Njih četvero su sjeli, inteligentni, svečani, dirnuti snagom trenutka, naoružani dobrom voljom i u potpunosti spremni za ostvarivanje najveće emocionalne katarze na području Srbije od pamtivijeka, da ne kažem od bitke na Kosovu. Konačno će se desiti neke riječi koje će nam svima natjerati suze u oči, čak i onima koji nisu baš sentimentalni ili ne vole tužne tekstove u kojima ljudi prepričavaju svoje ratne dogodovštine i ostale nevesele anegdote. Mi, traumatizirani, sjedili smo mirno da nam se trauma ne poremeti. Kod nas je to tako, ako se puno cimaš, ode trauma pa je moraš ganjati. Vazduh je treperio, kao da nebo gori.

Olja, vječito prekrštenih nogu, je predsjedavala trustom mozgova koji će nam dati sve potrebne odgovore da možemo jedni drugima pasti u vječni zagrljaj. Toma Nikolić, još onako pomalo usukan od štrajka glađu, nam je poklonio samo jedan oblik mrštenja. Grobarski kvalitetan. Na tom polju, Toma nikad ne iznevjeri. Da postoji prvenstvo Srbije u mrštenju, Toma bi bio neprikosnoven. Teško je breme na njegovim obrvama. Aleksandar Dimitrijević iz Međunarodnog instituta za bezbednost, te omiljeni vojnopolitički komentator ove galaksije, Miroslav Lazanski (šteta što Amerikanci baš toliko mrze Srbe jer bi i Star Trek inače sigurno angažirao Lazanskog kao vojnopolitičkog komentatora) su također bili tu da daju svoj puni doprinos rasvjetljavanju zagonetke zvane Ratko Mladić i naravno da nas sve povedu u neko bolje sutra. Crnogorci bi rekli: Ružičasto sjutra, ali kako Ćosić nedavno reče, njih je Staljin zgotovio pa ih nećemo miješati u ovu dirljivu priču. Došao je svečani čas da stavimo tačku na naše traume. Da sam imao crvenu maramu i pionirsku kapu stavio bi ih. Život nije crno-bijela serija, nema crno-bijelih likova, nijanse su bitne a njih se može uhvatiti samo kad se uzdigneš iznad sopstvene traume. Pa rekoh, hajde da odgledam emisiju da se i ja vinem put visina. Kano sivi soko.

Nijansi je bilo. Sijaset. U tome kako je Mladić zapravo trebalo da se ubije. Da li je trebalo da ima bijele rukavice. Pomislio sam na film Oficir i džentlmen sa Richardom Gereom, ali mi Debre Vinger ne bi nigdje na vidiku pa me ta vizija nije dugo držala. Diskutiralo se o tome kako je ovaj Neopresko dopustio da ga uhvate kao zadnjeg seljaka za razliku od gospodina i Hrvata Gotovine kojeg su uhvatili na tako egzotičnom mjestu, dok je jeo škampe a ljubavnica mu mazno cupkala na koljenu. Skoro kao James Bond. To je vojnik i gospodin, a ne Mladić koji je dopustio da čitav svijet vidi kako je oronuo i kako je neuredan i muljav i nikakav zapravo. Ruglo Srbije, drugim riječima. Opće je poznato u civiliziranom svijetu da kad mlatiš ljude, outfit nikad ne smiješ zanemariti jer će te onda historija samo po zlu pamtiti. Mladić, dakle, nije pratio modu no nije ni Bin Ladin pa to pitanje možemo ostaviti ad acta. Pitali smo se i kako se prema svemu tome odnosi Biljana Plavšić i kakvi će (ovo je već materijal za žutu štampu) biti njeni osjećaji u ovom teškom trenutku. Zaključili smo da će biti vjerovatno intenzivno tužna. Još ako vidi generalove koker-španijel oči morebit i njoj pozlije. E onda će tek biti drama koja će se gledati više od turske serije. Potvrđivalo se i ponavljalo kako je Mladić bio častan i nadasve sjajan vojnik koji je znao ratovati. Manje pažnje se posvećivalo gradovima koje je razorio. Opravdano, jer to i nisu bile vojne akcije, ubijani su uglavnom samo civili. Zašto to petljati u njegove sjajno izvedene vojne akcije? Tako nešto mogu samo laici koji se ne razumiju u vojne nauke.

Saznali smo i ono najbitnije. Taj glavni detalj u svim našim pričama. Zločin u Srebrenici se časnom generalu desio. Prvo su bila dešavanja naroda, da se podsjetimo onih davnih vremena. Pa su se onda zločini dešavali. Genocid se samo zadesio na određenom mjestu, možemo pretpostaviti. Možda je proizvod neispavanosti generalovih trupa? Možda rezultat klimatskih prilika? Puno je u zadnje vrijeme vremenskih nepogoda. Možda se desio iz sasvim desetog razloga kojeg nikad nećemo dokučiti a i zašto bi? Ratni zločini su smor, pomirenje je pred nama i samo ga treba uzeti kao jagodu sa šlagom.

Onda je odnekud došlo beskrajno spinovanje o tome odakle je zapravo pristigla informacija koja je na kraju odala Mladića. Pomalo kao u dosadnom krimiću gdje zbunjena publika očekuje sasvim drugu priču od one koja se odvija. No, ko joj je kriv što očekuje nerealno. Vrijeme je odlazilo u nepovrat, kao i toliko puta ranije u zemlji Srbiji. I tako, malo po malo, emisija je prošla. Otišla da bi ostavila veoma tužan monument u povijesti televizije. Nisam nešto sentimentalan ali baš mi bi poteško. Ipak mi bi drago jer sam se svašta naucio. Bilo je, recimo, sasvim neočekivanih lekcija iz povijesti – pa je Lazanski piktoreskno izložio gledateljima svu eleganciju Romela kojeg su dva gestapovca onomad uhapsila, stavila mu pištolj na sto i izašla. Romel, džentlmen kakav je bio, je znao šta da radi. A ne Ratko, gejak pravi, ne možeš ga ni na CNN-u prikazati a da se ne sramotiš. Gejak je, da podsjetimo, seljačina u valjevskom dijalektu. Pošten i častan, ali ipak gejak.

Završetak emisije sam dočekao razjapljenih usta, ne shvatajući u potpunosti šta se to zapravo desilo. Moja trauma je potiho režala kraj mene pa sam je morao obuzdavati i dati joj da šta pojede. Obično se tad smiri. Od žrtava se sad traži da stave tačku na svoje patnje i konačno izađu iz pozicije žrtve. Bar toliko mogu nakon ovako dobre emisije. Od EU se traži da ispuni sve svoje obaveze prema Srbiji i da ne zanovijeta više. Pa da idemo, bre, naprijed dok se boje ne rastope.

Sve ovo se desilo na B92, televiziji koju Toma Nikolić prezire. Bolji lakmus-papir za trenutno opće stanje Srbije ne postoji. Oni koji su demonstrirali vani i voleli Beograd na svoj specifični način, za to vrijeme mogli su komotno gledati i emisiju. Ne bi se loše ni tu proveli.

Dosad nisam bio nešto traumatiziran, ali sad baš nekako jesam. Mora da je do mene.

Peščanik.net, 31.05.2011.

UHAPŠEN RATKO MLADIĆ