The Three Degrees, 1974, foto: Nationaal Archief, Den Haag

The Three Degrees, 1974, foto: Nationaal Archief, Den Haag

Minule nedelje dobili smo još tri pazle za sliku današnje Srbije. Iako se možda u prvi mah tako ne čini, izgleda da među njima ipak ima neka tajna veza i da one toj slici dodaju neke nove, nažalost ne baš svetle tonove.

Tajna sefa 155

Neka uzmu ako zaista misle da sve to pripada njima.

Ove nedelje je, dakle, „rehabilitovan i poslednji član porodice Karađorđević, kraljica Marija“. Za pravnom i političkom rehabilitacijom u stvari i nije bilo potrebe pošto su svi oni rehabiltovani zakonskim poništavanjem Ukaza iz 1947. godine kojim su Karađorđevićima oduzeta građanska prava i konfiskovana imovina. Sudski proces je, zapravo, bio potreban zbog „finansijske rehabilitacije“ Karađorđevića. To je usred suda nakon presude i javno rekla advokatica Karađorđevića Slobodanka Subotić Homen, najavljujući poteru za blagom u sefu broj 155 u Narodnoj banci Srbije.

Neka, dakle, uzmu sve ako misle da im sve to pripada. Ali, neka prvo odu u svoju crkvu na Oplencu pa tamo onome gore objasne kako su za svega nekoliko decenija stekli toliko bogatstvo. Poznato je, naime, da je kralj Petar, kada je nakon ubistva Aleksandra Obrenovića, došao na presto bio u velikim dugovima, što narod kaže, go kao crkveni miš. Onda su usledile godine velikih ratova u kojima je Srbija takoreći do temelja razorena, pa velika svetska ekonomska kriza, ali to srpskim kraljevićima izgleda ništa nije smetalo da pred Drugi svetski rat, po tvrdnjama iz krugova bliskih porodici, ona bude jedna od najbogatijih u Evropi!?

A kad se objasne sa svevišnjim i izađu iz crkve neka okupljenom narodu objasne zašto su pobegli iz zemlje 1941. što ni jedna kraljevska porodica u Evropi, osim valjda grčke i albanske, nije uradila i ostavila ga na milost i nemilost stranim i domaćim fašistima. Pa neka objasni i kud se dodoše oni silni sanduci sa zlatom i sličnim potrepštinama koje su sa sobom poneli.

A onda bi mogli da narodu, koji im je 70 godina čuvao taj sef u NBS, u znak zahvalnosti, poklone, recimo, jednu bolnicu.

Možda baš u Topoli. Ili, još bolje, u Gračanici.

Nesvrstani Toma

„Danas, po ko zna koji put, velike i mnogo naoružane države pokazuju da nemaju isto mišljenje o načinu na koji se rešavaju problemi u svetu. Ne pitaju nas kada se posvađaju i ugroze mir u celom svetu. Neće nas pitati ništa ni kada se budu mirili. Uvlače nas u stradanja, a mi smo mnogo stradali, čak i od onih s kojima smo pobeđivali u svetskim ratovima. Danas nam je zadatak da se rađamo i živimo, a ne da ratujemo i umiremo. I nikad više zbog tuđih svađa.“ Ovo je, između ostalog, rekao Tomislav Nikolić u Užicu na vojnoj paradi povodom Dana Vojske Srbije.

Na prvi pogled ove reči predsednika Republike deluju kao povratak na principe politike nesvrstavanja. Ali, samo na prvi pogled. Najpre, imitacija politike od pre pola veka danas, u potpuno izmenjenim političkim i ekonomskim okolnostima, ne samo da je anahrona nego je i nemoguća. Drugo, kad se uzme u obzir celina Nikolićevog govora, tj. njegove krupne zamerke Americi i Evropskoj uniji, a ni jedna ružna reč upućena Rusiji, postaje jasno da se Nikolić nagnuo na jednu stranu više od onog nesrećnog južnokorejskog broda. U suštini, to je i suprotno zvaničnoj državnoj politici o priključenju Evropskoj uniji. Ne bi za Srbiju valjalo da jasno iskazivanje privrženosti tom cilju i ozbiljno prihvatanje politike te zajednice država još dugo odlaže. U suprotnom njena i sudbina njenih građana će jako zaličiti upravo onom maločas pomenutom brodu i putnicima na njemu.

Pravda za Miškovića

Sudija Vladimir Vučinić nije dozvolio vlasniku Delte Miroslavu Miškoviću da službeno otputuje u Italiju. To je već drugi put da Vučinić odbija Miškovićev zahtev da mu se privremeno vrati pasoš zbog puta u inostranstvo.

Zanimljivo je da je prvi takav Miškovićev zahtev sudija Vučinić glatko prihvatio. Ali, zbog toga je odmah od viših sudskih instanci dobio po prstima i, eto, sad ne želi da ponovi istu „grešku“. Kao da nije govorio iz svoje glave, prebacio je sudija Vučinić Miškoviću što nije obezbedio „pozivno pismo“ za sastanak, što je zaista ispod nivoa ozbiljnog suda, a njegova primedba da „kaucija od 12 miliona evra jeste velika, ali da za Miškovića ni mnogo veći iznosi nisu nedostižni“ bila je, blago rečeno, nepotrebno cinična.

Ali, treba razumeti i sudiju Vučinića. Od prvog napada na njegovu samostalnost nije ga zaštitila ni sudska struka ni pravna nauka. Ne tako, razume se, što bi pisali peticije podrške, nego što bi se povela stručna rasprava (u nekom časopisu, na okruglom stolu…) o tome kakva su prava optuženog poslovnog čoveka u procesu koji se vodi protiv njega ako se već brani sa slobode, dokle pravosuđe može i treba da ide u ograničavanju njegovih poslovnih aktivnosti, šta se može smatrati namernim rušenjem preduzeća itditsl. Mogao je i neki profesor pravnog fakulteta (ima ih „onoliko“, ne samo profesora nego i fakulteta) da napiše članak na tu temu, ne bi na odmet došla i neka komparativna (sa međunarodnim iskustvom) studijica. Ničega, međutim, od toga nije bilo. Svi pravnici nikom ponikoše i u crnu zemlju pogledaše, što reče bezimeni narodni pesnik.

Peščanik.net, 21.04.2014.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.

Latest posts by Mijat Lakićević (see all)