Uniformisani jaran uopšte nije reagovao kad sam mu se obratio na bosanskom. Bez riječi je razgledao moju pozivnicu, zatim je upoređivao sliku u mom američkom pasošu sa mojom namrgođenom facom sve dok se nisu podudarile. Glava mu je nekako bila nalik na fotelju – duboko uvučeno čelo, uši kao nasloni za ruke, izbačena vilica-sjedalo – i nisam mogao prestati buljiti u nju. Vratio mi je pasoš sa pozivnicom zataknutom u njega i rekao, svojim foteljastim naglaskom: “Good evening to you.”
Rezidencija američkog ambasadora je bila neka grdobna novogradnja, visoko u brdu, pričalo se da ju je sebi sagradio jedan od bosanskih tajkuna, da bi onda iznenada odlučio da mu ipak treba bazen i još prostora i, nikada se ne uselivši, iznajmio je Njegovoj američkoj Ekscelenciji. Bilo je tu dosta za uraditi – uska betonska stazica besmisleno je krivudala kroz blatnjavu ledinu; donji lijevi ćošak fasade još nije bio okrečen, pa je izgledao kao svježi ožiljak od rane. Više uzbrdo, žuta traka je oivičavala rubove šumarka, obilježavajući divljinu prepunu mina.
Unutra je, dočim, sve caklilo. Zidovi su bili blještavo bijeli, stepenice su škripale od neuhodanosti; na prvom je odmorištu stajalo postolje sa velikim bronzanim orlom, krila zaustavljenih u po zamaha nad nesretnom, zgrčenom zmijom. Na vrhu stepenica, u besprijekornom, iako za broj većem, odijelu stajao je Jonah, ataše za kulturu, kojeg sam ja nekad greškom oslovio sa Johnny i onda ga nastavio tako zvati ko fol iz zajebancije. “Johnnyboy”, rekoh. “How goes it?” Srdačno se rukovao sa mnom, tvrdeći da je presretan što me vidi. A možda je čovjek stvarno bio presretan, ko sam ja da sudim.
Pokupio sam čašu piva i čašu šampanjca sa poslužavnika bezvoljnog poslužitelja kojeg je busen kose, kao streha nadvijen nad čelom, nepogrešivo identificirao kao Bosanca. “Šta ima?”, rekoh. “Evo”, reče on. “Radim.” Popio sam pivo i sprao ga šampanjcem prije nego što ću ući u sobu već punu međunarodnog svijeta. Upratio sam još jednog nosača poslužavnika čija mi se rošava faca, uprkos brkovima, učinila blago poznatom, kao da bi mogla pripadati jednom od jalijaša koji su me maltretirali u gimnaziji. “Kako je, šta ima?”, upitah. “Evo”, reče on. “Ništa.”
Naoružan pivom u jednoj i šampanjcem u drugoj ruci, zauzeo sam poziciju u ćošku iz koje sam mogao, poput pume, posmatrati okupljanje. Spazio sam Ministra kulture koji je podsjećao na ćelavu, ofucanu pandu i koji je, uprkos tome što su mu prsti na obje ruke bili pojedinačno zavijeni – držao svoju čašu sa šampanjcem kao zavjetnu svijeću. Tu su još bile razne ličnosti s malih ekrana, prepoznatljive po talijanskim naočalama i telegeničnom repertoaru izraza lica i mrštenja. Pisci su bili prepoznatljivi po balončićima nesuvislosti koji su im se ukazivali u uglovima usta. Gomila biznismena u Armanijevim odijelima zujala je oko lijepih mladih prevoditeljica, dok se velika glava slavnog, penzionisanog košarkaša nadnosila nad njima, kao pun mjesec. Ugledao sam Ambasadora – debeli, uštogljeni republikanac, sa sitnim ustima nalik na ispupčeni šupak – kako priča s nekim ko je najvjerovatnije bio Macalister. Potencijalni Macalister je nosio ljubičasti samtani sako preko havajske košulje; iznošene farmerice bile su istegnute na koljenima, kao da je cijeli dan proveo na koljenima; nosio je otvorene Birkenstock natikače i bijele čarape; sve je na njemu izgledalo polovno. Iako je imao preko pedeset godina, kosa mu je bila gusta i crna kao bakelit; izgledala je nepokoriva, kao da mu ju je neko davno namontirao na glavu i objasnio mu da nema svrhe da se pokušava počešljati. Ne pokazujući nikakve uočljive emocije, pomno je slušao Ambasadora, koji se ljuljao na petama, pućio usne, polako izlažući svoju misao. Macalister je pio vodu; čaša mu je bila nakošena u ruci i voda je dodirivala rub čaše, pa se vraćala, sve u ritmu Ambasadorovog ljuljanja. Sad sam već bio dovoljno pripit da se usudim prići Macalisteru čim Ambasador odstupi. Salio sam svoje pivo i šampanjac i upravo se spremao krenuti u potragu za nekim od poslužavnika, u cilju dolivanja goriva, kad Ambasador uzviknu “Molim vas za trenutak pažnje!”, i žamor utihnu, poslužavnici se zaustaviše, a gužva oko Ambasadora i Macalistera se raščisti.
“Veliko mi je zadovoljstvo i čast”, grmio je Ambasador, lagano se ljuljajući na petama, “poželjeti dobrodošlicu Dicku Macalisteru, našem velikom piscu i – na osnovu ovo malo vremena što sam proveo u njegovom društvu – još većem čovjeku.”
Svi poslušno zapljeskasmo. Macalister je zurio u svoju praznu čašu. Prebacivao ju je iz ruke u ruku, da bi je na kraju spremio u džep.
Nekoliko sedmica prije toga, primio sam pozivnicu od Ambasadora Sjedinjenih Američkih Država u Bosni i Hercegovini, Njegove Ekscelencije Eliota Auslandera, u kojoj me je molio da mu se pridružim u odavanju počasti Richardu Macalisteru, proslavljenom američkom autoru i dobitniku Pulitzerove nagrade. Pozivnicu su mi poslali na moju sarajevsku adresu, ni sedmicu dana nakon što sam doputovao. Uopšte mi nije bilo jasno kako su saznali da sam tu, mada sam imao nekoliko dobro razrađenih paranoidnih ideja. Teško mi je palo to što su me našli čim sam stigao, tim prije što sam u Sarajevo došao da se sklonim. Plan je bio da narednih nekoliko mjeseci živim u našem porodičnom stanu i zaboravim na mnoge stvari (razvod, Rat protiv Terora, slom, sve) koje su me morile u Chicagu. Moji roditelji su već bili u Sarajevu, kao i svakog proljeća, a i sestra nam se trebala pridružiti po povratku sa Novog Zelanda, zbog čega je ovaj bijeg u Sarajevo počinjao ličiti na blijedi déjà vu našeg prijašnjeg života. Bili smo tačno na istom mjestu kao i prije rata, ali je sve ostalo bilo fantastično drugačije – mi smo bili drugačiji; komšija je bilo manje i bili su drugačiji; haustor je mirisao drugačije, s prozora smo gledali na ruševinu koja je nekad bila obdanište, a sad trunula tako razvaljena jer se nikom nije dalo da sve to poravna i očisti.
Nisam imao namjeru ići na prijem; bio sam sit Amerike i Amerikanaca i da sam imam još jedan šugavi život. Ali su moji roditelji bili veoma ponosni na to što me američki ambasador lično pozvao u svoj dom. Pozivnica – delikatni grb, elegantni kurziv, kao loza uvijeni potpis Njegove Ekscelencije – ih je podsjećala na zlatne godine očeve diplomatske službe, a mene je zvanično uzdigla na nivo uvažene osobe. Otac mi je za prijem ponudio svoje odijelo; tvrdio je da još uvijek dobro izgleda, iako mu je bilo više od dvadeset godina i uprkos trokutastom žigu od pegle na reveru.
Uporno sam odolijevao njihovom ubjeđivanju, sve dok nisam otišao do Internet caféa da se informišem o Richardu Macalisteru. Naravno, znao sam za njega od ranije, ali nisam bio pročitao nijednu od njegovih knjiga, budući da sam rijetko čitao savremenu američku književnost. I dok je ispijeni tinejdžer s moje lijeve strane likvidirao hrpe potrošnih civila u video-igri, a s moje desne, gospodin čija je kolonjska smrdila na kilometre, hladno pretraživao stranice životinjsko-seksualnog sadržaja, ja sam surfao kroz život i djelo Dicka Macalistera. Da skratim priču: rodio se, živio, pisao je knjige, nanosio je bol i povremeno je i sam trpio bol. U svojoj zadnjoj knjizi, memoarima pod naslovom Fall – ispovijest kroz stisnute zube koja slama srce – priznao je da je tukao svoju ženu, opisao je višednevne pijanke i spektakularne slomove. U romanu Depth Sickness, glavni junak, bezočni lihvar, u lovu se upuca u stopalo, nakon čega prebira po svom ispraznom, pišljivom životu, čekajući na pomoć ili na smrt, a oboje stiže otprilike u istom trenutku. Čini se da Macalister nikada nije čuo za disocijaciju senzibiliteta, pisalo je u hvalospjevu objavljenom u The New York Timesu,jer senzibiliteta u njegovoj knjizi ima na pretek. Preletio sam preko prikaza njegovih kratkih priča (jedna od zbirki se zvala Suchness) i koncentrisao se na napise o Nothing We Say,Macalisterovom remek-djelu, koje mu je i donijelo Pulitzerovu nagradu za književnost. Roman govori o veteranu vijetnamskog rata koji se s mukom iščupao iz rata, ali nije mogao iščupati rat iz sebe. Svi su bili ludi za ovom knjigom. Teško je ne posramiti se pred iskrenom brutalnošću Macalisterovih napaćenih junaka, pisao je jedan kritičar. Ovi muškarci ne govore puno, ali ne zato što nemaju šta reći, nego zato što ih posljednji tragovi čestitosti u njihovim uginulim srcima prisiljavaju da zaštite druge ljude od onoga što bi im mogli reći. Sve mi je to poprilično dobro zvučalo, ali nije sad bilo nešto oko čega bi se moja malenkost uzbuđivala. Našao sam i web stranicu Macalisterovih obožavatelja s velikim izborom njegovih citata, skupa sa stranicama i stranicama trivijalnih tumačenja. Svidjeli su mi se neki od citata, pa sam ih zapisao:
Prije Vijetnama, Cuppera je morio besmisleni mladalački entuzijazam.
Najbolji lijek za olujno nebo je navučena zavjesa, rekao je.
S one strane velikog mliječnog prozorskog stakla, vukao se košarkaški tim, njihove sjene nalik na karavan koji prelazi preko horizonta.
Cupper je isprva namjeravao spasiti svijet, ali sada mu je bilo sasvim jasno da svijet nije vrijedan tog napora.
Jednog dana pući će debeli hitin svijeta i poteći će sve sranje i sva tuga i sve će nas podaviti. I nema ništa što bismo mogli reći da to spriječimo.
Ta mi se svidjela. Debeli hitin svijeta, to je bilo prilično dobro.
Svi smo spremno nazdravili Macalisterovom zdravlju i uspjehu, nakon čega ga je opkolio roj najhitrijih ulizica. Izašao sam na balkon gdje su se bili iskupili pušači. Pravio sam se da nekoga tražim, istezao sam vrat, žmirkao, ali izgleda da taj koga sam ja tražio nije bio tu. U dolini ispod nas vidjele su se ulice, isprekidan svjetleće linije, kao kroj u Burdi, i osvijetljeni minareti nalik na rakete; na samom rubu noći, tamo prema Mojmilu, blistao je fluorescentno zeleni teren Željinog stadiona. Ništa se nije micalo, kao da je cijeli grad ležao potopljen na dnu mora.
Kad sam se vratio unutra, Macalister je razgovarao sa ženom duge, kestenjaste kose, čiji su prsti lascivno grlili šampanjsku čašu. Žena je bila Bosanka, od prepoznatljivih znakova imala je mesnate crvene usne i kolekciju ogrlica od potamnjelog srebra, privjesak od rubina koji je pokušavao uroniti u njene grudi i način na koji je doticala čelo dok je s njim pričala; ona je lako mogla biti neko za kim sam u srednjoj školi beznadno patio. Nekako joj je polazilo za rukom da se istovremeno osmjehuje i smije, blistavi su joj zubi bili fusnote smijehu. Macalister je žudio da je povali – vidio sam kako se unosi u nju, kako joj nosom gotovo dotiče kosu, njušeći je. Da budem savršeno iskren, ljubomora je ono što me je natjeralo da svladam svoju tremu, u stupim na scenu onog trenutka kada joj je prišao jedan od ambasadinih potrčkala. Kako se ona okrenula od Macalistera, ja sam uletio i uglavio se između njih dvoje.
“I šta Vas dovodi u Sarajevo?”, upitah. Bio je niži od mene; osjećao sam miris njegovih dlaka, krzneni, životinjski miris. Čaša od vode mu je opet bila u ruci, još uvijek prazna.
“Volim ići tamo gdje nikad nisam bio”, reče on. “Što više putuješ svijet je veći.”
Imao je oštri asketski nos. Svako malo mišići u korijenu vilice bi mu se zgrčili. Zagledao je u pravcu žene iza mene, koja se upravo opet nečemu nasmijala.
“Na turneji sam koju je organizovala naša vlada”, dodao je, tako upropastivši filozofsku čistoću svoje dosjetke. “A radim nešto i za jedan magazin.”
“Pa kako Vam se sviđa Sarajevo?”
“Nisam baš nešto vidio od grada, ali me malo podsjeća na Bejrut.”
A šta je sa Gazi-Husrevbegovom česmom, nigdje na svijetu nema tako slatke vode? A šta je sa svim minaretima koji se u ramazan istovremeno pale kad sunce zađe? Šta sa snijegom koji polagano pada, svaka pahulja za sebe, strpljivo, kao da se spušta niz nevidljivu svilenu nit? Šta je sa jutarnjim klepetanjem drvenih kapaka na Baščaršiji, kad se sve radnje otvaraju u isto vrijeme, a ulice mirišu na prvu, najjaču kafu? Hitin svijeta se ovdje još uvijek stvrdnjava, jarane.
Ponesu mene emocije kad malo popijem. Naravno, ništa od ovoga mu nisam spomenuo. Umjesto toga, rekao sam: “Nikad nisam bio u Bejrutu.”
Macalister je pogledao u ženu iza mojih leđa i poslao joj bespomoćan osmijeh. Žena se zvonko nasmijala, čaše su zvonile, život je bio negdje drugdje.
“Mogu Vam pokazati neka mjesta po Sarajevu, mjesta koja turisti ne znaju naći.”
“Svakako”, reče Macalister, neuvjerljivo. Konačno sam mu se predstavio ispričao uobičajenu, dobro uvježbanu priču o svojoj izmještenosti, o svojim knjigama napisanim na engleskom, navodeći ga da prizna da li je išta moje ikad pročitao. Klimao je glavom i osmjehivao se. Našem razgovoru bio je mnogo manje posvećen nego ja.
“Možda ste čitali moju priču Ljubav i prepreke”, rekoh. “Nedavno je izašla u New Yorkeru.”
“Ah da, Ljubav i prepreke. Odlična priča”, reče. “Izvinjavam se, samo momenat.”
I tako me je napustio zbog crvenokose žene. Dokrajčio sam pivo i šampanjac i onda presreo jednog poslužitelja i zaplijenio jedinu preostalu čašu na poslužavniku – razvodnjeni viski, ali će poslužiti. Njena je kosa ionako bila ofarbana.
Nastavio sam pustošiti poslužavnike. Popričao sam sa košarkašem, gledajući u vis dok me nije zabolio vrat, neumorno ga ispitujući o slobodnom bacanju koje je fulio prije par decenija, o bacanju koje je njegovom klubu uskratilo titulu državnog prvaka i s kojim je, uvjeren sam, započeo generalni pad Sarajeva. Zaskočio sam ministra kulture kako bih saznao šta mu se desilo s prstima – ženina haljina se bila u kuhinji zapalila i on ju je s nje morao zguliti. Zacerekao sam se. Ona je završila sa opekotinama drugog stepena, rekao je. U neka doba sam upratio svog prijatelja Johnnyja kako bih mu saopštio da za američku vladu čovjek ne može raditi ako nije dokazani šupak, na šta se on nasmijao i rekao “Već sutra ti mogu naći posao”, što mislim da nije bilo neduhovito. Prije nego što ću izaći, pozdravio sam se sa Eliotom Auslanderom, pljesnuvši ga po leđima, na šta se dobro trznuo, i okrenuo orla licem prema zidu, što je imalo za nesretnu posljedicu to da je zmija sada bila beznadno satjerana u ćošak. Puno sreće, reptilčiću.
Napolju je rominjala kiša. Ambasadorova kuća je bila u vukojebini, i valjalo se spuštati nizbrdo da bi se do bilo čega došlo. Potrčkala su vabili taksije, ali sam ja htio malo provjetriti glavu, te nizbrdo krenuh pješke, lagano. Ulice su bile uske, bez trotoara, gornji spratovi prastarih kuća nadnosili su se nad ulicu. Na drugoj strani doline mrki Trebević; kroz prozor u prizemlju vidio sam cijelu jednu porodicu naredanu na kauču dok gleda vremensku prognozu na TV-u – sunce je, kao žeton, bilo zaglavljeno u oblak koji je plutao nad Bosnom. Prošao sam pored pitome policijske stanice i friško uginulog goluba; na nesretnoj kući pocijepani, izblijedjeli poster najavljivao je novi CD bujne, polugole pjevačice koja se, pričalo se, karala i sa premijerom i sa zamjenikom premijera. Ofucana mačka koja je izgledala kao patuljasti pas prešla mi je preko puta. Skrenuo sam i u daljini ugledao Macalistera i crvenokosu kako koračaju prema tački nestajanja, kosa joj je grlila ramena svaki put kada bi okrenula glavu prema njemu, njegova joj je ruka lagano doticala donji dio leđa, usmjeravajući oko rupa i lokvi.
Mantalo mi se u glavi, ali sam polako požurio, smišljajući nešto smiješno da kažem, pri čemu moj um nikad nije uspio dobaciti do smiješnog dijela. Vrtjelo mi se u glavi, i pijano sam posrtao na mokroj kaldrmi i trebalo mi je društvo i teturao sam nizbrdo za njima, posrćući, iako dovoljno priseban da izbjegnem rupe i kontejner u kojem je smeće nježno tinjalo. Kad sam ih sustigao, nastavio sam hodati njihovim tempom, nastojeći hodati pravolinijski, bez riječi, što je također nekako trebalo biti smiješno. Macalister mlako izusti “Hey, you’re ok?”, a žena reče “Dobro veče”, s dozom oklijevanja u glasu koja je nagovještavala da sam prekinuo nešto krajnje zabavno i predivno. Ja sam samo nastavio hodati, zaobilazio sam i posrtao, ali sam svejedno suvereno vladao situacijom, ja sam vladao situacijom, jesam, situacijom. Nisam imao pojma gdje smo, ali su oni očigledno znali kuda idu.
“Dakle”, reče Macalister. “Ima zrak koji se kreće, ali nema vjetra koji čini da se kreće.”
“Kakvog vjetra?”, rekoh. “Otkud ti sad vjetar?”
“Ima put, i po putu se ide, ali nema hodača.”
“To je prelijepo”, reče žena, osmjehujući se. Oko nje se širio oblak vedrine. Svi su joj suglasnici bili meki kao jastučići na mačjim šapicama.
“Djela se čine, ali nema onog ko ih čini”, Macalister je nastavio.
“Jebote, o čemu ti pričaš?”, upitah. Prsti na njegovim bijelim soknama sada su već bili potpuno blatnjavi.
“Malo je on puko”, rekoh ženi.
“Nije, baš lijepo zbori”, reče ona. “It is poetry.”
“To je iz budističkog teksta”, reče on.
“Prelijepo je”, reče žena.
“Kiša pada i govna su tu da po njima pada, ali nema neba”, rekoh.
“I to bi moglo proći”, reče Macalister.
Kiša je grad učinila sumornim. Par šljaštećih kišobrana poskakivalo je nizbrdo, prema rijetkom saobraćaju na Titovoj ulici. Ako na dnu Dalmatinske skreneš desno i hodaš jedno deset minuta, prođeš Veliki park i Alipašinu džamiju, pored ograđene pustopoljine gdje je nekad bila stara bolnica, doći ćeš do Marindvora, i ruševine koje je nekad bila fabrika duhana, a preko puta je nekad bila zgrada u kojoj sam ja rođen.
“Dobar si ti, Macalister”, rekoh. “Ti si dobar lik. Nisi šupak.”
“Oh, hvala ti”, reče Macalister. “Lakše mi je kad znam da sam položio.”
Stigli smo do dna Dalmatinske i tu se zaustavili. Da ja nisam bio tu, Macalister bi gospođici sad predložio da se još malo druže, recimo u njegovoj hotelskoj sobi, recimo priljubljenih prepona. Ali ja sam bio tu i očigledno nisam išao i tu je nastala neugodna tišina, dok su njih dvoje čekali da barem odstupim nekoliko koraka kako bi na rastanku mogli razmijeniti potresne riječi. Razbio sam tišinu predloživši da odemo negdje na piće. Macalister ju je pogledao pravo u oči i rekao “Da, haj’mo negdje na piće”, pri čemu je njegov pogled nesumnjivo komunicirao namjeru da me se po kratkom postupku kutarišu i onda nastave svoju diskusiju o budizmu i priljubljivanju prepona. Ali ona je rekla da ne može, da mora kući, umorna je, sutra mora rano na posao, voljela bi da može ali je zaista premorena, na žalost. Mlitavo se rukovala sa mnom a njega je zagrlila, iskoristivši priliku da se u njega utisne svojim pozamašnim prsima. Nisam čak znao ni kako se zove. Otišla je u pravcu Marindvora.
“I kako se ona zove?”, upitah.
Macalister je čeznutljivo gledao za njom, dok je žurila prema tramvajskoj stanici.
“Azra”, reče on.
“Haj’mo na piće”, rekoh. “Svakako nemaš pametnija posla, sad kad je Azra otišla.”
Iskreno govoreći, ja bih me štosom spucao, u najmanju ruku bih me poslao u pičku materinu, ali Macalister ne samo da nije ništa niti uradio niti rekao, nego ni na koji način nije pokazao bilo kakvu netrpeljivost i bez oklijevanja je pristao da odemo na piće. To mora da mu je bila neka budistička furka ili tako nešto.
Krenuli smo prema Baščaršiji – pokazao sam mu Vječnu vatru koja bi trebala vječno da gori za antifašističke oslobodioce Sarajeva ali je trenutno bila malo ugašena; niže niz Ferhadiju, zastali smo na mjestu gdje je 1992. masakriran red za hljeb i gdje je sada stajala hrpica sasušenog cvijeća; prošli smo pored Parka pisaca gdje su biste znamenitih bosansko/hercegovačkih pisaca bile zaklonjene tezgama sa piratskim DVD-ovima. Prošli smo Katedralu, Egipat, gdje prave najbolji sladoled na svijetu i Gazi-Husrevbegovu džamiju i česmu. Rekao sam mu za pjesmu koja kaže da ko se jednom napije vode sa Baščaršije taj Sarajeva zaboraviti neće. Napili smo se vode; on je srkao iz svojih malih dlanova, dok mu je voda prskala po bijelim soknama.
“Super su mi te tvoje bijele sokne, Macalister”, rekoh. “Molim te, kad ih skineš, nemoj ih baciti. Daj ih meni. Ja ću ih čuvat kao svetinju, mirisat ću ih za sreću svaki put kad hoću nešto napisati.”
“Nikad ih ne skidam”, reče on. “Ovo mi je jedini par.”
Na trenutak sam pomislio da je ozbiljan, jer je ovo izgovorio mrtav-hladan, ni traga od nekog osmijeha. Sve vrijeme sam imao osjećaj da posmatra i mene i grad iz svog nekog unutarnjeg prostora, kojem nijedno drugo ljudsko biće nema pristupa. Nisam baš bio siguran kuda idemo, a on nije imao potrebe da pita, nije se žalio, kao da mu nije ni bilo bitno, zato što će on unutar samog sebe uvijek biti siguran. Priznajem: htio sam da ga oduševim Sarajevom, svojom ličnošću, našom važnošću u svijetu; htio sam se probiti do njega, kroz njegovu hitinsku ljušturu.
Ali bio sam gladan i trebalo mi je piće, možda i dva, tako da smo, umjesto da lunjamo cijelu noć, završili u podrumu zadimljenog restorana čiji je vlasnik, Faruk, bio ratni heroj – na zidu od cigle visio je ručni bacač, a ispod njega fotke razdrljene vojske. Znao sam Faruka dosta dobro, jer je nekad davno furao s mojom sestrom. Pozdravio nas je, razmakao trakastu zavjesu na ulazu u restoran i poveo nas do našeg stola, koji je bio odmah pored staklene vitrine sa nauljenim crnim pištoljem i opasačem.
“Ko ti je to?”, upita Faruk dok smo sjedali.
“Pisac. Amerikanac. Dobio Pulitzera”, rekoh.
“Pulitzer je dosta jak”, reče Faruk i, pruživši ruku Macalisteru, reče: “My congratulations.”
Macalister mu se zahvalio, ali kad se Faruk udaljio, prokomentarisao je sveprisutnost oružja.
“Jebo oružje, ništa oružje”, rekoh. “Rat je završio. Ništa se ti ne brini.”
U to je naišao konobar koji je izgledao kao rođeni brat onih iz rezidencije, i ja naručih kamaru hrane – sve varijante prepečenog mesa i uštipaka – i bocu vina, pritom nikada ne upitavši Macalistera za šta je on raspoložen. On je vegetarijanac i ne pije, rekao je ravnodušno, samo iznoseći činjenicu.
“Pa šta si ti, neki budista?”, rekoh ja. “Ne gaziš mrave i žohare, ne gutaš mušice i to?”
Osmjehnuo se. Macalistera sam poznavao tek nekoliko sati, ali sam već znao da se nikad ne ljuti. Kako možeš napisati knjigu – kako možeš napisati ijednu jedinu jebenu rečenicu – a da se ne naljutiš?, pitao sam se. Kako se uopšte probudiš ujutro a da se ne naljutiš? Ja se u snovima ljutim, probudim se bijesan. Samo je slegnuo ramenima. Popio sam još vina i onda nastavio piti, i svaka trunka trezvenosti koju sam eventualno uspio povratiti tokom šetnje, ubrzo je nestala. Počeo sam ga zasipati pitanjima. Je li bio u Vijetnamu? U kojoj mjeri je knjiga autobiografska? Je li Cupper njegov alter ego? Je li tamo postao budist? Kako mu je bilo kad je dobio Pulitzera? Je li ikada imao osjećaj da je sve ovo jedno veliko sranje – sve ovo: Amerika, čovječanstvo, književnost, sve? A šta misli o Sarajevu? Dopada li mu se? Može li naslutiti kako je bilo lijepo prije nego što se pretvorilo u kaljužu beznačajnog stradanja?
Pričao je sa mnom bez ljutnje. Povremeno sam se borio da ga upratim, između ostalog i zbog toga što nam je Faruk u neka doba poslao još jednu bocu, navodno svog najboljeg vina, i ja sam nastavio lokati. Bio je u Vijetnamu, nikoga tamo ništa nije oplemenilo. Nije bio budista ali je bio budističan. A nakon Pulitzera je postao preumišljen – preumišljen je riječ koju je upotrijebio – i sad ga je svega toga bilo stid; svakog ozbiljnog pisca slava ponižava i uči stidu. Kada je bio mlađi, mojih godina, rekao je, mislio je da svi veliki pisci znaju nešto što on ne zna. Mislio je da ako pročita njihove knjige od njih će nešto naučiti, učinit će ga boljim; mislio je da će dostići ono što su oni dostigli: mudrost, istinu, cjelovitost, prave stvari. Očajnički je želio pisati, želio se probiti do tog izvora znanja. Ali sada zna da je njegova žudnja bila čista umišljenost; sada zna da pisci zapravo ne znaju ništa; većina ih samo barata riječima. On ništa ne zna. Nema se ništa znati, s one strane nema ništa. Nema hodača, nema puta, nema kraja, samo kretanje u nepoznatom pravcu. Ovo ti je to, ko god da si, gdje god da si, o čemu god da se radi, i jednostavno se treba pomiriti s tim. Ovo je sve.
“Ovo?”, upitah. “Šta je ovo?”
“Ovo. Sve.”
“E, jebi ga.”
Nastavio je pričati, a ja sam polako tonuo, tu i tamo promumlao još pokoju riječ potvrde, slaganja i oduševljenja, koliko god sam mogao. Neću se moći sjetiti većine stvari koje je te noći izrekao ali mi je, i tako pijanom, bilo jasno da je ova njegova iznenadna, iskrena govorljivost bila potaknuta osjećanjem da je naš susret – naša kratka spisateljska afera – prolazan. Čak mi je pomogao uspentrati se uz stepenice na putu iz restorana i zaustavio mi je taksi. Ali ja sam odbio ući u taksi, ne ja, ne prije nego što mi je povjerovao da ću sve njegove knjige progutati, sve do jedne, sve što je ikada napisao, članke, kolumne, kritike, sve, i kad mi je konačno povjerovao, zahtijevao sam da mi se zakune da će doći kod mene, pridružiti se meni i mojim roditeljima na ručku, jer mi je on sada familija, naš počasni Sarajlija, i primorao sam ga da zapiše moj broj telefona i da mi obeća da će me odmah sutra nazvati, čim se probudi. Natjerao bih ja njega da mi još štošta obeća, ali su prema nama išli perači ulica sa svojim moćnim crijevima i taksista je počeo nestrpljivo trubiti i morao sam poći, i tako otiđoh, trešten pijan i ushićen zbog prijateljstva sa jednim od najvećih pisaca našeg govnjavog vremena. Dok sam došao do kuće, bio sam ubijeđen da ga nikad više u životu neću vidjeti.
***
Ali on je nazvao, dame i gospodo članovi odbora za dodjelu prestižnih književnih nagrada, održao je svoje obećanje, vječna mu slava, i nazvao odmah sljedeće jutro, dok sam ja još buljio u plafon i mislio da će mi oči iskočiti od mamurluka. Nije još bilo ni deset sati, Buda te jebo, a majka je ušla u sobu, sagnula se kako bi ušla u moje bolno vidno polje i bez riječi mi predala slušalicu. Kada je rekao “Dick ovdje,” ja najiskrenije nisam znao o čemu priča. “Dick Macalister”, reče; trebalo mi je malo vremena da se prisjetim o kome se radi. Da stvar bude gora, osjećao sam se kao da sam se vratio u Ameriku i da je cijeli bijeg u Sarajevo bio samo blijedi san i, ukratko, usrao sam se od straha.
“Pa kad onda mogu doći?”, upitao je.
“Doći gdje?”
“Doći na ručak.”
Preskočit ću sve umkanje i amkanje i sve riječi koje sam protrtljao nastojeći da se nekako presaberem, dok najzad nisam bez nekog posebnog razloga ručak zakazao u tri popodne. Nije tu bilo dvoumljenja. Richard Macalister dolazi da jede jela moje majke; nije ponudio nikakvo objašnjenje niti izvinjenje; nije zvučao ni pretjerano ljubazno, niti uzbuđeno. Nisam vjerovao da bi išta što se sinoć desilo moglo voditi nekakvom prijateljstvu, ni iskrenom niti ikakvom – najviše što sam se mogao nadati od njega je pokoja buduća, slaba riječ pohvale. Uopšte nisam mogao domisliti kakvog bi hajra on od nas mogao imati. U svakom slučaju, izdiktirao sam mu adresu slovo po slovo da je može dati taksisti, upozorio ga da mu ne plaća više od 10KM i rekao mu da je zgrada odmah iza razrušenog obdaništa. Prekinuo sam vezu; Dick Macalister nam dolazi u goste.
Još uvijek u pidžami, podvrgao sam se pogledima svojih roditelja punim osude (nije im bilo milo kad pijem) i, uz pomoć šake aspirina, obavijestio ih da Richard Macalister, slavni američki pisac, dobitnik Pulitzerove nagrade, odani vegetarijanac i ozbiljan budistični kandidat, dolazi na ručak u tri popodne. Zavladala je neugodna tišina, nakon čega me je majka podsjetila da mi obično ručamo u pola dva. Ali kada sam svoju nemoć izrazio slijeganjem ramena samo je uzdahnula i otišla provjeriti stanje u frižideru i zamrzivaču. Istog trenutka nam je zadala zadatke: Otac će smjesta uzeti spisak i otići na pijacu; ja ću oprati zube i, prije kafe i doručka, otići do samoposluge da kupim hljeb, kefir, ili šta ti već vegetarijanci piju, i, također kese za usisivač; ona će zamijesiti tijesto i razviti jufku za pitu. Dok je ona raščišćavala stol na kojem će razvijati jufke, nestalo je i moje glavobolje i strepnje. Ma neka Amerikanac slobodno dođe, mi smo spremni.
***
Macalister je došao u istoj odjeći od sinoć – samtana jakna, havajska košulja – u kombinaciji sa čizmama od zmijske kože. Moji su ga natjerali da ih skine. Nije se bunio, niti se pokušavao izvući, čak ni kad sam mu ja neuspješno probao isposlovati oprost. “Takav je običaj, kod nas u Bosni”, rekao je Otac. Sjedeći na klimavom tronošcu, Macalister se rvao sa čizmama, bolno iskrećući zglobove kako bi se izvukao iz njih. Konačno nam je otkrio svoje blještavo bijele sportske sokne i zatim jednu pored druge spustio čizme uza zid, kao pravi dobri vojnik. Naš je stan mali, socijalističkih gabarita, što oca nije spriječilo da mu pokaže put, isto kao da je trpezarija bila negdje daleko na horizontu, a valja stići prije nego što se smrkne.
Macalister ga je pratio blagonaklono se osmjehujući, vjerovatno ga je silno zabavljala teatralnost moga oca. Naša trpezarija je također služila kao dnevna soba, i kao primaća soba, a Otac je posjeo Macalistera u stolicu naspram televizora. Zapalo ga je mjesto za koje su se svi u mojoj porodici uvijek otimali, zato što je jedino onaj koji tu sjedi mogao lagodno gledati televiziju dok jede, mada ne mislim da je Macalister prepoznao kakva mu je čast pripala. Na televiziji je bio CNN, sa utišanim tonom. Naš je gost sjeo i zavukao noge pod stolicu, savijajući prste.
“Drink?”, reče Otac. “Viski? Loza?”
“No whiskey”, reče Macalister. “What is loza?”
“Loza je specijalno piće”, reče Otac. “Domaće.”
“To je grappa”, objasnih.
“Ne, hvala. Voda je dobra.”
“Voda. Kakva voda? Voda je za životinje”, reče Otac.
“Ja sam alkoholičar”, reče Macalister. “Ne smijem piti alkohol.”
“Ma samo jednu čašicu. Za apetit”, reče Otac, otvarajući bocu loze i sipajući je u čašu. Spustio ju je ispred njega. “Ovo vam je za lijeka, jako dobro.”
“Ja ću to popiti”, rekoh i zgrabih čašu prije nego što svaki trag Macalisterove blagonaklonosti nije ispario; meni je svakako piće bilo nužno.
Majka je unijela ogromni oval sa savršeno poredanim listovima narezanog suhog mesa i komadima ovčjeg sira i čačkalicama zabodenim kao koplja za zastave, samo bez zastava. Zatim se vratila u kuhinju da donese još dva pladnja pretrpana komadima zeljanice i krompiruše, čija je korica bila tako hrskava da je izgledala kao hitin.
“No meat”, reče Majka. “Vegetation.”
“Vegetarian”, ispravih je.
“No meat”, reče ona.
“Hvala vam”, reče Macalister.
“Uzmite malo mesa”, reče Otac, i sam gutajući komad. “Neće vas ubiti.”
Zatim je stigla korpa mirisnog hljeba i duboka zdjela do vrha puna miješane salate.
“Wow!”, reče Macalister.
“To ni izbliza nije sve”, rekoh. “Morat ćeš jesti sve dok ne eksplodiraš.”
Na utišanom televizoru prizori iz Bagdada – dvojica muškaraca nosila su iskasapljeni leš, lice nalik na mljeveno meso, zadnjica koja se vuče po zemlji. Američki vojnici, do zuba u pancirima, uperili su puške u neka trošna vrata. Friško obrijani, preplanuli general izjavio je nešto, nama bez tona nedokučivo. Otac je pogledao u ekran, žvačući zalogaj mesa. Okrenuo se prema Macalisteru, uperio sječivo svoga dlana u pravcu njegovih prsa, i upitao: “Da li vi volite Busha?” Macalister je pogledao u mene – isti onaj jebeni prijazni osmijeh na licu – da provjeri da li se moj Otac šali. Odmahnuo sam glavom: avaj, nije šala. Nisam baš očekivao da će se Macalisterova posjeta tako brzo pretvoriti u totalnu katastrofu.
“Tata, nemoj,” rekoh. “Pusti čovjeka.”
“Mislim da je Bush prvoklasni šupak”, reče Macalister, neporemećen. “Ali ja volim Ameriku i volim demokraciju. Ljudi imaju pravo na greške.”
“Amerikanci su budale”, reče Otac i stavi novi komad mesa u usta.
Macalister se nasmijao, prvi put od kad sam ga upoznao. Nakrivio je glavu i ispustio duboki, grleni smijeh. Od stida, gledao sam po sobi kao da je nikad prije nisam vidio. Suveniri iz godina našeg života u Africi: figure od lažne slonovače, zdjele od pruća u vrištećim bojama, pepeljara od malahita i u njoj klupko spajalica i Majčini privjesci od ćilibara; na stolu milje, ručni rad, još prije rata obeščašćen flekama od kafe; tepih sa uglasto-konjskim motivom; krzno antilope; sve te poznate predmete koji su preživjeli rat i izmještanje. Odrastao sam u ovom stanu, a sad mi je sve to izgledalo staro, otrcano i tjeskobno.
Otac je neumorno nastavio s ispitivanjem: “Osvojili ste Pulitzerovu nagradu?”
“Tako je, gospodine”, reče on. Divio sam se njegovom strpljenju.
“Pa, napisali ste dobru knjigu”, reče Otac. “Uložili dosta truda.”
Macalister se osmjehnuo i zagledao u svoje ruke. Postidio se, potpuno lišen preumišljenosti. Ispružio je nožne prste, a onda ih savio još dublje unutra.
“Tata, nemoj”, molio sam ga.
“Pulitzer, velika nagrada”, reče Otac. “Imate li para?”
Odjednom mi je svanulo, shvatio sam šta radi – ovako je isto ispitivao moje djevojke, da bi se uvjerio da su dovoljno dobre za mene. Kada bi nazvale, ili svratile, ne obazirući se na moja stalna upozorenja, podvrgao bi ih brutalnoj seriji pitanja. U koju su školu išle? Gdje su im roditelji radili? Koji im je prosjek ocjena? Koliko puta sedmično namjeravaju sa mnom? Pokušavao sam ga u tome spriječiti, upozoravao sam djevojke, čak im govorio šta trebaju reći. On je samo htio biti siguran da donosim ispravne odluke, da idem u pravom smjeru.
“Ne, nisam bogat. Ni izbliza”, reče Macalister. “Ali se snalazim.”
“Zašto?”
“Tata!”
“Zašto šta?”
“Zašto niste bogati?”
Macalister se još jednom velikodušno nasmijao ali, prije nego što je stigao odgovoriti, Majka je ušla noseći glavno jelo: pečeni janjeći but sa krompirima koji su plivali u masnoći.
“Mama!”, povikah. “Pa reko sam ti da je vegetarijanac.”
“Nemoj da vičeš. On može krompira.”
“Nije problem”, reče Macalister, kao da nas je razumio. “Ja mogu krompira.”
Majke je uzela njegov još uvijek prazni tanjur i izvadila mu četiri velika krompira, nekoliko komada pite, i još salate sa strane i hljeba, dok ga nije pretovarila hranom, koja se sada sva valjala u masnoći iz krompira. Ja sam bio na rubu suza; jedna za drugom nizale su se uvrede na račun našeg gosta; čak sam počeo žaliti zbog svojih sinoćnjih napada, barem onih kojih sam se sjećao. Ali Macalister se nije bunio, niti ju je pokušavao zaustaviti – podlegao nam je, našem svijetu, onome što smo mi.
“Hvala vam, gospođo”, reče.
Nasuo sam si još jednu lozu, a onda otišao u kuhinju po pivo. “Dosta si pio”, reče Majka, ali ja sam se pravio da je ne čujem.
Otac je rezao meso i svaki je debeli, sočni komad koji bi odrezao prvo prevrnuo u masnoći, prije nego što bi ga spustio na naše tanjure. “Meso je zdravo”, reče, ne obraćajući se nikome posebno. Macalister je pristojno čekao da svi počnu jesti, a onda i sam načeo kamaru ispred sebe. Hrana na Očevom tanjuru je bila uredno razvrstana po okusima – meso i krompiri na jednoj strani, miješana salata na drugoj, pita na vrhu. Počeo ju je uništavati, zalogaj po zalogaj, ne progovarajući, nijednog trenutka ne spuštajući nož i viljušku, zagledan u tanjur, samo bi povremeno bacio pogled na televizor. Jeli smo u tišini, kao da je objed posao koji se treba odraditi, temeljito i brzo.
Macalister je držao viljušku u desnoj ruci, nož je ležao netaknut, i polako žvakao. Užasavala me je pomisao kako sve ovo – ovaj objed, ovaj stan, ova porodica – njemu sada izgledaju, šta on misli o našoj maloj, pretrpanoj egzistenciji, našim jednostavnim jelima namijenjenim vječito gladnim ljudima, o gubitku koji je isijavao iz svega što smo, ili nismo, činili. Sa svim jeftinim afričkim drangulijama i svim izblijedjelim slikama i svim nasumičnim tragovima našeg prethodnog, predratnog života, ova kuća je bila muzej našeg bivšeg života, ni nalik na Louvre. Strepio sam od njegove presude, u najboljem sam slučaju očekivao podsmijeh, a u najgorem prezir. Već sam bio spreman da ga mrzim. Polako je umanjivao svoju porciju, nezainteresovano, blagonakloni osmijeh bi mu se nakon svakog zalogaja vraćao na lice.
***
Kafa mu je bila odlična, kolač s medom i bananama još bolji; svaki je zalogaj zalijevao gutljajima iz fildžana; zadovoljno je mrmljao. “Tako sam se natrpao da mislim da više nikad neću jesti”, reče. “Gospođo, odlična ste kuharica. Veliko Vam hvala.”
“Ovo je zdrava hrana, prirodna, a ne američka hrana i oni čizburgeri”, reče majka.
“Da Vas pitam nešto”, reče Otac. “Ali morate mi iskreno odgovoriti.”
“Ne odgovaraj”, rekoh. “Ne moraš odgovoriti.” Macalister je vjerovatno mislio da se zajebavam, rekao je: “Samo naprijed.”
“Moj sin je pisac, i Vi ste pisac. Vi ste dobar pisac, osvojili ste Pulitzera.”
Znao sam šta slijedi.
“Recite mi, valja li on? Budite objektivni”, reče Otac.
“Nemoj, tata”, molio sam ga, ali on se nije dao pomesti. Majka je gledala u Macalistera puna iščekivanja. Ja sam si nasuo još jedno piće.
“Treba vremena da se postane dobar pisac”, reče Macalister. “Mislim da je on već prevalio dobar dio tog puta.”
“Uvijek je volio čitati”, reče Majka.
“Ništa drugo ga nismo mogli natjerati da uradi”, reče Otac, “ali je zato knjige stalno čitao.”
“Kad je bio mlađi, stalno je pisao poeziju. Ja bih našla njegove pjesme, i onda bih od brige plakala”, reče Majka.
“Ne sumnjam da je uvijek bio nadaren”, reče Macalister. Možda je Macalister stvarno bio pročitao nešto što sam napisao. A možda sam ja bio pijan, jer sam se zatekao kako se borim sa suzama.
“Imate li Vi djece?”, upita ga Majka.
“Ne”, reče Macalister. “Zapravo, da. Imam sina. Živi sa majkom na Havajima. Ja baš nisam dobar Otac.”
“Nije lako”, reče moj Otac. “Vječita briga.”
“Ne”, reče Macalister. “Nikako ne mislim da je lako.”
Majka je preko stola posegnula za mojom rukom, prinijela je usnama i toplo je poljubila.
U tom trenutku sam ja ustao i napustio sobu.
Napio se on vode sa Baščaršije, ali Sarajevo zaboravio jeste. Nikad ni razglednice od njega; jednom kad je napustio naše živote, napustio ih je zauvijek. Jedno vrijeme me je Otac, svaki put kada bismo razgovarali telefonom, pitao da li sam se čuo sa svojim prijateljem Macalisterom, ja bih odgovarao da nisam, na šta bi mi Otac savjetovao kako bi mi bilo korisno da održavam to prijateljstvo. Naravno, onda sam mu morao objašnjavati kako Macalister i ja nikad nismo bili, niti ćemo ikada biti, prijatelji. “Amerikanci su hladni”, Majka je uspostavila dijagnozu.
Otišao sam ga slušati kad je čitao u biblioteci u Chicagu. Sjeo sam u zadnji red, daleko od pozornice, izvan dometa njegovog pogleda. Nosio je iste Birkenstock natikače i bijele sokne, samo što košulja više nije bila havajska, nego flanelska, a u bakelitnoj je kosi sada bilo tragova sijedih. Vrijeme ti vječno udjeljuje ofucanije i polovnije stvari.
Čitao je iz svog romana Nothing We Say, odlomak gdje Cupper poludi usred robne kuće, iščupa iz zida telefonski aparat i onda slušalicom na mrtvo ime premlati čovjeka iz obezbjeđenja, da bi se našao okružen policijom, s pištoljima uperenim u njega:
Iza otkočenih pištolja pobješnjele oči su piljile u Cuppera. Ruka mu je zastala u zraku, netom iznad čuvara, s krvlju oblivenom slušalicom spremnom da čovjeku raznese lice u paramparčad. Čuvar je zacvilio i iz usta mu navriješe krvavi mjehurići. Drotovi su se derali, ali Cupper ništa nije čuo – otvarali su i zatvarali usta kao ribe na suhom. Bilo mu je jasno da gore od želje da ga upucaju i tek mu je njihov žar probudio želju za životom. Želio je da ih njegovo postojanje nastavi uznemiravati. Uspravio se, bacio slušalicu, stavio ruke na potiljak. Prvi udarac ga je bacio na stranu. Drugi udarac mu je polomio rebra. Na trećem je jeknuo od zadovoljstva. Natjerao ih je da ga mrze iz dna duše.
Macalister je stišao glas kako bi zvučao raspuklo i grubo; što je nasilje bilo gore to je njegov glas bivao tiši. Neko uzdahnu; žena pored mene nagnula se naprijed i delikatnom gestom nakićene ruke užasnuto pokrila usta. Naravno, nisam stao u red da mi potpiše knjigu; nisam ni bio ponio Nothing We Say sa sobom. Ali sam ga posmatrao kako podiže pogled prema svakom od svojih očaranih čitatelja, sa knjigom, kao da je spašeno dijete, prislonjenom na prsa, dok se oni naginju preko stola kako bi mu bili bliže. Osmjehivao im se uporno, nepokolebljivo – ništa što su govorili ili radili nije ga moglo uzdrmati. Bio sam ubijeđen da sam i ja potonuo u moru za njega nebitnih događaja i uspomena; ja nisam imao pristup budističnom domenu unutar kojeg je on djelovao sa svojom metafizičkom nezainteresovanošću.
Ali sam zato predano pratio njegov rad; moglo bi se reći da sam se tome posvetio. Čitao sam i iščitavao Nothing We Say, kao i sve njegove prethodne knjige; na njegovoj sam se web stranici prijavio za obavijesti o svim budućim čitanjima i novim publikacijama; sakupljao sam časopise koji su s njim objavili intervjue. Osjećao sam kao da ga intimno poznajem i htio sam vidjeti kako će to ono što ja znam o njemu pretočiti u riječi. Nadao sam se da ću otkriti neki trag nas u njegovom pisanju, kao da bi to nekako dalo potvrdu našem inače prolaznom prisustvu u svijetu, onako kako se postojanje kosmičkih fenomena dokazuje kratkotrajnim prisustvom hipotetičkih čestica.
Konačno je, ne tako davno, izašao njegov najnoviji roman The Noble Truths of Suffering. Od prve stranice mi se svidio Tiny Walker, tipični macalisterovski junak: bivši marinac, koji bi zasigurno bio heroj u bici za Faluđu, da ga nisu izbacili iz vojske zato što je odbio podržati zvaničnu verziju priče u kojoj je silovanje i ubistvo dvanaestogodišnje iračke djevojčice, kao i cijele njene porodice, objašnjeno kaonesretni slučaj nesporazuma u komunikaciji sa domaćim stanovništvom. Tiny se vraća kući u Chicago (od svih mjesta svijetu!) i vrijeme provodi obilazeći svoja stara stjecišta na North Sideu, u namjeri da pićem pređe iz stanja očaja u stanje obamrlosti. Nema ništa reći ljudima koje je nekad poznavao, sada im samo čašicama razbija niska čela. Grad je lajao na njega, a on mu je uzvraćao režanjem. Potpuno sluđen, halucinira da se našao u zmijskom leglu, da mu zmije uz noge pužu, spaljuje svoj jednosobni stan, zajedno sa svom svojom skromnom imovinom. Ima viziju, koja se zatim pretvara u noćnu moru, da je on taj koji je zaklao djevojčicu. Zvala se Lamia Hassan. I pokušava mu nešto reći na nerazumljivom engleskom.
Budi se u autobusu na putu za Janesville, država Wisconsin. Tek nakon što je tamo stigao, shvata da je tu kako bi posjetio porodicu narednika Briggsa, divljeg psihopate koji je i došao na ideju da siluju Lamiju. Pronalazi kuću, kuca na vrata, ali nema nikoga, samo upaljeni televizor i neke dječija emisija: Nijemo, okrenuta prema suncu nacrtanom na zidu, djeca su pjevala. Tiny nailazi na kafanu u blizini gdje pije sa lokalcima, koji mu kupuju piće kao znak podrške muškarcima i ženama u američkoj uniformi. Veli im da mu je narednik Briggs, istinski američki heroj, bio jedan od najboljih prijatelja u Iraku. Također im priča o Declanu, koji mu je bio kao brat. Kada je Declana pogodio snajper, Briggs ga je, pod kišom metaka izvukao sa brisanog prostora, a njemu je tad metak razvalio koljeno. Piće samo pristiže, jer svi su tako ponosni na njihovog momka, Briggsa. Htjeli bi znati kako je zaista tamo u Iraku, a Tiny im govori da ne vjeruju novinama, ni pizdama koje pričaju da gubimo rat. “Mi u guzici svijeta kopamo novi šupak, ne jedan, nego nekoliko. Razvaljujemo.”
Napolju snijeg zasipa. On krade kamionet parkiran ispred bara i odlazi do kuće narednika Briggsa. Ovaj put ne kuca na vrata. Obilazi iza kuće i pokazuje se – ukrućen i crven, kurac mu je pulsirao – anđeoskoj djevojčici koja je zauzeta pravljenjem velike grudve. Djevojčica se nasmije i mirno ga pogleda, nezabrinuta zbog njegovog prisustva, kao da pluta u svom vlastitom akvariju. On zakopčava rajsferšlus i vraća se nazad do kamioneta, pažljivo gazeći po otiscima svojih stopala u snijegu.
U ukradenom kamionetu nastavlja voziti dalje na sjever, prema Gornjem Michiganu. Declan je bio iz Iron Mountaina. Kao što će se ispostaviti, Declan je mrtav, ali Tiny s njim razgovara dok vozi kroz snježnu oluju. Declan je potpuno izgubio razum nakon nesretnog incidenta. Briggs ga je natjerao da povali djevojčicu, ismijavao ga zato što nije mogao u nju prodrijeti. Tiny se nakon toga brinuo o Declanu, jer je ovaj bio zreo za samoubistvo. A onda je namjerno uletio u zasjedu, pucajući s kuka. Briggs je sa brisanog prostora izvukao mrtvaca.
Usred zasljepljujuće mećave, krvavi zid, tri metra visok, ukazuje se pred Tinyjem. Uspijeva zakočiti prije nego što udari u njega. Izlazi iz kamioneta i prolazi kroz zid, kao duh. Stiže u Iron Mountain u po noći. Budi se potpuno promrzao, na nekom pustom parkiralištu. Kud god da je pogledao, nije bilo ničega osim savršene bjeline. Odjeća mu je natopljena krvlju, ali nema nikakvih rana ni posjekotina na tijelu. Trlja fleke snijegom, ali se krv već skorila.
Pronalazi kuću Declanovih roditelja. Prije nego što će pozvoniti, u prtljažniku ugleda džinovskog jelena ogromnih rogova, slabine mu razderane. Tiny mu jasno vidi utrobu, blijeda je i poprilično mrtva.Jelenu su oči širom otvorene, velike kao stakleni pritiskači za papir.
Declanovi roditelji znaju ko je Tiny, Declan im je pričao o njemu. Prestari su i umorni, sivi od preduboke tuge. Preklinju ga da ostane na večeri. Majka mu daje Declanovu staru majicu, koja mu je prevelika. Nije je oprala otkako je Declan otišao. Tiny se presvlači u sobi na spratu ispunjenoj mučno slatkastim mirisom osvježivača za zrak. Na zidovima su izblijedjele fotografije afričkih predjela: krdo slonova korača u susret zalazećem suncu; mali čamac sa obrisima veslača na nepreglednoj rijeci.
Ali tek kad su sjeli da večeraju ja sam prepoznao Declanove majku i oca kao svoje roditelje. Stari neprekidno zapitkuje o Iraku i ratu, i uredno dosipa burbon u Tinyjevu čašu, uprkos Majčinim prigovorima. Majka iznosi istu hranu – meso i krompir i, umjesto zeljanice i krompiruše, pite od jabuka i trešanja. Stalno ga goni da pije vodu, jer vidi da je Tiny već trešten pijan. Otac razdvaja hranu na tanjuru. Nema ni najmanje sumnje – to su moji roditelji, način na koji pričaju, način na koji jedu, način na koji Declanova majka grabi Tinyjevu ruku i ljubi je, pritišćući usne na duh Declanove ruke. Tinyja odjednom obuzima neopisiva glad i on jede, i jede. Počinje im pričati o nesretnom slučaju nesporazuma u komunikaciji sa domaćim stanovništvom, ali izostavlja Declana iz priče. Okrivljuje sebe, opisuje im sve krvave detalje silovanja – krike iz Lamijinog grla, njene mršave ruke koje mlataraju, krv koja iz nje lipti – a stari ga sluša ne reagujući, dok Majka odlazi u kuhinju da donese kafu. Ne čini se da su potreseni, kao da ga uopšte nisu ni čuli. Na trenutak pomisli da je sve to samo u njegovoj glavi, da je samo mislio da je pričao, ali onda shvata da zapravo u njima nije ništa ostalo, ništa osim žalosti. Djeca drugih ljudi njih se ne tiču, jer nema u svijetu užasa pored Declanovog vječnog odsustva iz njega. Majka reže po komad od svake pite, korica hrska pod nožem, i stavlja ih na čist tanjur. Tiny se davi od suza.
“Da te nešto upitam”, reče stari. “Ali moraš mi iskreno odgovoriti.”
Tiny klimnu glavom.
“Moj sin je bio vojnik. Ti si vojnik.”
Tiny je tačno znao šta slijedi. Samo naprijed, spreman je za to.
“Reci mi, je li bio dobar čovjek, dobar vojnik?” Starac se nagnuo naprijed i dotakao Tinyja po ramenu. Ruka mu je bila hladna. Napolju je snijeg lagano padao. Svaka pahulja za sebe, strpljivo su se spuštale niz nevidljive svilene niti.
“Treba vremena da se postane dobar vojnik”, reče Tiny. “Declan je bio dobar. Bio je dobar čovjek.”
Prevela sa engleskog Irena Zlof
Iz zbirke priča Ljubav i prepreke, koja ovih dana izlazi iz štampe u izdanju Buybooka u Sarajevu.
Priča je prvi put objavljena na engleskom u New Yorkeru 22.09.2008.
Peščanik.net, 16.03.2009.
SARAJEVO
