Kad su s TV ekrana počele stizati slike poplava u Podrinju, uzeo sam s police Andrićevu “Na Drini ćupriju” i otvorio peto poglavlje. Tu Andrić piše o velikim i čestim poplavama koje su za Višegrad bile “teška i stalna” bijeda te nastavlja: “One su dolazile svake godine, u proleće i u jesen, ali nisu uvek bile jednako opasne i sudbonosne po varoš pored mosta. Svake godine bar po jednom ili dva puta nabuja Drina i zamuti se i sa velikim šumom pronosi kroz lukove s mosta odvaljene plotove sa njiva, izvaljene panjeve i mrki talog od lišća i granja iz pribrežnih šuma. U kasabi stradaju avlije, bašte i magaze najbližih kuća. I sve se svrši na tome. Ali u nepravilnim razmacima od dvadesetak do trideset godina nailaze velike poplave koje se posle pamte kao što se pamte bune ili ratovi i dugo se uzimaju kao datum od kojeg se računa vreme i starost građevina i dužina ljudskog veka. (Na pet-šest godina prije velikog povodnja.Uz veliki povodanj.) Posle tih velikih poplava malo šta ostane od pokretnog imanja (…). Takva poplava baca celu kasabu za nekoliko godina unatrag.”

Mogla bi se ovdje varirati velika i stara istina o vječitoj aktuelnosti dobre književnosti, naročito u poređenju s nepodnošljivom površnošću modernih medija. Ipak, nije to jedina pouka koju u ovom trenutku može ponuditi peto poglavlje “Na Drini ćuprije”. Piše, naime, poslije u istom poglavlju Andrić i kako se ljudi “o slavama, Božićima ili u ramazanskim noćima” rado sjećaju velikih poplava jer ništa “ne vezuje tako kao zajednički i srećno preživljena nesreća” te da “snaga stihije i teret zajedničke nesreće” bar nakratko premoste i “jaz koji deli jednu veru od druge”. I da, poplava se, naravno, ne obazire na vjersku i etničku pripadnost ljudi koji žive uz rijeku Drinu i nije ju briga za međuentitetsku liniju. Ipak, gledaoci koji su se informisali isključivo preko entitetskih televizija mogli su steći dojam da je i povodanj selektivan; gledaoci FTV-a bili su informisani skoro isključivo o problemima građana Bosanskopodrinjskog kantona, odnosno Goražda i Ustikoline, dok su gledaoci RTRS-a najprije i najviše imali priliku vidjeti i čuti šta se zbiva u Bratuncu, Zvorniku i Bijeljini. Koliko god iz informativnog programa FTV-a u teoriji nastupaju kao propagatori “Bosne i Hercegovine iznad svega”, činjenica je da su na RTRS-u bolje i ažurnije izvještavali o problemima koje nabujala Drina stvara građanima Goražda, a Neretva stanovništvu u njenoj dolini od Konjica do Čapljine, negoli su iz “javnog servisa” većeg bh. entiteta posvetili pažnju poplavama u donjem toku Drine, makar su one u velikoj mjeri ugrozile i povratnike Bošnjake za čiju dobrobit na FTV-u iznimno vole da brinu. Problem je valjda u tome što se ne može Dodik optužiti za količinu padavina i porast vodostaja.

U svojoj knjizi “Nelagodnost u kulturi” Sigmund Freud razloge za ljudsku nesreću klasificira u tri grupe. Patnja prijeti sa tri strane, veli, dakle, Freud: iz sopstvenog tijela predodređenog za raspadanje i nestajanje, zatim – od sila prirode (oluje, zemljotresi, poplave…) te naposljetku iz odnosa sa drugim ljudima. Po njegovom rezonu, čovječanstvo se s prve dvije skupine problema lakše miri, jer ih, jednostavno, smatra neizbježnim. Rat, naravno, spada u treću skupinu, spada u patnju koju ljudima donose odnosi s drugim ljudima. A opet, mogli smo prošle nedjelje čuti ljude koji su prije osamnaest godina, u ratu, izgubili sve, a koji pred kamerama i mikrofonima kažu da im nikad nije bilo gore nego sada, kad im je poplava uzela ono što su podigli iz pepela.

Previše smo, svi mi u Bosni i Hercegovini, silom prilika opterećeni trećom Freudovim grupom razloga za nevolje ljudskog roda. Tragični rat iz prve polovine devedesetih godina prošlog stoljeća svojoj je dugom sjenom obilježio i deceniju i pol što je protekla nakon njegovog završetka. Upravo je Podrinje dio Bosne i Hercegovine u kojem je rat bio najteži i najsuroviji. Vodena stihija koja je u prethodnim danima poharala ovaj dio Bosne i Hercegovine ne pripada, međutim, tom registru. Ipak, iz perspektive Sarajeva i Banje Luke, makar ako je o (elektronskim) medijima riječ, i poplava se tendenciozno obrušava baš na “naš” narod. I dok Goraždani s pravom jadikuju zbog nezainteresiranosti Mustafe Mujezinovića, premijera Federacije BiH, za njihove nevolje, a u Bijeljini i Zvorniku shvataju da su iz banjolučke perspektive oni – na kraju svijeta, vrijeme je da i jedni i drugi shvate da su prepušteni sami sebi i eventualno jedni drugima. Ima to i (dnevno)političku, ali i metafizičku konotaciju. Na samom kraju petog poglavlja pomenutog Andrićevog romana doslovce stoji: “Tako se na kapiji, između neba, reke i brda, naraštaj za naraštajem učio da ne žali preko mere ono što mutna voda odnese. Tu je u njih ulazila nesvesna filozofija kasabe: da je život neshvatljivo čudo, jer se neprestano troši i osipa, a ipak traje i stoji čvrsto kao na Drini ćuprija.” Da, život je neshvatljivo čudo, a ono što mutna voda nosi nije uslovljeno Dejtonskim sporazumom.

Oslobođenje, 07.12.2010.

Peščanik.net, 07.12.2010.