Nedavno me je književno tumaranje po njemačkom govornom području dovelo u Zürich. Zürich je u prošlom stoljeću bio utočište mnogih velikih književnika koji su se od raznovrsnog belaja sklanjali u švicarski mir star bezmalo hiljadu i kusur godina, i dan-danas vidljiv na svakom koraku. Thomas Mann i James Joyce su kraj svog života dočekali u Zürichu, gdje su i sahranjeni. Još uvijek se može otići u Cabaret Voltaire, gdje su dadaisti na čelu s Tristanom Tzarom izvodili svoje naopake kerefeke, dok se svijet izvan Švicarske razarao Prvim svjetskim ratom.

U Zürichu sam proveo par dana, dijelom s knjiškim svijetom, a dijelom u društvu dobre Jasmine, doktorice za srce, kako švicarsko tako i sarajevsko. Jasminu znam ima ihaha, još otkad smo prije rata zajedno bili u neprijateljskoj i radnoj posjeti udobnim prostorijama Službe državne bezbjednosti. Nakon odrađivanja spisateljskih zadataka, dobra Džasmin i ja smo se našli i otišli na Schnapps, Schwepps i trač u kafanu po imenu Odeon, gdje su onomad izlazili mnogi znameniti stanovnici Züricha, uključujući kako Joycea tako i izvjesnog Vladimira Iljiča Lenjina. Obojica su se u grad na Limmatu bili sklonili od Prvog svjetskog rata i ja još od mladosti volim da zamišljam njihov mogući, ali nikad zabilježeni ili dokazani, susret u Odeonu. Možda su im se u omanjem Odeonu leđa trala, možda je pripiti Lenjin Joyceu držao predavanja o ograničenjima buržujske literature, možda se Joyce podsmijevao Lenjinovim šlampavo izmaštanim utopijama, možda su se zajedno zapili i zagrljeni oteturali do Cabaret Voltairea, udaljenog tek desetak minuta hoda, da ih tamo dadaisti vrijeđaju i maltretiraju.

Džasmin i ja smo u Odeonu odradili svoje piće, a onda se preko rijeke uputili u potragu za Fondacijom James Joyce, koja sadrži mnoge knjige i drangulije vezane za lik i djelo najvećeg majstora engleskog jezika. Jedini konkurent za tu titulu mu je Shakespeare, ali dok Bardova sabrana djela sadrže oko 29.000 različitih riječi, samo Uliks (Ulysses), Joyceovo remek-djelo, sadrži 31.000 različitih riječi – neračunajući, dakle, Finneganovo bdenje (Finnegan’s Wake) u kojem je skoro svaka riječ nova, izmišljena od strane Joycea.

Fondaciju smo našli u Augustinergasse, na drugom i trećem spratu neupadljive zgradice. Fondacija je gromoglasna riječ koja nekako doziva slike kockastih ustakljenih zgrada, ali do skučenih ureda Joyceove Fondacije smo se popeli srednjevjekovno uskim stepenicama.

Uz zidove skoro svih prostorija su se pružale visoke police, pune knjiga o Joyceu ili njegovih djela. U jednoj od tih knjiških prostorija smo nabasali na Fritza Senna, osnivača i šefa Fondacije, koji je u obilazak bio poveo Petera Esterhazyja, jednog od najvećih živih mađarskih pisaca, potomka znamenite ugarske plemićke porodice koja se stoljećima motala po habsburškom dvoru, u posjedu imala pola Mađarske i od Haydna naručivala gudačke kvartete. Gospodin Esterhazy ima dugu sijedu kosu i ne priča engleski, te smo se jedan drugome besmisleno cerili i klimali glavom. U Esterhazyevoj pratnji je bila i Ilma Rakusa, koja je nekad na njemački prevodila Danila Kiša, pa su onda svi prisutni, na tri-četiri jezika, u haosu međusobnog razumijevanja, odali poštu našem velikom majstoru. Fritz nas je Senn onda pozvao u svoj ured, u koji smo jedva mogli svi stati, a kamoli sjesti.

A u Fritzovom uredu, na jednom od kabineta su bila dva ohrndana Joyceova kofera, jedan navrh drugoga, kao da ih je Joyce Fritzu ostavio da ih na par dana pričuva. U kabinetu su bila dva-tri Joyceova štapa za hodanje, također ohrndana, kao i njegova posmrtna maska, jedna od originalnih, napravljenih u Zürichu 1941., kada je umro. Posmrtna maska nije bila nimalo ohrndana – smrt se ne može ohrndati, vazda je svježa i nova. Stajali smo tako, Džasmin i ja, nad sićušnom facom velikog i mrtvog genija, u uredu punom njegovih misli i književnih potomaka.

Fritz nas je pozvao da se isto veče vratimo i uključimo u grupno čitanje Finneganovog bdenja – grupe posvećenika se nalaze jednom sedmično i onda čitaju, analiziraju i diskutuju Joyceova djela – i ja sam njegov poziv prihvatio. Jasmina je to veče morala, mučenica, na čas njemačkog, a ja sam se, srčan, ukazao u maloj prostoriji punoj knjiga, s nekih petnaestak prisutnih posvećenika, na čelu s Fritzom koji je rukovodio čitanjem i diskusijom (i čija se duga sijeda kosa rimuje s Esterhazyjevom). Prisutni su pažljivo iščitavali Finneganovo bdenje, knjigu koja nije ništa drugo nego nevjerovatna kolekcija jezičkih igara, aluzija, kalambura, zagonetki i začkoljica, roman lišen likova, zapleta, ili bilo kakve prepoznatljive stvarnosti, budući da se, mnogi vjeruju, zapravo odvija u snu odsutnog, ali sveprisutnog, lika po imenu Finnegan, ili Shaun, ili HCE (Here Comes Everybody). Finneganovo bdenje je čudo, rijetki primjer totalne književnosti (koja zahtijeva bezuslovnu i apsolutnu čitateljsku posvećenost), remek-djelo koje daleko nadilazi sposobnosti pojedinačnog čitatelja, te je tako grupno čitanje ne samo najbolji, nego i jedini način iščitavanja. Fritzova grupa je bila sačinjena od raznovrsnih pojedinačnih čitatelja: profesor s Berkeleyja, koji je svjetski poznati joyceolog, mlađani postdiplomci iz Francuske i Amerike, starija gospođa koja nije riječ progovorila, stariji gospodin u odijelu, koji je bio prepun znanja o antičkoj Grčkoj i kojem se glava od Parkinsonove bolesti neprestano klimala, violinista iz države Indiana koji već deset godina živi i svira u filharmoniji u susjednom kantonu itd. Riječ po riječ, rečenicu po rečenicu, paragraf po paragraf, ti idealni, posvećeni čitaoci, o kakvim sanja svaki pisac, otvarali su, kao hirurzi, srce knjige, lovili su svaku aluziju, rasklapali svaki suludi neologizam, prisjećali se odjeka i leitmotiva drugdje u knjizi ili u istoriji književnosti i ljudske misli. U sat i po, koliko je sve to trajalo, iščitana su tek dva paragrafa s početka knjige. Fritz mi je poslije rekao da je potrebno jedanaest godina da bi se Finneganovo bdenje na ovaj, grupni način, kompletno iščitalo. Njemu je ovo bilo treće čitanje, počeo je još 1986.

I u toj grupi savršenih čitalaca, nalik na srednjevjekovne monahe, bilo mi je jasno da, dok god ima ljudskih misli, neko će čitati knjige. I da ću ih ja pisati, sve dok ima barem jedan živi čitalac, sve dok kuca jedno ljudsko srce.

 
BH Dani, 03.04.3009.

Peščanik.net, 05.04.2009.