Foto: Vedran Bukarica
Branko Črnac Tusta, DC Rojc, Pula, foto: Vedran Bukarica

Tuđmanova Hrvatska bila je na korak do međunarodnih sankcija i potpune izolacije, u prvom redu zbog logora za Bošnjake u Hercegovini. I tek je činjenicom da je tada novoimenovani ministar vanjskih poslova Mate Granić ozbiljno shvatio upozorenja oko toga što slijedi i da je Hrvatskoj, unatoč Tuđmanovom suštinskom odbijanju zapadnih vrijednosti, bilo stalo da ne bude odbačena od Zapada, ti su logori ipak zatvoreni. Nakon što su brojni Bošnjaci iz Hercegovine u njima prošli Golgotu, a i samo njihovo zatvaranje je bilo odraz vrhunskog cinizma hrvatske politike, koja je puštanje iz logora uvjetovala potpisom logoraša da će otići u tzv. treće zemlje, odnosno pristati da budu etnički očišćeni iz zavičaja. Tada su, između ostalih, formirani prijelazni logori na Badiji kraj Korčule i u Savudriji.

Ovo sve pišem zbog toga što je dobar dio Bošnjaka iz Hercegovine završio u izbjeglištvu u skandinavskim zemljama, što znači i u Švedskoj, a kao reakciju na informaciju koju smo dobili iz Europske rukometne federacije, o tome da se skandal s puštanjem Thompsonove pjesme „Ako ne znaš što je bilo“, više neće ponoviti. Ujedno smo saznali i da se dio publike pobunio, da su iz hrvatske reprezentacije uporno inzistirali na njoj, ali da ta pjesma ne odražava vrijednosti za koje se zalaže europski rukomet.

Ovo je inače jedna od boljih vijesti u posljednje vrijeme i pokazuje dvije stvari. Prva je da je nemoguće održavati strukturalnu laž o povijesnim događajima, čak niti u samoj nacionalističkoj partijskoj državi, a kamo li izvan njenih granica. A druga je da je današnja Hrvatska do te mjere ogrezla u vlastitu provincijalnost, samodostatnost i skučenost horizonta, da ovima iz reprezentacije očito nikako nije jasno u čemu je problem.

Zanemarimo li sad militarizam i potpuno miniranje ideje pomirenja i novog života, koji proizlaze i iz teksta pjesme, kao i iz čitavog Thompsonovog opusa, ostaje nam njegovo ustaševanje koje se ne može sakriti bilo kakvim dvostrukim konotacijama pred bilo kim tko je u stanju razmišljati. I ostaju nam sljedeći stihovi iz pjesme: „Je l’ se Gospa Hercegovska suza naplakala. To upitaj milo moje putem do Mostara.“ Pokušajmo sada zamisliti kako se osjećaju Bošnjaci, koji su u međuvremenu postali državljani Švedske, kad čuju ovakvo falsificiranje prošlosti i vlastitih patnji, a zatim pokušajmo zamisliti do koje mjere su u Hrvatskoj reprezentaciji, kao i u dobrom dijelu hrvatskog društva, ne samo bez bilo kakvog osjećaja za ljudskost i pravdu, nego su i potpuno cijepljeni od bilo kakvog kritičkog odmaka od nacionalističke mitologije i daleko od bilo kakvog smještanja sebe u međunarodni kontekst.

Ovo odsutstvo bilo kakvog osjećaja i razumijevanja svijeta je u rangu Šimunićeve tužbe Europskom sudu za ljudska prava zbog suspenzije jer je skandirao ustaški pozdrav.

Inače, bilo bi lijepo, kad bi uopće postojala, da je „Gospa Hercegovska“, zajedno s klerom stvarno zaplakala nad sudbinom susjeda koji su protjerivani iz vlastitih domova samo zbog nacionalne pripadnosti. Samo što ćemo se na, barem, suočavanje s tom činjenicom očito načekati. Ako uopće do toga i dođe.

Davno je bilo vrijeme kad su iste večeri u dvije susjedne dvorane u Frankfurtu koncerte imali Bob Dylan i Marko Perković Thompson, a ovdašnji nacionalistički mediji likovali nad činjenicom da je Thompsonov bio puno posjećeniji. Iz tog događaja razvio se i Dylanov interes za tog čovjeka, zatim njegov ispravan zaključak o ustaštvu istoga, pa histerija po hrvatskim medijima protiv „Židova Dylana“, čak i cenzura protiv njegovih pjesama na Radio Splitu. Ali se iz toga razvila i skoro pa potpuna zabrana Thompsonovih koncerata po Europi, koji su jedino i služili kao platforma za ispoljavanje nacionalističkih sentimenata među dijasporom. A također je nastala i sjajna parodijska pjesma koju su godinama u svom cabaretskom repertoaru izvodili Predrag Lucić i Boris Dežulović.

I kao što vidimo, vrijeme ide, svijet se drastično i prečesto i na gore mijenja, ali Thompson i njegova sljedba, zajedno s hadezeovcima nikako. Uvijek isto pa isto i tvrdoglavo glavom u zid. Da nije toliko društveno pogubno, bilo bi zapravo i zabavno.

Peščanik.net, 19.01.2026.


The following two tabs change content below.
Dragan Markovina (Mostar, 1981) je istoričar, publicista i pisac. Od 2004. do 2014. godine radio je na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu, i u tom periodu stekao titulu doktora istorijskih nauka. Redovni je kolumnista portala Telegram, sarajevskog Oslobođenja, portala Peščanik i portala Velike priče te autor emisije „U kontru sa Draganom Markovinom“ na sarajevskom O kanalu. Utemeljitelj je ljetnje škole „Korčula after Party“. Autor je knjiga Između crvenog i crnog. Split i Mostar u kulturi sjećanja (2014), Tišina poraženog grada. Eseji, priče, kolumne (2015), Povijest poraženih (2015), Jugoslavenstvo poslije svega (2015), Doba kontrarevolucije (2017), Usamljena djeca juga (2018) Jugoslavija u Hrvatskoj (1918-2018): od euforije do tabua (2018), Libanon na Neretvi. Kultura sjećanja, kultura zaborava (2019), Neum, Casablanka (2021), Povijest, politika, popularna kultura (2022), Partizani prohodu (2022), 14 februar 1945 (2023), Programirani zaborav. Podijeljeni gradovi i neželjena sjećanja (2024), Maršal na Poljudu (2024).

Latest posts by Dragan Markovina (see all)