Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, izazvao Mujo Brucea Leeja za titulu prvaka Buća Potoka u marisanju. Bruce Lee pristao, i našli se sutradan ispred Huangovog granapa. Krenuo Mujo odmah, ali Bruce blokirao lijevom, pa ga ošamario desnom. Naljutio se Mujo, pa navalio još žešće, a Bruce Lee ga preskočio dvostrukim saltom i munjevito sastavio kružnim mavashijem u potiljak. Okrenuo se Mujo šokiran, pa procijedio: “Opaa, dvojica??”

Znao sam toga, kažem Koži, taj je stari. Još iz vremena kad je, kako reče Milorad Dodik, u Sarajevu bilo više Kineza nego Srba i Hrvata. Danas, međutim, nema više ni Kineza. Ostalo par radnji na Buća Potoku i oglas na zidu Kožinog kafića – ima on taj običaj, izrezuje iz novina bizarne isječke bosanske svakodnevice – “Rasprodaja sve robe. Vraćam se u Kinu. Liu, telefon taj-i-taj.”

Nije teško u Bosni pronaći znakove opće propasti, ali rijetko koji je tako jasan kao Liuov oglas.

Milijardu i pol Kineza se izbrojalo, svaki četvrti Zemljanin je Kinez, bio bi tako Kinez i u Predsjedništvu BiH da nije tročlano, nego četveročlano, kako lijepo traži Stranka za Kinu i Hercegovinu, pardon, za BiH. Prekipjela Kina kao krigla pive, pa nema države, ni u državi grada, ni u gradu mahale da u njoj nema neki kineski dućan sa plastičnim ukosnicama, Budama i Louis Vuitton torbama. Niknule kineske četvrti i u najbogatijim i u najsiromašnijim gradovima svijeta, svugdje je bolje nego u strašnoj bijedi kineske provincije, daleko od blještavih skylinea Šangaja i Pekinga, tamo gdje egzaltirani novinari ne zalaze, gdje nema Olimpijade i odakle se može samo u bolje, onako kako se s Južnog pola može samo na sjever. I gdje god da su se nastanili, nigdje nije zabilježeno da se živ Kinez vratio kući. Više se Bošnjaka i Hrvata vratilo u Republiku Srpsku, nego Kineza u Kinu.

Sve do prije neki dan, kad je nesretni Liu rasprodao sve svilene mahrame i plastične upahljače, i vratio se iz Buća Potoka u kartonske slamove Guiyanga. Velika je to senzacija bila, sve su kineske novine pisale o njemu, bio je i na državnoj televiziji, prvi Kinez u cjelokupnoj historiji kineske emigracije koji se vratio u Kinu. I ne samo da se vratio, nego prošvercao pun kombi Bosanaca. Ima sad u Guiyangu, kažu, bosanska četvrt, Bosnatown, sa desetak bosanskih dućana. “Sve po dva yuana”.

Saznali su tako Kinezi za daleku zemlju Bosnu i u njoj nesretni jedan grad, jedini na svijetu iz kojega i Kinezi bježe, a koji se zove isto kao onaj iz kultnog filma Hajrudina Krvavca, najgledanijeg svih vremena u Kini. Sve dok im Liu nije objasnio da je to taj grad.

Tako je, kažu, propao plan da se novi “Valter brani Sarajevo” snima u Sarajevu. Čuli ste za to, nema dvije hefte kako je Valtimir Valta Živojinović objavio da Kinezi pripremaju seriju po legendarnom filmu, cijelih trideset epizoda, i da će snimati u – Novom Pazaru.

Ništa, eto, nije kao nekad, ni Sarajvo nije gdje je nekad bilo: to se samo Dini učinilo, Miljacka voda presušila, njega draga ostavila, Sandžaklije stigle u Sarajevo, a Sarajevo u Sandžak. “Seit ich in Neue Pazar bin, suche ich Walter und finde ihn nicht…”, zamišljeno će onaj SS-sturmbanführer na kraju tridesete epizode. “Sagen Sie mir sofort seinen Namen!” siknut će Gestapovac. “Sehen Sie diese Stadt?”, pokazat će mu SS-ovac čaršiju u sandžačkoj “dolini džinsa”: “Das ist Walter!”

Dobro, reći će netko, sve je to srpsko maslo, zajebo Bata Kineze pa ih odveo na sarajevske ćevape u Novi Pazar, vodio ih, hvalili se oni poslije, i na pivo kod Kože, u Čelebijinoj mahali. Može biti, ne kažem, ali znalo se odavno da u dalekoj Kini ljudi od cijele Europe znaju samo za Tita, Valtera i Sarajevo. Ono što je nama Bruce Lee, to je Kinezima Valter – dan danas priča se po Pekingu onaj vic kad se Bruce Lee i Valter pomarisali ispred Mujinog granapa u Bosnatownu, kad se Bruce Lee okrenuo: “Opaa, dvojica??” U četrdesetak godina prikazivanja u kinima i na televiziji vidjelo ga je tamo jedanaest milijardi ljudi. Pojma oni nemaju što su i gdje su Zagreb ili Beograd, ali svi znaju za Sarajevo.

Prije pet-šest godina – sjetit ćete se toga – hohštapleri iz zagrebačkog Jadran-filma naumili su im tako prodati remake Valtera, ali tako da partizani budu Kinezi, a Nijemci – Japanci. Stao bi u onoj nezaboravnoj sceni carski oficir na vidikovac iznad grada, a šef Kempeitaija, japanskog Gestapoa, tražio bi da mu kaže tko je taj Valter.

– この都市を見てください? – pokazao bi japanski pukovnik dolje, u dolini rijeke Hai, olimpijski Peking – これはそうです Valter!

Ne znam ima li serija što je planiraju Kinezi veze s tim, ali lako je moguće. Pošli valjda kineski partneri da dogovore snimanje u Sarajevu – em ima Kineza partizana, em se zove isto kao grad iz Haj Ru Dingovog originala – kad se pojavio onaj Liu i ispričao da Kineza tamo više nema. Pa krenuli tražiti drugi neki grad sa džamijama i Kinezima. Ostalo je povijest. Na kineskim dućanima po Novom Pazaru osvanule poruke: “Rasprodaja sve robe. Otišao sam u partizane. Ming.”

Svih tih četrdesetak godina međuvremena nitko se, naime, u Sarajevu nije sjetio da na golemom kineskom tržištu kapitalizira taj, kako se sad na kineskom kaže, “brand”. Na kraju se, jasno, dosjetili Vlasi. Pa se tek sad Sarajevo naljutilo: “Wir sind Walter, nicht Bata!”. A iz tog Sarajeva otišli u međuvremenu i Nijemci i partizani, otišli i Srbi i Hrvati, otišli i Valter i Djeda Mraz, otišli i Kinezi, otišao Liu, otišla na kraju i ona dvojica što su godinu dana na Buća Potoku marisala Muju. Ostala samo poruka na granapu: “Dobro ba, predajem. Vraćam se u Kinu. Brus Li.”

Oslobođenje, 23.02.2011.

Peščanik.net, 26.02.2011.

TEMA – SARAJEVO