Foto: Predrag Trokicić

Foto: Predrag Trokicić

Izlaganje sa skupa održanog 14. decembra 2017. u Novom Sadu.

Govoriću o srpskoj ustavnosti i nadam se da ću vam time ponuditi neki okvir za dalju raspravu o regionalizmu i položaju Vojvodine. Poći ću od toga da su demokratija, autonomija, sloboda, jednakost i pravda, sve redom, interpretativni koncepti. Oko njihovog značenja postoje mnoga neslaganja. U demokratskim državama ta su neslaganja u značajnoj meri redukovana, zato što su svi nabrojani koncepti ustavne kategorije – znači, njih nalazimo na neki način formulisane u ustavu. Pitanje o postojanju ustava najčešće nije interpretativno, nego je to naprosto faktičko pitanje. Na njega je lako odgovoriti identifikacijom dokumenta koji nosi to ime. I onda, imate to da ustav nalazimo posvuda: od Kine do Srbije, od Sjedinjenih Američkih Država do Severne Koreje.

Svugde nalazimo rutinska pozivanja na njegovu važnost. U nekom prethodnom smislu, ustav, izgleda, ima političku, simboličku, socijalnu i kulturnu vrednost, koja prevazilazi granice određene zemlje, ili određenog tipa režima. S druge srtrane, mi nećemo reći da su svi režimi koji imaju ustav ustavne demokratije. U ustavnoj demokratiji ustav je najviši pravni akt, zato što uspostavlja obavezujući okvir za bavljenje pitanjima koja su najvažnija za svakog građanina ponaosob, te za celo društvo i političku zajednicu. Mi nećemo reći da su Kina i Severna Koreja ustavne demokratije, jer se politički i socijalni odnosi i procesi odvijaju u skladu sa nekim obrascima koji nisu pravni, nego ideološki, i čije nosioce nalazimo izvan i iznad oficijelne državne vlasti.

E sad, nas zanima Srbija. Mnogi od nas će reći da Srbija nije ustavna demokratija, i postavlja se pitanje zašto. Najjednostavniji odgovor je da u ovoj državi vlast nije javna, transparentna, pravno ograničena, nije posvećena slobodi i jednakosti građana, niti zaštiti autonomije dobrovoljnih i nedobrovoljnih društvenih grupa. To ne znači da ustav kod nas nije važan. Ustav je važan, ali samo kao dodatni instrument državnog nasilja. Naravno, ustav je uvek neki instrument, sredstvo za ostvarivanje nekih ciljeva. Pitanje je samo o kakvim je ciljevima reč, i koliko je ustav efikasno sredstvo ostvarivanja tih ciljeva.

Ja bih grubo razlikovao 3 tipa upotrebe ustava. U pristojnoj demokratiji, ustav je prvo instrument afirmacije i zaštite slobode i jednakosti. Drugo, ustav je instrument ograničenja i kontrole političke vlasti. Treće, Ustav je instrument koji obezbeđuje jednako pravo svih građana da učestvuju u javnim poslovima. To se zove javnom autonomijom, ili demokratijom. Četvrto, mislim da savremena ustavna demokratija ne može da opstane ako ustav ne funkcioniše kao instrument efektivnog garantovanja socijalne pravde.

Ovakvo slobodarsko i egalitarno određenje ustava kao instrumenta, treba razlikovati od instrumentalnog opterećivanja ustava. Ovo je bilo tipično za postkomunističke zemlje, koje su nakon pada starog režima prihvatile opredeljenje za demokratiju, samo da bi se odmah suočile sa jednim neprijatnim paradoksom: tamo, u tim zemljama, morali su istovremeno biti pokretnuti procesi koji su bili međusobno suprotstavljeni. Izgradnja moderne nacionalne države, stvaranje tržišne ekonomije, etabliranje demokratske vladavine prava, zaštita socijalne pravde… I da bi stvar bila još komplikovanija, ništa od tih bitnih elemenata otvorenog društva nije bilo nasleđeno iz starog režima, i oni su morali biti definisani kao modeli jednog poželjnog budućeg društva. U ovom poslu, država se oslanjala na ustav.

Znači, država je gradila novo društvo, i to je ta čudna stvar u postkomunizmu. Tako smo dobili teleološke ustave, čiji je primarni zadatak bilo popunjavanje socijalnog vakuuma. Znači, ono što je u datom trenutku procenjeno kao izuzetno važno, naći će se u ustavu. Ako se sutra pokaže da je nešto novo postalo važno, ili da ono juče nije bilo dobro normirano, pristupiće se ustavnoj reviziji. Tako ustav postaje neka vrsta fleksibilnog policy instrumenta. Može biti da ovome nije bilo alternative, ali su nuspojave bile ozbiljne. Velika je mogućnost greške u proceni šta treba normirati ustavom, lako je u ustav uneti neke posebne interese vladajuće većine, te konačno, ustav koji se tretira kao instrument rešavanja trenutnih problema, gubi na normativnom i simboličkom autoritetu.

E sad, gde je ovde Srbija? Kod nas je na delu treći oblik instrumentalnog odnosa prema ustavu. Nazvao bih ga instrumentalnom zloupotrebom ustava. Ovde je na delu jedan kontinuitet sa vremenom socijalizma, i vremenom ekstremnog nacionalizma. Mi znamo da se socijalizam nije zasnivao na vladavini prava. Ustav je bio instrument koji je propisivao neke od akcija države, i neka ponašanja građana, odnosno podanika. Ovaj tip ustava nit je ograničavao vlast, niti je garantovao slobodu i jednakost. On je bio samo jedna od transmisija suverene partijske moći, koja sama nije bila regulisana Ustavom. Znači, živeli smo, sve te godine, u stanju institucionalizovane nesigurnosti, zavisni od moći čije smo sistemsko mesto mogli da identifikujemo, ali čije poteze nismo uvek mogli da predvidimo.

Ustavni proces u Miloševićevoj Srbiji počeo je kao događanje naroda. Ovo je jedan poznati ustavni pravnik, koji je, ja mislim, bio principijelni pisac Ustava 1990, opisao na sledeći način: “Danas je cela Srbija jedan konvent, jedna spontano i stalno zasedajuća ustavotvorna skupština, u kojoj narod neposredno piše svoj Ustav”. Ostavljajući sada po strani sistematski zločin kao najstrašnije obeležje ovog režima, podsetiću samo da je Ustav iz 1990. oficijelno hvaljen kao iskorak Srbije u demokratiju, a bio je na očigledan način skrojen po meri jedne partije i jednog čoveka. Javna dimenzija institucionalizovane politike bila je degenerisana, ustupajući mesto kompleksnom, netransparentnom sistemu privatizovane državne dominacije. Imali smo diskrepanciju između numeričke inflacije pravnih propisa, i gotovo potpune irelevantnosti prava. Drugim rečima, temeljno svojstvo režima bila je njegova arbitrarnost. Znači, kada pogledamo ovu istoriju, možemo reći da je u Jugoslaviji i Srbiji Ustav shvatan i korišćen kao pravno slabo obavezujuća maska, iza koje se krila ili metafizički suverena komunistička partija, ili privatizovana uzurpacija države, prava i kulture, u ime podjednako metafizički shvaćenog nacionalnog interesa.

Ustav od 2006. godine deo je ovog kontinuiteta. Pravo je danas i ovde sfera nesigurnosti i neizvesnosti, kao skup normi čije važenje, domet i obaveznost zavise od interpretativnih, interesnih preferenci onih koji govore u ime jedine legitimne većine. Prekjuče je to bila radnička klasa, juče je to bila nacija, a danas je to “narod koji je glasao za nas”. Ono što je zanimljivo danas jeste da imamo stanje u kome jedna grupa ljudi upražnjava arbitrarnu vlast, bez da se oslanja na bilo kakvu ideologiju. To je novo u srpskoj istoriji, i to mi se čini važnim. Metodičko mesto suverena u Srbiji je prazno. Mi nismo dobili ustavno pravno odredivu najvišu vlast, koja bi počivala na ustavno demokratskoj ideji narodne suverenosti, a na upražnjeno mesto partije i nacije nije došao novi metafizički suveren. Vladajuća elita se drži najgorih elemenata fragmentarnog nasleđa nacionalističke ideologije, nesposobna ili nezainteresovana da naciju vrati na ono mesto koje je ova zauzimala u Miloševićevom režimu. Politika je tako redukovana na formalizovanje, izražavanje i bespogovorno sprovođenje volje jačeg. Vlast u ime većine prevodi se tako u neograničenu, antipolitičku prinudu, koju moćnici koriste kako bi ugušili svako alternativno mišljenje i delanje.

U proteklih 12 godina, sve su demokratski legitimne parlamentarne većine vladale kao privatizovani režimi ideloškog, političko-ekonomskog i socijalnog nasilja. Da li se ovome vidi kraj? Da li smo na nekoj vrsti prekretnice? Razlog za pitanje je proces ustavne revizije, koji je izgleda u nekom toku, u nekoj fazi, premda ni to nije baš sigurno, budući da je sve obavijeno velom misterije. Mi znamo i da je posebnost ovog procesa u tome što je on pokrenut u nekoj interakciji sa Evropskom unijom. Reč je o poglavljima 23 i 24, odnosno reformi pravosuđa i ljudskim pravima, kao bitnim elementima onoga što se zove vladavina prava. Vlast se obavezala na ovu reviziju akcionim planom, i ta je ustavna revizija trebala biti završena do kraja 2017. Sad nam kažu da će rok biti probijen, iako to i sami vidimo. Ova se ustavna revizija može čitati optimistički i pesimistički. Optimisti će reći da je ovo uslovljavanje spolja, daje priliku da okončamo višedecenijsku agoniju brutalne zloupotrebe i politizacije sudskog sistema. Pesimisti će reći – neustavna vlast menja sopstveni neustavni Ustav. Kad kažem da je Ustav od 2006. neustavan, ne mislim prvenstveno na njegove pravne karakteristike, iako bi moja draga profesorka Marijana Pajvančić lako pokazala kako je proces donošenja ustava bio pravno sumnjiv, te kako unutar ustava postoje kontradikcije, gde jedna odredba osporava drugu. Želim podsetiti da Ustav kao tekst nema demokratskog i slobodarskog smisla ako nije deo one prakse koju zovemo ustavnost ili konstitucionalizam.

Dosadašnji tok revizionog postupka ne daje nam za razlog da verujemo kako se nešto ozbiljno menja u režimskom odnosu prema ustavu. Mi imamo karikaturu javne rasprave. Znamo za akcioni plan i za preuzete obaveze. Znamo šta je Venecijanska komisija rekla o kvalitetu ustavnih odredaba o pravosuđu, ali baš i ne znamo ko piše nacrt, niti kako se proceduralno taj nacrt piše. Najvažnije, mi ne znamo šta to naši ustavotvorci pišu: sadržaj ustavnog nacrta, koji treba da reformiše pravosuđe, ostaje nam nepoznat. Svi pokušaji stručnih udruženja i javnosti da pokrenu raspravu nailaze na zid. Ono što izađe u javnost, prilično je neobično. Ako je verovati novinama, režimski govornici kao da pokušavaju da brane postojeće rešenje, po kome parlament treba da bira sudije – aludiram na izjave izvesnog Martinovića i izvesnog Backovića, koji su prilikom posete Hamiltona, koji je opet neki izvesni ekspert iz Evropske unije, insistirali na tome da nema ništa loše u tome da parlament bira sudije.

Čini se da je na delu nekakvo cenjkanje sa Evropskom unijom. Ne znamo šta su ulozi u tom cenjkanju, ali izgleda da naši vlastodršci veruju da imaju nekakve adute u rukavu. Ukratko, današnja inicijativa, svim briselskim uslovima unatoč, ostaje nemušta. Naravno, to ne znači da bi bilo pametno ignorisati je. Vladajući možda ne znaju, ili neće da nam kažu šta bi da postignu promenom Ustava, ali oni sigurno imaju moć da urade mnogo toga, pa i da jedan nelegitimni i dosta nakaradni ustavni sistem učine još gorim. Zato građani, kojima je stalo do slobode, jednakosti i demokratije, moraju biti na oprezu.

Građanska strategija zalaganja za ustavnu demokratiju u Srbiji treba da se razvija u najmanje dva smera: prvo, s obzirom na nedostatak pouzdanih informacija, i izostanak bilo kakvog ozbiljnog razgovora otkako je ideja obznanjena, vlastodržačke najave moramo čitati između redova i moramo se time ozbiljno baviti. Drugo, odnos prema ustavu nikako ne sme da se svede na reakciju na inicijative vladajućih. To što režim neće da razgovara sa nama, ne znači da mi ne treba da postavljamo pitanja. Mi se pre svega trebamo zapitati da li je karakter današnje krize u Srbiji takav da zahteva ustavne promene. Dakle, pitanje zašto nam treba ustavna revizija dolazi na samom početku. Drugo, mi od pokretača očekujemo da nam objasne kako se njihova inicijativa odnosi spram konkretnog stanja u našoj državi i društvu; jednostavno, šta je to što treba menjati u položaju svakog čoveka, u socijalnim odnosima, ili u organizaciji političke vlasti, danas i ovde. Zašto to treba menjati?

Zašto bi promene trebalo da budu baš takve kakve pokretači predlažu, i kako će se te promene odraziti na naše živote? Kad vlast kaže “Menjaćemo ustav”, svako od nas treba da se pita šta će to značiti za našu pretpostavljenu slobodu, našu pretpostavljenu ravnopravnost sa drugim ljudima, naše posebne identitete, recimo nacionalne, regionalne ili polne; kako će izgledati obavezujući okviri u kojima ćemo uređivati naše odnose u različitim oblastima društvenog života – recimo, ekonomiji, obazovanju ili zdravstvu – te konačno, kako će biti organizovana i kako će funkcionisati država. Objašnjenja i razlozi koje bi ponudili inicijatori, trebali bi biti tek okvir za raspravu. Oni koji su trenutno na vlasti ne bi u toj raspravi smeli imati nikakvu privilegovanu poziciju, niti u formulisanju razloga, sadržaja i dometa revizije, niti u vođenju rasprave, niti u konačnom činu formalnog usvajanja ustavnih promena. Ustavno pitanje nije i ne sme biti domen vladavine trenutne političke većine, sve i da je ta većina demokratski legitimna, sve i da ona skrupulozno poštuje demokratska pravila, što ovde, naravno, nije slučaj. Znači, ovo bi bio minimum građanskih zahteva.

Peščanik.net, 17.04.2018.