transparent sa protesta : Smrt izmu! Sloboda Srbiji!

Foto: Predrag Trokicić

Uh, teško je sve to pojmiti i objasniti sebi. Moj skromni dar ipak nije dorastao tom mehanizmu za proizvodnju očaja. Da me je kojim slučajem odredilo da budem reporter koji prati neslućene puteve srpske verzije predsednika, svakako bih bacio alat u trnje. Pero, koplje, mikrofon, bilo šta.

Bar pred njegovim nasiljem nad bolesnom decom. Mogao bih konačno da pomislim kako više nema smisla tragati za glogovim kocem i vencem belog luka protiv oživljenog Savanovića.

Ne deluje, jebi ga. Valja spravljati delotvorniju medecinu.

Skoro da sam spreman da priznam kako nije moguće savladati utvaru, koja se pojavljuje jedino izvan razuma, i tamo gde svojim likom savršeno senči odvratne prizore.

Dakle, ne bih da opisujem scenu gde je on svoju grimasu krajnje neprijatnog osmeha, uneo u prostor gde se deca bore za život, besramno pokazujući da za njega postoje daleko važniji ciljevi: da se pokaže na granici smrtnog rizika nedužnih, ne mareći za ljudsku samilost, niti za upadljivo odsustvo te osobine. Izgleda da čak i ne zna šta je to.

Njegov se altruizam iscrpljuje u odnosu prema sebi, bez brige za sanitarne i bilo koje civilizacijske standarde, niti građanske obzire. Ne mari ni o čemu osim o svojoj odvratnoj ospoljenosti, koju neumorno pokazuje iz časa u čas, kao originalnu estetiku odvratnog.

Neko mi može zameriti potpuno negiranje vrlina stvorenja o kome se ovde govori, a moguće je da ih čak i ima. Pa i za neku varijantu mržnje, uprkos mojoj čvrstoj odluci da budem ravnodušan prema onima na koje ne pristajem ni po koju cenu. Trudim se da izbegnem bilo kakva osećanja prema mojoj beskrajnoj i beskonačno odvratnoj temi. Ne mrzim ga, zaista. Mrzim sebe što sam se zatekao u vremenu u kome je i ono. Stvorenje oduvek lišeno svake ljubavi, uvereno da sada poseduje sve. Čak i osobinu da bude melem.

Navodno se javila majka bolesnog deteta, i njena tvrdnja da je mali pacijent žarko želeo da vidi Vučića liči na užasnu, iznuđenu bajku. Videli smo da je dečkić bio začuđen i uplašen pred strašnim prizorom, nemoćan da se odupre hladnom i jezivom zagrljaju onoga koji nasrće na njegovo slabašno zdravlje.

Ali, šta je to što je nateralo Vučića da usred vođenja 29 okruga nesrećne Srbije u svoju budućnost koje inače nema, iznenada odluči da prepadne najmlađe i najosetljivije pacijente? Njegova opsesivna čežnja da se pojavljuje jača je od bilo čije nevolje. Tek kad se sretne sa najtežim ljudskim nesrećama vidi sebe kao čarobnog iscelitelja, onoga koji je u stanju da sputa svoju neograničenu infektivnu suštinu.

Svako svoje nedelo smatra herojskim podvigom, ne imavši čime da pojmi ludački rušilački zamah, niti svoju ruševnost. Uveren je da neće i ne može da padne, samo je potrebno da se još češće prikazuje milom, silom, lukavstvom, lažima, nasiljem, bezobzirnošću i paklenim odsustvom mere.

Slikanje sa bolesnom decom, to je možda rešenje za odsustvo masovne ljubavi i javni prezir građana koji još drže do svojih protraćenih života. Nisu više dovoljni Marić i Sarapa, niti štampano smeće koje slavi svaku njegovu budalaštinu. Potrebne su jače doze, ludački podvizi koji nadmašuju sve drugo i oduzimaju dah.

On jeste spasavao ono dete iz smeta u Feketiću, ali taj je pokušaj bio komični eksperiment tadašnjeg premijera, uz smotano batrganje po smetu, pa je tamo ispao budala. Pred gomilom snimatelja, zaduženim da podvig onoga koji samo podvige čini, smeste na dobro mesto u priglupi istorijski inventar.

Valjalo je uraditi nešto mnogo strašnije, sa uređenom scenom gde predsednik ne bi bio smešan nego opasno gadan, uz opšti zaključak da on lično, uz sasluženje ministra Lončara, svojim čarobnim dodirom spasava ugrožene živote u doba smrtonosnog gripa.

Predsednik nije onaj koga hvata zaraza, on se ne vakciniše, ne nosi sa sobom viruse, rikecije, bakterije i gljivice niti može da ih ima. Ne kašlje niti kija, ne prenosi kapljične infekcije, ne nosi masku. Ničega se ne srami. Takav je, to što vidimo to nam je, imun je na sve.

Njegov je poduhvat je antologijska žrtva i surova odmazda nevoljenog vođe.

Kako će se taj čovek ponovo uzdići, posle novog razdraganog džaranja po tuđim velikim nesrećama?

Tako što će biti čvrsto uveren da to nije bio pad.

Smisliće novi podvig. Nešto još strašnije i bestidnije od svega što smo videli.

Mnogi će poštovani čitalac reći da to više nije moguće, i da je vrhovni konačno potrošio svu svoju mahnitu kreativnost.

Ali, ne gubite nadu. Pogledajte još danas njegov novi najveći poduhvat. I učinite što je do vas.

Ovaj predlog važi i za nadležne zdravstvene službe, koje će u svom sanitarnom poduhvatu biti u stanju da izbegnu nadzor Zlatibora Lončara.

Peščanik.net, 22.02.2019.

Srodni link: Rastislav Dinić – Pokazivanje mišića


The following two tabs change content below.
Ljubodrag Stojadinović (1947, Niš), gde se školovao do velike mature u gimnaziji „Svetozar Marković“. Studirao u Skoplju, i magistrirao na Institutu za sociološka i političko pravna istraživanja, odsek za masovne komunikacije i informisanje u globalnom društvu (Univerzitet Kiril i Metodi 1987). Završio visoke vojne škole i službovao u mnogim garnizonima bivše Jugoslavije, kao profesionalni oficir. Zbog javnog sukoba sa političkim i vojnim vrhom tadašnjeg oblika Jugoslavije, i radikalskim liderima i zbog delikta mišljenja – odlukom vojnodisciplinskog suda od 1. marta 1995. kažnjen gubitkom službe u činu pukovnika. Bio je komentator i urednik u Narodnoj Armiji, Ošišanom ježu, Glasu javnosti, NIN-u i Politici. Objavljivao priče i književne eseje u Beogradskom književnom časopisu, Poljima i Gradini. Dobitnik više novinarskih nagrada, i nagrada za književno stvaralaštvo, i učesnik u više književnih projekata. Nosilac je najvišeg srpskog odlikovanja za satiru, Zlatni jež. Zastupljen u više domaćih i stranih antologija kratkih i satiričnih priča. Prevođen na više jezika. Objavio: Klavir pun čvaraka, Nojev izbor, Više od igre (zbirke satiričnih priča); Muzej starih cokula (zbirka vojničkih priča); Film, Krivolak i Lakši oblik smrti (romani); Ratko Mladić: Između mita i Haga, Život posle kraja, General sunce (publicističke knjige); Jana na Zvezdari (priče za decu); Masovno komuniciranje, izvori i recipijenti dezinformacije u globalnom sistemu (zbirka tekstova o komunikacijama). Zastupljen u Enciklopediji Niša, tom za kulturu (književnost). Za Peščanik piše od 2016. godine. U decembru 2021. izbor tih tekstova je objavljen u knjizi „Oči slepog vođe“.

Latest posts by Ljubodrag Stojadinović (see all)