto oduvani, a čini se da Mušaraf slabije neko ikada kontroliše vlasti.

Drugi najveći gubitnici su pripadnici klera, pripadnici islamske alijanse Mutahida Majlis-e-Amal (MMA): na prethodnim izborima 2002. godine osvojili su pedeset pet mesta, a sada samo pet. Mnogi Pakistanci smatraju da je njihov iznenađujući uspeh prošlog puta rezultat mahinacija koje je izvodila moćna vojna obaveštajna služba (ISI), inače važan igrač na svim dosadašnjim izborima u Pakistanu. Ali, sada je Alijansa pretrpela težak poraz od levičarske Avami Nacionalne Partije (ANP) i PPP (partije ubijene premijerke Buto); ove dve partije su odlučne da formiraju koalicionu vladu u severozapadnoj pograničnoj oblasti sa Avganistanom. Ova promena može jako oslabiti lokalne talibane koji su nedavno i u Pakistanu i u Avganistanu izazvali toliko nevolja. Lišeni političke zaštite koju su dobijali od Alijanse, oni će teško moći da deluju onako slobodno kao što su navikli. Upravo ih je želja da spreče takav ishod vodila kada su u predvečerje izbora pobili sve one nevine Pakistance.  

Druga partija koja treba da se ljuti na svoje glasače je Kaid-e-Azam (“Q”), frakcija pakistanske Muslimanske lige, partije koja je skrpljena pre izbora 2002. godine da bi poslužila kao Mušarafov najveći koalicioni partner. Ta partija je svedena na relativno beznačajnu meru na izborima 18. februara, a većina njenih glavešina – uključujući i predsednika stranke Čodari Čujata Hisaina i bivšeg minsitra inostranih poslova Pakistana, Kuršida Kasurija – ponizili su glasači, kivni zbog visokih cena hrane i nestašica struje i gasa.

Ali najveći gubitnik je sam Mušaraf. Ionako načet time što je zbog pritiska javnosti morao da se povuče sa mesta komandanta vojske, on sve više izgleda i zvuči kao političar na kraju karijere. Tokom samo jedne godine, on je sa svemoćnog predsednika i komandanta vojske spao na usamljenu figuru sa malo vlasti i pravih ciljeva. Članak koji je napisao za Washington Post pojačava osećaj da je on slab, ima čak i nečeg jadnog u načinu na koji veliča “istorijske” izbore kako bi potom manje ili više otvoreno molio za “kontinuiranu podršku” Amerike Pakistanu. Mušarafu bi bilo pametnije da sada napusti vlast nego se zaglibi u rvanje sa sledećom vladom, da se upusti u bitku koju ne može da dobije. Ali, diktatori nisu poznati po tome što omeju da odu sa stilom. U svojim poslednjim trzajima, on sada pokušava da ubedi PPP da formira vladu sa Pakistanskom muslimanskom ligom (PML-Q) i pokretom Mutahida-Quami, etničkom partijom iz gradova pokrajine Sind.

Najveći pobednik u smislu broja poslanika je Pakistanska narodna partija (PPP) Benazir Buto i ona će sigurno predvoditi koalicionu vladu u Islamabadu. Ona je takođe nadmoćno pobedila u seoskim oblastima u pokrajini (Sind) iz koje je Buto, gde je glasanje na osnovu saosećanja za sudbinu bivše premijerke obezbedilo toj stranci jasnu većinu. U Pendžabu, u pakistanskoj pokrajini sa najvećim brojem stanovika (preko 60% ukupnog stanivništva), Navaz Šarif, lider koji se iz egzila vratio u drugoj polovini 2007. godine, prošao je mnogo bolje nego što je mogao da se nada. Očekuje se da će tu na čelu koalicije biti njegova frakcija partije Pakistanske muslimanske lige (PML-N). Pošto je tu bila baza moći Pakistanske muslimanske lige (PML-Q), poraz je posebno ponižavajući za Mušarafa i njegove saveznike.

Verovatne konture buduće vlade odražavaju poglede većine Pakistanaca. PPP je progresivna, sekularna partija, dok je Šarifova PML-N centristička. Ukoliko budu sposobne da sarađuju – kao što objava od 21. februara uveče o njihovom sprazumu o formiranju koalicije nagoveštava da će moći – mogli bi da obezbede zemlji čvrstu, stabilnu vladu, kakva joj je preko potrebna. Međutim, ukoliko Mušaraf uspe da privoli PPP na savezništvo sa diskreditovanom PML-Q, rezultat će biti slaba koalicija kojim će Mušaraf moći da manipuliše. Znak njegovog očajanja je iznenadni napor tehničke vlade da ubrza održavanje saslušanja o optužbima za korupciju protiv udovca Benazir Buto, Azifa Zardarija, u Švajcarskoj. On se nada da će taj slučaj moći da koristi kao pretnju protiv lidera PPP.

Vesti o dogovoru PPP i PML-N trebalo bi da okončaju pokušaje Mušarafa – i njegovih pomagača u SAD – da ubede Azifa Zardarija da sarađuje. Većina ljudi u zemlji je zadovoljna što je stabilna vlada konačno na vidiku. Berza je već reagovala na relativno mirne izbore snažnim skokom, dok je rupi brzo porastao u odnosu na dolar.

Mnogi su se plašili da će predizborna ispitivanja koja su pokazivala da se Mušarafov rejting kreće oko niskih 12% dovesti do toga da vlada pokuša da pokrade izbore, rizikujući time još više turbulencija i besa javnosti, možda i većih od onih posle ubistva Benazir Buto 27. decembra 2007. Međutim, Mušaraf je održao obećanje da će izbori biti fer i slobodni. Više od 200 stranih posmatrača, većina njih iz Evrope, pomogli su da ishod bude takav. Međutim, interni izveštaj koji je sastavio tim iz EU ukazao je na jasne znakove predizbornih manipulacija u kojima su lokalne vlade, kao i državni funkcioneri, pomagali kandidatima PML-Q. U Karačiju, gde je Mutahida-Quami pokret, kao i do sada uverljivo odneo pobedu, bilo je mnogo izveštaja o izbornim prevarama.

Izbori možda jesu bili neočekivano pošteni za pakistanske standarde, ali glasanje nije prošlo bez nasilja. Na izborni dan i tokom kampanje, oko sto ljudi je ubijeno, a samo 18. februara njih deset. Veče uoči izbora, ubijen je i kandidat PML-N iz Lahorea. Aktivisti vladajućeg PML-Q su navodno bili umešani u dobar deo tih nemilih događaja.

Da bi se formirala koalicija PPP i PML-N, može najpre da budu zadovoljeni neki zahtevi Navaza Šarifa: da se Mušaraf ukloni, i da se Iftihar Čodri (predsednik Vrhovnog suda, koga je predsednik države suspendovao u martu, a zatim u novembru prošle godine smenio i stavio u kućni pritvor) odmah vrati na položaj. Ništa od toga nije prioritet za Asifa Zardarija; njegovo insistiranje na nacionalnom pomirenju jasno govori da on želi da izbegne direktno sukobljavanje sa Mušarafom – a možda i vojskom – kada nova vlada preuzme upravljanje zemljom. Njemu u korist ide to što je više puta ponovio da ga ne zanima osveta za ubistvo supruge, citirajući njene reči: “Povratak demokratiji je najbolja osveta”.

Ovi izbori su generalno doživljeni kao uglavnom transparentni delom i zbog toga što se zasad vojska povukla iz politike. General Ašfak Kajani, naslednik Mušarafa na mestu glavnokomandujućeg, jasno je rekao da je on protiv toga da vojska igra bilo kakvu političku ulogu. Tako su pakistanski političari dobili priliku da se oslobode okova u kojima je pakistanska vojska držala zemlju toliko dugo.

Zapad je podržavao Mušarafa posle 11. septembra zato što su lideri u Vašingtonu i Londonu mislili da se rat protiv terorizma može voditi uspešno samo ako ga pakistanska vojska podržava. Zahvaljujući tome, Mušaraf je dobio ulogu na svetskoj pozornici u kojoj je uživao. Na kraju, postao je ubeđen da je nezamenljiv i za Pakistan, i za čitav svet. Ta drskost ga je navela da izgubi kopču s realnošću, tako da je sve do pred izbore on samouvereno prognozirao pobedu PML-Q. U intervjuu sa Džemimom Kan za londonski Independent, koji je u Pakistanu objavljen na dan izbora, on je rekao da je uklonjeni sudija Iftikar Čodri “obično smeće”, i priznao da je bila greška, učinjena pod pritiskom Zapada, to što je Benazir Buto i njenom mužu data amnestija zahvaljujući kojoj su mogli da se vrate u Pakistan. Ovaj doprinos javnoj debati mogao bi da mu se vrati kao bumerang.  

Još uvek je rano za pisanje Mušarafovog političkog nekrologa. Ali jasno je da će, ukoliko želi da zadrži svoje predsedničko mesto, morati da igra mnogo ograničeniju ulogu. U pakistanskom Ustavu predsednik ima samo protokolarna ovlašćenja i nikakvu izvršnu vlast. On je, međutim, toliko navikao da raspolaže neograničenom vlašću i bez ikakvog protiv-tega da je veliko pitanje da li je spreman da se sada povuče na protokolarni predsednički položaj. Paksitanski izbori bi mogli biti početak kraja za Perveza Mušarafa, ali konačni kraj će tek morati da se desi.

 
Irfan Husain, “Pakistan’s judgment day”, openDemocracy, 22. 2. 2008.

Peščanik.net, 21.02.2008.