Foto: Peščanik
Foto: Peščanik

Kad sam pre nekoliko godina napisala da ova vlast sprovodi kulturni inženjering nad nama, prijatelji su mi rekli da sam preterala. Ali otkako su ovi nestvarno prekrasni mladi ljudi upalili svetlo, vidi se kristalno jasno da mi, građani, i pripadnici vladajuće klike živimo u dva paralelna univerzuma, tačnije, u dve kulture utemeljene na potpuno suprotnim vrednostima.

Temeljne vrednosti jednog kolektiva oblikuju one vidljive manifestacije njegove kulture, od načina ophođenja, obrazaca ponašanja, komunikacije, govora i načina odevanja, pa do heroja i simbola sa kojima se pripadnici te kulture identifikuju. Kulturni inženjering ima za cilj da predefiniše ne samo vidljive oblike ponašanja, društvenu organizaciju i institucije, već prvenstveno temeljne vrednosti zajednice. Upravo na tome su preobučeni radikali agresivno radili proteklih godina – beskrupuloznom propagandnom, bezočnom uzurpacijom, pa i golom silom – sve da bi nas nepovratno preoblikovali u kulturu nasilja, pljačke i korupcije, te laži, manipulacije i prostote.

I kad se činilo da su uspeli i da se to seme zla doista i nepovratno primilo, kad smo svi gotovo potonuli u cinizam i beznađe, odjednom nas je, zaista vam kažem, obasjala naša generacija Z, od koje smo, sram nas bilo, to najmanje očekivali.

A trebalo je da znamo, jer kultura, a naročito njene temeljne vrednosti – ono što kao društvo, kao kolektiv, smatramo normalnim, pristojnim, dobrim i ispravnim, ono što se, kad razgrnemo sve naše razlike, nalazi u temelju našeg zajedničkog poimanja istinitog sveta i življenja vrednog života – to se zapravo vrlo teško i sporo menja, i to je ono što nas, konačno, drži na okupu kao društvo i što je duboko utkano u naše pojedinačne sisteme vrednosti. I mada režim jeste sebi odgajio ili kupio jedan broj podanika po svojoj meri – da, ima ih u svim sferama i slojevima društva – naši studenti i đaci pokazali su nam da se zapravo, uprkos svemu, režimska anti-kultura u našem društvu nije zaista primila i da predstavlja izuzetak, a ne pravilo. I da kao društvo nismo nepovratno izgubljeni, ako se samo vratimo svojim sopstvenim temeljnim vrednostima i ako se odupremo zavadama, podelama i sukobima koje nam je režim nametnuo kao način života.

Ovi mladi ljudi koji nam već dva meseca osvetljavaju put i teraju suze na oči istinski su heroji srpskog društva 21. veka. Oni nose u sebi ljubav, pamet, hrabrost i duh slobode. Njihovi simboli odišu lepotom i smislom, a njihove poruke su pune duha, visprene, bez trunke gorčine ili zajedljivosti. Pred podlostima i gadostima stoje čvrsto i postojano, a potpuno spokojno, nedostižni zlu. Ne trebaju im lideri, idoli i vođe – vode ih solidarnost, empatija i želja da grade kolektiv kroz razumevanje, stvarnu komunikaciju i okupljanje upravo oko temeljnih vrednosti.

Oni na svoj, nov i autentičan način rezoniraju sa porukom francuskih studenata 1968. – oni su realni, jer nepokolebljivo zahtevaju ono što se, u našim okolnostima, čini nemogućim: od nas traže da ovaj svet, koji smo dozvolili da bude izvrnut naglavačke, vratimo na ispravnu stranu. Tako da ljudski život ponovo zaista vredi, a pravda bude dostižna i jednaka za sve. Da istina, iskrenost, poštenje i dostojanstvo budu vrline kojima merimo sebe i druge. Da vratimo smisao našim društvenim strukturama i institucijama, a time i sopstvenom životu u ovom društvu.

Zato je, zapravo, vrlo jednostavno i lako stati uz studente i đake i njihove zahteve, kao što, evo gledamo, spremno staju njihovi profesori, učitelji i roditelji, a jednako i umetnici i poljoprivrednici. Ali lako je i svima drugima. Gde god da ste u društvenoj strukturi – u opštinskoj kancelariji, fabrici, pekari, u bašti, sudnici, garaži ili apoteci… Samo ih poslušajte, pogledajte, i vaš sopstveni sistem vrednosti će vam reći kuda treba da idete, gde, zapravo, pripadate i na čemu počiva vaše samopoštovanje.

Ja nemam trunku sumnje da ćemo svi, uskoro, naći put da se vratimo sebi, onakvima kakvi smo zaista, u svojoj suštini. I da ovim svetlim mladim ljudima, usled svog straha, gorčine ili slabosti, ne uskratimo život kakav zaslužuju u našem društvu. Stanimo uz studente i đake, svi. To dugujemo njima, a možda još više i sebi.

Na primer, evo, već u petak.

Autorka je profesorka na Departmanu za anglistiku Filozofskog fakulteta Univerziteta u Nišu.

Peščanik.net, 23.01.2025.

NADSTREŠNICA