„Neka se ne raduju oni vlastodršci koji ne prođu kao Đinđić, njih će stići božija kazna. Poručujem Borisu, koga volim da zovem Broz, da se u Srbiji izdaja ne prašta… Nisam ni maloumna ni pijana, znam šta sam rekla…“, Vjerica Radeta, radikalka (jul 2008).

„Poručujem Zoranu Đinđiću da je i Tito ćopao pred smrt…”, Tomislav Nikolić, radikal (proleće 2003).

„U pozadini svega je kapitulacija Srbije…“, Slobodan Samardžić, narodnjak (jul 2008).

Ove izjave radikalnih nacionalista i pozivanje na Broza/Tita nisu sva sličnost današnjeg sa vremenom pred ubistvo Zorana Đinđića. Histerija i nasilništvo radikalnih srpskih nacionalista, pet godina posle ubistva Đinđića, ponovo su eksplodirali. U javni govor vraćeni su termini „izdaja“, „kapitulacija“, „plaćenici“, razne vrste kletvi i leleka, ali i neskrivene – pretnje novim ubistvima.

Sa pokličem „braćo na okup, kucnuo je zadnji čas“, krenuli su ultranacionalisti svih fela (radikalsko-narodnjački blok plus patriotske NVO – Obraz, Dveri, Storm front, Srpski bedem, Srpski nacionalisti), uz pomoć huligana, da „brane“ Srbiju od Evrope, uništavajući sve pred sobom – od institucija sistema (Parlamenta) do institucija društva (javnost, mediji).

Posle četvorogodišnje lagodne restauracije klerikalnog nacionalizma „pod premijerskom palicom“ Vojislava Koštunice, Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju sa Evropskom unijom imao je dejstvo Raid-a u prostoriji punoj bubašvaba. Stavljanje na dnevni red ratifikacije SSP-a izazvalo je paniku među samoproklamovanim patriotama, a zatim očajničku borbu (ponekad prsa u prsa) za preživljavanje, u kojoj se nije prezalo od osvajanja govornice do uništavanja parlamentarizma u Srbiji (pod firmom opstrukcije). Četiri dana trajalo je ubijanje Parlamenta i kada je taj posao dovršen, gnev „patriota“ izlio se na ulice.

Hapšenje Radovana Karadžića, optuženog za genocid, bilo je samo formalni povod; u pozadini je ponovo bila Evropa, odnosno ispunjavanje obaveze prema Haškom tribunalu kako bi se nastavile evropske integracije.

Da ne bi bilo nikakve zabune, na udaru demonstranata bila je jedna od ključnih evropskih tekovina – javnost, odnosno mediji, novinari, snimatelji, fotoreporteri. Nevladina patriotska organizacija Obraz (vanbračno dete Demokratske stranke Srbije i Srpske pravoslavne crkve) potpisuje prebijanje novinara i uterivanje straha u kosti prolaznicima u Beogradu. Istovremeno, Tomislav Nikolić poziva DSS, Novu Srbiju i SPS da se pridruže radikalskom mirnom protestu za čuvanje demokratije (ali savetuje policiji da čuva ambasade, da ih „deca uzavrele krvi“ ne bi ponovo zapalila). Nikolićeva saradnica, Vjerica Radeta, traži da Srpska pravoslavna crkva i njeni velikodostojnici izopšte i anatemišu izdajnike srpstva (ako može repriza Amfilohijeve anateme nad kovčegom Zorana Đinđića).

Odmah se prijavila Nova Srbija, čiji je šef Velimir Ilić rekao da će ta stranka učiniti sve što se od nje bude tražilo u pružanju podrške i učešću u protestu.   

Moto svih tih snaga je – Evropu što pre treba ubiti u Srbiji, da Srbija ne bi nastavila prema Evropskoj uniji.

Pre pet i nešto više godina, snage čija je danas udarna pesnica grupa huligana, imale su uz sebe Crvene beretke i moćan deo državnog aparata vezan za nereformisane službe bezbednosti. Kada je premijer Zoran Đinđić u decembru 2002. godine najavio da bi tadašnja SR Jugoslavija mogla da uđe u Evropsku uniju zajedno sa Hrvatskom 2007. godine –doneta je odluka da se taj put zaustavi tako što će Đinđić biti ubijen. I za to su angažovane Crvene beretke, uz prethodnu pripremu javnog mnjenja, čemu su nesebičnu pomoć pružili neki mediji.

Četiri Koštuničine (premijerske) godine bile su posvećene treniranju patriotizma, satanizovanju svega što je evropsko i pranju biografije Srpske radikalne stranke („to je, u svakom slučaju demokratska stranka“, kako reče jedan glavni i odgovorni urednik u emisiji Ključ). Otuda nije čudno što su te godine završene najvećom krizom u odnosima Evropske unije i Srbije do sada i otvorenim nepoverenjem Brisela prema Beogradu.

Srbija se posle januarskih predsedničkih i majskih parlamentarnih izbora ponovo opredelila za Evropu i taj izbor radikalni nacionalisti nikada neće oprostiti građanima Srbije. Pokušaj preotimanja vlasti nije im uspeo, pa Šešeljevi i Koštuničini radikali nisu mogli da sakriju bes što su ostali kratkih rukava. Vreme je neumitno isticalo, ratifikacija Sporazuma sa Evropskom unijom stavljena je na dnevni red i zato je nervoza bila sve jača, a Crvenim beretkama, Legiji i Zvekiju ni traga ni glasa da pomognu u odsudnom trenutku. Jedino što je preostalo kao kazna biračima je – uništiti Parlament i javnost. Tako se bes Šešelj-Koštuničinih radikala prvo obrušio na Parlament, a zatim na novinare(„ubi Parlament“ i „udri novinare“). Pre pet godina ubijen je premijer, sada treba ubiti Parlament, samo da Srbija ne zakorači prema Evropi. A kada ni to nije dovoljno, radikal Nikolić pozvao je na protest koji je uperen protiv predsednika republike Borisa Tadića. I da ne bi bilo dileme, u kabinet predsednika Srbije stiže poruka: „Ako bog da, završit ćeš k’o Đinđić.” Oni isti koji su pripremajući Đinđićevo ubistvo trubili da se on druži sa kriminalcima, sada optužuju većinsku Srbiju da se druži sa Evropom.

Ako u svemu ovome što nam se trenutno događa ima nečeg dobrog, to je prilika da javnost u čistom obliku vidi na šta bi sve bile spremne patriote, da su kojim slučajem došle na vlast.

Srećom, iza tih patriotskih snaga ne stoje više Crvene beretke; one ne kontrolišu službe bezbednosti, a i Legija i Zveki se nešto ne osećaju najbolje. Preostaju samo huligani i navijači, kao strašila koja plaše građane i podsećaju ih šta im se moglo dogoditi da nisu bili pametni 11. maja.

Januarski i majski glas za evropsku Srbiju nije, međutim, blanko potpisana menica koju su građani spremni da dugoročno kovertiraju za račun proevropskog bloka. Taj blok mora brzo da deluje i pokaže efekte koji se egzaktno mere podacima o porastu broja građana koji se osećaju kao dobitnici tranzicije.

Ne bude li toga, patriote bi mogle da se dignu iz groba.

 
Peščanik.net, 27.07.2008.