Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Odmah treba reći: odluka o prodaji državnih stanova sasvim je ispravna i trebalo je da bude doneta mnogo ranije.

Ali, kada bi predsednik Vlade Srbije Aleksandar Vučić prodavao svoj stan ili kuću, da li bi sebi za taj posao dao 15 dana, od toga pola neradnih, a sve to u jeku najvećih narodnih svetkovina, Nove godine i Božića, kada se poslovi, pogotovo krupni, stavljaju u stranu i odlažu?

Naravno da ne bi. Niko normalan to ne bi uradio, pa ni premijer Vučić.

Tim pre ako je stan, ili kuća, vrlo skup(a) za naše prilike, tj. vredi 400-500 hiljada evra pa nema puno ljudi koji te pare mogu tek tako da skupe.

Pogotovo ako u stanu, ili kući, žive zakupci, bez čijeg pristanka dotična nepokretnost ne može ni da se vidi, a oni, kao što se često dešava sa ljudima koji žive u tako luksuznim objektima, mogu negde i da otputuju tokom praznika.

A kad smo već kod zakupaca, ako bi premijer Vučić prodavao stan koji je izdao u zakup, da li bi ga prodavao sa podstanarima ili bi ih se prethodno rešio onako kao što se to i inače radi u takvim prilikama? Jer, ko će da kupi neuseljiv stan? A i ako bi ga neko kupio sa namerom da ga izdaje, valjda bi hteo da sam odredi cenu i sve ostale elemente ugovora, a ne da mu to nameće bivši vlasnik?

Ali ova sasvim razložna pitanja koja su postavili novinari na konferenciji za štampu izazvala su, kao i obično u tim prilikama, prilično burnu i ljutitu reakciju premijera Vučića. Ali za razliku od prethodnih slučajeva, ovog puta u Vučićevom nastupu nije bilo žara, ni one dobro poznate energije; sve je delovalo kao naučeno, izveštačeno. Možda smo i mi oguglali, ko zna, ali nekako premijer nije delovao ubedljivo. Kao da je i kod njega došlo do izvesnog „zamora materijala“, pa je i njemu dojadilo da stalno ponavlja isti performans. I, što je za njega čudno, kao da nije znao da se izvuče iz nezgodne situacije u koju je, uzgred, sam sebe doveo.

Tako je, „preglumljeno“, delovao i premijerov pokušaj da krivicu zbog (eventualnog) neuspeha prodaje prebaci na medije. „Naša procena je da treba da dobijemo minimalno 10,5 miliona evra, ako se ne varam, u budžet. Plašim se da nećemo završiti ni sa 1,5 ili dva miliona, jer nećemo prodati gotovo ništa zbog loše kampanje koja se vodi“, rekao je premijer.

Naravno, nije ovde bilo nikakve „loše kampanje“ protiv prodaje – postoji samo „kampanjska prodaja“.

Kratak rok, praznici, zakupci… sve su to okolnosti koje otežavaju formalno dobro postavljeni cilj, to jest prodaju državne imovine. Jer ograničenjima koje je država sama sebi postavila, sužava se krug zainteresovanih kupaca, drugim rečima smanjuje se konkurencija, što u krajnjoj liniji obara prodajnu cenu. Da bi se to znalo nije potrebno da čovek bude nikakav trgovački stručnjak; to govori elementarna logika kojom svaki „poslovno sposoban“ čovek raspolaže.

Protivno toj logici ponašaju se samo ljudi koji su u nekoj nevolji, u nekom velikom, vremenskom ili finansijskom, škripcu, to jest kojima su pare hitno potrebne. Ili, pak, hoće da nekome učine neku uslugu, odnosno obezbede neku povlasticu.

Kao što se na već pomenutoj konferenciji za novinare premijer pohvalio, budžet – u koji pare od prodatih stanova treba da odu – nije u škripcu i novci mu hitno nisu potrebni, ionako je u suficitu.

Peščanik.net, 10.01.2017.


The following two tabs change content below.
Mijat Lakićević, rođen 1953. u Zaječaru, završio Pravni fakultet u Beogradu 1975, od 1977. novinar Ekonomske politike (EP). 90-ih saradnik mesečnika Demokratija danas (ur. Zoran Gavrilović). Kada je sredinom 90-ih poništena privatizacija EP, sa delom redakcije stupa u štrajk. Krajem 1998. svi dobijaju otkaz. 1999. sa kolegama osniva Ekonomist magazin (EM), gde je direktor i zam. gl. i odg. ur, a od 2001. gl. i odg. ur. 2003. priređuje knjigu „Prelom 72“ o padu srpskih liberala 1972. 2006. priređuje knjigu „Kolumna Karikatura“ sa kolumnama Vladimira Gligorova i karikaturama Coraxa. Zbog sukoba sa novom upravom 2008. napušta EM (to čine i Vladimir Gligorov, Predrag Koraksić, Srđan Bogosavljević…), prelazi u Blic, gde pokreće dodatak Novac. Krajem 2009. prelazi u NIN na mesto ur. ekonomske rubrike. U aprilu 2011. daje otkaz i sa grupom kolega osniva nedeljnik Novi magazin, gde je zam. gl. ur. Dobitnik nagrade Zlatno pero Kluba privrednih novinara. Bio je član IO NUNS-a. Sa Mišom Brkićem ur. TV serije od 12 debata „Kad kažete…“. Novije knjige: 2011. „Ispred vremena“ o nedeljniku EP i reformskoj deceniji u SFRJ (1963-73); 2013. sa Dimitrijem Boarovim „Kako smo izgubili (Našu) Borbu“; 2020. „Desimir Tošić: Između ekstrema“; 2022. „Zoran Đinđić: prosvet(l)itelj“.