Izbeglički dizajn, Slaviša Savić

Izbeglički dizajn, Slaviša Savić

Proizvođači novina obožavaju ekstremne situacije. U stanju su angažirati sve raspoložive kapacitete ne bi li nam što zornije približili ambijent i kardinalne detalje drame u koju se, čitajući novine, trebamo uživjeti.

Prije nešto više od dva tjedna jedan je hrvatski dnevni list u tom pogledu uvelike nadmašio konkurenciju. Preko čitave naslovne stranice objavljena je fotografija koja prikazuje praktički kompletno ljudstvo redakcije što se zbilo u kamionu s otvorenim stražnjim vratima, nastojeći obaviti „rekonstrukciju tragedije u Austriji“. „Kako je tek bilo njima!“ – glasio je krupnim slovima otisnuti naslov. To „njima“ odnosilo se, dakako, na izbjeglice koji su, nekoliko dana ranije, u kamionu istih dimenzija izgubili živote. Podnaslov: „71 izbjeglicu krijumčari su smjestili u 14 kvadratnih metara kamiona i odveli u strašnu smrt. Među njima i četvoro djece. Novinari i urednici Jutarnjeg lista natiskali su se u jednako velik kamion da bi rekonstruirali čin nezamislive bešćutnosti.“

Bio je to klasičan primjer nedovršene reportaže. Novinari su, naime, slijedeći tragičnu sudbinu izbjeglica, uspjeli ući u kamion, no nije im pošlo za rukom da – slijedeći tragičnu sudbinu izbjeglica – iz kamiona ne izađu. „Strašna smrt“ ostala je neiskušana i neopisana. Zagrebačka „rekonstrukcija tragedije u Austriji“ pokazala se mogućom jedino uz izostavljanje njenoga najdramatičnijeg elementa. Ključ novinarskog podviga bio je sadržan u neobavljenu poslu, u pravodobnom prekidu „rekonstrukcije“ i grotesknom raskoraku između aspiracija i ostvarenja. Budući da je predodžba o „činu nezamislive bešćutnosti“ raspršena od momenta odustajanja od dosljednog uživljavanja (ili, prikladnije, umrtvljavanja) u sudbine drugih, razložnijem čitatelju preostalo je jedino da tom frazom opiše sam postupak trudbenika dnevnoga lista i njihovu nastranu fascinaciju temom.

Svejedno je glavni izvjestitelj, sudeći po neizrecivo glupom tekstu, doživio stanovito prosvjetljenje. „Tek kad se, makar ovako provizorno, nađeš u kamionu, shvatiš da se u njemu nisu nalazile izbjeglice nego naša braća, ljudi.“ Bio je to dakle mali korak za reportera, ali veliki za čovjeka. Da se, umjesto u kamion, ukrcao u autobus ili vlak ne bi ni proniknuo u humanističku bit bratstva i čovječanstva. Međutim, razmjeri agonije poginule braće, zbog manjkavosti u procesu „rekonstrukcije“, ipak su za njega ostali vječna tajna, takva da je pregršt dilema tronuto stavio na papir: „Jesu li se stali međusobno ubijati? Kako su se oni snažniji odnosili prema slabijima? Jesu li one koji su najviše paničarili jednostavno podavili golim rukama?…“

Novinski pregaoci, rekosmo, naprosto obožavaju ekstremne situacije, jer su to bogomdane prilike da se nova kvaliteta oslobodi razmjenom imaginacije između „proizvođača sadržaja“ i publike željne uzbuđenja. Prošle je subote isti dnevni list poduzeo sasvim sličan manevar, s tim da je reportaža zamijenjena žanrom moralnog razmatranja, te da od čitatelja sada nije zatraženo da se poistovjete s onima koji podnose nezamislivu bol, nego s onima koji je nanose. Blaga tranzicija u hodu, moglo bi se reći, elegantni prelazak s marketinškog humanizma na praktičnu dehumanizaciju.

Filozof Neven Sesardić već u naslovu svoga opširnog članka postavlja pitanje „Smijemo li mučiti teroriste?“ i odgovara, razumije se, potvrdno. Istini za volju, u samome tekstu riječ „mučenje“ upadljivo izostaje, pa su umjesto nje korišteni termini poput „pojačane metode ispitivanja“ ili „vrlo neugodnog postupka“, makar se radilo o tzv. waterboardingu, nasilnom nalijevanju vode u ždrijelo, a ta se metoda, veli filozof Sesardić, „pokazala efikasnom“. Ne nudeći za to nikakav dokaz, osim svjedočenja nepoznatih „visokih izvora“ iz Obamine administracije, on tvrdi da su upravo uz pomoć waterboardinga „bili spriječeni teroristički napadi u kojima bi stradao veliki broj ljudi“.

No, budući da se u svom traktatu bavi isključivo „moralnim problemom“ nanošenja boli, filozof Sesardić traži od čitatelja da zamisli ekstremnu situaciju, i to po poznatom scenariju „bombe koja otkucava“: elem, držimo terorista u šakama, on zna gdje se nalazi eksplozivna naprava koja će uskoro detonirati i raznijeti stotine, tisuće ili milijune mirnih građana, ali nam to ne želi reći: imamo li moralno pravo ne izložiti ga paklenskim mukama kako bismo od njega iznudili priznanje i eventualno spasili stotine, tisuće ili milijune života?

Naravno da nemamo! – naglašava filozof Sesardić. Svi koji tvrde drugačije su „rigidni predstavnici apsolutističke etike“ koji, zateknu li se na vlasti, vode bolji dio čovječanstva u sigurnu katastrofu. A „moralni problem“ je izložen vrlo jednostavno: „Ako je osoba A sudionik zločinačkog plana u kojem će stradati osobe B, C, D, E, itd., i to na način da će morati ili živi izgorjeti ili skakati kroz prozor s visokih katova u sigurnu smrt, trebamo li dozvoliti da se to dogodi samo zato da osobi A ne bismo priuštili nekoliko minuta vrlo neugodne iluzije da se davi?“

Mora biti da filozof Sesardić ima vrlo neugodnu iluziju da misli dok nas davi svojim pseudoetičkim prenemaganjem, podmećući ekstremne okolnosti kako bi opravdao ekstremistički zaključak. Navade da se primjena krajnjih okrutnosti razmatra iz humanitarne vizure „manjeg zla“ – „Treba li mučenjem spašavati živote?“ – u pravilu njeguju opskurni intelektualni masturbanti koji bi, računajući na siguran utržak, moralizirali u prostoru moralnog vakuuma. Njihov je cilj, bez izuzetka, normalizirati mučenje, opslužiti mučitelje odgovarajućim moralnim kreditima i kreirati novu figuru javnoga heroja: onog koji će imati snagu odreći se ljudskosti da bi spašavao ljudske živote.

Davno istraživanje S. Milgrama pokazalo je kako su mnogi ljudi spremni drugima zadavati fizičku bol (preko strujnih udara visoke voltaže) zbog razloga koji nisu ni približno slični spašavanju života, a moralnu izliku pronalazili su u postojanju naredbodavnog autoriteta na kojeg mogu prebaciti odgovornost. Uz određeni broj sadističkih bolesnika, s takvima se filozof Sesardić, da ga je pokretala znanstvenička znatiželja, mogao upoznati i na domaćem terenu, u Pakračkoj Poljani ili Lori.

Međutim, njegova je namjera pribaviti mučenju nedvosmisleno humanitarni karakter. Rješavajući „moralni problem“ u pomno aranžiranim okolnostima „sudara etičkih principa“, on utvrđuje pravila ponašanja na osnovu zamišljenog izuzetka, ali s očitom ambicijom da sam izuzetak postane pravilo, da se on normalizira, e kako bi brutalno nasilje i bezdušna indukcija straha od smrti postali standardni – po mogućnosti i normirani – načini državne zaštite kvalitetnijega dijela ljudske vrste.

Filozof Sesardić to je potvrdio još preklani, kada je u jednom članku konstatirao kako u logoru u Guantanamu „Amerikanci imaju puno pravo držati teroriste Al-Qa’ide pod ključem“, i to „bez suđenja i na neodređeno vrijeme“, kako za zatočene ne smiju važiti odredbe Ženevske konvencije, te kako „stanoviti postupci koji su korišteni u Guantanamu, kao npr. waterboarding, ne zaslužuju jasnu i nedvosmislenu moralnu osudu“. Scenarij „bombe koja otkucava“ tada nije bio u optjecaju, jer se podrazumijevalo da bomba otkucava godinama, pa spada u posebnu vrstu podlosti strategija filozofa Sesardića da najprije podrži raširenu i dugoročnu praksu „stanovitih postupaka“ državne sile, a dvije godine kasnije iste „stanovite postupke“ – smještajući ih u ambijent radikalne napetosti – opskrbljuje moralnom ambalažom.

Druga je stvar što novine obožavaju ekstremne situacije. Radi vježbanja etičkih mišića, čitatelje možemo zamoliti da zamisle i sljedeći dramski zaplet: recimo da je onih 70-tak novinarskih humanista ušlo u kamion slijedeći sudbinu izbjeglica; recimo da je tada vlasnik lista, riješen da sabotira planirani prekid „rekonstrukcije tragedije“, iznenada zaključao vrata, naložio vozaču-jataku da vozi bestraga dok putnici ne zakuhaju, a ključ sakrio na nepoznato mjesto; recimo da je policija poslije dužeg vremena otkrila zločinački plan, uhapsila magnata i nastojala od njega saznati u kojem smjeru kamion vozi i gdje je sakriven ključ; recimo da je u tu svrhu angažiran i fašistički nastrojeni filozof, koji se pojavljuje sa šmrkom, radostan što će tajkunovu utrobu natapati vodom i na taj način, budući da se metoda „pokazala efikasnom“, spasiti više desetaka vrijednih života…

Ishod se čini dosta izglednim, no ne mora takav biti. Što ako vlasnik novina nije teroristička pičkica, nego žilavi vojnik krupnog kapitala, zadojen protestantskom etikom rada? Što ako on, unatoč stravičnim mukama koje podnosi, odluči kako je važnije da novinari dovrše započetu reportažu?

Novosti, 20.09.2015.

Peščanik.net, 19.09.2015.

TEMA: MIGRANTI – LJUDI KOJI HODAJU

The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.