Sarajevo hoće svu vlast za sebe. Banja Luka razvlašćuje državu. Bošnjaci žele islamsku državu. Srbi hoće otcjepljenje. Hrvati treći entitet. Nema suživota u BiH… Da nije baš tako, da može bolje i drugačije, da jeste bolje i drugačije, protekle sedmice je dokazao Undiplomatic projekt Internacionalnog teatarskog festivala MESS okupljajući stotinjak umjetnika iz Banje Luke i Sarajeva koji su se predstavili “onom” drugom – Banjalučani Sarajevu i obrnuto, Sarajevo Banjalučanima. Bez ijednog incidenta. Bez nacionalističkih komentara. Bez političkih stavova. Bez negativnih natpisa u novinama. Iako su otvarali tabu-teme i rušili stereotipe, predrasude, zidove i sve druge prepreke. Iako su otvorili i najteže – ratne teme.
„Hipermnezija” – predstava sarajevske rediteljice Selme Spahić – prikazana je već u regiji, ali sada prvi put u Banjoj Luci. Rađena je u koprodukciji beogradskog Hartefakt fonda i Bitef teatra i okupila je možda trenutno i najbolje glumce mlađe generacije iz Beograda, Prištine i Sarajeva koji kroz svoja sjećanja pričaju o svom djetinjstvu, kako su doživjeli raspad bivše SFRJ te ono što se kasnije dešavalo, ratove u BiH i na Kosovu i NATO bombardiranje Srbije. Malo kada je bilo, ako je uopće i bilo, više sjećanja na te događaje na jednom mjestu u Banjoj Luci, kao te noći u banjalučkom Pozorištu Jazavac koje je bilo popunjeno do posljednjeg mjesta, a većinu publike činili su mladi ljudi koji rat nisu ni zapamtili. Iako je bio tajac na nekoliko scena – kada Alban Ukaj priča kako su ga kao sedamnaestogodišnjaka tukli u kosovskoj policiji ili kada Maja Izetbegović viče, glumeći svoju mamu: “Jebem vam majku četničku…!” nakon što je jedna od ispaljenih granata ubila na Alipašinom Polju nekoliko djece, a ona trčala da vidi gdje su njeni sinovi koji su se u tom trenutku također igrali vani – publika je na kraju ustala dugo aplaudirajući i vraćajući glumce nekoliko puta na bis.
Osim ove (ratne) sarajevsko-banjalučke tabu-teme, Undiplomatic, koji će se zahvaljujući Soros fondaciji i američkoj ambasadi u Sarajevu odvijati tri puta godišnje, otvarat će teme o ravnopravnosti spolova, etnički podijeljenih gradova i uopće borbi za ljudska prava. Dino Mustafić, direktor MESS-a, ovako to objašnjava: “Umjetnici će kroz ovaj projekt imati priliku govoriti onako kako umjetnost želi govoriti, a to je umjetničkom istinom, beskompromisno, oštro i izravno i kritički, odnosno svime onim što čini angažiranog umjetnika i angažiranu umjetnost”. Projekt je uključio umjetnike iz svih oblasti, od slikarstva, glazbe, filma do teatra.
Teme o kojima su ovih dana govorili umjetnici Banje Luke i Sarajeva nisu puno drugačije od onih o kojima govore političari i ini radikalni nacionalisti koji se najčešće pojavljuju u javnom prostoru, ali način na koji su to radili bio je potpuno drugačiji, kao i cilj koji su željeli postići. Prošlost se ne može izbrisati, neophodno je sa njom se suočiti kako bi bez mržnje i predrasuda koje vode samo podjelama mogli svi krenuti naprijed. A umjetnici su upravo to uradili, otvorili su brojne teme između Banje Luke i Sarajeva, ali na drugačiji način (iskreno, nerijetko priznajući i vlastite, odnosno greške “svog” naroda) i sa željom da se prevaziđu barijere koje postoje između ova dva grada.
Oslobođenje, 20.03.2012.
Peščanik.net, 20.03.2012.