Dizajn: Slaviša Savić

Dizajn: Slaviša Savić

U svemu se slažem sa pravnicom Vesnom Rakić-Vodinelić, koja se isto tako slaže sa rediteljem Kokanom Mladenovićem, da način vladanja koji je prigrlila stranka na vlasti sa svojim predsednikom na čelu, po svemu što može da se vidi, nužno vodi ka nasilju kao jedinom sredstvu da se razreše političke i socijalne tenzije u Srbiji. Pored toga što politički sasvim odobravam ono što je napisala, poštujem i njen pokušaj da racionalno pravnički objasni zbog čega je krivična prijava protiv Mladenovića besmislena, iako mislim da je taj napor da se urazume akteri na političkoj i pravosudnoj sceni – uzaludan.

Ne znam da li će obe krivične prijave (jer posle prve, ubrzo je podneta i druga, protiv sâme Vesne Rakić-Vodinelić i urednica Peščanika Svetlane Lukić i Svetlane Vuković, kao i protiv udruženja građana „Peščanik“) dovesti do suđenja i kazne. Ali, izvesno je da stvar i nije u tome da osobe protiv kojih su prijave podnete na kraju budu i kažnjene. Naprotiv, ovde je reč o pukoj demonstraciji bahate sile. Vlast je poruku već poslala i ona očito glasi: protiv svakoga ko nam se ne sviđa bilo ko može podneti krivičnu prijavu, a mi ćemo – vlast, dakle – odlučivati da li ćemo te osobe protiv kojih su prijave podnete zaista krivično i goniti, bez obzira na pravnu osnovanost (to jest: besmislenost) sâmih tih prijava.

Tako je stranka na vlasti sa svojim predsednikom na čelu označila početak predizborne kampanje: izvukla je (pravosudni) mač iz korica i njime zapretila svim potencijalnim kritičarima i političkim neistomišljenicima. Da li će mač i upotrebiti, stvar je potpuno arbitrarne odluke sâmoga predsednika vlade (i stranke), koji na taj način doslovno postaje gospodar života i smrti u Srbiji. Istorija nas uči – reč je tu o jednostavnom zaključivanju po analogiji – da takvi gospodari sa vlasti, nažalost (jer tada obično stradaju mnogi), ne silaze mirnim putem. Male su šanse da se Srbija i njen predsednik vlade u tom smislu pokažu kao izuzetak.

Jer, za izuzetak bi pre svega bilo potrebno da upravo tekuća vlast prestane da efikasno podriva i ruši ustavni poredak u zemlji. Istina je da Ustav Srbije nije dobar; istina je i da realno nije primenljiv (pre svega zbog apsurdne preambule); ali, iako je sve to tako – u tom Ustavu postoje odredbe koje nisu sporne i u toj meri bi taj pravni akt morao dosledno da se poštuje, što ova vlast, znamo, nikako ne radi. Dakle, i ono malo što u tom Ustavu jeste dobro definisano, ova vlast gazi bilo tako što ne poštuje ustavom garantovana prava, krši princip jednakosti pred zakonom, parlamentarnu većinu zloupotrebljava za donošenje zakona koji su skrojeni mimo opštih interesa građana (jedan jasan primer za takvo ponašanje dobro je opisan ovde), bilo tako što se oglušuje o zakone, čak i one koje je sâma predložila.

Umesto vladavine prava i pravne države, Srbija se (dobrim delom i zahvaljujući svom lošem Ustavu) uspostavila kao politički provizorijum u kome se pomoću parlamentarne većine i zavisnog pravosuđa lako formira politička samovolja bez obaveze da se pred građanima polože računi. Temelji za jednu takvu, „slabu“ državu napravljeni su u devedesetima. Tada je i umesto ustavno-pravne legitimnosti uveden nacionalizam kao mera opravdanosti postupaka vlasti. Do danas se ništa nije promenilo, zahvaljujući, naravno, i očajnim postoktobarskim režimima. Stvar je elementarnog zdravog razuma i političke mudrosti da jednom treba staviti tačku na zloupotrebe manjkavosti postojećeg ustavno-pravnog poretka.

Već tri godine, međutim, tekuća vlast jasno stavlja do znanja da joj ne pada na pamet da bilo šta u vezi sa tim promeni. U tom smislu, ona je u kontinuitetu ne samo sa režimom iz devedesetih, nego i sa svim režimima iz dvehiljaditih, koji nisu odoleli izazovima političke samovolje. Zbog svega toga, danas u zemlji teku dva paralelna procesa: s jedne strane, rastu političke i socijalne tenzije jer već deceniju i po društvo i država nisu u stanju da se obnove zbog krivo postavljenih temelja; s druge strane, javni prostor se neprekidno sve više zatvara za one koji bi da artikulišu narastajuće nezadovoljstvo i ponude drugačije vizije društva i države.

Videti da se u Srbiji na ovaj način već više od dve decenije postavlja scena za igrokaz (loš u svakom smislu) u kome političko i pravno nasilje srlja ka tački neminovno nasilnog raspleta, zaista je stvar elementarne pameti. Pravno neosnovane krivične prijave i sudske odluke tu se svode na jedno varvarsko (prava je reč: glupo) kvazirešenje: ako nećete da čujete loše vesti, ubijte glasnika.

Peščanik.net, 16.09.2015.

Srodni linkovi:

Tatjana Paunović – Pisar Vića i kapetan Jerotije

Svetlana Slapšak – Anemija

Krivična prijava protiv Dejana Ilića

Saša Ilić – Početak pozorišne sezone

Vesna Rakić-Vodinelić – Država (to sam ja!) protiv Kokana Mladenovića

Krivična prijava protiv Vesne Rakić-Vodinelić i Peščanika


The following two tabs change content below.
Dejan Ilić (1965, Zemun), urednik izdavačke kuće FABRIKA KNJIGA i časopisa REČ. Diplomirao je na Filološkom fakultetu u Beogradu, magistrirao na Programu za studije roda i kulture na Centralnoevropskom univerzitetu u Budimpešti i doktorirao na istom univerzitetu na Odseku za rodne studije. Objavio je zbirke eseja „Osam i po ogleda iz razumevanja“ (2008), „Tranziciona pravda i tumačenje književnosti: srpski primer“ (2011), „Škola za 'petparačke' priče: predlozi za drugačiji kurikulum“ (2016), „Dva lica patriotizma“ (2016), „Fantastična škola. Novi prilozi za drugačiji kurikulum: SF, horror, fantastika“ (2020) i „Srbija u kontinuitetu“ (2020).

Latest posts by Dejan Ilić (see all)