Ne znam u čemu je problem Hrvata sa stranim jezicima, ali svako malo čitamo po novinama kako se neki Hrvat teško osramotio na nekom od nehrvatskih jezika. Posljednji takav slučaj dogodio se u Šibeniku, na tamošnjem Općinskom sudu, gdje se zagrebačkom tajkunu Tomislavu Horvatinčiću sudi po optužbi da je u ljeto 2011, glisirajući jahtom u primoštenskom akvatoriju brzinom od dvadeset šest milja, prešao preko talijanske jedrilice i ubio bračni par na njoj.

Dan nakon tragedije na šibenskom je sudu tako svjedočio njemački nautičar Klaus Fuchs, ključni svjedok optužbe, koji je svojim brodom prvi stigao na mjesto nesreće. Uz pomoć prevoditeljice, ovlaštenog sudskog tumača za njemački jezik, gospodin Fuchs je tada cijeli sat odgovarao na pitanja istražnog suca, teško tereteći bahatog bogataša, koji – prema njegovim riječima – ni u jednom trenutku nije pitao za unesrećene Talijane, niti mu je padalo na pamet da im pomogne. Umjesto toga, na brzinu je trpao svoje stvari u crnu torbu, pa Fuchsovim gumenjakom napustio svoju oštećenu jahtu.

Svoje je tvrdnje pred istražiteljima Nijemac ponovio dva puta, a onda, dva tjedna kasnije – za svaki slučaj – sve potvrdio i Jutarnjem listu. “Ostajem kod svega što sam rekao istražnom sucu”, rekao je tada Klaus Fuchs novinaru Jutarnjeg, ponovivši eksplicitno: “Ne, ni u jednom trenutku gospodin Horvatinčić nije pitao za ljude koji su stradali.”

Bio je to, što bi se reklo, jedan od lakših slučajeva u karijeri šibenske državne tužiteljice. Na suđenju koje je uskoro počelo trebalo je samo gospodinu Fuchsu platiti povratnu avionsku kartu i dovesti ga na šibenski sud da sve to još jednom ponovi. Uši cijele nacije, koja već gotovo dvije godine iščekuje da dugačka ruka pravde sustigne obijesnog tajkuna-ubojicu, bile su tako u ponedjeljak uprte u malenu sudnicu Općinskog suda u Šibeniku.

“Približavao sam se gliseru mojim gumenjakom i vidio da je Horvatinčić u šoku, tresao se i stalno šetao gore-dolje”, umornim je glasom po treći put pred sudom ponovio herr Fuchs. “Sjećam se da me je tada pitao može li uzeti moj gumenjak i otići tamo pomoći stradalima, jer on nema gumenjak.”

Zaprepašteno slušajući ključnog svjedoka kako svaki detalj iskaza od prije dvadeset mjeseci sada opisuje upravo suprotno, baš svakome u zemlji, jasno, pala je na pamet ista stvar. Toliko je te iste stvari popadalo na um Hrvata, da je jedna takva jednostavno morala pasti na pamet i šibenskoj državnoj tužiteljici. “Je li netko iz Hrvatske kontaktirao s vama zbog svjedočenja?”, pitala je konsternirana tužiteljica. “Ne”, hladnokrvno je odgovorio Nijemac, “vjerojatno je došlo do greške u prijevodu.”

Da Hrvati, eto, nemaju smisla za strane jezike, to smo već znali, da su bolno nedaroviti za engleski jezik, o tome se već priča po cijeloj Europskoj uniji, pa to da nemaju osobitog talenta ni za njemački, i nije neko iznenađenje. Pa ipak, zadivljuju razmjeri toga antitalenta.

Dva puta gospodin Klaus Fuchs je pred istražnim sucem i sudskim tumačem detaljno opisao kako ga je, eto, očajni i uplakani Tomislav Horvatinčić molio da odu gumenjakom pomoći nesretnim Talijanima – a onda je valjda, potpuno uništen saznanjem da ih je nehotice malo ubio, htio na licu mjesta ispaliti sebi harpun u sljepoočnicu – sve što je rekao ovlaštenoj prevoditeljici za njemački jezik još jednom je ponovio i novinaru Jutarnjeg lista, a oni, mazgovi što su na satovima stranih jezika sjedili na ušima, razumijeli kako Horvatinčić nije ni pomislio pomoći stradalim Talijanima, niti uopće pitati za njih.

Zna se, ne kažem, dogoditi da netko krivo razumije poneku riječ na stranom jeziku, znalo se dogoditi i da netko krivo shvati cijelu rečenicu, nije najzad osobito neobično – neugodno da, ali ne i neobično – da strani jezik ne zna novinar, ali da jezik za koji ima licencu ne zna ovlašteni sudski tumač, pa ne samo da krivo razumije poneku riječ, ili da krivo shvati cijelu rečenicu, nego nečiji iskaz prevede potpuno suprotno, i to dva puta zaredom, to je, priznat ćete, alarm za hrvatski školski sustav. Što, zaboga, rade naši profesori, kad službeni prevoditelji, sa završenim fakultetom i stručnim usavršavanjem, rečenicu “gospodin Horvatinčić me pitao može li uzeti moj gumenjak i otići tamo pomoći stradalima”, čuju i prevedu kao “gospodin Horvatinčić ni u jednom trenutku nije pitao za ljude koji su stradali”?!

Nije, jebiga, šibenska prevoditeljica razmišljala o tim stvarima dok je kao mlada studentica posve obnevidjela od nepojamne dosade tupo buljila u baburu na nosu profesora njemačkog, ali zbog te njene davne lijenosti, eto, mnogo godina kasnije umalo je na pravdi Boga najebala jedna tako plemenita i fragilna duša, kakva je ona velikog zagrebačkog dobrotvora, filantropa i humaniste Tomislava Horvatinčića, među nautičarima i prosjacima poznat kao Dobri Tomica.

Zbog toga što se gospođi nije dalo učiti četiri jebena njemačka padeža, Dobri Tomica ispao ne samo bahati ubojica koji je moćnom jahtom hladnokrvno usmrtio dvoje ljudi, a onda i bešćutni monstrum koji je napustio mjesto nesreće niti ne pitajući za stradale, nego još i obijesni, bogati svemoćnik koji će ključnog svjedoka potplatiti da promijeni iskaz!

Na takve stvari, na to naime da će zbog nečijeg zabušavanja na predavanju jednom netko lijepo najebati, obično upozoravaju studente medicine – ili, štajaznam, polaznike tečaja za upravljanje jahtama C kategorije – ali, kako vidite, sasvim se lijepo dade najebati i zbog nečijeg zabušavanja na satovima stranog jezika.

 
Globus, 08.05.2013.

Peščanik.net, 12.05.2013.