Umesto najave za Peščanik, 19.02.2010.

Slučaj sa anarhistima je od početka tekao čudno i to je shvatio svako ko je bilo šta znao o ovom događaju i pročitao da je kvalifikacija tužilaštva za to delo međunarodni terorizam, kvalifikacija koja bi pasovala Al Kaidi i Bin Ladenu.

Stručna javnost je bila zaprepašćena, na sajtu Peščanika su se izjasnili mnogi, a bilo je i onih koji su bagatelisali i govorili – pa dobro, ta kvalifikacija mora da padne, to je budalaština. Međutim, problem je u tome kako je uopšte moguće doneti takvu optužnicu.

Okrivljeni su 5 meseci sedeli u pritvoru, a sud je svoju odluku o produženju pritvora obrazlagao time da je to vrlo teško delo za koje je zaprećena kazna do 15 godina. Ovo pre svega nije to delo, kvalifikacija je pogrešna i to je vrlo onespokojavajuće jer tužilaštvo može da zalepi kakvu god hoće kvalifikaciju, da bi posle šest meseci reklo – a ne, pogrešili smo. Ta greška je prouzrokovala ozbiljne posledice u životima okrivljenih. Tomo Zorić ispred tužilaštva kaže da će oni preispitati tu kvalifikaciju, meni nije jasno šta su čekali 6 meseci? Sada svi kažu, pa dobro, ljudi smo, ko radi taj i greši, i time su sami sebe unapred amnestirali, ali čekaj da vidimo da li dobro radiš, jer ako dobro radiš ne može biti toliko grešaka.

Ovde nije reč o nekom mladom i neiskusnom zameniku tužioca koji se istrčao sa ovako nemogućom kvalifikacijom. Policija, koja je isleđivala slučaj, je mnogo razumnije kvalifikovala to delo kao delo stvaranja opšte opasnosti, kao u slučaju paljenja ambasade SAD. Međutim, onda su od svog starešine dobili sugestiju da to delo treba kvalifikovati kao međunarodni terorizam. Ljudi koji su radili na predmetu su se verovatno našli u čudu jer nema dokaza o tome da je reč o međunarodnom terorizmu.

Jedan od okrivljenih, Ivan Savić, opisuje kako mu je policija iznudila iskaz da je posedovao dve bombe, pročitaću vam deo:

Bio sam maltretiran i prinuđen da potpišem dokument čiji sadržaj nisam ni pročitao, ali mi je neki Raša sa brojem 0237, rekao da je od više vlasti došlo naređenje da moram da potpišem da sam sa dve defanzivne bombe hteo da ubijem grčkog konzula. Ja sam to potpisao na dva mesta na istom listu papira jer mi je taj Raša oko vrata stavio vezicu koja se nalazila na pendreku i okretanjem mi je stezao oko vrata. Drugi pripadnik obezbeđenja je vezao moj kaiš za prozorsku rešetku, obavio mi kaiš oko vrata i tako pokušao da me podigne.

Ovo je tipičan montirani proces – prvo smislimo optužnicu, a posle ćemo lako za dokaze, vežemo nekome kaiš oko vrata i eto dokaza. Ovde se ne radi o grešci, već o nečijoj, meni neshvatljivoj, zamisli da verovatno zbog naših prijateljskih odnosa sa Grčkom koja nije priznala nezavisnost Kosova ili ne znam zbog čega, u ovom slučaju treba dići kvalifikaciju u nebeske visine, a ako za to nema dokaza, pa ništa, iznudićemo ih. Ako to nije politička zloupotreba policije, pravosuđa i tužilaštva onda ja ne znam šta jeste. Ono što je zabrinjavajuće je što vidimo da tu i dalje vladaju neki stari mehanizmi.

Ovo nije pojedinačna greška, već zamisao, jer ovakvo ponašanje policije se ne završava samo na iznudi iskaza od okrivljenog Savića, to isto je urađeno i sa okrivljenom Sanjom Dojkić.

Ona je na glavnom pretresu rekla da lica koja je u iskazu označila kao učesnike događaja, uopšte ne poznaje. Kada su je pitali kako je onda potpisala takav iskaz u kome ih tereti za delo, ona je rekla: Pa to su oni napisali. Ko je to pisao – istražni sudija.

Ovde više nije reč o policajcu koji kaišem davi okrivljenog, ni tužiocu koji ne zna da napiše optužnicu – ovo je jedan sistem u kome se podrazumeva da stvari mogu ovako da se rade. Zanima me da li je sprovedena bilo kakva unutrašnja kontrola u policiji posle ovoga? Da li zamenik tužioca koji je pristao da potpiše ovu optužnicu trpi ikakve posledice? Da li će ikada iko istražiti po čijem je nalogu sve ovo urađeno? Ovim slučajem učinjena je velika šteta pravosuđu i ostalim institucijama, a sa druge strane postavlja se pitanje kako mi kao građani možemo biti sigurni da ćemo od strane državnih organa biti tretirani prema zakonu?

Garantujem vam da ćemo ići do Strazbura kako bi ovi ljudi dobili naknadu jer su sedeli 5 meseci u pritvoru koji je pravdan pogrešnom i teškom kvalifikacijom. Najtužnije je što je javnost njihovo puštanje na slobodu prihvatila sa nekakvim olakšanjem, kao sad je sve u redu. Na slobodi su zato što je stvar pukla i zato što su okrivljenima podršku pružili anarhisti iz celog sveta, a neki od njih su došli u Beograd i protestvovali. Zamislite da je reč o anonimnom građaninu koji nema ničiju zaštitu i možda odgovara na isti način pred sudom – u njegovom slučaju ovakve stvari će uvek proći.

Bilo mi je malo neprijatno kada je sud doneo odluku da ih pusti na slobodu, pa se u sali začuo aplauz. Pa čekajte, pa nije ni trebalo da budu u zatvoru, šta – aplaudiramo im jer su se pod pritiskom javnosti povukli. Bojim se da podrška javnosti prestaje čim su okrivljeni izašli na slobodu i to ne sluti na dobro jer ćemo izgleda svaki put da progutamo onu žabu, što rekao Đinđić, bez ikakvih posledica po bilo koga i bez utvrđivanja bilo čije odgovornosti.

Moramo da insistiramo da se ispita ko je te ljude zlostavljao u zatvoru, zatim treba saslušati okrivljene i ispitati ono što je najzanimljivije  – koja je to viša vlast naredila sve ovo? Kako se policijski starešina odlučio baš za ovakvu kvalifikaciju i da li je i od koga dobio tu sugestiju? Zatim, treba utvrditi odgovornost u tužilačkoj organizaciji – od okružnog tužioca do tužioca Radovanovića, pogotovu jer se mesecima priča o neprimerenosti takve kvalifikacije. Zašto tek danas Tomo Zorić kaže da će oni to ispitati, šta ih je do sad sprečavalo? Oni su tek na pritisak javnosti odlučili da spašavaju šta se spasiti može. Pa šta te se tiče javnost – može javnost da protestvuje koliko hoće – ako ti znaš da si uradio stvar koju moraš da uradiš po zakonu, nema razloga da se povlačiš.

Sve ovo je ostavilo jako loš utisak o funkcionisanju svih institucija, ali i ozbiljnosti ove države.

Iz emisije Peščanik, 19.02.2010.

Peščanik.net, 19.02.2010.


The following two tabs change content below.
Srđa Popović (1937-2013), jugoslovenski advokat ljudskih prava. Branio mladog Zorana Đinđića, Brigitte Mohnhaupt (Baader-Meinhof), Vojislava Šešelja, Dušana Makavejeva, Milorada Vučelića, Mihajla Markovića, Miću Popovića, Predraga Čudića, Nebojšu Popova, Vladimira Mijanovića (Vlada Revolucija), Milana Nikolića, Mihajla Mihailova, Dobroslava Paragu, Milana Milišića, Vladimira Šeksa, Andriju Artukovića, Beogradsku šestoricu, profesore izbačene sa Filozofskog fakulteta... Pokretač peticija za ukidanje člana 133 (delikt govora), ukidanje smrtne kazne, uvođenje višestranačja u SFRJ... 1990. pokrenuo prvi privatni medij u Jugoslaviji, nedeljnik Vreme. Posle dolaska Miloševića na vlast iselio se u SAD, vratio se 2001. Poslednji veliki sudski proces: atentat na Zorana Đinđića. Govorio u 60 emisija Peščanika. Knjige: Kosovski čvor 1990, Put u varvarstvo 2000, Tačka razlaza 2002, Poslednja instanca I, II, III 2003, Nezavršeni proces 2007, One gorke suze posle 2010.

Latest posts by Srđa Popović (see all)