Film Vinka Brešana „Koja je ovo država“
Film Vinka Brešana „Koja je ovo država“, foto: wff.pl

S muklom zebnjom iščekujem 11. veljače, dan kada će na drugom programu Hrvatske televizije u devet sati navečer – možda, eventualno, priča se, sva je prilika, treba se nadati, vidjet ćemo, ako bog da – biti prikazan film redatelja Vinka Brešana i scenarista Mate Matišića „Koja je ovo država“.

Kao što se zna, film je već dva puta bio najavljen, pa onda u zadnji čas skinut s programa. Prvi put pretprošloga mjeseca, jer se ispostavilo da na dan kada je predviđeno emitiranje (10. prosinca) pada godišnjica smrti Franje Tuđmana. Drugi put prije nekoliko dana (4. veljače), jer se ispostavilo da će na dan kada je predviđeno emitiranje biti upriličen pogreb saborskog zastupnika Miroslava Tuđmana, sina pokojnog diktatora.

U prvom slučaju frka se digla na sjednici parlamenta, kada je zastupnik radikalne desnice Željko Sačić upozorio na zastrašujuću činjenicu da će film, koji sadrži i scenu u kojoj četiri penzionera kradu iz Tuđmanove grobnice kovčeg s njegovim posmrtnim ostacima, biti prikazan baš na godišnjicu smrti Najdražeg Pokojnika. Munjevito je reagirao glavni urednik HTV-a Bruno Kovačević, obznanio da je odmah po dojavi osobno pogledao sporni uradak i skinuo ga s programa jer je „neprimjeren“ za emitiranje na dan kada nacija iskazuje pijetet Ocu države. U drugom slučaju nadležna služba javne televizije naprosto je saopćila da se predviđeni termin prikazivanja (4. veljače) prolongira za tjedan dana (11. veljače), jer građanima je valjda i samima jasno da bi bilo „neprimjereno“ pripustiti skaredno ostvarenje na televizijske ekrane baš na dan ukopa Miroslava Tuđmana, sina pokojnog diktatora.

Hoće li treći put pomoći bog ili vrag, vidjet ćemo. Karma koja prati Brešanov i Matišićev film, uzrokovana čarobnom kombinacijom više sile i umjetničke provokacije, upućuje na neizvjesnost. Osim toga, evidentno je da se kult Franje Tuđmana, kao jedna od centralnih društvenih prisila u Hrvatskoj, prenosi i na niže etaže – s koljena na koljeno, takoreći – a zatim horizontalno širi tko zna do kuda. To je dodatni razlog da sa strepnjom čekamo 11. februara, jer ne možemo predvidjeti kakve se sve tragične zgode kroz narednih par dana mogu zbiti u preživjelome okolišu Pokojnog Predsjednika. Kraj toliko bliže i dalje rodbine, prijatelja, znanaca, partijskih suboraca i kućnih ljubimaca – kako da se čovjek ne pribojava? Who the fuck is next?

Stjecajem okolnosti film „Koja je ovo država“ nisam uspio pogledati, učinit ću to – bude li sreće, točnije: ne bude li nesreće – 11. veljače, no unaprijed stavljam ruku u vatru da je crna filmska komedija, bez obzira na njenu kvalitetu, manje efektna od crne televizijske farse kakva je priređena u post-post-produkciji, odnosno da je tek naknadnim televizijskim tretmanom film uistinu dovršen. To je, da ne bude zabune, također zasluga umjetnika, jer su, precizno uskladivši svoje blasfemične namjere s vladajućim mentalitetom, pa još i uz malu pomoć s nebesa, reakciju praktički iznudili, rastvorivši na taj način samo srce hrvatske hipokrizije.

Elem, čak i u slučaju da film nije naročito dobar, službena nelagoda koja prati (ne)mogućnost njegova emitiranja na Hrvatskoj televiziji – a zasad smo odgledali dvije krasne epizode – podiže mu vrijednost, uključujući umjetničku. Jer ako se već farsa u post-post-produkciji odvija „kao da je režirana“, možda je bolje računati s tim da izvježbani stvaralački nerv uzima u obzir i kadrove koji slijede nakon što se kamere ugase.

Priznajem da mi se na spomenuti vladajući mentalitet ne da po tisuću i prvi put trošiti riječi: on je obilježen domobranskim kukavičlukom, poslušnim uživljavanjem u nacionalnu mitologiju, plesom po jajima oko zadanih kultova, televizijskim i novinskim urednicima koji budno paze da grobišta velikana ne budu izložena fikcijskom ili fizičkom skrnavljenju… Zahvaljujući predanome ideološkom radu, tuđmanolatrija je danas u Hrvatskoj snažnija nego ikad, te se stječe dojam da se Neprežaljeni, poput arhivskoga vina, usavršava protokom vremena, da s godinama postaje svetac sve većeg i većeg formata.

No, kada oko spomenika gradiš društvo, kada je taj spomenik isukan kao „duhovno središte“ zajednice, ptice sa svojim nesnosnim probavnim običajima predstavljaju trajan problem, pogotovo ako imaju i umjetničkih sklonosti. Tako su i Brešan i Matišić odnekud doletjeli poput dva dijarejična galeba, neuviđavno ispuštajući svoj teret na brončano poprište.

Samo što se i spomenički teritorij, obilježen natpisom „Nedopušteno srati“, neprestano širi. Ako se još i može razumjeti paničan strah rukovodstva javne televizije da se film emitira baš na godišnjicu smrti Najdražeg Pokojnika – jer bi se takav čin, eto, mogao tumačiti tendencioznim (ili čak saboterskim!) – kakve vražje veze ima filmska scena krađe posmrtnih ostataka Franje Tuđmana s pogrebom njegova sina?!

Ili ipak ima?

Ili ipak stvar promatramo iz pogrešna ugla?

Predlažem malo drugačiji pristup, tek da obogatimo simbolički džumbus. Zamislimo filmsku scenu u kojoj, umjesto četiri penzionera koji tajno iskapaju i odnose lijes Prvog Predsjednika, više djelatnika tajne službe iskapaju leševe 19 civila ubijenih u Paulin Dvoru, pa ih trpaju u plastične bačve, ubacuju u kamion i odvoze petsto kilometara dalje, do jednog zaselka blizu Gospića, da bi ih tu zakopali u novu masovnu grobnicu i na taj način prikrili zločin.

To je nešto teže zamisliti, slažem se, jer je scena stvarna, bolje bi legla u dokumentarni nego u igrani film, samo da je snimljena: operacija je u siječnju 1997. obavljena pod rukovodnom paskom Miroslava Tuđmana, koji je u ta doba bio šef tatine tajne policije, što će reći da je i Prvi Predsjednik s pothvatom bez sumnje bio upoznat. Jer otac i sin su se, uz ostale važne državne obaveze, tada time bavili: utajom zločina, naime, što je ponekad podrazumijevalo tajne transporte kadavera s jedne lokaciju na drugu. Mada to neće biti spomenuto ni za godišnjicu smrti onoga prvog, ni na pogrebu drugog.

Kada se to uzme u obzir, odluka mudrog komesarijata Hrvatske televizije da zbog komemorativnih okolnosti dvaput skine s programa djelo s naslovom „Koja je ovo država“ donosi upečatljivo prožimanje života i filma, stvarnosti i fikcije, odnosno konkretnih i apstraktnih odlagališta leševa, po kojima vršljaju realni i imaginarni otimači, oni što ih je poslala tajna policija i oni što ih je stvorila mašta scenarista… što naposljetku rezultira uzornim dosluhom između prljave istine i lažnog morala. Po mjerodavnom sudu čuvara javnog ćudoređa, naime, filmskom (izmišljenom) scenom iskapanja i krađe posmrtnih ostataka kalja se uspomena na one koji su nadzirali (stvarno) iskapanje i premještanje posmrtnih ostataka radi brisanja tragova zločina.

I, što mislite? U kojem grobu leži zec?

Peščanik.net, 08.02.2021.


The following two tabs change content below.
Viktor Ivančić
Viktor Ivančić, rođen u Sarajevu 1960, osn. i srednju školu završio u Splitu, u novinarstvo ulazi kao student elektrotehnike. Za studentski list FESB 1984. dobija nagradu 7 sekretara SKOJ-a. Urednik i jedan od osnivača nedeljnika Feral Tribune, u čijoj biblioteci je objavio „Bilježnicu Robija K.“ (1994, 1996, 1997. i 2001) i studiju „Točka na U“ (1998, 2000). Izabrane tekstove objavio 2003. u „Lomača za protuhrvatski blud“ i „Šamaranje vjetra“. Prvi roman „Vita activa“ objavio 2005, od kada Fabrika knjiga objavljuje: „Robi K.“ (2006) u dva toma; „Robi K. Treći juriš!“ (2011); zbirke ogleda „Animal Croatica“ (2007), „Zašto ne pišem i drugi eseji“ (2010), „Jugoslavija živi vječno“ (2011) i „Sviranje srednjem kursu“ (2015, u saradnji sa Peščanikom); romane „Vita activa“ (2005, drugo izdanje ) i „Planinski zrak“ (2009), te zbirku priča „Radnici i seljaci“ (2014, u saradnji sa Peščanikom). 2018. sa Hrvojem Polanom i Nemanjom Stjepanovićem piše fotomonografiju „Iza sedam logora – od zločina kulture do kulture zločina“ u izdanju forumZFD-a. 2018. Fabrika knjiga u 5 svezaka objavljuje „Robi K. 1984-2018“ (zajedno sa Peščanikom i riječkim Ex librisom), a 2019. troknjižje „Radnici i seljaci, Planinski zrak i Vita aktiva“. Redovno piše za tjednik Srpskog narodnog vijeća Novosti i za Peščanik. Živi u Splitu.
Viktor Ivančić

Latest posts by Viktor Ivančić (see all)