U rano ljeto 2002. godine, Ivo Sanader, tada još opozicionar, u velikom je intervjuu za zagrebački Globus iznio ideju o tzv. velikoj koaliciji, odnosno zajedničkoj vlasti HDZ-a i SDP-a, najjače “desne”, odnosno najjače “lijeve” stranke u Republici Hrvatskoj. Prisjećajući se pet godina kasnije tog trenutka, argumentirajući zašto je 2002. ta ideja imala smisla, a 2007. nema, Davor Butković je pisao ovako: “U ono je vrijeme Hrvatska bila izrazito politički nestabilna, s neizvjesnom europskom budućnošću, s razmjerno jakom radikalnom desnicom koja je prijetila demonstracijama i vojnim udarima i s nedirnutom mrežom organiziranog kriminala koji je izravno utjecao na odluke dijela državnog vrha. Danas je Republika Hrvatska politički stabilna zemlja, s jasnim euroatlantskim perspektivama; danas u Hrvatskoj ne postoji nijedna stranka koja zagovara radikalne političke opcije, a koja ima bilo kakve šanse na izborima; danas se Hrvatska barem dijelom uspjela obračunati s nekima od protagonista organiziranog kriminala, a glavni pomagači jedne od kriminalnih mreža još su prije nekoliko godina eliminirani iz sigurnosnih službi. Danas, dakle, u Hrvatskoj ne postoji nijedan viši nacionalni interes koji bi opravdao stvaranje velike koalicije. U krajnjoj liniji, HDZ i SDP učinit će sve što mogu, neovisno o konzervativnoj i euroskeptičnoj izbornoj retorici SDP-a, da ova zemlja što prije uđe u Europsku uniju i u NATO. Nadalje, velika koalicija nemoguća je i na osobnoj razini. Poslije svih teških riječi izmijenjenih između čelnika HDZ-a i SDP-a (a glavne uvrede vjerojatno će tek uslijediti u tri tjedna formalne izborne kampanje), bilo bi krajnje neukusno da HDZ i SDP formiraju zajedničku vladu. Takav bi potez definitivno dokrajčio vjerodostojnost hrvatskih političara i prevario birače.”
Termin “velika koalicija” populariziran je u političkom diskursu krajem šezdesetih godina prošlog stoljeća u Njemačkoj, u vrijeme čuvenog saveza njemačkih demokršćana i socijaldemokrata. Nakon što se 1966. godine, raspao dotadašnji savez demokršćana i liberala, desilo se nešto dotad nezamislivo. Demokršćani su ponudili koaliciju socijaldemokratima, a njihov lider Willy Brandt je ponudu prihvatio. Tako je krajem 1966. Njemačkom počela vladati “velika koalicija” predvođena demokršćanskim kancelarom Georgom Kiesingerom, čiji je zamjenik (i istovremeno ministar vanjskih poslova) bio socijaldemokrata Brandt. Nije ova koalicija potrajala ni tri godine, no ostala je zapamćena po velikim rezultatima. Otad se često, u raznim zemljama, u situacijama političke nužde i ozbiljnih historijskih okolnosti, priziva lokalna varijanta “velike koalicije”.
Ako je suditi po prvim rezultatima nedjeljnih izbora, u Bosni i Hercegovini je, kad je riječ o partijama za koje glasa (uglavnom) bošnjačko biračko tijelo, došlo vrijeme za “veliku koaliciju”, odnosno za savez SDP-a i SDA, kao dvije najjače (nominalno) “lijeve” i (nominalno) “desne” stranke. Nije da ove dvije stranke na nižim nivoima vlasti nisu i ranije surađivale, no nikad nije bilo prave “velike koalicije”, one koja bi bila ozvaničena i koja bi se primijenjivala na svim nivoima. Danas je, međutim, mnogo razloga za pravu “veliku koaliciju”. Najprije, nijedna od ove dvije stranke sama nema “kontrolni paket” glasova za formiranje vlasti na nivou Federacije, odnosno za uvjerljivo najsnažniju poziciju kad je riječ o sklapanju većine u Parlamentu države BiH. SDA je vrlo izričito, i to i prije i poslije izbora, poručila da neće ulaziti u koaliciju sa Radončićevim SBB-om, a pred kraj kampanje slična se poruka mogla iščitati i iz istupa SDP-ovih lidera. Kad bi, bilo za jedne bilo za druge, matematički i bilo moguće da naprave većinu bez SBB-a, a uz sve ostale manje stranke, mogli bi očekivati cijeli niz ucjena različite partijske sitneži. Isto tako, obje ove stranke imaju svoje kandidate u Predsjedništvu BiH, a situacija na državnom nivou je skoro paradigmatski primjer one u kojoj nužda i okolnosti gotovo da nameću stvaranje “velike koalicije”. U parafrazi citiranog Butkovićevog fragmenta, Bosna i Hercegovina je “izrazito politički nestabilna, s neizvjesnom europskom budućnošću, s razmjerno jakom radikalnom desnicom” (vidi pod SBB BiH). U situaciji u kojoj su i Milorad Dodik i Dragan Čović dobili izuzetno veliko povjerenje u Republici Srpskoj, odnosno u kantonima sa hrvatskom većinom, a u kontekstu njihovog očitog savezništva uoči neizbježnih ustavnih promjena, značajno je da između Tihića i Lagumdžije dođe do strateškog dogovora. U tom smislu nije nevažna ni činjenica da na osobnoj razini nema prepreka za ovakvu koaliciju; Tihić i Lagumdžija nisu, naime, izmijenili odveć teške riječi.
Oslobođenje, 04.10.2010.
Peščanik.net, 05.10.2010.
