Korištenje suprotnosti između velikih sila i blokova, ili suprotnosti unutar samih blokova, smatra se logičnim izborom u vanjskoj politici malih i slabih država. To je adut kojim male države pokušavaju ili uspijevaju nadoknaditi svoju vanjskopolitičku nemoć. S time računaju i velike sile što u pravilu olakšava njihovu manipulaciju s malim zemljama.
Jugoslavenska vanjska politika se nakon Prvog svjetskog rata oslanja na francuski, odnosno versailleski sistem evropske sigurnosti. Drugog izbora nije ni bilo. Rusija privremeno nestaje sa svjetske scene, a beogradski režim gaji duboko neprijateljstvo prema boljševizmu. Sjedinjene Države odlučuju se za izolaciju i vraćaju se principima Monroeove doktrine. Njemačka je poražena i slaba. Velika Britanija nominalno je francuski saveznik, ali je nezainteresirana za Balkan i na francusku hegemoniju gleda kao na poremećaj kontinentalne ravnoteže čije održavanje je tradicionalna briga britanske vanjske politike.
Italija je najveći neprijatelj nove jugoslavenske države. Nezadovoljna je stečevinama na istočnom Jadranu i parolom o unakaženoj pobjedi – vittoria mutilata – održava povišeno nacionalističko raspoloženje koje pridonosi dolasku Mussolinija na vlast. Kada se s ove strane Jadrana raspravlja o granicama s Italijom utvrđenim u Rapallu 1920. i Rimu 1924. insistira se na tvrdnji da se Beograd prema Istri, Rijeci i Zadru ponio kapitulantski, a zaboravlja se da je s novim granicama Italija bila podjednako (ako ne i više) nezadovoljna i da nikad nije odustala od pretenzija na praktično čitavu obalu istočnog Jadrana. Neprijateljstvo Italije koja podržava separatističke pokrete u Jugoslaviji i potiče revizionizam susjednih zemalja koje su nezadovoljne versailleskim sistemom, odredit će jugoslavensku vanjsku politiku u čitavom međuratnom razdoblju.
Oslonac na Francusku, uprkos nominalnom zaklinjanju u prijateljstvo, ubrzo se pokazuje kao mrtvo slovo na papiru. Francuska je nespremna da zbog prijateljstva s Jugoslavijom žrtvuje strateške interese u Italiji, svojoj latinskoj sestri. Pariz ima jake razloge za takav egoizam. Pobjeda u Prvom svjetskom ratu bila je stravično skupa i iza versailleskog trijumfalizma krili su se strah i svijest da je francuska moć na zalasku.
Francuska potiče Jugoslaviju na regionalne paktove, ali Beograd u njima pokušava naći i oslonac koji bi umanjio zavisnost od Pariza. Mala Antanta nastaje kao sredstvo da bi se Mađarska, očajna zbog trianonskih granica, držala u šahu. Svaka članica Male Antante, pored Mađarske kao “malog”, ima i “velikog” neprijatelja: Čehoslovačkoj prijeti Njemačka koja pretendira na Sudetsku oblast; Sovjetski Savez ne priznaje rumunjsko prisustvo u Besarabiji; Jugoslavija je izložena spomenutim talijanskim pretenzijama u Dalmaciji. Beograd i Bukurešt ne žele riskirati neprijateljstvo s Njemačkom zbog čehoslovačkih interesa. Prag i Beograd nisu spremni jamčiti rumunjske granice na Dnjestru, jednako kao što su Bukurešt i Prag nezainteresirani za jadransko pitanje. Primjer Male Antante svjedoči o ograničenim dosezima paktova malih država. Na sličan način se i Balkanska antanta, u koju je kralj Aleksandar uložio puno nade i energije, pokazala kao nedostatna protuteža velikim silama. Vanjska politika kralja Aleksandra zaslužuje pažnju historičara. Nije bila avanturistička, bila je spremna na razumne koncesije radi očuvanja mira i sadržavala je viziju jedinstvene balkanske politike koja bi sačuvala Poluotok od ciničnih interesa velikih sila.
Beograd je dvadesetih godina izbjegavao da dosljedno slijedi protunjemačku politiku Pariza. Osim što je Njemačka bila geografski daleko i što su njemačka kultura i tehnologija bile tradicionalno prisutne na jugoslavenskom prostoru, Weimarska Republika bila je i važan vanjskotrgovački partner Jugoslavije.
Suočena s besadržajnošću francuskog savezništva i jačanjem Njemačke nakon 1933, jugoslavenska diplomacija počela je puštati probne balone u pravcu Berlina. Wilhelmstraße je s lakoćom prepoznala priliku da približavanjem Beogradu oslabi utjecaj Pariza u okviru općeg strateškog plana dezintegracije versailleskog sistema. To nije moglo ostati nepoznato na Keju Orsay. Otud i pokušaj ministra Louisa Barthoua da ojača francuske veze u istočnoj Evropi, što je osujetio marseilleski atentat u kojem gine i Barthou.
Paradoksalno je da je Jugoslaviji odgovaralo jačanje Njemačke polovicom tridesetih godina. Iz današnje perspektive svaka suradnja s nacističkim režimom izaziva opravdano moralno gnušanje, ali primjena modernih kriterija znatno otežava uvid u tadašnje stanje stvari. Načela političkog morala i ljudskih prava tada praktično nisu postajala. Ta paradigma značajna je za razumijevanje promjene u međunarodnim odnosima koja je začeta tek sedamdesetih godina kada ljudska prava postaju značajna sastavnica međunarodne politike i diplomacije. Tridesetih godina je samo nekolicina intuitivnih analitičara bila svjesna suštine nacizma, a vanjsku politiku evropskih zemalja određivao je paničan strah od rastuće moći Trećeg Reicha, tako da je u središtu pažnje evropskih vlada bio pokušaj spašavanja žive glave, a ne i načela antifašizma – koja će postati svojina naše civilizacije u potpunoj mjeri tek nakon 1945. U situaciji kada je postalo očigledno da je Pariz slab i neiskren zaštitnik od agresivne Italije, oslonac na Berlin nametao se sâm po sebi, u ranijoj fazi barem kao poticaj Parizu da odlučnije stane na stranu Beograda, ali kasnih tridesetih godina manevarski prostor bio je dramatski sužen.
S njemačkim blagoslovom sklopljen je u aprilu 1937. sporazum Ciano-Stojadinović. Činilo se da je njime likvidirana talijanska prijetnja na Jadranu. Približavanje Osovini nije bilo stvar izbora nego nužde. Ideološke simpatije koje je Milan Stojadinović gajio prema fašizmu u tom su kontekstu bile od drugorazrednog značaja. Ranjivoj jugoslavenskoj državi trebao je zaštitnik. Zapadne demokracije nikada nisu bile slabije, a Njemačka je bivala sve jača. Izbijanjem Drugog svjetskog rata ta će neravnoteža doseći tragične razmjere.
Iz perspektive marta 1941. pristup Trojnom paktu proizišao je iz neprikosnovene njemačke hegemonije na kontinentu koja nije ostavljala alternativu. Francuska je prestala postojati kao faktor. London je gorio pod njemačkim bombama. Jugoslavija se u martu 1941. priklonila evropskom hegemonu na jednak način kao što je to učinila i 1919. kada se vezala uz Francusku. Nesumnjivo je da naša današnja saznanja o nacizmu, Holokaustu i ishodu Drugog svjetskog rata sasvim drugačijim svjetlom obasjavaju i 25. i 27. mart 1941, ali moralna proturječja spadaju u drugu temu. Pokušaj oslonca na Moskvu u samo predvečerje Aprilskog rata bilo je zakašnjelo i nerealno, ali i znakovito za trajne, često očajničke, pokušaje malih zemalja da postignu vanjskopolitičku ravnotežu.
I diplomacija NDH pokušala je primijeniti taj poučak. Pavelić je računao da će iskoristiti suprotne interese Italije i Njemačke. To je bila jedina koliko-toliko realna prigoda u kojoj je jedan marionetski i kvislinški režim mogao tražiti minimalni manevarski prostor. Ustaški režim u tom pokušaju nije uspio jednostavno zato što je NDH bila isuviše nevažan faktor da bi se oslonila na eventualno divergentne interese Mussolinija i Hitlera – kojima je njihovo savezništvo bilo svakako važnije od Pavelićevih hiperkombinacija. Dakako, i fašistički Rim i nacistički Berlin bili su užasnuti ustaškim zločinima i s pravom su držali da od Pavelića imaju više štete nego koristi.
Politika ekvidistance i nesvrstavanja Josipa Broza Tita možda je najznačajniji historijski primjer kako se mala država može okoristiti suprotnostima između velikih sila. Kada se iz današnje perspektive žali što Tito Jugoslaviju nije jače vezao za Zapad i što nije dozvolio jače prisustvo zapadnih vrijednosti u unutrašnjoj politici, zaboravlja se da je morao uzimati u obzir (i) ruski faktor. Suočeni s neuspjehom da Jugoslaviju vežu uz sebe, oba bloka su se zadovoljavala činjenicom da se Jugoslavija ne vezuje uz protivnički blok: ako i nije s nama, barem nije s njima.
Sveukupno, vanjska politika obje Jugoslavije (ako izuzmemo kratak prosovjetski period od 1945. do 1948. kada se Tito zanosio svojim ambicijama u Koruškoj, Grčkoj, Albaniji i Bugarskoj) bila je pragmatska, težila je izbjegavanju sukoba i očuvanju teritorijalnog statusa quo i znala je analitički i strateški procijeniti interese i namjere velikih sila, a s nesvrstavanjem je i sama postala značajan diplomatski faktor.
***
Države nasljednice pokušale su primijeniti Titov poučak, ali jedino što je gore od zanemarivanja olinjale izreke da je historija učiteljica života jesu štreberi koji tu autoritativnu i strogu babu shvaćaju doslovno, ili je čitaju kao bajkoviti mit.
Franjo Tuđman je računao na suprotnosti između Pariza i Berlina unutar Evrope, kao i na suprotnosti između Evropske Unije i Sjedinjenih Država, a izvjesno vrijeme je koketirao s Iranom i Turskom. Sebe je uvjerio da je takvom politikom isposlovao međunarodno priznanje i podršku Washingtona za Oluju, ali do priznanja došlo bi i tako prije ili kasnije, kao što nitko na Zapadu nije sporio da Hrvatska ima pravo kontrolirati čitav svoj teritorij. Tuđman se preračunao i utoliko što je Zapad bio jedinstven u svojoj antipatiji prema njegovoj šovinističkoj politici. U drugoj polovici devedesetih godina počeo se opsjedati zapadnom zavjerom protiv Hrvatske koju je tako doveo na nizbrdicu izolacije. Kao čovjek koji je živio u kategorijama devetnaestog stoljeća, on nije shvaćao da su ljudska prava i demokracija postale općeprihvaćene vrijednosti i kao takve sve značajniji kriterij vanjske politike zapadnih sila. Bio je isuviše nacionalist i provincijalac da shvati kako bi demokratska Hrvatska, koja je iskreno odana zapadnim vrijednostima, uživala neusporedivo veću međunarodnu podršku.
Slobodan Milošević je računao na podršku Moskve. Podrška je izostala, što ga i nije posebno uznemirilo jer je novootkrivena rusofilija imala pretežno propagandni i unutrašnjopolitički značaj. Milošević je svoju snagu nalazio upravo u samodopadnoj izolaciji.
Kao taoci svojeg nedemokratskog mentaliteta i stereotipnih predodžbi, Tuđman i Milošević su previdjeli da politiku velikih demokratskih sila više ne određuje puki imperijalni interes nego i odgovornost njihovih diplomacija prema javnom mnijenju koje zaštitu ljudskih prava nameće kao prvorazrednu međunarodnu vrijednost.
Svrstavanje Hrvatske u Sjevernoatlantski pakt simbolički i stvarno označava kraj naivnih pokušaja Hrvatske da iskoristi zamišljene ili stvarne suprotnosti svjetske politike. Hrvatski vrh uvidio je da zemlja nema dovoljno snage za samostalnu vanjsku politiku što je racionalna prosudba koja bi trebala jamčiti da Zagreb odustaje od nacionalističkog avanturizma. Hrvatski nacionalisti nisu se još suočili sa svim konsekvencama članstva u Sjevernoatlantskom paktu i budućeg članstva u Evropskoj Uniji, dakle s ozbiljnim odricanjem od sakrosanktnog hrvatskog suvereniteta.
Makedonsko priznanje Tajvana 1999. bizaran je primjer vanjskopolitičke neodgovornosti čime je Skopje uspjelo pokvariti odnose s Kinom, stalnom članicom Vijeća sigurnosti. Ta osebujna situacija trajala je dvije i pol godine.
Beograd je, iz samo njemu znanog razloga, vanjskopolitički samouvjeren pa se odlučio za ekvilibristiku između Rusije i Zapada. U novom vremenu i novom političkom kontekstu primjena Titovog poučka predstavlja opasan avanturizam. Diplomatsko ekvilibriranje kazuje da je Beograd dugoročno nezainteresiran za stabilizaciju unutrašnjih političkih i ekonomskih prilika i da namjerava ulagati vrijeme, energiju i sredstva u ambiciju da postane vanjskopolitički faktor – nauštrb životnih interesa građana Srbije. Opsesija (nacionalističkom) vanjskom politikom i teritorijalnom ekspanzijom fatalno je usporila modernizaciju i demokratizaciju srbijanskog društva još u devetnaestom stoljeću. Ambicija Srbije da bude ruski klijent na Balkanu, kao otok okružen članicama NATO-pakta i Evropske Unije, dugoročno je samoubilačka. Jačanje ruskog faktora u globalnim razmjerima će – suprotno od očekivanja nacionalističkih diplomatskih eksperata u Beogradu – samo pogoršati poziciju Srbije jer bi Kremlj, u zanosu svoje obnovljene moći, Srbiju mogao gurnuti u sukobe sa susjedima i Zapadom. Istovremeno, Srbija je nedovoljno jaka da bi se okoristila bilo kakvim sukobom Rusije i Zapada.
Rusku unutrašnju politiku odlikuju nepojmljive iracionalnosti, ali njena vanjska politika tradicionalno je perfidna i pragmatična, nezavisno od toga da li Moskva nastupa s pozicije snage ili slabosti. Čak ni komunistička doktrina Sovjetskog Saveza nije dovela u pitanje taj pragmatizam. Štoviše, komunistička doktrina bila je samo propagandno sredstvo u službi ruske imperijalne politike, kao što su to, u ovim ili onim historijskim razdobljima, bili pravoslavlje, panslavizam ili antiamerikanizam. Sâm Staljin oprezno je izbjegavao prevelike rizike. Kasnije, u nuklearno doba, Mutual Assured Destruction unio je dodatnu dimenziju (i odgovornost) u pragmatizam Kremlja.
Srpske nacionalističke nade oslanjaju se isključivo na postojanje svakojakih nacionalističkih, fašističkih, klerikalnih i boljševičkih pokreta u Rusiji i njihovih istomišljenika u ogromnom vojnom i sigurnosno-obavještajnom aparatu Ruske Federacije. Ipak, vjerojatno je da živopisna politička scena Rusije nikada neće dovesti u pitanje pragmatizam njene vanjske politike. Mentalitet imperijalne diplomacije drugačiji je od zajebaćemo-ih-već-nekako mentaliteta diplomata malih zemalja naviklih na čekanje u predsoblju i – kako bi rekao Nikola Pašić – ujdurmisanje. Moskva će, ukoliko tako procijeni, vješto iskoristiti, ili neće iskoristiti srpsku spremnost na savezništvo i pri tom će biti i slatkorječiva i nemilosrdna i bezobzirna.
Konačno, što Srbija može ponuditi Rusiji osim nacionalističkog kiča i one nesretne djece koja odlaze na izlete u tajgu da bi se igrala oružjem? “Prisustvo na Balkanu”? Ako takvo što ikad bude poželjela (u onom obliku kako to zamišljaju srpski nacionalisti), Rusija će ga dogovoriti sa Zapadom, ako to Zapad bude htio, a da se pri tom ni Zapad ni Rusija neće obazirati na stav Srbije. Ako je Zapad ne želi na Balkanu, Rusija bi trebala riskirati sukob sa Zapadom da bi bila “prisutna” što je najmanje vjerojatno i još manje ovisno o željama srpskih nacionalista. Konačno, što je uopće “rusko prisustvo na Balkanu”? Kontrolni paket dionica u naftnoj industriji? Silosi za interkontinentalne rakete? Kozačke divizije? Je li uopće izvedivo “rusko vojno prisustvo na Balkanu” kada je Srbija potpuno okružena članicama Sjevernoatlantskog pakta, ili o tom paktu ovisnim zemljama? Kojim putem bi došle kozačke divizije? A ako bi na volšebni način i došle, koja bi bila strateška vrijednost njihovog pristanka da se zateknu opkoljene u Srbiji? Što bi radile? Marširale na Prištinu i Dardanele? I to tako tiho i pažljivo da pri tom ne izbije Treći svjetski rat? Ili je Treći svjetski rat baš zgodna i poželjna prilika, gužva koju bi Srbija mogla mudro iskoristiti da zauzme Kosovo i Republiku Srpsku? Možda je “rusko prisustvo” u Srbiji samo oblik “zapadnog odsustva” iz Srbije čime se stvara breša na južnom krilu NATO-pakta i drži ga se podalje od strateški prvorazredno važne Moravske doline?
Šalu na stranu, srbijansko poigravanje s ekvidistancom, nesvrstavanjem i Titovim poučkom ima i ozbiljne konzekvence. Nepriznavanje Kosova i namigivanje Republici Srpskoj su očito načelne konstante beogradske politike, a igranjem ruskog ruleta Moskvi se šalje poruka da se računa na njenu podršku u eventualnoj podjeli Bosne i Hercegovine i Kosova, kao što se Zapadu šalje poruka da ga se ne shvaća ozbiljno.
Dok se god Beograd svečano i iskreno ne opredijeli za dobrosusjedske odnose s Kosovom i Bosnom i Hercegovinom, ostavljat će prostor za zaključak da su podjela Kosova i Bosne i Hercegovine njegov dugoročni strateški cilj. Podjednako je užasna mogućnost da katastrofalnih implikacija takve politike Srbija nije svjesna, kao i mogućnost da Srbija priželjkuje te, katastrofalne implikacije.
Koji su preduvjeti za realizaciju tog, više ili manje prikrivenog, dugoročnog strateškog cilja?
Povlačenje Evropske Unije i Sjedinjenih Država s Balkana i njihov odustanak od daytonskih ugovora, načela multikulturalizma i nadzora nad razvojem demokracije. Slom Helsinškog sporazuma iz 1975. o nepovredivosti evropskih granica. Duboka kriza u Evropskoj Uniji, a možda i njezin raspad. Obnova Monroeove doktrine i povlačenje Sjedinjenih Država na zapadnu hemisferu.
Takav mračan razvoj događaja bio bi nemoguć bez teške i opasne vojne, političke i ekonomske krize svjetskih razmjera, uključujući i oružane sukobe. Obzirom da je takav razvoj događaja prilično nevjerojatan, to znači da srpski nacionalizam zasniva svoju strategiju na priželjkivanju nečega što je istovremeno i užasno i nemoguće.
Koje bi bile posljedice diobe Kosova i Bosne i Hercegovine?
Došlo bi do renesanse hrvatskog nacionalizma koji bi učestvovao, ili poželio učestvovati, u podjeli plijena. Ako bi se Hrvatska i Srbija i uspjele sporazumjeti o podjeli Bosne i Hercegovine, njihov oružani sukob bio bi svejedno vjerojatan. Bošnjački nacionalizam bi u očaju potražio oslonac u islamskom fundamentalizmu, a možda i terorizmu, i borio bi se za Bosnu i Hercegovinu, ili barem umanjeni bošnjački teritorij na život i smrt. Kosovo ne bi ostalo mirno.
Treba li spomenuti nove etničke progone, egzoduse i uopće sve strahote koje su se dogodile koliko jučer?
Dok god Srbija ne prizna Kosovo i njegov teritorijalni integritet i dok god nedvosmisleno i s prezirom ne osudi neodgovorne izjave i namjere nacionalista u Republici Srpskoj, dovodi se u situaciju u kojoj se nepriznavanje Kosova i koketiranje s Banja Lukom može u krajnjoj konsekvenci logički tumačiti samo kao priželjkivanje apokalipse.
S kojom drskošću se netko uopće usuđuje priželjkivati opasnu međunarodnu krizu samo zato da bi zaokružio zamišljeni etnički teritorij i blesavo se narugao međunarodnom poretku i njegovoj pragmi i etici podjednako? S kojom glupošću se netko nada da bi se revizija daytonskih ugovora i kosovske nezavisnosti mogla provesti glatko i uz suglasnost svih zainteresiranih faktora?
Ako srbijanska politika nije svjesna da implicitno zagovara reviziju granica u Jugoistočnoj Evropi i ako nije svjesna da bi preduvjeti i posljedice te revizije bili zastrašujuće tragični, znači da pati od kroničnog pomanjkanja inteligencije ili akutne infantilnosti.
Ako svjesno odbija da se s iskrenim gnušanjem odrekne politike koja se na bilo koji način može tumačiti kao pretenzija na dijelove Bosne ili Kosova, tada je dužna biti svjesna da time zaziva raspad međunarodnog poretka i priželjkuje opasnu krizu evropske civilizacije: Fiat Serbia – pereat mundus.
U oba slučaja srbijanska vanjska politika zaslužuje korjenitu i hitnu reviziju. To nije samo pragmatski imperativ, nego i pitanje moralnog legitimiteta. Dakako, srpski nacionalisti će reći da je nezavisnost Kosova presedan protivan međunarodnom pravu, pa i samoj helsinškoj dogmi. Možda. Ali kada srpski nacionalizam insistira na normativističkom tumačenju međunarodnog prava on čini freudovsku omašku u pokušaju da pobjegne od uzroka kosovske nezavisnosti i njenih korijena koji sežu u godinu 1912. Ako je za srpsko prisustvo na Kosovu i bilo nade ona je nestala onog trenutka kada je osamdesetih godina obnovljena nacionalistička kritika one slavne knjige Dimitrija Tucovića.
Sve i kada bi se “vratila” na Kosovo – a posebno ako bi se “vratila”! – Srbija bi se na licu mjesta suočila sa suštinom kosovskog problema, a to su srpsko-albanski odnosi ili, preciznije, patološka albanofobija srpskih nacionalista.
Jasno, nisu bitni ni država Srbija, ni njene granice, ni međunarodno pravo nego, kao i uvijek, ljudski životi. Dok god postoji i najmanja mogućnost da revizija granica na jugoslavenskom prostoru izazove poremećaj u nečijoj sudbini i dok god politika revizije pristaje na takav rizik ona koketira sa zločinom.
Građani Srbije imaju pravo na nadu da će se politika njihove zemlje staviti u službu zaštite njihovih prava, sloboda i blagostanja. Diplomacija je tek jedna od mnogih javnih i upravnih službi čija je svrha briga za građansku udobnost. Srbijanskoj vanjskoj politici ostaje da se konačno porodi iz tame svoje mitološke utrobe, ugleda stvarnost i pojmi da se odgovor na pitanje o budućnosti Srbije nalazi u dobrim odnosima sa Sarajevom i Prištinom, a ne dalekom Moskvom. Začudo, dotad će jamac pristojnog ponašanja Srbije biti ta ista Moskva. Možda je Putin gay ikona za srpske nacionaliste dok neustrašivo upravlja brzim automobilima, ali oni zaboravljaju da je njegovu najnoviju igračku proizveo Renault. Što više uživa u sebi i u brzini – a uživa – Vladimir Vladimirovič pragmatično poima da razmjena zapadnih igračaka i sibirskog plina vrijedi više od iluzija jedne daleke udavače koja u miraz nudi Leposavić i Trebinje.
Peščanik.net, 15.11.2010.