Kulen Vakuf, mjesto masovnih ubistava 1941.
„Imate 15 minuta za razgledanje. Ja odoh na kafu s kolegicama i nedajbože da neko otkrije da sam dolje pustila stranca!“ Ove riječi koje mi je jednog septembarskog popodneva 2006. uputila jedna arhivarka u BiH – označile su početak rada na mojoj knjizi.
Našao sam se u jednom od podrumskih arhivskih depoa. Mnoge sijalice su bile pregorjele, a nekoliko ih je tek žmirkalo. Nestrpljiva arhivarka mi je dala baterijsku lampu i pokazala mi police u mraku. „Mislim da bi tu dolje moglo biti ono što tražite“, doviknula mi je izlazeći iz depoa. Stajao sam na tren u tišini, a onda upalio lampu. Nakon 10 minuta truda da pročitam rukopis na prljavim, nekatalogiziranim svežnjevima plavih fascikli, pogled mi je pao na naslov: „Pregled stratišta“.
Brzo sam zgrabio te dokumente, pogasio svjetla i popeo se stepenicama u čitaonicu. Kad se arhivarka vratila sa pauze za kafu, dala mi je zahrđali nož da presiječem pohabani povez sa dvije fascikle i otišla. Učinivši par koraka, zastala je, okrenula se i ponudila mi neku staru majicu da obrišem dokumente.
Plave fascikle otkrivene tokom 15 minuta u podrumu arhivskog depoa u BiH
Sljedećih sat vremena sam čitao izvještaje o maloj bosanskoj zajednici za koju nikad prije nisam čuo – Kulen Vakufu – gradiću smještenom na sadašnjoj granici između sjeverozapadne Bosne i Hrvatske. U ljeto 1941. veliki broj njegovog multietničkog stanovništva postali su i počinitelji i žrtve pokolja u kojima su hiljade ljudi odvedeni u smrt. Neki su ustrijeljeni, drugi zaklani poljoprivrednim alatkama. Neki su se udavili u smaragdnozelenoj vodi rijeke Une, drugi su bačeni u mračne vertikalne jame. Decenijama nakon rata, stanovnici su šutjeli o onome što se desilo 1941. Ovi dokumenti pružali su tek nagovještaj ove užasavajuće i zbunjujuće priče o potonuću jedne zajednice u nasilje.
Dvije godine kasnije, u septembru 2008, nakon nekoliko neuspješnih pokušaja da pribavim dozvolu da istražim lokalni arhiv u kojem je čuvana građa vezana za kulenvakufski kraj, konačno sam uspio ući u njegov depo. Na ulazu mi je izdeklamovan set uputstava, što me podsjetilo na onih mojih 15 minuta u podrumskom depou 2006. „Imate dva sata za razgledanje!“, dobacio mi je direktor arhiva iz kola. „Ne više! Ja odoh na ručak s gostima koji su u posjeti gradu“. Nagazio je gas i odjurio.
Zurio sam u depo. Bio je pun golemih gomila papira, knjiga, fascikli i kutija s onim što su nekoć bili katalogizirani dokumenti. Činilo se da je ta građa tu bila odbačena poput smeća. Nije bilo polica, ni reda. Ekipi fizički spremnih ljudi trebali bi dani – ako ne i sedmice – da preslože i srede te tone papira. Ja sam imao dva sata. Polako sam, zapanjen i šutke, nekoliko puta obišao oko te gomile papira, još uvijek nesvjestan da time trošim dragocjene minute.
Gomila arhivskih dokumenata u depou Arhiva Unsko-sanskog kantona, Bihać, BiH
Počeo sam grozničavo premještati ono što sam mogao s jedne strane te ogromne gomile na drugu, u potrazi za građom vezanom za Kulen Vakuf. Prošao je jedan sat: ništa. Još 30 minuta: ništa. Leđa su me boljela, a zbog prašine sam neprestano kašljao. Ruke su mi bile crne. Imao sam još dvadesetak minuta kad sam nabasao na prvu kutiju, od koje su me prošli žmarci. Onda sam našao drugu, pa još jednu, i još jednu. Uskoro sam ih naslagao skoro 80.
Direktor Arhiva se tad vratio. Kad je vidio da sam doista nešto našao, što je značilo da ću ostati da radim u njegovom arhivu, počeo me je psovati – mene i svu moju žensku familiju – najslikovitijim bosanskim psovkama koje sam u životu čuo. Trebalo mi je nekoliko sedmica borbe s njim, kao i sa lokalnim vlastima, dok konačno nisam dobio odobrenje da pročitam tu građu. Na koncu je ta borba polučila rezultat. Dokumenti iz dubine one gomile su bile osnova moje knjigu.
Tokom doktorskih studija i kasnije kao docent na fakultetu proveo sam godine učeći historiografiju i jezike. Ali tek na terenu – u podrumima i depoima prašnjavih bosanskih arhiva – naučio sam nešto o čemu nas univerziteti ne uče. Naučio sam koliko je važno iskoristiti svaku mogućnost da se doslovno zgrabi prošlost – da ne bi zauvijek bila izgubljena.
Max Bergholz (1973, Pittsburgh) je profesor istorije na Univerzitetu Concordia u Montrealu. Autor je knjige „Nasilje kao generativna sila. Identitet, nacionalizam i sjećanje u jednoj balkanskog zajednici“, Buybook, Sarajevo/Zagreb, 2018 (prevod engleskog izdanja iz 2016). U maju promoviše svoju knjigu u Sarajevu, Zagrebu, Bihaću, Banjaluci i Beogradu (23. maja u Domu omladine). O knjizi je nedavno pisao Miljenko Jergović.
Peščanik.net, 17.04.2019.
