Dileme više nema: Međunarodni sud pravde u Hagu saopštiće 22. jula svoje (savetodavno) mišljenje o legalnosti proglašene kosovske nezavisnosti. Ako je suditi po nesputanoj euforiji i razarajućem optimizmu ministra Vuka Jeremića (moguće je da mu je neko došapnuo sadržaj „presude“), nema mesta ni drugoj neizvesnosti. Biće to, kaže on, „trenutak istine“ i, dodaje, „opomena za one u Prištini koji su mislili da jednostrano mogu da menjaju osnovne norme međunarodnog prava.“ Dakle: „istina“ je (ma kakva bila u sudskoj odluci) na „našoj strani“ i kosovski Albanci moraće tu činjenicu da priznaju, da shvate da su poraženi, što, logično, Beogradu pruža maltene neograničene mogućnosti da – ostajući na „opšteprihvaćenom kursu kooperativnosti i fleksibilnosti“ – bira kako će se razmrsiti kosovski čvor.

To i takvo pregrejavanje atmosfere, pre svega za unutrašnje političke potrebe, uoči nekog važnog međunarodnog događaja, jeste već viđena politička tehnologija ovdašnje vlasti, kojom se, u suštini, stvara iluzija da se, eto, blagodareći „efikasnoj srpskoj diplomatiji“, nešto mnogo krupno dešava, kako je svet konačno spoznao ko i kakvu igru igra, odakle duvaju vetrovi „rata i seceseonističkog zla“. Pa mu srpska politička i nacionalna garnitura nudi pristojan i, iznad svega, dostojanstven izlaz iz kompromitacije što je tako brzopleto legao na rudu „albanskom zločinačkom separatističkom pokretu“. Političku halabuku, koja je iz Beograda prethodila najavljenom saopštavanju „trenutka istine“ (reakcije na kontroverzne incidente u severnom delu Kosovske Mitrovice i izjavu Bajrama Redžepija), trebalo bi shvatiti kao svojevrstan srpski pritisak, odnosno poruku da – štogod haške sudije odlučile i kako god to formulisale – Srbija neće ni po koju cenu odustati od Kosova. Drugim rečima, ćeraćemo se još, a vi vidite šta vam se više isplati: pevati stari šlager kako je novostvorena kosovska država završena, nepovratna stvar, a Srbiju hronično imati kao teret i pretnju, ili, pak, lepo pritisnite vi svoje ljubimce u Prištini da malo olabave i ponovo sednu za pregovarački sto. Dakle, da nastavimo tamo gde smo stali, od ponuđene varijante „više od autonomije, manje od nezavisnosti“, pa gde stignemo. Agresivna retorika, koja upravo traje na relaciji Beograd-Priština, u osnovi je najpouzdaniji indikator da srpska politika i dalje, i uprkos svemu, nema profilisanu izlaznu strategiju iz ćorsokaka u koji je sama upala tako što je lansirala geslo da će se „bitka za Kosovo“ voditi do sudnjeg dana i to u trenutku kada je novu državu priznalo 69 zemalja, primljena u neke važne međunarodne institucije i kada je naprosto nezamislivo da se sve vrati na početak a da to ne izazove nove balkanske tektonske poremećaje. Ako se hiperaktivni Jeremić svojevremeno „neoprezno izlanuo“ izjavivši da Srbija, iako pokretač inicijative da MSP razreši enigmu legalnosti kosovske nezavisnosti, neće prihvatiti negativno (po nju) mišljenje iz Haga, možda je to, ipak, najbolji pokazatelj (ne)ozbiljnosti čitave kampanje koju je Srbija pokrenula, ali i da će primenjivati dugoročnu strategiju sveukupnog iscrpljivanja i preganjanja. Zapravo, Kosovo držati u permanentnoj tenziji, u ambijentu „zamrznutog konflikta“, koji bi se aktivirao po potrebi. Ta strategija će možda Kosovu hročnično zagorčavati život, ali će, posle svega, jedini, odnosno najveći gubitnik biti – Srbija. Koliko zbog činjenice da je nezamislivo da evropske zemlje plus SAD dramatično revidiraju svoj stav o priznavanju nove kosovske (i regionalne) stvarnosti, toliko i zbog realne opasnosti da Srbija, pored već prokockanog Kosova, izgubi i priliku da se priključi razvijenijem zapadnom svetu i potone u paketu sa svojom nepromenjenom i anahronom nacionalističko-ekspanzionističkom politikom.

Istini za volju, svi akteri su ovih dana pomalo nervozni. Prvenstveno zato što niko pouzdano ne može (iako su uvereni da će „pravo i pravda“ biti na njihovoj strani) da proceni, najpre kako će se haški sud odrediti, a potom i kojim će se smerom priča o Kosovu nastaviti. Priština je uverena da su svi argumenti na njenoj strani, ali baš i nije sasvim sigurna da će proces međunarodnog priznanja ići glatko i da neće biti izložena međunarodnom pritisku da nekakvih pregovora sa Beogradom ipak bude. Beograd razmišlja kako da kupi dodatno vreme nagoveštajem da će se ponovo okrenuti Generalnoj skupštini UN, dok je Brisel na mukama kako da premosti dva konfrontirana stava među svojim članicama: jednog, većinskog (22 zemlje), koji smatra da ne može biti povratka na staro, i drugog, manjinskog (pet država), koji, nepriznavanjem Kosova, zbog svojih sličnih potencijalnih ili stvarnih konfliktnih situacija, zapravo, ohrabruju i pojačavaju tvrdokorni stav Beograda. Evropska unija bi rado preuzela ulogu posrednika u eventualnim srpsko-albanskim pregovorima, ali će teško unutar sebe postići konsenzus između ambicije Beograda da ti pregovori budu statusni (što bi i za samu EU bilo poražavajuće i kompromitujuće) i učestalih (da li samo medijskih?) spekulacija da bi Srbija želela da se čitav problem Kosova u tim pregovorima reši teritorijalnom podelom i trampom Preševske doline za severno Kosovo. S druge strane, najava Beograda da će pred Generalnu skupštinu UN izići sa novom rezolucijom, kojom će se tražiti nastavak statusnih pregovora, dovodi u pitanje kredibilitet Brisela (i Vašingtona), koji, umesto da se posveti sređivanju svojih unutrašnjih ekonomskih, socijalnih i političkih prilika nakon grčkog udara, mnogo energije treba da utroši kako bi sprečio da Srbija, uz pomoć Rusije i Kine, izboksuje još jednu diplomatsku pobedu.

Nedavna rezolucija Evropskog parlamenta, kojom se pozivaju i preostale članice EU da priznaju Kosovo, može se, doduše, tumačiti i kao odgovor Beogradu, možda čak i neki oblik pritiska-poruke da se „ne igra previše sa strpljenjem Evropske unije“, ali pokazuje i konfuziju, pre svega, oko toga kako se odrediti prema sve glasnijim mišljenjima da opciju podele i zamene teritorije ne treba apriori odbaciti. Nije dovoljno jasno ni da li među članicama postoji opšta saglasnost oko javno izrečenih stavova nekih zapadnih ambasadora u Srbiji da bi legalizacija ideje o cepanju Kosova bilo ponovno otvaranje balkanske Pandorine kutije. Pre svega, zbog pretećeg domino-efekta u regionu a i šire (upozorenje predstavnika EU u Beogradu Vensana Dežera), odnosno vrlo izvesnog destabilizovanja ne samo Srbije i Kosova, već i Makedonije i Bosne i Hercegovine. Tu negde su i Crna Gora, Albanija i Grčka. Novo iscrtavanje državnih (tačnije, nacionalnih) granica ohrabrilo bi nacionaliste svih boja, a definitivno bi označilo krah evropske ideje o multietničkom balkanskom prostoru.

Kako god se stvar okrene, Evropska unija je pred iskušenjem kome, po nekim mišljenjima, nije dorasla. Bar ne u meri koja bi omogućila da neke svoje ideje konsekventnije primenjuje. Ukoliko ostane pri stavu da je kosovska nezavisnost nepovratna, da se o njegovom statusu više ne može pregovarati, a i da bi razmišljanje o podeli teritorije bilo jednako hvatanju đavola za rogove (ili rep, svejedno), morala bi da potraži efikasniji model odgovora na nameru Srbije da i po cenu žrtvovanja sopstvene evropske perspektive, nastavi iscrpljujući, ali i „sveti svetski rat za Kosovo.“

Većina eksperata za međunarodno pravo sigurna je da MSP neće u svom mišljenju o legalnosti kosovske nezavisnosti biti do kraja precizan. Pre se može očekivati formula  „mešovitog stava“, koji, zapravo, neće ništa rešiti, ali bi mogao biti sjajan alibi da ga obe (i srpska i albanska) strana tumače kako im odgovara. I da na osnovu toga povlače poteze koji bi mogli biti u(zne)mirujući.

Peščanik.net, 15.07.2010.


The following two tabs change content below.
Ivan Torov, rođen 1945. u Štipu, Makedonija; u Beogradu živi od 1965. Čitav radni vek, od 1969. do danas, proveo kao novinar: do 1994. u Borbi, gde je radio na svim poslovima, od izveštača do zamenika gl. urednika, a potom u Našoj Borbi do 1997, da bi iste godine, zajedno sa grupom kolega, osnovao dnevni list Danas, u kome je kao kolumnista i analitičar radio do marta 2002; u Politici do marta 2006; sarađivao sa nedeljnikom Ekonomist, skopskim Utrinskim vesnikom i Helsinškom poveljom. Tokom 40 godina rada u novinarstvu sarađivao i sa zagrebačkim Danasom, sarajevskim Oslobođenjem, podgoričkim Monitorom, skopskim Pulsom i beogradskom Republikom. Osnova njegovog medijskog angažmana bilo je i ostalo političko novinarstvo. Za svoj rad dobio je brojne novinarske nagrade, među kojima Jug Grizelj (2003), Nikola Burzan (2000) i Svetozar Marković (1986).

Latest posts by Ivan Torov (see all)